Gustave Flaubert
(
Rouen
,
12. prosinca
1821.
? imanje Croisset,
Rouen
,
8. svibnja
1880.
), francuski prozaist, jedan od najve?ih svjetskih romanopisaca.
Sin lije?nika, Flaubert upisuje studij prava koji ne zavr?ava, putuje sjevernom
Afrikom
, formira krug pari?kih prijatelja, a od svojih tridesetih godina uglavnom ?ivi na imanju Croisset u Normandiji, s povremenim posjetima Parizu. Nakon adolescentske ljubavi prema udatoj Elise Schlesinger, koju nije nikad zaboravio, imao je vi?e erotskih veza, od kojih je najpoznatija s pari?kom spisateljicom
Louise Colet
, no, nikad nije zasnovao vlastitu obitelj.
Flaubertovo djelo je, mo?e se re?i bez ikakve ograde, sredi?nji narativni opus 19. stolje?a. Iako su veliki ruski romanopisci poput
Tolstoja
i
Dostojevskog
popularniji i utjecajniji kod ?irega ?itateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji- Gustave Flaubert ostaje nenadma?ivim, uzornim majstorom. Kao ?to je za Velazqueza re?eno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta mo?e kazati da je pisac za pisce, veliki u?itelj i mjerilo majstorstva. Raznovrsnost i inventivnost pi??eva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalisti?ka i realisti?ka ?kola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih ameri?kih i europskih naturalista, tako i simbolisti?ka struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savr?enstvu narativne umjetnine, utjelovljena u
Proustu
i
Joyceu
. Dodamo li tomu da su opusi
Conrada
,
Camusja
,
Kafke
i
Sartrea
nezamislivi bez Flauberta dobiva se dojam o dubini i dosegu utjecaja majstora iz Croisseta.
Prvo Flaubertovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: "
Gospođa Bovary
",
1857.
, turobna
pripovijest
o egzistencijalnoj
dosadi
,
preljubima
i
samoubojstvu
?ene provincijskoga
normandijskoga
lije?nika, savr?eno komponirana kao jedan od egzemplarnih psiholo?kih romana, izazvala je sudski proces zbog navodno nemoralnih dijelova teksta. No pisac, njegov izdava? i tiskar su oslobođeni optu?be, zahvaljuju?i, među inim, i realizmu i ?ivotnoj mudrosti suca. Roman odlikuju zna?ajke koje ?e se sretati i u kasnijim Flaubertovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem ne ?ujemo glas pisca niti uop?e znamo za njegovo postojanje, te harmoni?ni i njegovani stil koji je postao uzorom francuske proze. U sljede?em romanu "
Salammbo
", 1862.,
autor
je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trijezni pristup ? u tom spoju nespojivih sastavnica le?i ?ar prikaza stare
Kartage
, kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali pi??evu ma?tu, naj?e??e svjesno ograni?enu na prozai?nu malograđansku svakodnevnicu.
Godine
1869.
Flaubert objavljuje svoj najve?i roman, "
Sentimentalni odgoj
". To poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladena?ku o?aranost Elise Schlesinger i studentske dane, autor je opisao kao "moralnu povijest ljudi moga nara?taja". Vi?e od toga, "Sentimentalni odgoj", koji prati razgorijevanje i sagorijevanje strasti i ambicija Frederica Moreaua i kruga njegovih pari?kih prijatelja ? roman je o korozivnoj sili Vremena koja rasta?e bilo kakav ?ivotni poriv. Djelo zapravo nema zaplet i rasplet u konvencionalnom smislu rije?i: likovi se vrte u prostoru vlastitih projekcija i ?elja, vrijeme prolazi i ni?ta se bitno ne rije?ava niti ostvaruje, a konac romana je potresan u svojoj svijesno nagla?enoj banalnosti ? patos neostvarenih ?udnji i izjalovljenih ambicija, sublimiran u nezaboravnim scenama susreta ostarjelih Frederica i njegove mladena?ke
ljubavi
, kao i u kona?nom dijalogu s "prijateljem" o antiklimakti?nim "vrhuncima" njihovih sterilnih ?ivota, tvori polazi?te za velike ostvaraje
Faulknera
i
Prousta
u 20. stolje?u, kroni?ara receptivne preosjetljive svijesti paralizirane pred hipnoti?kom mo?i indiferentnoga vanjskoga svijeta. Posve su druk?ije fantasti?ne vizije "
Isku?enja svetoga Antuna
", 1874, dramsko-romanesknoga uratka, toga "francuskoga Fausta" na kojem je radio preko 25 godina. Posljednje, postumno djelo je "
Bouvard i Pecuchet
", 1881., groteskna prethodnica antiromana sredi?tena oko bizarnih seoskih "pothvata" dvojice umirovljenih ?inovnika, hibridna je studija okarakterizirana i kao svojevrsna farsi?na enciklopedija ljudske gluposti.
Gustave Falubert ostaje najutjecajnijim romanopiscem 19. stolje?a: ako je za
Gogoljevu
"Kabanicu" re?eno da je sva kasnija ruska knji?evnost iza?la iz nje, bez pretjerivanje mo?emo konstatirati da je golem dio svjetske narativne proze druge polovice 19. i cijeloga 20. stolje?a potekao iz Flaubertova opusa.
Flaubertova djela prevedena na hrvatski
[
uredi
|
uredi kod
]
- ?Gospođa Bovary“
- ?Memoari jednog luđaka“
- ?Salambo“, povijesni roman o
Kartagi
- ?U mjesecu studenom“ (preveo
Tin Ujevi?
)
- ?Isku?enje svetoga Antuna“, nadotjeraniji njegov filozofski roman
- ?Jednostavno srce“
- ?Bouvard i Pecuchet“
- ?Sentimentalni odgoj“, najbolji roman, romansirana biografija, autobiografski roman