Televizija ( engl . television , od gr?. tele : daleko + lat. visio : gledanje, pojava, predstava; hrv. dalekovidnica ), skra?eno TV , op?eniti je naziv za skup tehnologija koje omogu?uju snimanje, emitiranje i prijam pokretnih slika , bilo u crno-bijeloj tehnici ili u boji, popra?enih zvukom . Rije? televizija mo?e ozna?avati osim cijelog televizijskog sustava i televizijski prijamnik (obi?no ga zovemo televizor ), te televizijsku tvrtku ( HRT , RTL i Nova TV su primjeri tv tvrtki koje imaju dr?avnu koncesiju za emitiranje u Hrvatskoj). Dakle televizija je pojam s dva osnovna zna?enja:

• tehni?ki sustav koji omogu?uje stvaranje, obradu, prijenos, oda?iljanje i prijam elektri?nih signala koji prenose pokretne slike, zvuk i pisane obavijesti;
• masovni medij zasnovan na istoimenom tehni?kom sustavu. ^[1]

Prvi koji je smislio rije? televizija bio je ruski znanstvenik Konstantin Dimitrijevi? Perskij (rus. Константин Дмитриевич Перский), na Prvom kongresu o elektricitetu u Parizu 1900. On je spajaju?i gr?ku i latinsku rije?, gr?. tele : daleko + lat. visio : gledanje, slika, prikaz) smislio pojam televizija. Međutim, nije bilo dovoljno smisliti ime, ?kot John Logie Baird postigao je 25. listopada 1925. ono ?to nikom do tada nije uspjelo: prenio je prvu televizijsku sliku na udaljenost od nekoliko metara. Na?elo je postavljeno, trebalo ga je samo nastaviti dalje usavr?avati, tako se uskoro tih nekoliko metara pretvorilo u nekoliko kilometara, a svi smo svjedoci kako je nastavilo dalje.

Obja?njenje [ uredi | uredi kod ]

Dok se kod radiodifuzije vr?i prijenos akusti?nih , kod televizije se vr?i prijenos opti?kih utisaka. Televizija je, dakle, be?i?ni prijenos slika . Ona se osniva na svojstvu foto?elije i katodne cijevi . U foto?eliji svjetlost se pretvara u elektri?ne impulse , a u katodnoj cijevi elektri?ni se impulsi pretvaraju u svjetlost . Na prvom na?elu se osniva kamera za televizijsko snimanje, a na drugom televizijski prijamnik, to jest televizor . Preno?enje slika sastoji se u tome da se slika podijeli na vrlo mnogo djeli?a pomo?u uskih redova. Svaka, naime i najjednostavnija slika mo?e se smatrati kao skup razli?ito osvijetljenih mjesta ?iji je poredak svojstven za sliku o kojoj se radi. U tu svrhu televizijski oda?ilja? ima uređaj koji se zove televizijski analizator . Svaki se djeli? slike osvijetli prema određenom redoslijedu jedan za drugim, a svjetlost od osvijetljenih djeli?a pretvara se u elektri?nu struju . Nakon poja?anja , ta elektri?na struja modulira val nosilac visoke frekvencije (UKV), koji se preko antene emitira u prostor u obliku elektromagnetskih valova . Kod televizijskog preno?enja slika treba stvoriti bar 25 slika u sekundi . Te se slike, koje dolaze jedna za drugom, prividno sliju u cjelinu zbog tromosti na?eg oka i daju utisak ?ive slike.

Da bi modulacija bila dobra, treba da frekvencija vala nosioca bude za 6 do 12 puta ve?a od modulacijske frekvencije. Zato se u televiziji upotrebljavaju ultrakratki valovi , dugi od 1 do 10 metara . Takvi valovi imaju mali doseg i ?ire se samo na daljinu opti?kog dosega. Postave li se visoke antene , doseg se mo?e pove?ati.

Kod televizijskog se prijamnika strujni impulsi koji dolaze preko antene pretvaraju poslije poja?anja u svjetlosne impulse koji se skupljaju na zastoru televizijskog prijamnika i reproduciraju sliku. Uređaji koji vr?e pretvaranje strujnih impulsa u svjetlosne, kao i sakupljanje svjetlosnih impulsa na zaslonu , zovu se integratori slika. Osim toga kod televizijskog se prijamnika broj otipkanih djeli?a, odnosno redova, i broj slika u sekundi, mora potpuno poklapati, to jest sinkronizirati s brojem redova i slika u oda?ilja?koj televizijskoj stanici. Odatle vidimo da oda?ilja? i prima? moraju biti sinkronizirani, to jest moraju raditi jednovremeno. U tu svrhu slu?i poseban uređaj za sinkronizaciju . ^[2]

Povijest televizije [ uredi | uredi kod ]

Televizija se u svojim po?etcima razvijala kao mehani?ki sustav, koji je 1883. uveo Paul Nipkow u Njema?koj. Svjetlosne jakosti pojedinih to?aka pretvarale su se u elektri?ni signal uporabom foto?elije i rotiraju?ega diska sa spiralno raspoređenim otvorima ( Nipkowljev disk ), a za reprodukciju slike na prijamnoj strani rabio se drugi Nipkowljev disk i ?arulja . Za jednu televizijsku sliku prenosilo se između 30 i 60 linija. Koriste?i mehani?ki sustav, BBC je 1929. zapo?eo s radiodifuzijom televizijskoga signala u Engleskoj, a iste je godine proradilo i nekoliko televizijskih postaja u SAD-u. Sustav mehani?ke televizije prestao je s radom 1935.

Elektroni?ka televizija temelji se na patentima V. K. Zworykina iz 1920-ih godina, koji je razvio elektroni?ku cijev za analiziranje ( ikonoskop ) te za reprodukciju slike ( kineskop ), u kojima se za analiziranje i reprodukciju rabio elektronski snop. Prvi prijenos slike elektroni?kom televizijom ostvario je 1927. Philo Farnsworth u svojem laboratoriju u San Franciscu. Razvoj se ubrzao 1930-ih godina kada je zapo?ela radiodifuzija televizijskoga signala u Engleskoj, Njema?koj, Francuskoj i SAD-u. Norma za sustav televizije u boji u SAD-u utvrđena je 1954., i to u okviru sustava koji je zadr?ao isti naziv (NTSC) kao postoje?i sustav za akromatsku televiziju. Po?etkom 1950-ih bilo je u SAD-u oko 12 000 000 televizora. ^[3] Godine 1956. u Francuskoj je Henri Georges de France patentirao sustav SECAM, prvi europski sustav televizije u boji. Javno emitiranje programa u tom sustavu zapo?elo je 1967. Walter Bruch je 1963. u Njema?koj demonstrirao nov sustav televizije u boji nazvan PAL, kao pobolj?anu ina?icu sustava NTSC, a radiodifuzija u tom sustavu zapo?ela je 1967. Normu toga sustava prihvatila je ve?ina zapadnoeuropskih zemalja, uklju?uju?i i Hrvatsku, dok je norma sustava SECAM bila uvedena u ve?ini isto?noeuropskih zemalja, koje su nakon pada komunisti?kih re?ima postupno prelazile na normu sustava PAL.

Televizija kao tehni?ki sustav [ uredi | uredi kod ]

Za prijenos slike prostorni se raspored svjetlosnih jakosti , koji predstavlja sliku , pretvara u vremenski slijed elektri?nih impulsa ( optoelektri?na pretvorba ). Takva pretvorba svjetlosnih jakosti u elektri?ne impulse u to?no utvrđenom redoslijedu, koji određuje kako sliku podijeliti u linije, naziva se analiziranjem . Nastali elektri?ni impulsi svojom amplitudom odgovaraju svjetlosnoj jakosti trenuta?no analiziranoga povr?inskog elementa slike u liniji i zajedno ?ine elektri?ni signal koji se naziva videosignal .

U crno-bijeloj (akromatskoj) televiziji pod videosignalom se razumijeva luminantni signal, koji prenosi informaciju o svjetljivosti ( luminanciji ) snimane scene, dok se u televiziji u boji (kromatskoj televiziji), osim luminantnoga, prenosi i krominantni signal, koji daje informaciju o boji . Videosignal zajedno s prate?im audiosignalom ?ini televizijski signal , koji se mo?e prenositi putem televizijskih oda?ilja?a radiodifuzijskoga sustava do udaljenih mjesta prijama, a mo?e biti i pohranjen u obliku magnetskog zapisa na vrpcu ili opti?koga zapisa na disk. U televizijskom se prijamniku videosignal na njegovu zaslonu ( ekranu ) pretvara u geometrijsku raspodjelu svjetlosnih jakosti (elektroopti?ka pretvorba), sinkrono s videosignalom nastalim na oda?ilja?koj strani, reproduciraju?i time izvornu sliku analiziranu na oda?ilja?koj strani sustava. Za prikazivanje slike u televizijskom prijamniku uglavnom se koriste katodna cijev , zaslon s teku?im kristalima i zaslon s plazmom .

Kako se televizijom prenose pokretne slike, za njihovu reprodukciju nije dovoljan samo dvodimenzijski koordinatni sustav s vodoravnom i okomitom koordinatom, ve? u obzir treba uzeti i vrijeme . Budu?i da je elektri?ni signal jednodimenzionalan, to jest u određenom trenutku mo?e poprimiti samo jednu vrijednost, cijela se slika ne mo?e, kao u filmskoj tehnici, prenijeti istodobno, nego samo sekvencijski, pa pretvorba slike u elektri?ni signal zahtijeva to?no određeni redoslijed analiziranja. Ta se pretvorba obavlja s pomo?u senzora u televizijskoj kameri , a to mo?e biti analiziraju?a cijev ili poluvodi?ki slikovni senzor (engl. Charge-Coupled Device ili CCD; Complementary Metal Oxide Semiconductor ili CMOS). Analiziraju?e cijevi susre?u se u kamerama starije generacije, dok ve?ina suvremenih kamera koristi poluvodi?ke slikovne senzore. U obje vrste kamera opti?ka se slika projicira na fotoosjetljivu povr?inu senzora, na kojoj se utjecajem svjetlosti stvara mozaik to?kastih pozitivnih naboja u skladu s rasporedom svjetlosnih jakosti na opti?koj slici. U kameri s analiziraju?om cijevi analiziranje se provodi uz pomo? uska elektronskog snopa (analiziraju?i snop) koji se pomi?e u paralelnim linijama preko cijele povr?ine mozaika i neutralizira ve?i ili manji broj naboja nastalih utjecajem svjetlosti, gube?i pritom vi?e ili manje elektrona . Amplituda tako dobivenog elektri?nog signala ovisi o svjetlosnoj jakosti pojedinih mjesta na slici: ve?oj svjetlosnoj jakosti (bijeli i svijetli dijelovi slike) odgovara ve?a amplituda elektri?nog signala, i obrnuto. U kameri s poluvodi?kim slikovnim senzorom ne analizira se s pomo?u elektronskoga snopa, ve? vodoravnim i okomitim pomicanjem elektri?nog naboja i njihovim o?itavanjem.

Slika se analizira po linijama, odozgo prema dolje. Postupak se ponavlja sve dok cijela slika ne bude analizirana, kada se elektronski snop vra?a s kraja te slike na po?etak idu?e. Brzina analiziranja treba biti dovoljno velika kako bi se cijela slika analizirala prije promjene njezina sadr?aja, to jest prije pojave sljede?e slike. Pove?anjem broja linija pove?ava se kakvo?a (kvaliteta) slike zbog mogu?nosti to?nijega prikazivanja sitnih detalja u okomitom smjeru. Međutim, time raste i cijena prijenosnoga sustava, jer potrebna frekvencijska ?irina kanala postaje ve?a. Broj linija na koji se slika razla?e određen je svojstvima ljudskoga vizualnog sustava, koji je ograni?en u sposobnosti razabiranja dvaju susjednih detalja razli?ite luminancije . Stoga broj linija treba biti dovoljno velik kako se, na određenoj udaljenosti od slike, ne bi vidjela linijska struktura, to jest kako bi se slika do?ivjela kao cjelina, ali ipak ne prevelik, kako se ne bi prenosili detalji koje ljudsko oko ne mo?e vidjeti. U televiziji standardne kvalitete preporu?ena udaljenost promatra?a od slike iznosi 4 do 6 visina slike . Rani televizijski sustavi imali su između 200 i 400 linija po slici. Godine 1937. BBC je zapo?eo emitiranje televizijskoga programa s 405 linija po slici. U SAD-u je 1941. bila prihva?ena norma s 525 linija za analiziranje slike. Godine 1948. dogovoreni su parametri europske televizijske norme sa 625 linija po slici, koja je bila prihva?ena u ve?ini europskih zemalja, osim u Engleskoj i Francuskoj, gdje je ustanovljena norma s 819 linija. Po?etkom 1980-ih godina sustavi s 405 i 819 linija prestali su s radom, tako da danas u Europi svi televizijski sustavi rade sa 625 linija po slici.

Proces analiziranja stalan (kontinuiran) je i ponavlja se s lijeva na desno s frekvencijom izmjene linija (vodoravna frekvencija), a odozgo prema dolje s frekvencijom izmjene slika (okomita frekvencija). Vrijeme povratka analiziraju?ega snopa s kraja jedne linije na po?etak idu?e naziva se vodoravnim, a vrijeme povratka s kraja jedne slike na po?etak idu?e okomitim potisnim intervalom. Za njihova se trajanja elektronski snop u kameri potiskuje, to jest tada se ne provodi analiziranje. Kako bi povratak analiziraju?ega snopa na po?etak idu?e linije i na po?etak idu?e slike mogao zapo?eti to?no pri reprodukciji slike, u kameri se na kraju svake linije i na kraju svake slike u potisni interval (razdoblje) dodaju vodoravni i okomiti impulsi za sinkronizaciju ili istovremenost, ?ime se sinkronizira reprodukcija u prijamniku s analiziranjem u kameri.

Kao i u filmskoj tehnici, i u televizijskoj se tehnici dojam kretanja dobiva brzim slijedom pojedina?nih slika, od kojih svaka sadr?i jednu fazu pokreta. Pritom je va?no svojstvo vizualne perzistencije (ustrajnosti), to jest mogu?nost o?ne mre?nice da kratkotrajno (0,02 do 0,1 s) dostavlja mozgu podatak (informaciju) o slici i nakon njezina nestanka. Najni?a frekvencija potrebna za do?ivljaj kontinuiteta pokreta iznosi 10 slika u sekundi (10 Hz), za prikaz brzih pokreta i vi?e. U obzir treba uzeti i nestajanje slike za vrijeme okomitog potisnog intervala. Upravo to neaktivno vrijeme mo?e dovesti do treptanja slike, to jest pojave da gledatelj vidi zatamnjenje umetnuto između dviju slika. Taj u?inak (efekt) nestaje s dovoljno visokom frekvencijom izmjene slika, pa su to razlozi zbog kojih analiziranje slike treba biti dovoljno brzo. Za određivanje potrebnoga broja stati?nih slika u sekundi problem treptanja mjerodavniji je od do?ivljaja kontinuiteta pokreta. Za izbjegavanje treptanja potrebno je pove?ati frekvenciju izmjene slika na vi?e od 50 Hz . Za takvo pove?anje vodoravne i okomite frekvencije videosignala bilo bi potrebno pove?ati ?irinu frekvencijskoga kanala za njegov prijenos. To se mo?e izbje?i tako da se frekvencija zatamnjenja pove?a primjenom analiziranja slike s proredom. Naime, za razliku od progresivnog analiziranja, u kojem se slika analizira kao cjelina, pri analiziranju s proredom slika se dijeli u dvije poluslike, to jest svaka se slika analizira dvaput. Analiziranje prve poluslike ne obavlja se prelaskom s jedne linije na sljede?u, ve? se jedna linija preska?e, tako da se analizira svaka druga linija. Linije koje su presko?ene u prvom analiziranju analiziraju se u drugome i ?ine drugu polusliku. Prvo se analiziraju neparne linije pojedine slike, zatim se ubacuje zatamnjenje, za vrijeme kojega se analiziraju?i snop vra?a odozdo prema gore i zapo?inje s analiziranjem parnih linija iste slike, a zatim se ponovno ubacuje zatamnjenje. Takvim se rje?enjem izmjenjuju poluslike koje sadr?e upola manji broj linija, pa unutar jedne slike postoje dva zatamnjenja, ?ime se pove?ava okomita frekvencija.

U europskim normama za televiziju standardne kvalitete primjenjuje se analiziranje s proredom, a frekvencija izmjene poluslika ili okomita frekvencija iznosi 50 Hz i odabrana je tako da bude jednaka frekvenciji u elektroenergetskom sustavu. Televizijski sustavi sa 625 analiziraju?ih linija i okomitom frekvencijom od 50 Hz ozna?uju se kao sustavi s normom 625/50 za analiziranje slike. U tim je sustavima frekvencija izmjene cijelih slika 25 Hz, a frekvencija izmjene linija ili vodoravna frekvencija iznosi 312,5 ? 50 = 15 625 Hz. Upravo je vodoravna frekvencija klju?ni parametar u određivanju zahtijevane frekvencijske ?irine videokanala potrebne za postizanje slike zadovoljavaju?e kvalitete. U normi 625/50 frekvencijska ?irina videosignala ograni?ena je na 5 MHz, ?to bi bez primjene analiziranja s proredom bilo dvostruko vi?e. U televiziji standardne kvalitete omjer je ?irine i visine televizijske slike 4 : 3.

Kvaliteta televizijske slike određuje se okomitom i vodoravnom rezolucijom ( razlu?ivanjem ). Okomita rezolucija određuje se kao broj crnih i bijelih vodoravnih linija koje se uzastopno izmjenjuju po visini slike i koje oko mo?e razlikovati, a maksimalno iznosi 575 (broj linija u vidljivom dijelu slike, bez linija u intervalu zatamnjenja). Vodoravna rezolucija određuje se kao broj crnih i bijelih okomitih linija koje se uzastopno izmjenjuju po ?irini slike i koje oko mo?e razlikovati, pri ?em ?irina slike mora biti jednaka visini. Određena je frekvencijskom ?irinom pojasa koji je na raspolaganju za videosignal i maksimalno iznosi oko 400 linija.

Da bi se televizijski signal mogao prenijeti do televizijskih prijamnika, naj?e??e se koristi radiodifuzijski sustav, kojemu pripadaju zemaljska i satelitska radiodifuzija te kabelski distribucijski sustav. Da bi se ostvario prijenos televizijskoga signala, u svim sustavima emitira se visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju ( moduliraju ) u skladu s promjenama videosignala (nositelj slike) te visokofrekvencijski prijenosni signal kojemu se parametri mijenjaju u skladu s promjenama audiosignala (nositelj zvuka). Modulirani nositelj slike i modulirani nositelj zvuka oblikuju televizijski kanal. U zemaljskom analognom radiodifuzijskom sustavu za prijenos videosignala primjenjuje se amplitudna modulacija, u kojoj videosignal modulira amplitudu nositelja slike, dok se audiosignal prenosi uz pomo? frekvencijske modulacije, u kojoj se modulira frekvencija nositelja zvuka . Razmak između nositelja slike i nositelja zvuka u televizijskom kanalu ovisi o televizijskom sustavu, a za ve?inu europskih sustava iznosi 5,5 MHz. Za prijenos videosignala, koji zauzima frekvencijsku ?irinu od 5 MHz, nakon amplitudne modulacije bila bi potrebna ?irina kanala od 10 MHz, jer se oko prijenosnoga signala pojavljuje donji i gornji bo?ni pojas jednakoga sastava, svaki ?irine od 5 MHz. Radi boljeg iskori?tenja radiofrekvencijskoga spektra, donji bo?ni pojas znatno se reducira. Kona?na ?irina televizijskoga kanala ovisi o frekvencijskom podru?ju u kojem se program emitira. Za emitiranje televizijskoga programa rabe se podru?ja vrlo visokih i ultravisokih frekvencija koja se ozna?avaju kao VHF I (engl. Very High Frequency ), VHF III, UHF IV (engl. Ultra High Frequency ) i UHF V. Granice frekvencijskih podru?ja za zemaljsku radiodifuziju televizijskoga signala razlikuju se za razli?ita podru?ja svijeta, a za ve?inu europskih zemalja iznose: 47 do 68 MHz za VHF I, 174 do 230 MHz za VHF III, 470 do 582 MHz za UHF IV i 582 do 862 ili 960 MHz za UHF V. ?irina televizijskoga kanala pritom iznosi 7 MHz u podru?ju VHF-a, a 8 MHz u podru?ju UHF-a.

Na?in rada televizije sa slikom u boji zasniva se na pojavi (poznata iz fizike ) da se ve?ina boja i njihovih nijansi mo?e dobiti mije?anjem svjetlosti iz tri izvora koji svaki za sebe daje dojam crvene , zelene i plave boje (takozvano aditivno mije?anje boja ).

Analogna televizija [ uredi | uredi kod ]

Analogna televizija je jo? uvijek prevladavaju?a tehnika emitiranja u ve?ini dr?ava svijeta. U uporabi je nekoliko videostandarda za format slike i na?in kodiranja boje:

• PAL - prenosi se 25 slika (50 poluslika) u sekundi koje imaju po 625 linija
• SECAM - 25 slika (50 poluslika) s 625 linija
• NTSC - 30 slika (60 poluslika) s 525 linija

Noviji uređaji za prijam podr?avaju sva tri standarda i imaju izbornike za dabir pravoga odvojene po kanalima. Ako se koristi televizija krivog standarda , koji ne podr?ava prijamnik, i dalje ?e se vidjeti slika, ali ?e do?i do pomaka boja (?to obi?no daje crnobijelu ili titravu sliku). Elektroni?kim putem je to mogu?e jednostavno ispraviti pomakom faze (spajanjem elektri?nog kondenzatora između vodi?a) (PAL i SECAM), koji su sli?ni. NTSC mo?e pri krivom kori?tenju izazvati u?inak "su?ene slike" s "odrezanim stranicama" (?irokozaslonski na?in).

Digitalna televizija [ uredi | uredi kod ]

Digitalna televizija logi?an je nastavak razvoja televizije. Digitalni televizijski signal nastaje analogno-digitalnom pretvorbom kojom se vremenski kontinuirani signal pretvara u diskretne uzorke, a vremenski diskretni signal poprima amplitude s diskretnim vrijednostima. Rezultiraju?i signal kodira se tako da se diskretnim razinama amplitude pridru?i diskretni znak, koji se u praksi naj?e??e pojavljuje u obliku binarnoga koda, to jest kombinacije znakova 1 i 0 određene duljine. To?nost analogno-digitalne pretvorbe ovisi o frekvenciji kojom se iz kontinuiranoga signala uzimaju diskretni uzorci (frekvencija uzorkovanja) te duljini kodne rije?i koja određuje i broj diskretnih razina amplitude koji mo?e poprimiti uzorak signala. Porastom obiju veli?ina pove?ava se to?nost analogno-digitalne pretvorbe, ali i frekvencijska ?irina kanala potrebna za prijenos signala.

Tehnologija koja dolazi, emitirana bilo putem satelita , zemaljskih oda?ilja?a ili kabelom. Posti?e se ve?a rezolucija slike od analogne TV (525/625 linija analogna - 1080 linija navi?e HDTV ). Osim toga, ovo omogu?uje i mnoge napredne usluge. Kvaliteta slike i zvuka je op?enito bolja od analogne. Međutim, digitalna televizija po svojoj definiciji ima vrlo lijepu sliku i ton do o?tre granice, kada signal postaje previ?e izobli?en. Analogna televizija ima blagi prijelaz, dok kod digitalne ili ima signala ili ga nema. Kad ga ima, mo?e ga biti u prekidima (digitalne smetnje) ili, ako je ja?ina signal preko 50% posto (teoretski, u praksi 65% ja?ine signala je potrebno) to se smatra kvalitetnim digitalnim signalom. Ve?ina uređaja za digitalni prijam ima ugrađene vizualne indikatore ja?ine signala. Po samom svom na?inu rada, digitalni signal je manje podlo?an "analognim" smetnjama (prirodni ili umjetni ?um i zbog toga daje bolje rezultate pri slabijem signalu. Najbitniji na?ini prijenosa digitalnog televizijskog signala su zemaljski DVB-T , kabelski DVB-C i satelitski DVB-S .

Televizija u boji [ uredi | uredi kod ]

Razvoj televizije u boji bio je uvjetovan zahtjevom da se televizijski signal u boji mo?e reproducirati na akromatskim prijamnicima daju?i crno-bijelu sliku, te da i prijamnici u boji mogu reproducirati akromatski signal. Ti su se uvjeti ispunili time ?to su norme za analiziranje slike u televiziji u boji ostale jednake normama akromatske televizije i ?to signal u boji sadr?i informaciju o luminanciji . Televizija u boji temelji se na ?injenici da se sve boje mogu dobiti mije?anjem triju osnovnih monokromatskih boja (primarne boje): crvene, zelene i plave. Aditivnim mije?anjem primarnih boja mo?e se posti?i velik raspon razli?itih boja, jer mjesta preklapanja primarnih boja oko do?ivljava kao novu boju. Tako na primjer mije?anjem zelene i crvene boje nastaje ?uta, a mije?anjem crvene, zelene i plave bijela boja.

Televizija visoke kvalitete [ uredi | uredi kod ]

Osim televizije standardne kvalitete, razvijena je i televizija visoke kvalitete (engl. High Definition Television , HDTV), kojoj je osnovna zna?ajka ve?i broj analiziranih linija. Ona omogu?uje i analiziranje s proredom i progresivno analiziranje uz razli?ite okomite frekvencije, pro?irenje slike i pobolj?anje kvalitete reprodukcije boja. Omjer stranica slike iznosi 16 : 9, ?to zna?i da je omjer stranica pove?an pribli?no 33% u odnosu na televiziju standardne kvalitete. Dva su sustava televizije visoke kvalitete: onaj sa 750 linija, od kojih se 720 nalazi u aktivnom dijelu slike, te sustav s 1125 linija (1080 u aktivnom dijelu slike).

Satelitska televizija [ uredi | uredi kod ]

Satelitska televizija prijenos je televizijskoga signala putem umjetnog satelita , ?ime se osigurava gotovo potpuno pokrivanje signalom velikih podru?ja bez potrebe za gradnjom mre?e oda?ilja?a i radiofrekvencijskih pretvara?a ( repetitora ). Osim toga, satelitska televizija pru?a i mogu?nost prijenosa ve?ega broja televizijskih programa istim satelitom. Za oda?iljanje programa koriste se geostacionarni sateliti smje?teni u Zemljinoj putanji (orbiti), koji na visini od 36 000 km iznad ekvatora rotiraju istom brzinom kao i Zemlja, tako da se nalaze uvijek na istoj geostacionarnoj poziciji.

Kabelska televizija [ uredi | uredi kod ]

Kabelska televizija je sustav za prijenos televizijskih i radijskih programa kabelskom mre?om do pretplatni?kih prijamnika. Satelitski programi primaju se paraboli?kim antenama i dovode koaksijalnim kabelima do satelitskih prijamnika u glavnoj postaji u neposrednoj blizini. U njoj se obavlja frekvencijska pretvorba signala, njegova demodulacija, modulacija i poja?anje. Signali se obrađuju kako bi bili ?to prikladniji za prijenos kabelskom distribucijskom mre?om. Svaki od programa prenosi se na svojem kanalu i ?alje nadzemnim ili podzemnim kabelima u distribucijsku mre?u do korisnika. Za prijenos signala naj?e??e se upotrebljavaju koaksijalni kabeli, a u novije doba i svjetlovodi , koji imaju mnogo manje gu?enje i omogu?uju kvalitetniji prijenos.

Sociolo?ko zna?enje televizije [ uredi | uredi kod ]

Televizija spaja sliku i zvuk i danas je najutjecajniji masovni medij . Televizijska slika nosi najpotpunije i najsa?etije informacije koje sna?nije od bilo kojega drugog medija djeluju na svijest primatelja. Televizija neposredno djeluje na emocije kao nijedan drugi medij. Kao takva, ?esto se zloupotrebljava u politi?ke i druge svrhe. Gledateljima televizije se savjetuje, da vrlo kriti?no sagledaju svaku informaciju, koje su ponekad nepristrane. Nasilni sadr?aj mo?e potaknuti nasilno pona?anje.

Hrvatske televizijske postaje [ uredi | uredi kod ]

U Hrvatskoj postoji javna televizija, komercijalne postaje koje emitiraju na podru?ju cijele Hrvatske i lokalne postaje koje emitiraju samo na ograni?enom podru?ju, na primjer grada ili ?upanije. Program se u Hrvatskoj distribuira i putem kabelskih operatera koji također mogu djelovati bilo na cijelom ili pak dijelu njezinog podru?ja.

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Poveznice [ uredi | uredi kod ]

• TV prijamnik
• Dodatak:Popis televizijskih postaja
• Digitalna zemaljska televizija
• IP televizija