Nikola I. ( 6. srpnja 1796 . - 2. o?ujka 1855 . ), car Rusije od 1825 godine, kralj Poljske 1825 . - 1831 . i veliki vojvoda Finske od 1825 . godine.

Nikola I. se rodio 6. srpnja 1796 . Kako je u trenutku rođenja bio tek tre?i sin cara Pavla to mu je davalo samo minimalne ?anse da postane car. Njegova sretna zvijezda je na kraju postala godina rođenja. Kako je imao samo godinu dana u trenutku smrti svoje bake Katarine Velike ona nije uspijela ugovoriti jo? jedno nesretno vjen?anje kao njegove starije bra?e. Njegov najstariji brat Aleksandar I. je imao dvije k?eri ?to su veoma brzo umrle. Nakon toga on vi?e nije mogao zamisliti svoju ?enu i prakti?ki je usvojio brata Nikolu koji je bio 19 godina mlađi od njega. Njegov drugi stariji brat Konstantin svoju ?enu nije mogao niti zamisliti tako da nikada nije niti imao djece. Kada se on na kraju po?elio drugi put o?eniti Aleksandar je kao uvjet postavio odustajanje od prava na krunu ?to on prihva?a. Tako je barem samo za dvor Nikola postao prestolonasljednik 1822 . godine. Kada mu je najstariji brat umro on je po?tuju?i zakon, a ne bratov red nasljeđivanja prvo proglasio Konstantina carem i tek nakon njegove javne abdikacije sam se okrunio 25. prosinca 1825 godine.

Odmah dan nakon ?to je progla?en carem dolazi do Dekabristi?ke pobune . S pozivom na ruski ustav i Konstantina vojnici u Petrogradu su se odbili zakleti na vjernost novom caru s nadom da ?e i druge jedinice podr?ati njihov potez. Za potpuno gu?enje ove bune ?e trebati samo osam dana, ali mladome caru ?e ostati vje?ite psihi?ke posljedice. U strahu od novih revolucija nedugo po zavr?etku Dekabristi?ke Nikola naređuje stvaranje tajne policije koja ?e postojati sve do 1880 . godine. Kao ?to su ovi po?etni događaji vladavine bili iznenađenje tako novo nastupa 1830 . godine u Poljskoj . Tada je ova zemlja bila parlamentarna monarhija u personalnoj uniji s Rusijom. To tamo?njem stanovni?tvu nije bilo dovoljno pa dolazi do ustanka tijekom kojega ?e preminuti tamo?nji potkralj prije navedeni Konstantin . Ova revolucija ?e biti u potpunosti ugu?ena 1831 . godine kada se ukida Poljska dr?avnost i njen teritorij postaje ruska provincija. Ovo ku?no testiranje careve odlu?nosti ga je bilo veoma dobro pripremilo za europsku revolucionarnu 1848 . godinu. Kako Franjo Josip I. nije uspio ugu?iti revoluciju u Mađarskoj ruske trupe su to u?inile namjesto njega 1849 . godine. Ostatak vladavine Nikole prolazi bez revolucija ili buna u dr?avi pod ?eli?nom kontrolom tajne slu?be.

Gr?ka buna za nezavisnost je bila po?ela jo? 1821 godine. S nikad upitnim simpatijama pravoslavne Rusije prema pravoslavnoj Gr?koj pitanju njenog ulaska u rat je bilo na dnevnom redu jo? 1825 godine. Tada je to sprije?ila smrt Aleksandra i kasniji nemiri. ?ele?i izbje?i unilateralnu akciju Nikola posti?e dogovor s Velikom Britanijom i Francuskom za zajedni?ku pomorsku akciju. Ona nakon postignutog dogovara je pokrenuta 1827 . godine. Njen vrhunac tada postaje te iste godine pomorska bitka Navarina gdje su snage saveznika potukle mornaricu poslanu od sultana . Kao odgovor na taj o?ito neprijateljski potez Osmansko carstvo ubrzo zatvara Bospor za ruske brodove ?to postaje razlog Petrogradu da objavi rat sljede?e godine. Prva godina ratovanja s carem na bojnom polju prolazi bez uspjehe, tako da do pobjede dolazi tek sljede?e godine carevim odlaskom ku?i.Te 1829 . godine ruski zapovjednik se odlu?uje za direktni napad na Istanbul . On s armijom na svojem putu zaobilazi sve protivni?ke utvrde do?av?i tako na manje od 70 kilometara od svoga cilja. Tada je Osmansko carstvo zatra?ilo mir putem kojega ?e darovati autonomiju Gr?koj i Srbiji koje tada imaju obnovu svoje dr?avnosti.

Novi rusko-osmanski rat poznat u cijeloj Europi pod imenom krimski ?e po?eti 1853 . godine. Osnovni razlog za njega se na?ao u diplomatskoj uvredi Istanbula koji u međunarodnom dogovoru izabire Pariz iznad Petrograda . Glavni poku?aj sporazuma europskih sila koje su ?eljele sprije?iti rat otpada zbog osmanskog odbijanja nakon ?ega mir vi?e nije imao ?anse. O?ekivanja Nikole da ?e u najgorem slu?aju ratovati protiv Francuske i Osmanlija su bila razo?arana kada prvobitno navodno neutralna Velika Britanija objavljuje rat. Ubrzo potom ovom ratu ?e se na strani ruskih protivnika pridru?iti i kraljevina Sardinija dok ?e Austrija zadr?ati proturusko stajali?te bez ulaska u rat. Tu izdaju kao zahvalnost na spas iz 1849 . godine Rusija do ukidanja monarhije ne?e nikada zaboraviti. Jedini uspjeh ovih saveznika je bilo osvajanje grada Sevastopola i to tek nakon ?to je vi?e od 50 posto branitelja bilo izba?eno iz borbe. Zahvalju?i sli?noj po?rtvovanosti rusa nekoliko drugih savezni?kih poku?aja desanta u Azovskom i Bijelom moru je bilo odba?eno.

Nikola I. je u svim zapadnim povijesnim izvorima prikazan veoma negativno kao ?estoki konzervativac koji se protivio "demokratskim" promjenama. Jednu veoma va?nu stvar u takvim povjesnim izjavama kriti?ari uvijek zaboravljaju. Nikola I. je bio jedini monarh tada?nje kontinentalne sile koji u razdoblju između pada Napoleona i 1850 . godine nikada nije izgubio blast. Kralj ?panjolske Ferdinand VII. je vra?en na vlast 1823 . tek francuskom invazijom. S druge strane njihovi kraljevi su bili oboreni revolucijom 1830 . i 1848 . godine. Ferdinand I. od Austrije je bio oboren 1848 ., a pruski kralj te godine je izgubio kontrolu nad Berlinom .

Svojom unutra?njom politikom slavljenja pravoslavlja i ruskog nacionalizma on je dao preduvjete za nastanak danas u cijelom svijetu hvaljenih ruskih pisaca iz XIX stolje?a. U skladu s takvom politikom dr?ava tijekom njegove vladavine napokon po?inje ulagati u svoje ?kolstvo ?to ostavlja nepobitan trag na budu?e generacije. Također u ovo doba spada i gradnja prve ?eljeznice koja je 1851 godine povezala Moskvu i Petrograd .

Nikola I. umire 2. o?ujka 1855 . ostavljaju?i svome sinu Aleksandru II. u nasljedstvo Krimski rat .

Nikola I., ruski car na Wikimedijinoj ostavi