Ovaj ?lanak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom pobolj?anju tako ?to ?ete ga urediti .

Izraelsko-palestinski sukob
Deo Arapsko-izraelskog sukoba
Vrijeme: 14. maj 1948 ? danas Mjesto: Izrael , Palestinske teritorije ( Zapadna obala i Pojas Gaze ) Status: u toku Izraelsko-palestinski mirovni proces (obustavljen) Sukob između Gaze i Izraela (povremen)
Sukobljene strane
Izrael	Palestina

Izraelsko-palestinski sukob je teku?i vojni i politi?ki sukob na Levantu . Rat je po?eo 1948. i u njemu se suprostavljaju Palestinci i Izraelci , sa svojim dr?avnim zahtjevima ( Palestina i Izrael ).

Budu?i da je po?eo sredinom 20. stolje?a , jedan je od najdu?ih sukoba na svijetu . ^[1] Dana?nji status quo je utvrđen kada je Izrael 1967. u ?estodnevnom ratu okupirao Zapadnu obalu i Pojas Gaze , koji su znani kao Palestinske teritorije . Međunarodna zajednica ulo?ila je dugogodi?nje napore da rije?i sukob kao dio Izraelsko-palestinskog mirovnog procesa , nastoje?i da rije?i Arapsko-izraelski sukob. ^{[2] [3] [4] [5]}

Britanija je 1917. donijela Balfourovu deklaraciju , koja je obe?ala stvaranje ?jevrejske domovine u Palestini ”. Deklaracija je uzrokovala prve napetosti u regionu nakon talasa imigracije Jevreja . Nakon Prvog svjetskog rata uspostavljena je Mandatna Palestina , u kojoj su napetosti prerasle u otvoreni sukob između jevrejskih i arapskih sekta. ^{[6] [7]} Ujedinjene nacije usvojile su 1947. plan o podjeli Palestine, ali on nije proveden i doveo je do Palestinskog rata 1947?1949 . Poslije tog rata podru?je Mandatne Palestine podijeljeno je tako ?to je Izrael uspostavljen na ve?em dijelu teritorije, dok su Egipat i Jordan kontrolirali Pojas Gaze odnosno Zapadnu obalu. Naredni rat izbio je 1967, kada je Izrael okupirao Pojas Gaze, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i Sinajsko poluostrvo . Te teritorije do danas su ostale pod okupacijom osim Sinaja, koji je mirovnim sporazumom 1979. vra?en Egiptu. Jordan je 1950. anektirao Zapadnu obalu i dr?ao je do 1967. pod svojom kontrolom. Godine 1988. odrekao se teritorijalnih pretenzija nad njom u korist Palestincima i potpisao 1994. mirovni sporazum sa Izraelom .

Od 2006. palestinska strana podijeljena je između Fataha , koji dominira Palestinskom samoupravom na Zapadnoj obali, i Hamasa , koji je preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze. ^[8] Nastavljaju se ponovljeni napori u cilju pomirenja . Od 2019. izraelska strana također do?ivljava politi?ki preokret ; ?etiri neubedljiva zakonodavna izbora odr?ana su u razdoblju od dve godine. ^{[9] [10]} Najnovija runda mirovnih pregovora po?ela je u julu 2013, ali su 2014. pregovori suspendirani. Od 2006. Hamas i Izrael vodili su pet ratova, od kojih je poslednji zapo?eo 2023 . ^[8]

Sukob je obema stranama donio veliki broj civilnih ?rtava, koje ve?inom ?ine Palestinci. Postoji duboko uzajamno nepovjerenje i neslaganje oko osnovnih pitanja. ^[11] Napredak k rje?enju putem pregovora između izraelske vlade i Palestinske oslobodila?ke organizacije (PLO) postignut je sporazumima iz Osla 1993?1995. Klju?na podru?ja neslaganja uklju?uju status Jeruzalema , izraelska naselja , granice, sigurnost, pravo na vodu, ^[12] slobodu kretanja Palestinaca ^[13] i njihovo pravo na povratak . Ve?ina mirovnih napora usmjerena je na dvodr?avno rje?enje , koje podrazumijeva uspostavljanje nezavisne palestinske dr?ave . Javna potpora dvodr?avnom rje?enju, koje je nekad u?ivalo podr?ku i Jevreja i Palestinaca, ^{[14] [15] [16]} oslabila je posljednjih godina. ^{[17] [18] [19]} U slu?benim pregovorima posreduje Kvartet za Bliski istok , koji ?ine Ujedinjene nacije, Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave, Rusija i Evropska unija. Arapska liga , koja je predlo?ila Arapsku mirovnu inicijativu , jo? jedan je va?an akter, uz Egipat i Jordan.

Karte Izraelskog-palestinskog rata

Britanski protektorat (1920-1948) Usporedba granica iz 1947. i 1949. Podru?ja u kojima su 1947. ?idovi ?inili ve?inu pod Britanskom mandatu Allonov plan (1967) ?estodnevni rat Karta Jomkipurskog rata (1973) Izrael poslije Jomkipurskog rata (1973) Karta Izraela i Palestine (2004) Izraelsko-libanonska kriza (2006) Okupirana palestinska podru?ja (2011) Detaljna karta Zapadne obale (2013) Izraelsko-palestinski sukob na Wikimedijinoj ostavi

Nijedno svjetsko ?ari?te u proteklih pola stolje?a nije bilo neprekidno nestabilno, niti je imalo globalno va?ne posljedice kao podru?je prednjeg Bliskog istoka. Regija obuhva?a dr?ave Bliskog istoka okrenute Mediteranu - Izrael , podru?ja pod palestinskom samoupravom, te Libanon , Siriju , Egipat i Jordan . Po?etkom 20. stolje?a ta podru?je su se nalazila u sastavu Osmanskog Carstva , s iznimkom Egipta koji je bio britanski protektorat i Libanona u koji je prije djelomi?no penetrirala francuska kolonijalna vlast. Naseljavala ga je apsolutna ve?ina muslimanskog stanovni?tva arapskog podrijetla s malim enklavama kr??anskih maronita, ?idova i ?ijitskih muslimana .

Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stolje?a dalo je određenu nadu arapskim liderima da ?e svr?etkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska dr?ava. No, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Va?nost regije za strate?ke interese europskih kolonijalnih sila bila je velika te je podru?je Bliskog istoka krajem I. svjetskog rata i propasti osmanske imperije, uz blagoslov Lige naroda , bilo razdijeljeno između europskih sila na vi?e teritorija s razli?itim stupnjem autonomije. Tako su na podru?ju prednjeg Bliskog istoka Velikoj Britaniji kao mandatna podru?ja pripali Palestina , s obvezom stvaranja nacionalnog doma za ?idove (od koje ?e ona, ubrzo, otcijepiti 4/5 i od toga stvoriti dr?avu Transjordan , za svog saveznika, ?erifa od Meke, koji je izgubio utjecaj u svojoj domovini, sada Saudijskoj Arabiji, i ?idove, a Francuskoj Sirija .

Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovici XIX. stolje?a ponovno zapljusnuo Europu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, među europskim ?idovima nastala je ideja stvaranja suverene ?idovske dr?ave, koja bi bila jamstvo opstanka ?idova u svijetu. Na inicijativu austrougarskog ?idova Theodora Herzla 1897 godine osnovan je cionisti?ki pokret , koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja dr?ave izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smje?ten jeruzalemski hram, a tvorac kovanice bio je austrijski filozof Nathan Birnbaum . Pokret je istodobno zatra?io međunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja ?idovske dr?avnosti isprva nije nai?la na osobito odobravanje u međunarodnim diplomatskim krugovima.

No, realizacija ideje ?idovske dr?avnosti ipak se pojavila na horizontu, nakon ?to je britanska vojska 1917. zauzela taj dio Osmanskog Carstva. U tom trenutku najve?im postignu?em cionisti?kog pokreta pokazalo se dono?enje tzv. Balfourove deklaracije u studenom 1917, nazvane po britanskom ministru vanjskih poslova Balfouru. Tom je deklaracijom britanska vlada, nastoje?i pridobiti potporu svjetskih ?idova za sile Antante , dala potporu ideji da se na podru?ju Palestine osnuje nacionalni dom za ?idove. No, britanska je diplomacija vje?to trgovala Palestinom u dva ranija slu?aja. London je obe?ao Arapima stvaranje dr?ave na ru?evinama Osmanskog Carstva u zamjenu za njihovu borbu protiv Turaka, o ?emu svjedo?i korespondencija britanskog povjerenika za Egipat McMahona i tada najutjecajnijeg arapskog vođe Huseina Ibn Alija vođena između 1915. i 1916. godine. U drugom dokumentu, tajnom dogovoru Sykes-Picot iz 1916. Velika Britanija je obe?ala podjelu podru?ja svojim saveznicama Francuskoj i Rusiji.

Balfourova je deklaracija otvorila put ve?em ?idovskom useljavanju u Palestinu. Ubrzo, podjelom Palestine na Palestinu i Transjordan, dio Palestine isto?no od rijeke Jordan zatvoren je za ?idovsko useljavanje. Iako je u po?etku britanskog mandata u Palestini ?ivjelo 590 tisu?a Arapa i tek pedesetak tisu?a ?idova, taj se omjer po?eo naglo mijenjati. Od Britanaca pomognuto useljavanje ?idova dodatno su potaknuli gospodarska depresija tridesetih godina i uspon nacizma u Njema?koj. Arapsko, pak, useljavanje ubrzano je gospodarskim razvojem regije. Iako su Britanci nastojali odr?ati politi?ku ravnote?u između doseljenih ?idova i arapske ve?ine hrane?i ih kontradiktornim obe?anjima, s rastom ?idovske imigracije u Palestinu ja?alo je i arapsko nezadovoljstvo. Prvi napadi na doseljene ?idove dogodili su se 1920. u Jeruzalemu , a kulminirali su velikim arapskim ustancima 1929. i 1936. godine. Pobune su Britanci ugu?ili silom, a ?injenica da je osim britanskih vojnih ciljeva na meti arapskih ustanika bilo i ?idovsko stanovni?tvo imala je za posljedicu stvaranje i naoru?avanje ?idovskih milicija.

Najve?a ?idovska paravojna formacija bila je lijevo orijentirana skupina Hagana sa svojom elitnom jedinicom Palmach , iz koje je potekao niz ?idovskih lidera XX. stolje?a, kao ?to su Yitzhak Rabin i Moshe Dayan . Na drugoj strani nalazila se ideolo?ki desna oru?ana skupina Irgun Zvai Leumi , iz koje su pak potekli bardovi izraelske desnice Menachem Begin i Yitzhak Shamir . Obje su skupine sudjelovale u okr?ajima s arapskim militantima te u napadima na britanske garnizone u Palestini, da bi poslije, tijekom politi?ke konsolidacije izraelskog vodstva, do?lo i do kratkotrajnog oru?anog sukoba između te dvije skupine.

Tretiraju?i ga kao unutra?nje britansko pitanje, problem Palestine je 1937. poku?ala rije?iti tzv. Peelova komisija koja je predlo?ila novu podjelu Palestine na dva dijela. Uo?i po?etka II. svjetskog rata Velika Britanija je unato? vijestima o progonu europskih ?idova, u nastojanju da da ustupke Arapima, smanjila broj Jevreja koji se mogu useljavati u Palestinu na 75.000 tijekom pet godina, dok je za ve?i broj imigranata bila potrebna arapska suglasnost. No, sve ozbiljne poku?aje rje?avanja arapsko-?idovskog konflikta prekinuo je po?etak II. svjetskog rata.

Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okon?ao povremene međusobne sukobe ?idova i Arapa, koji su 1944. godine kulminirali oru?anim ustankom ?idovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon ?to su na vidjelo izbila stradanja ?idova za vrijeme holokausta , ideja ?idovske dr?avnosti na Zapadu je dobila simpatije i ve?e razumijevanje. Unato? tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisu?a pre?ivjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi na?li uto?i?te ilegalno. U razdoblju nakon rata London je stvorio nekoliko planova politi?kog rje?enja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da vi?e nije spremna nositi teret anga?mana u Palestini gdje je svojim potezima koji su izazvali ogor?enje Arapa podigla postotak ?idova s 10 % 1914 godine, na 33 % 1947, te je u velja?i 1947. stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje Ujedinjenim narodima i odlu?ila se povu?i.

U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvla?ile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Veliki Libanon odvojen od Sirije je postao neovisan, 1946. Transjordanija i Sirija, a Egipat je jo? 1922. stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazo?nost na svom tlu koja se protegnula do 1956. godine. Unato? neovisnosti, u ve?ini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili politi?ke elite koje su odgovarale biv?im kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetlje?e kasnije otrgnule arapske dr?ave od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su 1945. Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen osnovali Arapsku ligu , politi?ku organizaciju arapskih dr?ava ?iji je deklarirani cilj bio zajedni?ka suradnja i koordinacija vanjske politike dr?ava ?lanica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najva?nijih politi?kih zada?a Arapske lige bilo je sprje?avanje nastanka ?idovske dr?ave u Palestini, koja ?e progla?enjem dr?ave Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zada?u.

U studenom 1947. Ujedinjeni narodi su Rezolucijom br. 181 odlu?ili da mandat Velike Britanije u Palestini prestaje u svibnju 1948. i objavili plan o podjeli Palestine na dvije dr?ave - ?idovsku koja ?e dobiti 55% teritorija i u kojoj ?e odnos ?idova i ne?idova biti 498.000 prema 497.000 i arapsku na 45% teritorija i odnosom Apapa-neArapa 807.000 prema 10.000 ^[20] . Prema planu, oba su dijela trebala biti ujedinjena gospodarskom unijom a podjela je predviđala posebni status grada Jeruzalema kao podru?ja pod izravnom jurisdikcijom Ujedinjenih naroda. Odluka je donesena uvjerljivom ve?inom glasova u Glavnoj skup?tini, uz istodobnu potporu glasova Sjedinjenih Dr?ava i Sovjetskog Saveza. Velika Britanija ostala je suzdr?ana, a protiv podjele glasale su sve arapske zemlje. Palestinski ?idovi prihvatili su plan, dok ga je arapska zajednica odlu?no odbacila. Razli?it stav dviju zajednica prema UN-ovom planu rezultirao je eskalacijom borbi.

Glavni ?lanak: Arapsko-izraelski rat 1948.

Na temelju odluke UN-a u studenom 1947. britanski je mandat u Palestini prestao u pono? 14. svibnja. Istog je dana ?idovsko narodno vije?e na podru?ju koje mu je dodijeljeno planom podjele okrunilo svoju ?etiri desetlje?a staru cionisti?ku borbu za ?idovsku dr?avnost i proglasilo izraelsku dr?avu. Odmah su je priznale i Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave i Sovjetski Savez, a do kraja godine u?inila je to i ve?ina suverenih dr?ava u svijetu, s iznimkom arapskih.

Nastoje?i sprije?iti podjelu Palestine, dan nakon progla?enja Izraela po?eo je napad vojski arapskih zemalja na tek progla?enu ?idovsku dr?avu. U napadu je sudjelovalo ?est arapskih dr?ava, ?lanica Arapske lige - Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, oja?ana ira?kim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jeruzalema . Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisu?a vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s podru?ja Sinajskog poluotoka u smjeru grada Tel Aviva . No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije ?to ?e se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.

Uo?i rata na podru?ju cijele Palestine ?ivjelo je milijun i tristo tisu?a Arapa te ?esto tisu?a ?idova. Iako je Izrael od prije imao poluautonomnu vladu, a u trenutku napada arapskih dr?ava imao je pod oru?jem trideset i pet tisu?a ljudi, nije bio spreman za rat ve?ih razmjera. Najva?niji oslonac obrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna - kibuca . S druge strane, palestinski se Arapi nisu nikad oporavili od poraza u ustanku 1936. te je ve?ina njihovih lidera bila u egzilu (najpoznatiji od kojih je jeruzalemski muftija Had? Amin al Huseini , osniva? Hand?ar divizije ), a veliki dio arapskih gerilaca razoru?ala je britanska vlast.

Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada Jeruzalema koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su ?idovske snage ostale odsje?ene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mishmar Hayarden , a na jugu su Egip?ani zauzeli pojas Gaze te pustinju Negev i grad Bershevu . Nekoliko dana kasnije egipatske su se snage ju?no od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, ?ime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito te?koj poziciji. Dr?avnost i opstanak ?idova u Palestini bili dovedeni su u pitanje,a jedini segment boji?ta kojim je jo? uvijek dominirala izraelska strana bio je zra?ni prostor.

Na inicijativu Ujedinjenih naroda 11. lipnja 1948. borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oru?ja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oru?jem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na ?ezdeset tisu?a. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoru?avanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko ?ehoslova?ke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih strate?kih interesa na Bliskom istoku. No, sljede?ih se godina fokus Moskve premjestio s Izraela na mlade arapske socijalisti?ke republike u izraelskom susjedstvu, a blisko savezni?tvo se po?inje stvarati između Tel Aviva i Washingtona .

Vrijeme prekida vatre izraelski je lider Ben Gurion iskoristio i za konsolidaciju izraelskog vojnog zapovjedni?tva te je odlu?eno da se sve naoru?ane skupine stave pod zajedni?ko zapovjedni?tvo. Ben Gurion je jo? krajem svibnja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih snaga ili Zvah Haganah Le Yisrael, koje su zabranjivale druge oru?ane snage na izraelskom teritoriju. Najve?i problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Zvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa.

U lipnju 1948. godine dolazi do oru?anog incidenta i među?idovskog sukoba oko broda Altalena u kojem je poginulo vi?e od osamdeset ljudi. Među?idovski građanski rat sprije?en je nakon ?to je vodstvo Irguna prihvatilo zajedni?ko zapovjedni?tvo pod Ben Gurionom . No, među?idovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutra?nju politiku koja je trajala jo? godinama nakon događaja, a neizravno se osje?ala u odnosima izraelske ljevice i desnice i desetlje?ima kasnije.

Uz međunarodno posredovanje predvođeno ?vedskim diplomatom grofom Bernadotteom , predstavnici dviju strana na gr?kom otoku Rodosu po?eli su pregovore o budu?nosti Palestine. Bernadotte je predlagao davanje podru?ja Galileje ?idovima a pustinje Negev Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. srpnja, nakon ?etiri tjedna obustave vatre, borbe obnovljene. Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i pro?iriti se izvan podru?ja koje mu je bilo namijenjeno UN-ovim planom. Operacija "Dani" izvedena je na sredi?njem dijelu boji?ta kod mjesta Lod i Ramle radi razdvajanja arapskih vojski. Izraelska ofenziva "Dekel" bila je na sjeveru Palestine, a rezultirala je izraelskim osvajanjem grada Nazareta i donje Galileje . Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo , Damask i Aman . Na pritisak UN-a 18. srpnja sklopljeno je novo primirje s namjerom o?ivljavanja pregovora, no kona?ni udarac mirnom rje?enju sukoba zadalo je ubojstvo međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili ?idovski ekstremisti iz organizacije Lehi.

Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg vođenja rata - Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podr?avao nastavak borbi. Zavr?na faza rata po?ela je po?etkom listopada izraelskom ofanzivom na ju?nom boji?tu. U njoj su nakon deset dana borbi Egip?ani odba?eni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na podru?ju pustinje Negev. Nakon ?to je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. velja?e 1949, ?ime je okon?an Prvi izraelsko-arapski rat. Izraelski teritorij je nakon rata bio ve?i za otprilike 3400 kvadratnih kilometara od onog koji mu je bio namijenjen UN-ovim planom podjele. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan , dok je podru?je Gaze bilo pripojeno Egiptu.

Poraz arapskih dr?ava u ratu 1948. godine doveo je do politi?kih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u o?ujku 1949. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je ve? nakon nekoliko mjeseci bio sru?en, nakon toga je sljede?ih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950. ubio palestinski tinejd?er, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. - 1949. bio je najva?niji razlog zbog kojega je 1952. godine svrgnut egipatski kralj Faruk i progla?ena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom politi?kom previranju, Izrael se u?vrstio kao stabilna parlamentarna demokracija. U zemlji su 1949. odr?ani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a biv?i cionisti?ki lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio - u ratu je poginulo oko ?est tisu?a Izraelaca, od toga tre?ina pri opsadi Jeruzalema, a ranjeno je oko 35 tisu?a ljudi, ?to je bilo otprilike pet posto tada?njeg ?idovskog stanovni?tva Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko osam tisu?a ljudi, od toga tisu?u civila. Obje su strane po?inile vi?e zlo?ina nad civilnim stanovni?tvom. Tijekom borbi i nakon rata oko devet stotina tisu?a palestinskih Arapa je protjerano na teritorij susjednih zemalja, vi?e stotina arapskih naselja je nestalo; iz arapskih je zemalja u to vrijeme pa do iza rata 1967. godine emigriralo između 800.000 i 1,00.000 ?idova . Proces protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisu?a Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjegli?ki val bit ?e povod mnogih regionalnih sukoba koji ?e uslijediti u budu?nosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih ?e biti stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice.

Glavni ?lanak: Sueska kriza

Po?etkom pedesetih godina Izrael je uz dotada?nje donacije svjetskih ?idovskih organizacija po?eo primati i pomo? iz inozemstva, prije svega Sjedinjenih Ameri?kih Dr?ava. Ekonomska asistencija je pomogla da se gospodarstvo mlade izraelske dr?ave osovi na noge te izvu?e iz te?ko?a izazvanih ratom i stalnim useljavanjem prvih godina postojanja.

No, ratna prijetnja arapskog susjedstva bila je stvarna za Izrael i u poslijeratnom razdoblju. U razdoblju nakon rata 1948. godine zaredali su napadi palestinskih fedajina na ciljeve u Izraelu. Naime, arapske su izbjeglice iz nekada?nje mandatne Palestine regrutirane u izbjegli?kim kampovima u susjednim arapskim zemljama te uz pomo? njihovih vlada ubacivani na izraelski teritorij, gdje su napadali civilne i vojne ciljeve. Napadi fedajina ostavili su iza sebe desetine ?rtava te, unato? izraelskom oru?anom odgovoru, postaju uobi?ajena praksa sljede?ih nekoliko desetlje?a.

Izrael je 1953. godine izveo osvetni?ke napade koji su imali za posljedicu velike civilne ?rtve - pri napadu na izbjegli?ki kamp El-Bureig u pojasu Gaze, te na mjesto Quibyu na jordanskom teritoriju, ubijeno je sedamdeset arapskih civila.

Otprilike ?estinu tada?nje populacije Izraela ?inili su Arapi koji nisu napustili svoje domove nakon rata 1948. Njih je Izrael dr?ao pod vojnom upravom te ih je u vi?e navrata preselio iz pograni?nih zona. Izraelsko je vodstvo imalo na umu da ?e arapske zemlje te?ko prihvatiti postojanje Izraela te su ulo?ili velike napore na uvje?bavanje sna?ne, male vojske, koja je sredinom pedesetih brojala oko dvjesto tisu?a pri?uvnih vojnika.

Mogu?nost sklapanja mira između Izraela i najumjerenijeg arapskog lidera, jordanskog kralja Abdullaha, neslavno je propala nakon ?to su kralja Abdullaha u Jeruzalemu 1950. ubili palestinski ekstremisti. Ru?enje monarhije u Egiptu 1952. ozna?ilo je novu prekretnicu u odnosu snaga na Bliskom istoku. Tako je razdoblje politi?kih previranja u Egiptu, izazvanih porazom 1948., kulminiralo vojnim udarom kojim je sru?en kralj Faruk. Zbivanja u Egiptu s pozorno??u su bila pra?ena u Tel Avivu. Egipatska vojska se u ratu 1948. pokazala najte?im izraelskim protivnikom i najve?om opasno??u, dok je Egipat bio naj?e??a polazna to?ka za ubacivanje arapskih komandosa na izraelski teritorij. Izrael je zabrinjavao rast arapskog nacionalizma, a ?injenica je da je Egipat imao niz nabavki oru?ja iz isto?nog bloka, zbog ?ega je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u o?ima Zapada, izraelska obavje?tajna skupina je po?etkom pedesetih u Egiptu izvela niz protuameri?kih teroristi?kih akcija u obliku podmetanja bombi. Nakon ?to je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tada?njem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju "Afera Lavon". No, veze između Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavje?tajni agenti ve? sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser .

Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave poku?ale su posredovati u sukobu Egipta i Izraela obe?avaju?i izda?nu gospodarsku pomo? objema zemljama. U Egiptu su tu pomo? namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci Nil . No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na ?elo vojnog re?ima u Kairu u travnju 1954. godine Egipat se po?eo pribli?avati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, ameri?ki predsjednik Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zao?travanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama do?lo je u srpnju 1956. godine egipatskom nacionalizacijom Sueskog kanala , koja je opravdana potrebom pronala?enja izvora financiranja gradnje Asuanske brane.

U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku na?li premijeri triju dr?ava, ?iji su strate?ki interesi u najve?oj mjeri bili povrijeđeni Naserovom politikom - premijer Francuske Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlu?ila za?tititi ugro?ene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive sli?ne britanskim, ra?unala na to da bi ru?enjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podr?ke tada?njim protufrancuskim ustancima u Al?iru , Maroku i Tunisu . Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je ?elio eliminirati najsna?niju protivni?ku vojsku i neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajedni?koj vojnoj akciji na Egipat i o ru?enju Nasera, po sli?nom obrascu kojim je ameri?ka CIA godinu dana prije sru?ila nacionalisti?kog iranskog predsjednika Mossadegha, koji je u Iranu poku?ao nacionalizirati zapadne naftne kompanije. Plan nazvan Operacija Teleskop predviđao je napad Izraela na podru?je Sinajskog poluotoka nakon ?ega ?e se pod izlikom za?tite stranih brodova u Kanalu u sukob umije?ati Velika Britanija i Francuska. Po?etni izraelski udar privu?i ?e egipatske snage na Sinajski poluotok, koje su onda zra?nim desantima britanskih i francuskih postrojbi u podru?ju Sueskog kanala trebale biti odsje?ene i uni?tene. Izrael je u tajnosti mobilizirao sve motorizirane jedinice kojima je raspolagao i pripremio se za iznenadni napad.

Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan , po?eo je u popodnevnim satima 29. listopada 1956. zra?nim desantom na podru?ju strate?ki va?nog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao va?nu ulogu i u svim sljede?im izraelsko-arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na podru?je Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada diplomatskim putem tra?e povla?enje egipatskih i izraelskih jedinica iz podru?ja Kanala prijete?i vojnom intervencijom. Egipat je o?ekivano odbio ultimatum te sljede?i dan po?inju britanski i francuski zra?ni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zra?ni desanti britanskih trupa izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na podru?ju Port Fuada na isto?noj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju podru?jem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je o?tru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je nai?la na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Dr?avama. Bijela ku?a je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj , gdje su sovjetski tenkovi skr?ili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstoje?ih predsjedni?kih izbora. Nakon ameri?kog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene po?tovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956. sa Sueskog Kanala, a izraelska vojska odlazi sa Sinajskog poluotoka u o?ujku 1957. godine.

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956. te?ko stradala, zrakoplovstvo je gotovo uni?teno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957., a Egipat je 1962. nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvaraju?i mali naftni udar i blagi nagovje?taj velike naftne krize koja ?e se dogoditi nakon rata 1973. godine. Unato? ?injenici da je s vojne strane operacija bila uspje?na, za Veliku Britaniju i Francusku je na politi?koj i diplomatskoj razini bila potpuni fijasko i dovela je do velikih potresa na doma?im politi?kim scenama. Paradoksalno, pobjednicima Sueskog rata mogu se smatrati Izrael i Egipat. Izrael je dolaskom snaga UN-a na Sinajski poluotok i svođenjem Egipta na razinu tre?erazredne vojne sile ostvario svoj prvotni cilj da osigura svoje ju?ne granice za gotovo cijelo sljede?e desetlje?e. Izrael je također ishodio pravo prolaska brodova kroz Tiranski tjesnac, a vojna suradnja Tel Aviva s Francuskom u idu?im se godinama odrazila i na polju vojne industrije, koja je uz ostalo rezultirala i gradnjom nuklearnog reaktora u Dimoni u Izraelu. Rat 1956. godine je za Izrael bio uspje?an test vlastitih oru?anih snaga koje ?e idu?ih desetlje?a igrati veliku ulogu u odr?anju Izraela. S druge strane, Egipat je unato? vojnom porazu zadr?ao nadzor nad Sueskim kanalom, a jo? je va?niji diplomatski presti? koji je sebi Egipat priskrbio. Naser je politi?ki oja?ao u vlastitoj zemlji te se nametnuo kao svearapski lider. Najve?i dio tog utjecaja iskoristio je za stvaranje protuizraelske koalicije.

Egipatski predsjednik Naser vje?to je kapitalizirao politi?ki presti? ste?en nakon Sueske krize te je pedesetih godina XX. stolje?a figurirao kao neslu?beni lider arapskog svijeta. Naserov panarabizam je 1958. godine konkretiziran ujedinjenjem Egipta i Sirije u zajedni?ku dr?avu nazvanu Ujedinjena Arapska Republika. Tu Naserov projekt nije stao, ve? se UAR povezala s Jemenom u konfederaciju ambiciozno prozvanu Sjedinjene Arapske Dr?ave. Kao protute?a socijalisti?koj Ujedinjenoj Arapskoj Republici, u o?ujku 1958. dvije su prozapadne arapske monarhije Jordan i Irak u?le u federaciju nazvanu Arapska Unija. No, ve? u srpnju 1958. na poticaj iz UAR-a sru?ena je ira?ka monarhija a ira?ki kralj Feisal II. je u dr?avnom udaru ubijen, ?ime je propao projekt Arapske Unije. Ni Ujedinjena Arapska Republika ne?e biti dugog vijeka - sirijski je entuzijazam brzo splasnuo nakon ?to je postalo jasno da zajedni?kom dr?avom dominira Kairo , dok su se Irak , nakon ru?enja monarhije, i Sudan odbili pridru?iti UAR-u. Projekt Ujedinjene Arapske Republike neslavno je raspu?ten 1961. nakon vojnog udara u Siriji.

Politi?ke turbulencije u arapskom svijetu pedesetih godina bile su najte?e u Jemenu gdje je trajao građanski rat u koji su bile upletene i egipatske trupe, te u Libanonu u kojem su politi?ke napetosti, do kojih je dovela neravnomjerna raspodjela politi?ke mo?i između etni?kih zajednica, eksplodirale 1958. u kratkotrajni građanski rat s tri tisu?e poginulih. Tek je ameri?ka vojna intervencija, kojom je Washington ?elio preduhitriti ?irenje panarabizma na Libanon i silazak prozapadnog kr??anskog predsjednika Chamouna s vlasti, smirila situaciju.

Glavni ?lanak: ?estodnevni rat

Najve?u korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je slu?aju imao Izrael, koji je u to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Gospodarska kriza i smanjenje useljavanja te rast broja ?idova koji su napu?tali Izrael, kao i velike kulturolo?ke razlike između razli?itih ?idovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog dru?tva u o?ekivanju novog rata. Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između 1965. i 1967. godine dogodio se niz ozbiljnih ?arki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska podr?ka teroristi?kim napadima palestinskog Fataha na ?idovska naselja u skladu s ve? ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij. Po?etkom 1967. u?estali su napadi sirijskog topni?tva na Izrael, a u travnju su vođeni zra?ni dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je sru?eno ?est sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke Jordan radi navodnjavanja pustinje Negev, na ?to su arapske zemlje 1965. godine odlu?ile osiroma?iti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.

Sredinom svibnja 1967. Egipat je po?eo koncentrirati svoje vojne snage na Sinajskom poluotoku unato? ?injenici da su njegove vojne efektive bile bitno ograni?ene anga?manom u građanskom ratu u Jemenu u kojem je sudjelovalo 50 tisu?a egipatskih vojnika. Na egipatski su zahtjev 18. svibnja sa Sinaja povu?ene snage UN-a, a potkraj svibnja Egipat je zabranio prolaz izraelskim brodovima kroz Tiranski tjesnac i tako blokirao ju?nu izraelsku luku Elat u Akapskom zaljevu .

Nakon ?to su 30. svibnja 1967. jordanski kralj Husein i egipatski predsjednik Naser potpisali sporazum kojim su dvije vojske stavljene pod zajedni?ko zapovjedni?tvo, procjene izraelske obavje?tajne slu?be govorile su da je napad arapskih zemalja na Izrael siguran. Najve?a bojazan izraelskog zapovjedni?tva bila je istodobni rat na tri boji?ta, koji je mogao biti izbjegnut samo preventivnim izraelskim napadom. Na temelju takvih prosudbi izraelsko je vodstvo na ?elu s premijerom Levijem Eshkolom donijelo odluku o brzoj mobilizaciji i grupiranju izraelskih snaga za napad. Dana 5. lipnja 1967. u 8 sati i 45 minuta po?eli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma te na sirijske i jordanske, pa ?ak i na jedan ira?ki vojni aerodrom. Tako su samo tijekom prvog dana rata bombardirane 23 zra?ne luke u kojima je uni?teno gotovo sve egipatsko, sirijsko i jordansko borbeno zrakoplovstvo. Time je ve? u po?etku akcije ostvarena apsolutna izraelska nadmo? u zraku, koja ?e omogu?iti zrakoplovstvu da se idu?ih dana koncentrira na podr?ku kopnenoj vojsci.

Na jordanskom boji?tu neprijateljstva po?inju jordanskim granatiranjem izraelskih polo?aja i zra?nim napadima, a jordansko zrakoplovstvo bombardiralo je Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage pre?le na sjeveru u napad u smjeru grada Genina, kojeg sljede?i dan zauzimaju. Na dijelu boji?ta prema Egiptu izraelske postrojbe su prvog dana rata probile egipatske obrambene crte i zauzele podru?je pojasa Gaze. Izraelske oklopne postrojbe prodrle su uzdu? obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te unato? egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon vi?e neuspjelih protunapada, tre?eg dana rata egipatske se snage povla?e sa Sinajskog poluotoka prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obavije?tena o stanju na boji?tu, ve? je pogre?no vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist. U no?i 6. lipnja Izraelci su izbili na podru?je Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na sredi?njem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci su zra?nim desantom zauzeli grad Sharm al-Sheik , ?ime je otvoren ulaz u Akapski zaljev. Na isto?nom rati?tu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i ?hem (biblijski hrvatski prijevod ?ekem, arapski Nablus ) i Arihu te iza?li na zapadnu obalu rijeke Jordan, ?ime zavr?avaju borbe na jordanskom dijelu fronte. ?etvrtog dana rata na sinajskom boji?tu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred ve?er istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj du?ini. Posredovanjem UN-a kasno u no? istoga dana prekinute su borbe na sinajskom boji?tu.

Sirijsko boji?te je prva tri dana rata mirovalo, ?to je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako o?tricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek nakon ?to je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva boji?ta, tako 8. lipnja Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske polo?aje te su istu no? iz tri smjera probili sirijske polo?aje a sljede?eg dana zauzeli su najve?u sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka sredi?njim dijelovima Sirije. Idu?i dan je izraelska vojska ovladala cijelom Golanskom visoravni . Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom boji?tu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja zavr?en ?estodnevni rat.

U ?estodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisu?a poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 posto naoru?anja i opreme, a osobito te?ko stradala su zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno pribli?ila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim podru?jem Izraela ili ?etiri puta ve?i teritorij od onog iz 1949. nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Jo? je milijun palestinskih Arapa do?lo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vla??u bilo 1,5 milijuna Arapa. Izrael je anektirao stari dio Jeruzalema, gdje je arapskom stanovni?tvu ponuđen izbor između izraelskog i jordanskog dr?avljanstva, dok je u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i pojasu Gaze uspostavljena vojna vlast.

Za razliku od Jeruzalema, arapskom stanovni?tvu u Judeji i Samariji (Zapadnoj obali) i Gazi nije ponuđeno izraelsko dr?avljanstvo, a s obzirom na to da ti teritoriji nisu bili anektirani. Izraelska vojna okupacija novoosvojenih podru?ja pod Moshe Dayanom na mjestu ministra obrane pokazala se relativno blagom. Palestinskim je Arapima dopu?tena određena razina politi?kih sloboda i ostavljene su im lokalne institucije vlasti a Izrael nije dirao ni u pravne sustave koji su do okupacije postojali, jordanski na Zapadnoj obali i egipatski u Gazi. Arapsko stanovni?tvo se pokazalo izvorom jeftine radne snage za izraelsko gospodarstvo pa je po?ela dnevna migracija Arapa s okupiranih podru?ja u izraelske gradove, koja je potrajala tri desetlje?a.

Izrael je objavio namjeru da na novoosvojena podru?ja naseli ?idovske stanovnike koji su protjerani u ratu 1948. godine. Izraelski politi?ar Yigal Allon bio je tvorac plana podizanja ?idovskih stambenih naselja na strate?ki va?nim to?kama novoosvojenih podru?ja, ?to je ozna?ilo po?etak novovjekovnog ?idovskog naseljavanja u njihovu drevnu domovinu Judeju i Samariju (Zapadnu obalu) i pojas Gaze, te istodobno postalo najva?niji razlog nespremnosti Izraela da se tijekom mirovnog procesa devedesetih godina povu?e s okupiranih podru?ja. Iako su u ?estodnevnom ratu uvelike smanjene vojne efektive arapskih zemalja i potvrđena izraelska vojna mo?, nije dugoro?no rije?en niti jedan regionalni problem nego je podru?je i dalje ostalo ?ari?te, ?to se potvrdilo ve? sljede?ih mjeseci.

Uvjerljiva izraelska pobjeda u ratu 1967. godine omogu?ila je Izraelu da odbaci sve poku?aje nagodbe s arapskim susjedima. U studenom 1967. Vije?e sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je rezoluciju 242 kojom je pozvalo Izrael da se povu?e s (ve?ine) podru?ja osvojena te godine na obranjive granice u zamjenu za trajan mir, no rezoluciju su odbili i Izrael i arapske zemlje.

Paralelno s diplomatskim naporima, arapske zemlje obnavljale su svoje oru?ane snage. Zahvaljuju?i isporukama oru?ja iz Isto?nog bloka, Egipat (tada jo? uvijek pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika) uspio je nadoknaditi gubitak ratnog materijala, a podizanju borbene spremnosti pridonijeti je i dolazak sovjetskih vojnih savjetnika. Izdvojene oru?ane provokacije na novostvorenoj crti razdvajanja uzdu? Sueskog kanala, koje su trajale od ljeta 1967., postupno su prerasle u smi?ljenu strategiju slabljenja Izraela nano?enjem velikih ljudskih gubitaka izraelskim postrojbama koje su dr?ale polo?aje na Sinajskom poluotoku. Imaju?i na umu ograni?ene izraelske ljudske potencijale, egipatski stratezi su smatrali da ?e ve?i broj poginulih izraelskih vojnika prisiliti izraelsku javnost i izraelsku vladu na politi?ke ustupke.

U lipnju 1968. po?inju egipatski topni?ki napadi na izraelske polo?aje uzdu? sjevernog podru?ja Sueskog kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala, uklju?uju?i i uni?tenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu 1968. nakon ?ega su egipatski topni?ki napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrđuju?i granicu du? Sueskog kanala, po?eo gradnju opse?nog sustava fortifikacija koji je dobio naziv po tada?njem ministru obrane, Bar Levu (podrijetlom iz biv?e Jugoslavije). Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku ju?nu granicu, dok je na sjeveru prema Siriji sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim zidom.

Po?etkom o?ujka 1969. ponovno su eskalirali egipatski topni?ki napadi uzdu? Sueskog kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljede?ih nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog premijerskog mandata Yigal Allona , na ?elo vlade u Tel Avivu u o?ujku 1969. dolazi beskompromisna Golda Meir . Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidaju?i iscrpljuju?e topni?ke dvoboje na granici i ubacuju?i u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja 1969. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzra?ne postaje te topni?ke i tenkovske polo?aje du? Sueskog kanala. Izraelska zra?na ofenziva nastavila se do prosinca, kada se zbog uni?tenja egipatskih postaja protuzra?ne obrane mogla protegnuti i na unutra?njost egipatskog teritorija.

Poku?aj Egipta da se nosi s mo?nim izraelskim zra?nim snagama pokazao se neuspje?nim te se egipatska vojska potkraj 1969. nalazila na rubu novog uni?tenja. Nakon ?to su u sije?nju 1970. izraelski zra?ni udari dotakli i predgrađe Kaira, Naser je otputovao na tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatra?iti pomo? od Sovjetskog Saveza. Moskva je nevoljko udovoljila egipatskom tra?enju, te je poslala nove protuzra?ne bitnice i borbene pilote. Pove?an broj protuzra?nih bitnica na podru?ju kanala stvorio je ki?obran za egipatsko topni?tvo i uvelike ograni?io u?inkovitost izraelskog zrakoplovstva.

Sovjetski anga?man u Egiptu stvorio je probleme izraelskoj vojsci koja vi?e nije dominirala boji?tem, a poja?ano uplitanje Moskve u zbivanja na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave koje su pritiskale Izrael da prekine zra?nu kampanju. Washington je jo? potkraj 1969. poslao dr?avnog tajnika Rogersa sa zada?om da postigne primirje. Poku?avaju?i privoljeti Izrael na prestanak zra?nih akcija, Sjedinjene Dr?ave su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova. Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom anga?manu, omek?ao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970. potpisali primirje koje je prihvatio i Jordan.

Tijekom dvogodi?nje krize uzdu? Sueskog kanala, Izrael je imao gotovo tisu?u i pet stotina poginulih vojnika, dok se egipatski gubici procjenjuju na nekoliko puta ve?i broj, a rat iscrpljivanja ostavio je fatalne posljedice na ?elne ljude Izraela i Egipta. Naime, u velja?i 1969. umro je izraelski premijer Eshkol, a nedugo nakon potpisivanja primirja od sr?anog je udara u rujnu 1970. umro i egipatski predsjednik Naser. Suprotno odredbama potpisanog prekida vatre, Egipat je nastavio premje?tati protuzra?ne bitnice u podru?je Sueskog kanala, ?to ?e se pokazati vrlo va?nim za uspje?an prelazak kanala tijekom Yomkippurskog rata 1973. godine. Mije?anje Sovjetskog Saveza u regiju prisililo je Washington da izravna protute?u, zbog ?ega se ameri?ka vojna pomo? Izraelu vi?estruko pove?ala po?etkom sedamdesetih godina - u 1967. godini iznosila je tek 13 milijuna ameri?kih dolara, a godinu dana kasnije 76 milijuna, da bi se 1971. popela na ?ak 600 milijuna dolara.

Osim aktivnog podru?ja Sueskog kanala, krajem ?ezdesetih godina ni sjeverna izraelska granica nije mirovala. U napadima na Izrael iz upori?ta na jordanskom i libanonskom teritoriju bili su aktivni i palestinski fedajini. Izrael je, po ve? ustaljenom obrascu, odgovarao napadima na Jordan i Libanon, ?to je imalo za posljedicu ja?anje pritiska libanonske i jordanske vlade na palestinske skupine na svom teritoriju. U o?ujku 1968. Izrael je na jordanskom teritoriju poduzeo operaciju Inferno usmjerenu na uni?tenje fedajinske baze, no zbog lo?e koordinacije izraelskih postrojbi akcija je propala a u arapskoj je javnosti slavljena kao pobjeda palestinskih gerilaca nad izraelskom vojskom.

Porazi u ratovima 1948. i 1967. godine stvorili su veliku palestinsku izbjegli?ku zajednicu u Jordanu. Njezin vojni i politi?ki utjecaj je tijekom godina rastao i rezultirao je uspostavom paralelnog sustava vlasti u izbjegli?kim naseljima. Prvo mije?anje Palestinaca u jordansku politiku dogodilo se jo? 1951. godine ubojstvom jordanskog kralja Abdulaha. U srpnju 1966. Jordan je prvi put uskratio podr?ku PLO -u, no zbog pritiska arapskog svijeta ona je nastavljena. Postupno se te?i?te aktivnosti palestinskih militanata u Jordanu preusmjerilo s borbe protiv Izraela u poku?aje svrgavanja jordanskog kralja Huseina, a oru?ani sukob izbjegnut je zahvaljuju?i posredovanju arapskih zemalja. U ljeto 1970. imenovana je nova jordanska vlada u kojoj je sudjelovalo nekoliko simpatizera PLO-a. Između jordanske vlade i PLO-a potpisan je sporazum kojim je fedajinima dopu?tena sloboda kretanja, a PLO je pristao priznati autoritet jordanskog kralja. No, jordansko prihva?anje prekida vatre s Izraelom u kolovozu iste godine izazvalo je sukobe jordanskih snaga sigurnosti i fedajina, a po?etkom rujna kralj Husein jedva je izbjegao i drugi poku?aj atentata u istoj godini.

Događaji u Jordanu kulminirali su u rujnu 1970. koordiniranom otmicom pet međunarodnih putni?kih zrakoplova, koje je izvela jedna od brojnih palestinskih skupina aktivnih u Jordanu. Uni?tenje nekoliko otetih zrakoplova bila je kap koja je prelila ?a?u jordanskog kralja Huseina. Sredinom rujna po?eo je napad jordanske vojske na paravojne palestinske formacije, koji je prerastao u otvoreni rat u jordanskim gradovima. U arapskom svijetu on je poznat kao Crni rujan . Sukob je dobio međunarodni karakter kada su 20. rujna Palestincima u pomo? stigli tenkovi sirijske vojske. Uplitanje Sirije dovelo je u te?ku situaciju malu jordansku vojsku. Kralj Husein bio je prisiljen obratiti se za pomo? Izraelu. Nakon gubitka vi?e od polovice tenkova i mogu?nosti ulaska Izraela u rat, sirijska vojska je ?etvrti dan operacije po?ela s povla?enjem iz Jordana.

Naposljetku, 25. rujna dogovoren je prekid vatre između palestinskih fedajina i jordanskih vlasti, na temelju kojeg se fedajini trebaju povu?i iz Jordana. U zavr?nim jordanskim operacijama u ljeto 1971. likvidirane su posljednje palestinske skupine na jordanskom tlu. Posljedice nasilnog obra?una s Palestincima za Jordan su u arapskom svijetu bile velike. Kralj Husein bio je potpuno politi?ki izoliran u arapskim politi?kim krugovima, jer su ga smatrali najodgovornijim za izbijanje međuarapskog rata. PLO i veliki dio palestinskih izbjeglica oti?ao je susjedni Libanon, koji ?e se sedamdesetih godina pretvoriti u novo ratno ?ari?te regije.

Glavni ?lanak: Libanonski rat 1982.

Palestinska pobuna u ju?nom Libanonu dosegnula je vrhunac ranih 1970-ih , kada je Libanon kori?ten kao baza za pokretanje napada na sjeverni Izrael i za kampanje otmica aviona diljem svijeta, ?to je izazvalo izraelsku odmazdu. Tijekom Libanonskog građanskog rata , palestinski militanti nastavili su sa napadima na Izrael dok su se istovremeno borili protiv protivnika unutar Libanona.

Godine 1978. Masakr na Obalnoj cesti doveo je do sveobuhvatne izraelske invazije poznate kao Operacija Litani . Međutim, izraelske snage brzo su se povukle iz Libanona, dok su napadi na Izrael su nastavljeni.

Godine 1982 , nakon poku?aja atentata na jednog od svojih diplomata od strane Palestinaca, izraelska vlada odlu?ila je stati na stranu u libanonskom građanskom ratu i po?eo je libanonski rat 1982. Prvi rezultati za Izrael bili su uspje?ni. Ve?ina palestinskih militanata pora?ena je u roku od nekoliko nedjelja, Bejrut je zauzet, a sjedi?te PLO -a evakuirano je u Tunis u junu odlukom Yassera Arafata .

Glavni ?lanak: Prva Intifada

Prvi palestinski ustanak zapo?eo je 1987. godine kao odgovor na eskalaciju napada i beskrajnu okupaciju. Do ranih 1990-ih zapo?eli su međunarodni napori za rje?avanje sukoba, u svjetlu uspjeha egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma iz 1982. U kona?nici, izraelsko-palestinski mirovni proces doveo je do sporazuma iz Osla ( 1993 ), omogu?iv?i PLO -u da se vrati iz Tunisa, stekne upori?te na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze i uspostavi Palestinsku nacionalnu upravu . Mirovni proces također je nai?ao na zna?ajno protivljenje radikalnih islamskih elemenata u palestinskom dru?tvu, poput Hamasa i Palestinskog islamskog d?ihada , koji su odmah zapo?eli kampanju napada na Izraelce. Nakon stotina ?rtava i vala radikalne protuvladine propagande, izraelski premijer Jichak Rabin je usmr?en od strane krajnje desnog izraelskog ekstremiste ^{[α 1]} koji se protivio mirovnoj inicijativi. To je zadalo ozbiljan udarac mirovnom procesu, od kojeg je novoizabrana izraelska vlada Benjamina Netanyahua odustala 1996. godine.

Glavni ?lanak: Druga Intifada

Nakon nekoliko godina bezuspje?nih pregovora, sukob je ponovno izbio kao Druga intifada u septembru 2000 . Nasilje, koje je eskaliralo u otvoreni sukob između Palestinskih nacionalnih sigurnosnih snaga i Izraelskih obrambenih snaga, trajalo je do 2004 / 05. i uzrokovalo je oko 130 ?rtava. Godine 2005. izraelski premijer ?aron naredio je uklanjanje izraelskih doseljenika i vojnika iz Gaze. Izrael i njegov Vrhovni sud slu?beno su proglasili kraj okupacije, rekav?i da ?nisu imali stvarnu kontrolu nad onim ?to se dogodilo” u Gazi. Međutim, Ujedinjeni narodi, Human Rights Watch i mnoga druga međunarodna tijela i nevladine organizacije i dalje smatraju Izrael okupacijskom silom Pojasa Gaze jer kontrolira zra?ni prostor Pojasa Gaze, teritorijalne vode, kretanje ljudi ili robe unutar ili izvan Pojasa Gaze.

Posljednji mirovni pregovori prekinuti su 2014. godine. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izjavio je 2015. da ne?e dozvoliti palestinsku dr?avu zapadno od Jordana. ^[21]

Godine 2006. Hamas je na palestinskim parlamentarnim izborima dobio 44% glasova. Izrael je na to odgovorio da ?e pokrenuti ekonomske sankcije ukoliko Hamas ne pristane prihvatiti prethodne izraelsko-palestinske sporazume, se ne odre?e nasilja i ne priznaje pravo Izraela na postojanje, uvjete koje je Hamas sve odbacio. Slijede?i unutarnju palestinsku politi?ku borbu između Fataha i Hamasa koja je izbila u bitci za Gazu (2007), Hamas je preuzeo punu kontrolu nad tim podru?jem. Iste godine Izrael je uveo pomorsku blokadu Pojasa Gaze, a suradnja sa Egiptom omogu?ila je kopnenu blokadu egipatske granice. Napetosti između Izraela i Hamasa eskalirale su do kraja 2008 , kada je Izrael pokrenuo operaciju Lijevano olovo na Gazu, ?to je rezultiralo tisu?ama civilnih ?rtava i milijardama dolara ?tete. U februaru 2009. je potpisan uz međunarodno posredovanje prekid sukoba između strana, iako su se okupacija i sporadi?ni izljevi nasilja nastavili.

Godine 2011. propao je poku?aj Palestinskih vlasti da dobiju ?lanstvo u Ujedinjenim narodima kao potpuno suverena dr?ava. Sporadi?ni raketni napadi na Izrael i izraelski zra?ni napadi jo? uvijek se događaju u Gazi pod Hamasovom kontrolom. U novembru 2012 , predstavni?tvo Palestine u UN-u je unapređeno u dr?avu promatra?a ne?lanicu, a naziv misije je promijenjen iz ?Palestina (predstavljena PLO-om)” u ?Dr?ava Palestina”. Godine 2014. izbio je jo? jedan rat između Izraela i Gaze, ?to je rezultiralo sa vi?e od 70 izraelskih ?rtava i preko 2000 Palestinaca. Pritom mirovni pregovori prekinuti. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu izjavio je 2015. da ne?e dozvoliti palestinsku dr?avu zapadno od Jordana. ^[22]

U novembru 2022 , na izborima izraelske vlade je pobjedila koalicija ^{[α 2]} Benjamina Netanjahua poznata po uklju?ivanju krajnje desni?arskih politi?ara. Pritom nasilja su se pove?ala, sa događajima poput upada u Jenin (januar, jun i jul 2023 ), pucnjave u Neve Yaakovu (januar 2023), sukobi u al-Aqsi (april 2023) i sukoba između Gaze i Izraela u maju 2023, zahvaljuju?i i nasilnoj palestinskoj politici sa druge strane, ?to je naglo pove?alo i broj ?rtava u 2023.

To je kulminiralo u ratu između Izraela i Hamasa 7. oktobra 2023 , kada su militantne skupine iz Pojasa Gaze predvođene Hamasom pokrenule iznenadni napad na ju?ni Izrael, ubiv?i stotine izraelskih civila. ^{[α 3]} Hamas je zapo?eo napad udarima iz zraka, mora i kopna. Prema izvje??ima, teroristi Hamasa oteli su mnogo odraslih i djece i odveli ih u Pojas Gaze. Izraelski premijer Netanyahu je istog dana izjavio da je Izrael u ratnom stanju sa Hamasom (7. oktobar). ^[23] Izraelska vojska je odgovorila provođenjem masovne kampanje zra?nog bombardiranja Gaze, nakon ?ega je uslijedila velika kopnena invazija na Gazu sa ciljem uni?tenja Hamasa i naknadne kontrole nad Gazom. Izrael je također pokrenuo upade na Zapadnu obalu, koji su imali te?ke posljedice. Po broju civilnih ?rtava i talaca, rat iz 2023. je najozbiljniji sukob u suvremenoj historiji Izraela i Palestine.

Broj sveukupnih ?rtava tijekom cijelog gotovo 70-godi?njeg bliskoisto?nog sukoba, u ?to se uklju?uju i neki incidenti uo?i samog osnutka dr?ave Izrael, je upitan i nema to?nih podataka kojima bi se mogao utvrditi to?an broj, po?to pojedine strane pretjeruju brojke. Međutim, kada bi se zbrojili svi ratovi u tom sukobu, prema procjeni sveukupno je bilo u prosjeku oko 107.000 ?rtava, između 91.000 poginulih minimalno i 124.000 maksimalno.

?ezdesetih godina je bliskoisto?ni konflikt iza?ao izvan okvira regije. Nakon ?to je arapska nemo? na bojnom polju dokazana u tri rata s poni?avaju?im ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa ?iji su roditelji izbjegli iz nekada?njeg britanskog mandata Palestine, a koji su rođeni i odrasli u izbjegli?kim logorima jer im je bila zabranjena repatrijacija od strane arapskih re?ima gdje su se nalazili, bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim teroristi?kim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije relativno ?esto izvje?tavale o nekoj teroristi?koj akciji, ponekad izvedenoj tisu?ama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali palestinski teroristi.

Ubrzo nakon svr?etka Prvog izraelsko-arapskog rata 1949. godine po?inju upadi palestinskih fedajina na izraelski teritorij gdje su meta ?esto bili izraelski civili, za ?to se Izrael revan?irao oru?anim odgovorom na teritorij zemlje iz koje je napad do?ao. Osim u Izraelu, palestinske izbjeglice su 1951. godine izvele ubojstvo jordanskog kralja Husseina I. Palestinski gerilski i teroristi?ki napadi na Izrael dobili su politi?ki okvir na summitu Arapske lige u lipnju 1964. godine, u tada jo? uvijek arapskom Jeruzalemu, stvaranjem Palestinske oslobodila?ke organizacije. PLO Yassera Arafata ?e u kasnijem stadiju postojanja odbaciti terorizam i izgraditi image politi?kog pokreta, no i dalje ?e zadr?ati veze s radikalnim palestinskim skupinama.

Izraelske obavje?tajne slu?be su i same izvodile atentate i akcije teroristi?kog karaktera u inozemstvu. Najzna?ajnija izraelska kampanja je bila tzv. Afera Lavon, usmjerena protiv Egipta, a nazvana po izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu. Naime, po?etkom pedesetih godina su agenti izraelskog Mossada diljem Egipta postavljali bombe na zapadne ciljeve, s namjerom diskreditacije novog egipatskog re?ima i spre?avanja britanskog povla?enja iz Egipta.

U lipnju 1968. godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov izraelske kompanije El Al na letu iz Rima u Tel Aviv . Iako su se otmice zrakoplova događale i ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u politi?ke svrhe. Zahvaljuju?i publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, do?lo je do eksplozije sli?nih akcija u ?emu su prednja?ili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske teroristi?ke akcije; u kolovozu 1970. godine su simultano oteta ?etiri zrakoplova koja su uni?tena u jordanskoj pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U rujnu 1972. godine, nekoliko dana nakon po?etka Olimpijskih igara u Munchenu , osam terorista iz skupine "Crni rujan" upalo je u Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sporta?a za taoce. Zahvaljuju?i prisutnim TV kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije njema?ke policije poginulo svih devet talaca.

U lipnju 1976. godine skupina palestinskih terorista povezanih s njema?kom skupinom Baader Meinhoff otela je zrakoplov Air Francea na letu iz Izraela u Francusku i preusmjerila ga prema Ugandi u srcu Afrike. Otmi?ari su tra?ili pu?tanje zatvorenih palestinskih boraca u Izraelu, Keniji , Zapadnoj Njema?koj i ?vicarskoj, prijete?i po?etkom likvidacije taoca. Iako je izraelski stav prema terorizmu bio tradicionalno nepopustljiv, izraelska vlada se upustila u pregovore dok je vojska u?urbano radila na planu oslobađanja taoca. U iznimno rizi?noj operaciji unato? udaljenosti od nekoliko tisu?a kilometara, izraelski su komandosi, koje su vodili budu?i izraelski premijer Ehud Barak i brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua - Yonatan Netanyahu , svladali ugandske vojnike i otmi?are. Taoci su oslobođeni uz minimalne gubitke te dopremljeni u Izrael. Operacija izraelskih komandosa u Entebbeu 1976. godine ostala je do danas jedna od najsmjelijih komandoskih akcija svih vremena.

Osobito su te?ke bile palestinske teroristi?ke akcije s velikim civilnim ?rtvama, među kojima je bilo i djece. Otmica autobusa u mjestu Avivim Moshav 1970. godine, ru?enje stambene zgrade u naselju Kyrjat Shmona 1974. godine te ?kole u kibucu Maalot mjesec dana kasnije, a veliki medijski publicitet dobio je PLO kada je zauzeo brod " Achille Lauro " 1985. godine.

• Postupno su terorizam kao oblik politi?ke borbe prihvatili gotovo svi politi?ki pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina teroristi?ku djelatnost prihvatio pokret Muslimansko bratstvo osnovan jo? dvadesetih godina XX. stolje?a. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika Sadata 1981. godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i pribli?avanje Egipta Izraelu. Muslimanska bra?a su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u Sudanu 1989. godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog re?ima u gradu Hammahu 1982. godine. Nakon ?to su Muslimanska bra?a prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu teroristi?kih aktivnosti u Egiptu preuzele teroristi?ke organizacije Islamski Jihad i Gamma al Islamya .

• U Libanonu je pak pove?ani utjecaj Irana na lokalne ?ijite nakon izraelske agresije na tu zemlju 1982. imao za posljedicu stvaranje organizacije Hezbollah . Ciljevi Hezbolaha su bili strani vojnici u Libanonu i izraelski vojnici. U travnju 1983. godine izveden je prvi veliki samoubila?ki napad ?iji je cilj bila ameri?ka ambasada u Bejrutu . Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uni?tena, a akcija je odvela u smrt 63 ?ovjeka. 23. listopada iste godine izvedena je nova velika samoubila?ka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu ameri?kih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 ameri?ki marinac i 58 francuskih vojnika. Za ameri?ke oru?ane snage samoubila?ke su akcije u Bejrutu bile te?ak udarac i najve?i ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Al?irskog rata. Samoubila?ki napadi Hezbollaha imali su izravne politi?ke konzekvence. Naime Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave, Velika Britanija i Italija u velja?i 1984. godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to u?inila i Francuska. Nakon ?to su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubila?kim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i sunitskih ekstremista. Ukupno je u Libanonu od 1983. do 1999. godine izvedeno pedesetak samoubila?kih akcija, od ?ega se jedan manji, ali zna?ajan dio mo?e pripisati Hezbollahu.

Medijski najeksponiranije teroristi?ke akcije devedesetih godina su u svakom slu?aju bile samoubila?ke akcije palestinskih teroristi?kih skupina s ciljem potkopavanja bliskoisto?nog mirovnog procesa. S praksom samoubila?kih napada palestinske skupine po?inju razmjerno kasno, prvi napad je zabilje?en tek 1994. godine. Dvije najva?nije palestinske teroristi?ke skupine koje su prakticirale samoubila?ke napade jesu Hamas i Islamski Jihad , kojima se od po?etka 2002. godine pridru?ila i skupina Brigade mu?enika Al Aqse . Mete palestinskih bomba?a samoubojica uglavnom su civili.

• Veliki Izrael
• Teritorijalni nacionalizam
• Panarabizam

Izraelsko-palestinski sukob na Wikimedijinoj ostavi

Ujedinjene nacije

• Office for the Coordination of Humanitarian Affairs ? occupied Palestinian territory
• United Nations Relief and Works Agency for Palestine Refugees in the Near East
• 'Now is not the time to give up' on two-state solution, UN Middle East envoy tells Security Council UN

Akademske stranice

• U.S. Attempts at Peace between Israel and Palestine od Dean Peter Krogh Foreign Affairs Digital Archives

Druge poveznice

• Dokumenti o Arapski-izraelskom sukobu i povijest Izraela i Palestine
• Dokumenti o Cionizmu i stvaranju Izraela
• Dokumenti o Bliskoisto?nom sukobu Arhivirano 2007-09-26 na Wayback Machine-u