Rene Descartes
Rođenje	31. o?ujka 1596. Descartes (Indre-et-Loire), Touraine, Francuska
Smrt	11. velja?e 1650. Stockholm , ?vedska
Dr?avljanstvo	Francuz
Polje	Filozofija , Matematika , Fizika
Poznat po	"Mislim, dakle jesam" Kartezijev koordinatni sustav Descartesovo pravilo predznaka Descartesov list Zakon o lomu svjetlosti Potpuno tuma?enje duge
Portal o ?ivotopisima

Rene Descartes , latinizirano Renatus Cartesius (Descartes (Indre-et-Loire), 31. o?ujka 1596. ? Stockholm , 11. velja?e 1650. ), francuski filozof , fizi?ar, matemati?ar i utemeljitelj analiti?ke geometrije . ?kolovanje je zapo?eo u osmoj godini u isusova?kome kolegiju La Fleche, koji je zavr?io 1614. Nakon toga je do?ao u Pariz , a 1617. napustio je Francusku i oti?ao u Nizozemsku . Stupio je 1618. u vojsku i sudjelovao u Tridesetogodi?njem ratu u Nizozemskoj, Danskoj, Poljskoj i Njema?koj. Godine 1621. napustio je vojni?ki ?ivot i posvetio se znanstvenom radu, putuju?i Europom kako bi ?to bolje upoznao knjigu ?ivota , kako je poslije sam govorio. Najvi?e je boravio u Nizozemskoj, gdje se 1629. i nastanio, jer da je u Leidenu i Utrechtu na?ao vi?e mira za znanstveni rad nego u Parizu. Godine 1649. prihvatio je poziv ?vedske kraljice Kristine da bude njezinim u?iteljem i do?ao je u Stockholm, gdje je nakon ?etiri mjeseca boravka umro.

Descartes je svoje najpoznatije djelo Raspravu o metodi ( fran . Discours de la methode , 1637.) objavio na materinskom, francuskom jeziku, a ne na latinskome u?ene Europe, jer se ne obra?a ljudima knji?ke u?enosti nego ljudima zdrava razuma . Izvjesnost u spoznavanju novovjekovni ?ovjek, prema Descartesu, posti?e metodom univerzalne sumnje, kojom odbacuje sve ?to nije jasno i razgovijetno spoznano, a ?to je tako o?evidno i odjelito spoznano, to je izvjesno i istinito. Descartes je pokazao da u prakti?nom ?ivotu ne mo?emo nezainteresirano i unedogled izvoditi znanstvena istra?ivanja kao u teoriji jasne i razgovijetne spoznaje niti pak ovu kao u tehnici naknadno primjenjivati na eti?ko-politi?ko djelovanje, nego da se moramo odlu?iti za djelovanje u svakoj danoj situaciji, jer djelovanje ne trpi odlaganja . ^[1] Najpoznatija i najznamenitija tvrdnja mu je "Mislim, dakle jesam". ^[2]

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Rene Descartes rođen je 31. o?ujka 1596. u seocetu Le Haye (Le Ej) ? danas mjesto nosi naziv Descartes ? u pokrajini Touraine (Turena), gdje se uz ribom bogatu rijeku Loire (Loaru) ni?u dvorci tada mo?nih i samovoljnih prin?eva. Descartes je imao mirno i lijepo djetinstvo, iako mu je majka umrla kada je imao skoro godinu dana. Uz baku i djeda najve?e zasluge za to imao je njegov otac, nasljedni plemi? Joachim Descartes, ?ovjek srednjeg imovnog stanja koji je imao napredna shva?anja u pogledu odgoja djece.

U tim godinama on ?e svog mladog filozofa upoznati s osnovnim pojmovima iz raznih podru?ja znanosti i ?ivota. Veoma bri?no Descartesov je otac odabrao svome sinu ?kolu, odlu?iv?i se za jezuitski kolegij u La Flecheu, na ?ijem je ?elu bio njihov dalji rođak, pametni i uviđavni P. Charle (?arle), koji je oslobodio dje?aka napornih jezuitskih vje?bi podrediv?i sve prema naklonostima dje?aka. U takvoj atmosferi mladi Descartes je brzo skrenuo pozornost na sebe, kako svojom mudro??u tako i dugim spavanjem. U krevetu je ostajao dugo nakon ?to bi se probudio, i tu ?e osobinu zadr?ati cijeloga ?ivota. Tvrde?i da u rasko?nom miru sna ma?ta naj?ivlje radi, a koncentracija postaje o?tra kao brija?, zasjeca duboko ispod opne vanj?tine i privida. Ja?aju?i postupno svoje tijelo i razvijaju?i duh Descartes je postao skladno razvijena li?nost, vjerna tradiciji ali sposoban biti i te kako kriti?an prema svemu ?to ga okru?uje i ?to je naslijedio. Ta se kriti?nost dodu?e nije protezala na religiju u kojoj je Descartes uvijek bio i ostao smjerni katolik. U jezuitskom kolegiju Descartes je izvanredno dobro nau?io klasi?ne jezike ? gr?ki i latinski kao i sve drugo ?to je bilo predviđeno programom. Ali vi?e od svega briljirao je u geometriji , koja mu se ?inila najzna?ajnijim podru?jem djelatnosti ljudskoga duha.

Zavr?iv?i koled? kod jezuita Descartes je nastavio ?kolovanje na Sveu?ili?tu u Poitiersu (Poatije), gdje je primio diplomu civilnog i kanonskog prava 10. studenog 1616. U to vrijeme o njemu se ina?e veoma malo zna. Studentske godine je izgleda pro?ivio kako i dolikuje imu?nijim studentima punog d?epa i glave ? provodio se i lumpovao, volio lijepe ?ene, jahao i ma?evao se. Na jednoj strani postigao je u znanosti sve ?to se moglo u ?koli onoga vremena, bio je uvijek među najboljima. S druge strane upoznao je svakodnevni ?ivot mladog svijeta po?tuju?i maksimu: "Upoznaj pa sudi". Upoznao je i donio odluku bez osude dru?tva koje je napustio. ?ivot tog dru?tva u?inio mu se praznim i dosadnim. Da li je tu u njegovu duhu zaiskrila jezuitska zapovijed maksimalnog napora za tijelo i duh ili vi?e bila u pitanju unutarnja potreba za ?istim prostorima tijela i duha, promjenama koje ?e izvana odagnati samotnost, a iznutra osigurati integritet li?nosti nikada ne?emo saznati. Osje?ao je potrebu za ?irenjem vidika i druk?ijih poznanstava. Vojska je u to vrijeme bila mjesto gdje su se skupljali pustolovi i u?enjaci, matemati?ari i probisvjeti, ljudi ?eljni bogatstva, znanja i krvi.

Stupiv?i u vojsku Descartes je u garnizonskom ?ivotu na?ao ono ?to je tra?io, barem u prvo vrijeme. Upoznao je vojne vje?tine ali i sklopio poznanstvo s matemati?arem I. Beckmanom, s kojim ?e raspraviti mnoga pitanja iz matematike, glazbe, poezije i ezoterizma . Bilo je to iskreno prijateljstvo bez obzira na kasniju zavist koju je Beckmann osje?ao prema Descartesovoj slavi. Tih godina Descartes putuje između Danske, Nizozemske i njema?kih dr?avica izo?travaju?i svoj duh i trpe?i isku?enja među kojima je naj?uvenije ono koje proisteklo iz hermeti?kog reda Ru?e i kri?a (Rosenkreuzer ili Rosicrucians). Mo?da se Descartes i divio misti?arima ovoga reda, ali te?ko da im je ikada pripadao. On je bio pravovjeran i protureformacijski raspolo?en premda istovremeno nije pridavao ve?i zna?aj vjeri u svom ?ivotu.

U no?i uo?i Svetog Martina , 10. ? 11. studenog 1619. godine, Descartes je usnio tri ?udnovata sna koji su izmijenili njegov dotada?nji ?ivot preobrativ?i ga od skeptika u ?ovjeka koji je tragao za istinom kao najvi?im izrazom ljudskosti ?to se tek kao takva treba sjediniti s Bogom. U prvom snu bija?e no?en stra?nim vjetrom trpe?i bol u desnoj strani i poskakuju?i na lijevoj nozi. Vjetar ga je okretao kao ?igru. Jedvice se uspio otrgnuti tom zlom vjetru odjuriv?i u kapelu koled?a koji se na?ao u blizini. Drugi san predstavlja dopunu prvog. Poslije grdne buke Descartes se budi, a cijela njegova soba svjetluca kao da je obasjana krijesnicama; nakon tri treptaja o?nih kapaka svjetlucanje prestaje. I tre?i san, naju?niji i najsimboli?niji pokazuje koliko je Descartes bio pod utjecajem pjesni?ke umjetnosti. U tom snu nailazi na zbirku stihova pod naslovom Corpus Poetarum i na stih Quod vitae sectabor iter ( Koji ?u put slijediti u svom ?ivotu? ), a zatim na pjesmu koja je po?injala s Est et Non , pjesnika pitagorejca Ozona . Ova tri sna, svaki za sebe, uobli?ili su njegov filozofski i poetski put kroz te?nju ka istini. Od tog vremena uporno??u i disciplinom koja ?e kasnije kao filozofski i moralni stav biti po njemu nazvana kartezijanstvo Descartes je po?eo studije iz razli?itih podru?ja znanosti objedinjavaju?i ih ?vrstom logikom jednog od posljednjih univerzalnih mislilaca.

Mijenjaju?i mjesto boravka i vojske Descartes dospijeva u vojsku koja opsjeda Prag . Slijede lutanja po raznim europskim gradovima. Međutim malo-pomalo Descartes shva?a kako mu od svih zemalja najvi?e odgovara Nizozemska . Tu ?e obitavati skoro dvadeset godina sele?i se iz mjesta u mjesto, izbjegavaju?i poznanike i gnjavatore, osiguravaju?i sebi mir potreban za visoki umni rad i stvaraju?i od svog ?ivota mit. Treba mi mnogo sna i odmora, pi?e on svojim brojnim znancima. Ja ne radim mnogo, radim intenzivno, dodaje. Dnevno po deset sati provodi u krevetu. Tih godina ne zna se mnogo o njegovom ljubavnom ?ivotu, ali kako pi?e u jednoj njegovoj biografiji bio je ?ovjek, pa je imao i dijete koje se rodilo 1635. i kr?teno je imenom Francine (Fransin). Djevoj?ica je bila plod ljubavi Descartesa i njegove slu?kinje Helene. Ta ?e mu djevoj?ica donijeti mnogo radosti i, tim vi?e, ponor boli kada je umrla 1640. ne?to prije nego ?to ?e umrijeti Descartesov otac. Te dvije smrti potresle su duboko velikog mislioca i jo? ?vr??e ga vezale za njegov rad.

Objaviv?i svoje prvo djelo Rasprava o metodi (fran. Discours de la Methode ) u Leiden 1637., pisanu na francuskom jeziku s dodacima Dioptrija , Meteori i Geometrija . Descartes tada postaje slavan. Ali vi?e nego ikad ranije on ?udi za slobodom i samostalno??u. Dru?tvo uop?e ne podnosi, a s prijateljima kontaktira samo preko pisama. Vi?e nego ranije potrebni su mu san, odmor i spokoj. U Parizu objavljuje Meditacije , primjer briljantne primjene svoje ?vrste logike . U Descartesov ?ivot u?i ?e 1643. jedna mlada ?ena, princeza Elizabeta, k?erka izbornog kneza i nekada?njeg ?e?kog vladara. Iako ju je primio skepti?no, Descartes je morao priznati kako ta ?ena zna mnogo i posjeduje o?troumnost koju treba zaposliti kako bi pobjegla od pomodarstva. Sve do svoje smrti pisat ?e joj duga i ispovjedna pisma, prihva?aju?i njeno prijateljstvo kao dopunu svog samotni?kog ?ivota.

Za?to je i pored sve svoje nezavisnosti, slave i ugleda koje je imao Descartes prihvatio otputovati u hladnu i negostoljubivu ?vedsku te?ko je odgonetnuti. ?vedska je bila mo?na zemlja, njome je upravljala mlada kraljica Kristina , o kojoj su Europom kru?ile pri?e za?injene divljenjem i zavi??u. U jednom pismu Descartes pi?e pred putovanje u ?vedsku: "Ali ja priznajem da kao ?ovjek koji je rođen u vrtovima Touraine i koji je sada u zemlji gdje, ako nema toliko meda koliko je Bog obe?ao Izraelcima , vjerojatno ima vi?e mlijeka, ne mogu se tako lako odlu?iti napustiti je da bih ?ivio u zemlji medvjeda, među stijenama i gle?erima". Ipak ukrcao se na brod koji je k?erka Gustava Adolfa poslala po njega osobno. Za tri tjedna putovanja kapetan broda je o plovidbi i svemu ?to treba znati jedan kapetan broda zahvaljuju?i Descartesu nau?io vi?e nego ?to je on uspio nau?iti tijekom cijelog svog dotada?njeg pomorskog ?ivota. Tako je Descartes stigao do svoje mlade mu?iteljice koja ?e poslije odlaska s prijestola lutati europskim metropolama vode?i raskala?eni ?ivot, bludni?e?i s mu?karcima i ?enama. Sa svoje 23 godine ona je u vrijeme Descartesova dolaska ve? 17 godina bila na prijestolju s navikama kakve ?ivi ?ovjek jedva mo?e razumjeti, a kamoli imati. Spavala je samo pet sati dnevno, ?ivjela je u hladnim prostorijama kao Andersenova Snje?na Kraljica gdje je odr?avala i sjednice vlade.

U pismima svojoj prijateljici Elizabeti, Descartes se ?ali na kukavni ?ivot koji nikako ne uspijeva srediti. On bi htio da ga kraljica otjera s dvora ali njoj to nije ni na kraj pameti. I tako je kraj neminovno do?ao jer zima 1649./1650. bila je stra?na, a Kristina nije dopu?tala da se potpali pe? u njenoj knji?nici. Descartes je cvokotao ali nije se ?alio. Posljedica je bila upala plu?a i bolesni?ka postelja. Descartes je odbijao pomo? lije?nika nazivaju?i ih praznoglavnim ?arlatanima. Uzdao se u snagu svoje volje ali nije uspio ? izdahnuo je daleko od rodne Touraine 11. velja?e 1650. u Stockholmu . Descartesa smatraju ocem moderne filozofije.

Filozofija [ uredi | uredi kod ]

Ako postoji jedan filozof koji ozna?ava onu novovjekovnu prekretnicu koju je filozofija i znanost do?ivjela u 16. i 17. stolje?u to bi bio Rene Descartes. Cogito ergo sum (lat. Mislim, dakle jesam) jest moto novovjekovne filozofije. Najpoznatije filozofsko djelo su njegove Meditacije o prvoj filozofiji u kojoj razglaba o Bogu i besmrtnosti du?e, te koriste?i metodu kartezijanske sumnje dolazi do neupitne spoznaje, onoga Ja. Osim filozofije bavio se fizikom i optikom; u fizici je poznat po koordinatnome sustavu, a ?to se ti?e same optike tu i nije ba? do?ivio veliku slavu. Descartes pripada onoj generaciji mislilaca poput Leibniza i Spinoze, koju osim mehanisti?ko-geometrijskog pogleda na svijet spaja i racionalizam ? pravac u filozofiji opre?an empirizmu koji smatra da se istinsko znanje spoznaje samo razumom, tj. mi?ljenjem, a ne iskustvom.

?to se ti?e samo filozofije Descartes se bavio razli?itim temama, ali one koje su ga obilje?ile su bo?ja egzistencija i razli?itost tijela i duha. Ima dva bitna dijela u kojima je obradio ove teme, a koje se međusobno nadopunjuju, to su: Meditacije o prvoj filozofiji i Rasprava o metodi . Descartes je svoju knjigu nazvao Meditacije o prvoj filozofiji nazvao po uzoru na Stagiranina i njegovo poimanje metafizike kao discipline koja prou?ava nadiskustvenu zbilju, a nazvao je prva filozofija. Iako vjernik katolik, Descartes smatra da su pitanje Boga i du?e vi?e filozofske naravi, a ne teolo?ke; vjerojatno po uzoru na Tomu Akvinskoga kojega je puno ?itao, jer je upravo Toma prvi napravio distinkciju između teologije koja pru?ava Objavu, tj. Sveto pismo, i filozofije, koja razumom nastoji objasniti stvarnost. Po uzoru na Bibliju, smatra da ?ovjek, osim naravne spoznaje Boga, ima spoznaju i u svom duhu ?sve ono ?to se mo?e znati o Bogu ne treba razlozima tra?iti nigdje drugdje nego nam mo?e otkriti na? vlastiti duh.? Ve? u po?etku meditacija nastoji istaknuti da se svi argumenti protiv Boga temelje na dva na?ela, a to je davanje Bogu ljudskih atributa, ili to da mi ljudi poku?avamo odrediti ?to bi Bog trebao ?initi. Cilj Descartovih meditacija jeste nastojanje da se poka?e da je spoznaja duha i Boga najsigurnija spoznaja od svih, te da do te spoznaje dolazimo umom, a ne osjetom.

Descartes nastoji dokazati da je spoznaja razumom ona istinska spoznaja, a ne ona osjetilima jer su ona varljiva, za primjer uzima razliku između jave i sna, kada spavamo mi smo sigurni da je to stvarnost sve dok se ne probudimo, tako da to na?elo namjenjuje i za ovaj ?stvarni“ svijet. Descartes indirektno postavlja jedno veoma zanimljivo pitanje. ?to je stvarnost? Kako je mo?e razaznati od jave koja se ?ini jednako tako stvarna. Odgovor pronalazi u razumu, odnosno diskurzivnom mi?ljenju.

Kartezijanska sumnja [ uredi | uredi kod ]

Da doka?e svoju tezu on nastoji provesti eksperiment tako da na mjesto Boga koji je izvor sve istine i to?nosti, on stavlja obmanjiva?a koji ?e ga zavaravati u svemu, tako da ?e Descartes sumnjati u sve ?to postoji, nastoje?i otkriti da li mo?emo spoznati i?ta sigurno i odjelito. "Odbacuju?i ? naime ? sve ono ?to bi se i najmanje moglo posumnjati, ni?ta manje tako kao da bih otkrio da je u cijelosti la?no; i nastavit ?u tako sve dok ne spoznam ?to god sigurno ili ako pak ni?ta drugo, barem da spoznam, zasigurno kako ni?ta nije sigurno." Odbacuju?i svu spoznaju koja nije sigurna dovodi ga do potpune skepse u stvarnost gdje sumnja u nebo, tijela i vlastitog sebe, gdje dolazi do novovjekovne prekretnice. ?ovjek mo?e sumnjati u sve ?to postoji, ali ne i u samoga sebe, jer je on taj koji sumnja, ako mi i ne znamo ?to postoji, apsurd je tvrditi i da mi ne postojimo, jer tko misli. "Ja jesam, ja egzistiram, koliko god puta izrekao ili duhom poimao, nu?no jest istinit." ^[3]

Descartes iz svoga mi?ljenja dolazi do svoje egzistencije. Ovdje se postavlja jedno pitanje, a i Descartes ga anticipira, ako je mi?ljenje nu?no povezano s egzistecnijom zna?i li to da prestankom mi?ljenja dolazi i do prestanka egzistencije? "A mo?e biti: prestanem li sa svakim mi?ljenjem, prestajem odmah i sa svim bitkom." Nije odgovorio na ovo pitanje, ali nije ni trebao, jer je i sam rekao o kojoj temi pi?e, a da se drugim ne?e baviti, to je ostavio nama. Descartes je smatrao da i kad sanjamo mislimo, naravno, to je neki drugi oblik mi?ljenja.

Dualizam [ uredi | uredi kod ]

Descartes je mi?ljenjem res cogitas smatrao osnovnim bitkom ?ovjek uop?e, odnosno ?ovjek mo?e biti napravljen od prote?nog tijela koje se mo?e promatrati, okusiti, oblikovati, dok sam duh nema mnoge atribute koje tijelo ima, tako da to tijelo ne ?ini ?ovjeka ?ovjekom, u svojoj biti on mo?e biti i bez njega, jer ?ovjek mo?e izgubiti nogu ili ruku, pa postojati, dok, ako prestane misliti ? prestane biti. Descartes razlikuje ?ovjekov: razum, duh, intelekt, um i du?u; te ih nije ba? posebno razdvojio, ali nastoji definirati ?ovjeka kao bi?e koje ovisi o razumu vi?e negoli o tijelu. ?ovjeka nastoji predstaviti kao bi?e koje nije?e, sumnja, ho?e, isti?e razliku od sebe (subjekta) onoga ?JA“ i tijela ? svijeta ? objekta. Descartes je ovdje naglasio razliku dviju stvarnosti, one unutarnje koja je razum i vanjske koja je svijet. Tu dolazimo do karakteristi?nog kartezijanskog dualizma, koji razlikuje dvije supstancije res cogitas i res extensa .

Ovdje je veoma bitno naglasiti razliku koju mo?emo interpretirati od onoga ja jesam, mo?da je samo rije? o pogre?ci u ljudskom pismu i izra?avanju kao ?to tvrdi Bertrand Russell ili je ne?to drugo u pitanju. Kada se ka?e ja mislim, onda postoji ono ja i radnja mislim, to mo?emo objasniti poput radnje koja je poput probave koja obavlja zada?u za koju je stvorena ? mi?ljenje i probavljanje ? u formi su iste stvari, jer obrađuju nekakve podatke. Dok ono ja nezavisno je od radnje mislim ? ima ulogu u mi?ljenju kao crijeva u probavi, odnosno ono ja je oruđe pomo?u kojeg je mi?ljenje uop?e mogu?e. Russellova interpretacija rije?i ja ide u prilog tome da neki filozofski problemi uistinu ne postoje nigdje drugdje nego u jeziku, kojim se o?igledno neke pojave ne mogu izraziti pravilno:

"Re? "ja" pogodna je gramati?ki, ali ne ozna?ava ono ?to je dato. Kad dalje ka?e: ?Ja sam stvar koja misli“, on je ve? nekriti?ki upotrebio aparat kategorija koji mu je stavila na raspolaganje sholastika. On nigde ne dokazuje da je mislima potreban mislilac, a ne postoji ni neki drugi razlog da se u to veruje, osim u izvesnom gramati?kom smislu." ^[4]

Valja napomenuti i Kantov opis samosvijesti, jer ono Ja mislim jest u biti deduktivni zaklju?ak o svjesnosti sebe ? razlike subjekta (mene, ja, sebe) i objekta (svijet, cjelina, ono, tamo) naspram svijeta "subjekt koji misli istovremeno svoj svojstven objekat." Alegorijom voska Descartes anticipira Kantove apriorne zorove, gdje nastoji objasniti da vosak ima određenu strukturu koju mu je on dao svojim uvidom duha (solius mentis inspectio), ono ?to je zapazio osjetilima nije stalno, jer kad pribli?imo vosak ognju on se rastopi, promjeni boju ?ime gubi prvobitnu formu, tako da se Descartes pita ?to je zapravo vosak? Poku?ava objasniti da se stvari koje spoznajemo osjetom promjenjive i nesigurne. ?valja primijetiti, on [vosak] nije spoznati ni gledanjem, ni diranjem, ni zami?ljanjem ? niti ikad bija?e, iako se tako prije ?inilo ? nego samo uvidom duha.? Descartes je spoznaju odredio kao refleksivno promatranje na?ega duha vanjskog svijeta, osjetila nisu pouzdana niti slu?e za spoznaju nego vi?e kao oruđe duha kojim on zahva?ao predmet i razumijevanjem ga spoznaje. Od svih spoznaja ona koja je najvi?e jasna i bjelodana je spoznaja samoga sebe. Searlova interpretacija Descarta ide u prilog ?injenici da je do?ivljavanje vanjskog svijeta putem osjetila predod?ba koju do?ivljavamo po mjerilima ve? zapisanima u duhu, a ne stvari po sebi ?I perceive not the hand in itself, but rather a certain visual representation of the hand, a kind of mental picture of the hand. (Ja ne do?ivljavam ruku po sebi, nego kao vizualnu reprezentaciju moje metalne slike o ruci ? Kantovski re?eno Ding an mich )? ^[5]

Ontolo?ki argument za Bo?ju egzistenciju [ uredi | uredi kod ]

Prvi argument U tre?oj meditaciji Descatres razvija svoj argument za Bo?ju opostojnost koji je preuzeo od Anselma Canterburyjskog engleskog nadbiskupa iz 11. stolje?a i unaprijedio. Mnogi filozofi ne prihva?aju argumente za Bo?ju opostojnost koji se zovu ontolo?ki kako ih je Kant nazvao, kako od Anselma tako ni od Descatresa i Leibniza koji su ga usavr?ili. Descatres ima dva sli?na argumenta kojima ?eli dokazati Boga, prvi se nalazi u tre?oj meditaciji, a drugi u petoj. Da se bolje razumije argument u tre?oj meditaciji moramo izlo?iti sve ono ?to Descartes smatra da je potrebno da ga se razumije, a ?to ja nisam vidio u drugim interpretima ontolo?koga argumenta. Mnogi filozofi odbijaju ovakvu vrstu argumenta iz njegove jednostavnosti, ?to Descartes nagla?ava, argument jest jednostavan zato i je bjelodan i to?an po Descartesu.

Po Descartesu misli mo?emo podijeliti u dva reda, prvi su ideje, to su sve one slike koje predo?avamo kada mislimo o nekim predmetima poput neba, psa, sladoleda, svakom predmetu odgovara neka ideja. Druge vrste misli su one koje koristimo kada se bojimo, ho?emo, volimo, ljutimo se, od tih misli jedne se zovu voljama druge sudovima. Ovdje valja naglasiti da razlikujemo: ideju ? volju ? sudove. Ideje same po sebi nisu lo?e kad ne djeluju jedna na drugu, volje isto tako jer htjeti ne?to ?ega nema ne mora zna?iti da to nije istinito, dok sami sudovi mogu pogrije?iti samo ako ih promatramo u odnosu na ne?to odvojeno od mene. Descartes razlikuje tri vrste ideja, jedne su one koje su urođene, druge su do?le od ne?ega vanjskog, a tre?e su one koje mi sami proizvodimo, iako ni sam nije potpuno siguran odakle sve ideje dolaze.

Stvari koje su urođene su one koje on smatra da su nezavisne od vanjskih poticaja, to su istina, mi?ljenje, ljubav, dobro, jer ?ovjek koji je slijep zna ?ta je dobro ima osje?aj za dobro, a to nije ne?to prido?lo niti stvoren od ?ovjeka, nego osje?aj za vrlinu. One stvari koje mi proizvodimo su kentauri, demoni, anđeli, a one stvari koje dolaze izvana su toplina sunca, ?u?tanje li??a. Od Descartova shva?anja ideja i kako se one razlikuju dovodi ga do argumenta koji izvodi iz definicije Boga kao beskona?noga i savr?enog bi?a. Ako je ?ovjek kona?no bi?e on ne mo?e imati u sebi urođenu ideju beskona?noga bi?a nikako sam od sebe, jer kako ne?to kona?no, određeno u vremenu i prostoru i spoznaji same stvarnosti mo?e imati ideju beskona?no svemogu?ega bi?a od kojeg se ni?ta ve?e ne mo?e zamisliti. Tako da isto ?ovjek tu ideju beskona?noga bi?a ne mo?e ni sam proizvesti. Ideje koje sami proizvodimo se opet na dovezuju iz urođenih apriornih zorova razuma i osjetilnih predmeta koje spoznajemo tim razumom, Descartes ponavlja kako ni sam nije siguran za spoznaju osjetilnih stvari niti mo?e razlikovati da li je toplina neka supstancija ili je samo li?enosti hladno?e, a kona?no bi?e kakvo je ?ovjek nije sposobno proizvesti ideju koja je u svome pojmu beskona?na i misliti je, a ta ideja (misao) postoji, onda o?igledno dolazi izvan ?ovjeka samog, to jest vanjskim utjecajem.

"Jer iako je u meni ideja supstancije zbog samog toga ?to sam supstancija, ipak ? budu?i sam sam kona?an ? ne bi bilo ideje beskona?ne supstancije, da ona ne potje?e od neke druge supstancije koja je istinski beskona?na." ^[6]

Za sve one koji sumnjaju u mi?ljenje savr?enog i beskona?nog Descartes isti?e da sam pojam da ?ovjek ne?to ?eli, ho?e, ima ?e?nju za ne?im, sumnja ili misli dolazi do konkluzije od beskona?noj savr?enosti, ili potrazi ?ovjeka za onim ?to mi zovemo Bogom. Bog je apriorna spoznaja u ?ovjeku samom koji ga odr?ava, jer ?ovjek ne mo?e biti ? sam po sebi, ve? po ne?emu ve?em od njega, nedostatci ljudski upu?uju na mogu?e savr?enstvo, a Boga ?ovjek nije izmislio jer mu ni?ta ne mo?e oduzeti niti pridodati.

Drugi argument U petoj meditaciji dolazi drugi ontolo?ki argument onaj kojeg su najvi?e interpretirali i kojeg je kasnije Leibniz nadogradio da bi ga Kant ozna?io kao nevaljan jer egzistencija sama po sebi nije predikat koji se mo?e dodati nekom bi?u i njegovom pojmu. U 20. stolje?u Alvin Plantinga filozof koji se bavi filozofijom religije je pomo?u modalne logike iznio svoju verziju ontolo?kog argumenta. ^[7]

Descatresov ontolo?ki argument ide ovako: Bog je najvi?e bi?e, najsavr?enije i najbeskona?nije. Bog ima u svom pojmu sva savr?enstva ? jedno od tih savr?enstva je i egzistencija ? Bog je jedino bi?e koje u svojoj esenciji odnosno biti ima egzistenciju ? odatle proizlazi da Bog postoji. Descartes je zna?ajan mislilac ne samo za svoju eru nego i za dana?nju. Njega se smatra kao za?etnikom novovjekovne misli, dualizma du?e i tijela, te mehani?kim na?inom gledanja na prirodnu filozofiju, koja se danas zove egzaktna znanost, a koju određuje kvantitativna metoda.

Odnos istine i la?i [ uredi | uredi kod ]

U ?etvrtoj meditaciji Descartes pravi razliku između istine i la?ni, odnosno poku?ava opravdati ljudske gre?ke u mi?ljenju, pa se on pita da li nas to bog obmanjuje, ali naravno to je ne mogu?e jer je bog dobar, a odgovor nalazi u razlici razuma i volje. Descartes nastoji pokazati da ?ovjek ne?e nikada pogrije?iti ako uskladi razum i volju, jer razlog na?e pogre?ke le?i u tome ?to na?a volja nadilazi razum i tako dolazimo do sudova stvari koje ne spoznajemo jasno i odjelito i grije?imo "volja dose?e dalje od razuma ? ne zadr?avam je u istim granicama, nego je prote?em i na one stvarikoje ne razumijem; a kako pri tome biva neodlu?na, lako odstupa od istinitog i dobrog, te se ja tako varam i grije?im." ^[8]

Ove razlike volje i razuma jasno predo?avaju mnoge ljudske probleme koje zahva?aju sve pore ?ivota. Kada ne?to jako ?elimo na?a volja prednja?i i zamagljuje razum koji je vi?e diskurzivne naravi; pomo?u razuma mo?emo sve one lo?e posljedice ne?ega shvatiti i sprije?iti, dok volja funkcionira vi?e kao slijepi nagon, koji uop?e ne ra?una posljedice na?eg djelovanja kako prema drugima tako i prema nama samima. Volja je ljudski ?in, kada ima htjenje prema ne?emu u svojoj biti je dobra, jer nam poma?e da idemo prema ne?emu, ali samo ako je u skladu s razumom koji slu?i kao pametni "prijatelj" te nas sprje?ava ne?eljenih posljedica htjenja, tj. ?elje.

Na?ela metode [ uredi | uredi kod ]

U svom djelu Raprava o metodi iznosi kritiku dotada?nje filozofske i znanstvene misli, te ukazuje na potrebu revizije pojmova i metoda kojima su se gradile znanstvene teorije. Osnova spoznaje treba biti mogu?nost ?ovjeka da svojim umom donosi red u prou?avanje stvari te onda pravilno zaklju?uje. Njegova metoda pravilnog spoznavanja zasniva se na sljede?im pravilima:

1. Sve primati kriti?ki i kao istinu uzeti samo ono ?to se uo?uje jasno i razgovjetno (clare et distincte).
2. Svaki problem podijeliti u vi?e dijelova, da bi se lak?e do?lo do rje?enja.
3. Zaklju?ivati polaze?i od jednostavnijega prema slo?enom i tako, kao po stepenicama, do?i do spoznaje.
4. Provjeriti, ?ine?i op?e preglede, da ne?to nije ispu?teno.

Kao uspio primjer primjene tih metoda navodi euklidsku geometriju koja je izvedena iz najjednostavnijih i o?iglednih istina. Njegova spoznajna teorija, ?iji je osnovni stav metodi?ka sumnja, dosljedno izvedena iz njegovih filozofskih shva?anja. Danas se koristi u svim istra?iva?kim projektima u svim podru?jima znanosti.

Doprinos u matematici [ uredi | uredi kod ]

Descartes je bio za?etnik moderne matematike i analiti?ke geometrije . Njegov doprinos matematici vidi se u:

• upotrebi pravokutnog koordinatnog sustava ( Kartezijev koordinatni sustav ),
• uvođenju pojma promjenljive veli?ine (varijable),
• svođenju geometrijskih problema na algebarske i osnivanju analiti?ke geometrije,
• pravci i krivulje dobivaju algebarske izraze i tako se ispituju,
• predod?ba o realnom broju mu je sli?na dana?njoj,
• među prvima je uo?io da vrijedi osnovni teorem algebre,
• broj pozitivnih korijena polinoma ne mo?e biti ve?i od broja promjena predznaka njegovih koeficijenata;
• u djelima koristi terminologiju sli?nu dana?njoj,
• znao je za Eulerovu formulu ,
• shva?a funkcijsku vezu,
• algebarska krivulja tre?eg stupnja nosi ime Descartesov list.

Pravokutni koordinatni sustav [ uredi | uredi kod ]

Postavimo međusobno okomito dva brojevna pravca, x i y , tako da imaju zajedni?ko ishodi?te O . Na brojevnom pravcu x pozitivni brojevi su s desne strane od ishodi?ta, a na brojevnom pravcu y pozitivni su brojevi smje?teni iznad ishodi?ta, ?to je na slici ozna?eno strelicama. Pravce x i y zovemo koordinatnim osima. Pravac x je os apscisa, a pravac y os ordinata. Na ovaj je na?in određen sustav koji nazivamo pravokutni koordinatni sustav ili Kartezijev koordinatni sustav (prema Descartesu, lat . Renatus Cartesius, koji ga je prvi po?eo upotrebljavati). Za određivanje polo?aja to?ke u tako određenoj koordinatnoj ravnini potrebno je znati njene dvije koordinate, apscisu i ordinatu.

Osnivanje analiti?ke geometrije [ uredi | uredi kod ]

U razmatranju Papovog neodređenog problema u djelu Geometrija , Descartes ?ini novi odlu?ni korak. On je utvrdio da taj problem ima beskona?no mnogo rje?enja koja za beskona?no mnogo razli?itih vrijednosti x rje?avanjem jednad?be njima pridru?uju beskona?no mnogo vrijednosti y . Tako dobiven skup razli?itih to?aka ?ini krivulju (?unjosje?nicu) u ravnini. Na taj na?in on je utvrdio vezu između međusobno zavisnih veli?ina x i y (po?etak shva?anja funkcijske veze , koja je u op?em smislu shva?ena tek u 18. stolje?u), te vezu algebarske jednad?be i ?unjosje?nice. To su bili bitni elementi iz kojih se razvila posebna matemati?ka disciplina ? analiti?ka geometrija .

Terminologija [ uredi | uredi kod ]

U svojim djelima se slu?io terminologijom koja se ne razlikuje puno od dana?nje. Tako koristi oznake:

• za varijable: x , y , z , ...
• za konstante: a , b , c , ...
• potencije : x ³ , x ⁵ , ...

Osnovni stavak algebre [ uredi | uredi kod ]

Osnovni stavak algebre , kojeg je prvi dokazao Gauss , glasi: Svaki polinom stupnja n ≥  1 (s realnim ili kompleksnim koeficijentima) ima nulto?ku u skupu kompleksnih brojeva. To također zna?i da jednad?ba stupnja n "op?enito" ima n rje?enja, bilo iz skupa realnih ili kompleksnih brojeva, a ponekad je neko rje?enje i vi?estruko. Osnovni stavak algebre ima izravnu vezu s rastavom polinoma na proste faktore jer vrijedi: Svaki se polinom stupnja n ≥  1 mo?e faktorizirati na sljede?i na?in P = a (z ? z ₁ ) (z ? z ₂ ) ... (z ? z _n ) , gdje su z ₁ , z ₂ , ..., z _n nulto?ke polinoma P(z) .

Eulerova formula [ uredi | uredi kod ]

U slu?aju konveksnog poliedra vrijedi formula V ? B + S = 2, gdje je V broj vrhova, B broj bridova, a S broj strana. Na primjer za kocku se dobiva jednakost 8 ? 12 + 6 = 2, a za ?etverostranu piramidu 5 ? 8 + 5 = 2. Smatra se da je tim teoremom zapo?ela teorija grafova . Za nju je znao jo? Descartes 1620., ali ju je dokazao tek Leonhard Euler 1758.

Descartesov list [ uredi | uredi kod ]

Descartesov list je algebarska krivulja tre?eg stupnja jednad?be: x ³   +  y ³   +  axy  = 0. Asimptota te krivulje je pravac x + y + a = 0. Descartes ju je prou?avao 1638., ali je prona?ao njen to?an oblik samo u 1. kvadrantu te mislio da se on ponavlja i u ostala tri.

Doprinos u fizici [ uredi | uredi kod ]

I u fizici je Descartes postavio neka nova rje?enja tada?njih problema, a ve?inu je iznio u svom djelu Prirodna filozofija (1644.). Najvi?e se bavio mehanikom i optikom , ali je u tom djelu iznio prvu cjelovitu filozofiju koja se oslanja na heliocentri?ni sustav , ?to je zna?ilo znakovit odmak od do tada prevladavaju?e peripateti?ke filozofije s geocentri?kim sustavom. No, uskoro je potisnuta zbog sve ve?eg broja dokaza u korist Newtonove prirodne filozofije. Ipak, Descartes je prvi:

• uveo pojam koli?ine gibanja i iznio zakon o njegovu o?uvanju,
• s Nizozemcem Snelliusom je otkrio zakon o lomu svjetlosti ,
• prou?avanjem loma svjetlosti unutar kapljice vode protuma?io nastanak duge (1649.).

Zakon o koli?ini gibanja [ uredi | uredi kod ]

Iako je Galileo Galilej bio blizu na?ela ustrajnosti u pravocrtnom gibanju, Descartes je bio jedan od prvih koji je jasnije formulirao to na?elo u svoja dva zakona o gibanju:

≫Tijelo ne mijenja svoje stanje gibanja (ili mirovanja) sve dok ono ne sretne drugo tijelo; jednom u gibanju, sva se tijela nastavljaju gibati.≪

Svi dijelovi tvari te?e gibanju du? pravca sve dok ne sretnu druge dijelove tvari.Osim toga, smatrao je da je gibanje neuni?tivo i da ga ima koliko ga je bilo i u trenutku stvaranja svijeta. Pod izrazom o?uvanje gibanja on smatra dana?nju koli?inu gibanja i ka?e:

≫Ako se dio tvari giba dva puta br?e od drugoga dijela, a taj drugi dio tvari je dva puta ve?i od prvoga dijela, onda moramo dr?ati da ima isto toliko gibanja u prvom koliko i u drugom dijelu.≪

Jednakost za koli?inu gibanja je:

${\displaystyle \mathbf {p} =m\mathbf {v} .}$

Teorija eterskih vrtloga [ uredi | uredi kod ]

Teorija eterskih vrtologa je, uz zakon o o?uvanju koli?ine gibanja, temeljno kinemati?ko na?elo Descartesove fizike. Tako je prema njegovoj teoriji po?etna tvar bila nepokretna dok Stvoritelj u nju nije uveo gibanje. Tada je svaka ?estica dobila rotaciju oko svoje osi, a skup velikog broja ?estica dobiva rotaciju oko neke zami?ljene osi. On tako sasvim op?enito opisuje vrtloge ?estica kao zvjezdanih sustava s planetima i njihovim satelitima, ukazuju?i, poput Giordana Bruna , da je Sun?ev sustav samo jedan od mnogobrojnih u svemiru.

Lom svjetlosti [ uredi | uredi kod ]

Descartes je s W. Snelliusom prvi formulirao zakon o lomu svjetlosti koji se odnosi na dobro poznatu pojavu lomljenja svjetlosti na granici dvaju sredstava. Zakon loma svjetlosti, u fizici poznat i kao Snellov zakon, glasi:

Svjetlost koja pada na granicu dvaju sredstava indeksa loma n ₁ i n ₂ prijelazom iz jednog u drugo sredstvo lomi se tako da:

• upadna zraka, okomica na granicu sredstava i lomljena zraka le?e u istoj ravnini,
• kut loma i kut upada zadovoljavaju Snellov zakon: n ₁ sin(θ ₁ ) = n ₂ sin(θ ₂ ) .

Indeks loma u nekom sredstvu je omjer brzine svjetlosti u vakuumu (najve?a mogu?a brzina ) i brzine svjetlosti u tom sredstvu. Opti?ki gu??e sredstvo je ono koje ima ve?i apsolutni indeks loma, a ono ?iji je indeks loma manji zove se opti?ki rjeđe sredstvo.

Nastanak duge [ uredi | uredi kod ]

Disperzija svjetlosti je pojava razlaganja vi?ebojne svjetlosti na sastavne boje prolaskom kroz neko sredstvo. Događa se zbog razli?ite brzine svjetlosti unutar nekog sredstva ovisno o boji svjetlosti. Prolaskom bijele svjetlosti kroz takvo (disperzivno) sredstvo ona se razla?e na boje. Razli?iti indeks loma za razli?itu boju uvjetuje i razli?it kut loma za tu boju. Tako se shvatilo da je svjetlost vi?ebojna. Naj?e??i primjer za disperziju je prolazak bijele svjetlosti kroz prizmu (?ime se bavio Isaac Newton ), ali lijep primjer nalazi se i u prirodi, u obliku duge . Tada se svjetlost razla?e na boje prolaskom kroz kapljicu vode. To je protuma?io Descartes 1649.

Najva?nija djela [ uredi | uredi kod ]

• Compendium musicae (1618.);
• Pravila za upravljanje duhom ( lat . Regulae ad directionem ingenii , 1628.);
• Rasprava o metodi ( fran . Discours de la methode , 1637.);
• Dioptrija ( La dioptrique , 1637.);
• Meteori ( Les metheores , 1637.);
• Geometrija ( La geometrie , 1637.);
• Razmi?ljanja o prvoj filozofiji ( Meditationes de prima philosophia , 1641.);
• Na?ela filozofije ( Principia philosophiae , 1644.);
• Rasprava o strastima du?e ( Traite des passions de l’ame , 1649.).

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Poveznice [ uredi | uredi kod ]

• Filozofija
• Francis Bacon

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Rene Descartes

• Rasprava o metodama   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 11. listopada 2004. ( Wayback Machine ) ? na Projektu Gutenberg
• dijelovi iz "Principa filozofije"   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 3. studenoga 2004. ( Wayback Machine ) ? na Projektu Gutenberg
• Descartesova detaljna biografija