Maske
tragedije
i
komedije
, tradicionalna ikona drame
Prevedeno s
gr?kog jezika
,
drama
zna?i "radnja". Ona obuhvata sve
knji?evne
vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazali?noj predstavi. Dramska su knji?evna djela posebno oblikovana tako da sadr?e opis likova s naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i dijelove koji slu?e samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.
U drami nisu nu?ni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove ?ini govor
glumaca
. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, ve? se posti?e izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva knji?evnog oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj po?etak, sredinu i zavr?etak. Podjeljena je na ?inove i prizore, a zanimanje gledatelja poti?e neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrje?ava. Taj sukob izaziva stalnu napetost koja je pokreta? radnje i zanimanja gledatelja, a oni proizlaze iz suprotstavljanja likova.
Su komedija, tragedija i drama u u?em smislu.
Idealno zami?ljena drama sastoji se od:
- ekspozicije -->
- zapleta -
- kulminacije --> nastupa kada napetost poraste do tog stupnja da je prijeko potrebno razrije?enje, no jo? nije jasno u kojem smjeru,
- peripetije --> preokret,obrt
- raspleta --> pokazivanje razrje?enja svih sukoba i suprotnosti.
Gr?ka
komedija
i
tragedija
imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim knji?evnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u na?oj knji?evnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz
Kristovog
?ivota ili ?ivota pojedinih svetaca i mu?enika.
Renesansna komedija slijedi anti?ku tradiciju. Na nju se naslanja i hrvatski renesansni komediograf
Marin Dr?i?
. Vrhunac dramske umjetnosti u
renesansi
vezan je uz stvarala?tvo
Williama Shakespearea
.
U razdoblju
klasicizma
dolazi do ponovnog o?ivljavanja anti?ke drame.
Razdoblje romantizma o?to se suprostavlja normama klasicisti?ke drame. Prikazuje se naj?e??e motiv odmetni?tva i sukob pojedinca s dru?tvom.
U 20. stolje?u javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se te?nja da se iska?e izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog ?ovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).
