Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma
,
Sjevernoatlantski savez
ili
Sjevernoatlantski pakt
, poznatiji po akronimu
NATO
(
engleski
:
North Atlantic Treaty Organisation
,
NATO
;
francuski
:
Organisation du traite de l'Atlantique nord
,
OTAN
) jest
međunarodna organizacija
vojno-politi?ke prirode, osnovana je 1949. potpisivanjem
Sjevernoatlantskog sporazuma
(Washingtonski sporazum) između dvanaest dr?ava tada?njeg
zapadnog bloka
.
Klju?na odredba u Sjevernoatlantskom sporazumu glasi:
Stranke su suglasne da ?e se oru?ani napad na jednu ili vi?e njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.
Osnova sjevernoatlantskog pakta, koji je po svojoj prirodi
međunarodni ugovor
. Ugovor priznaje i podr?ava njihova pojedina?na prava, kao i njihove međunarodne obaveze u formalnom skladu s
Poveljom Ujedinjenih naroda
. Obavezuje svaku dr?avu ?lanicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedni?kog napada i obrane te zahtiijeva od svake od njih da ne prihva?a nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.
Politi?ko sredi?te Pakta i trajno sjedi?te Sjevernoatlantskog vije?a jest u
Bruxellesu
, u
Belgiji
.
Povijest
Neposredno nakon okon?anja
Drugog svjetskog rata
Evropa se na?la raspolovljena na dva ideolo?ka bloka ? kapitalisti?ki i socijalisti?ki pod utjecajem
Sovjetskog Saveza
. I dok se Moskva
1945.
i
1946.
djelomi?no suzdr?avala od otvorenog politi?kog djelovanja, u dr?avama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., Iako Savenici nemaju namjeru povu?i se iz okupiranih dijelova Evrope smeta im ?to se sovjetska vojska nema namjeru povu?i pa stvaraju hladnoratovsku propagandu da Sovjeti imaju namjeru krenuti i dalje kao izliku za osnivanje vojnog pakta.
U ratom razru?enoj Europi ?irenje komunisti?ke ideje moglo se ostvariti na dva na?ina. Prvi je bio izbijanje spontanih revolucija nezadovoljnih radni?kih masa, predvođenih komunisti?kim i radni?kim partijama. Iako je bilo nekoliko poku?aja, najve?i je uspjeh ostvaren u Gr?koj, gdje su gr?ki partizani, predvođeni
Komunisti?kom partijom
oslobodili svoju zemlju na ?to
britanske
trupe (prema podjeli u Jalti) okupiraju
Pirej
i
Atenu
te
1946
. zapo?inje
građanski rat
. Iako su britanske i gr?ke desni?arske snage kojima se kasnije pridru?uju i trupe SAD-a do kraja 1949. porazile i istjerali gr?ke partizane, bilo je o?ito kako bi se u osiroma?enoj Europi ideje komunizma lako mogle pro?iriti. Na izborima u Italiji 1947. pobjeđuje
Komunisti?ka partija Italije
pa ameri?ke tajne slu?be falsificiraju izbore i postavljaju desni?are (
demokr??ane)
na vlast. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kao
Marshallov plan
. U naredne ?e ?etiri godine
Sjedinjene Ameri?ke Dr?ave
evropskim dr?avama dati pomo? u vrijednosti oko 13 milijardi ameri?kih dolara.
Drugi na?in ?irenja socijalizma bio bi znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okon?anja Drugog svjetskog rata, skoro sve evropske dr?ave koje nisu bile pod sovjetskim utjecajem, provele su demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narud?be oru?ja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez, SAD i Velika Britanija nisu izvr?io smanjivanje oru?anih snaga, ve? ih nastavljaju ja?ati. Nakon ?to su u?vrstili okupacije isto?noevropskih dr?ava,
24. lipnja
1948.
SSSR je zapo?eo blokadu zapadnog
Berlina
okupiranog od strane zapadnih saveznika. Bio je to po?etak najve?e politi?ke krize od okon?anja Drugog svjetskog rata i trajat ?e sve do
11. svibnja
1949.
Berlinska blokada
s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njema?ke, a s druge, formiranje velikog ratni?kog saveza koji ?e Zapadnu Evropu ?tititi od navodne sovjetske najezde.
Svojevrstan po?etak pakta bio je
Briselski sporazum
kojem su
17. o?ujka
na inicijativu V. Britanije pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg i Nizozemska. Cilj je bio razvijanje zajedni?kih vojnih sustava i ja?anje međusobnih veza kako bi se zajedni?ki oduprle ideolo?kim, politi?kim i vojnim antikapitalisti?kim prijetnjama tzv. nacionalnoj sigurnosti. Sjedinje Ameri?ke Dr?ave i Kanada se name?u s ciljem tutorske uloge nad Zapadnom Evropom stvaranjem novog vojnog pakta, utemeljenog na zajedni?kim obavezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Dr?ave potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i
Salazarov
diktatorski re?im u Portugalu da se uklju?e u taj pakt. Dvanaest dr?ava s obje strane
Atlantskog oceana
4. IV
1949.
godine u
Washingtonu
su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostaviv?i pakt kako bi se suprotstavile
socijalisti?kom
dijelu svijeta, te spre?avale ?irenje socijalizma na ostali dio Evrope. Tako je stvoren ideolo?ko ratni pakt nazvan Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
S vremenom se sve vi?e zemalja stavlja pod pakt u cilju ?irenja i za?tite kapitalisti?kog poretka te o?uvanja socijalnog mira u svojim dr?avama. Tako se u NATO pakt
1952.
uklju?uje Gr?ku i Tursku, tri godine kasnije,
1955.
, i Saveznu Republiku Njema?ku, a
1982.
?panjolsku.
Ne ?ele?i svoje
oru?ane snage
, a prije svega
nuklearno oru?je
, staviti pod nadzor NATO pakta, francuski je predsjednik
Charles de Gaulle
u velja?i
1966.
povukao Francusku iz zajedni?kog zapovjedni?tva NATO pakta, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedni?kih operacija. Ostala je tek u politi?kim strukturama (Sjevernoatlantsko vije?e). Bio je odraz de Gaulleve ?elje da se Francuska oslobodi dominacije SAD-a te time da ima sredi?nje mjesto u formiranju evropske politike, kako se vi?e nikad ne bi ponovila
1914.
i
1939.
godina. Međutim, zbog promjena politi?kih odnosa u Evropi kada Nato ostaje jedini vojni pakt, ali i u svijetu temeljito druk?ijih u odnosu na
?ezdesete godine
pro?log stolje?a, francuski predsjednik
Nicolas Sarkozy
prisiljen je da Francusku vrati i u vojne strukture Pakta.
Pro?irenje
Padom
Berlinskog zida
NATO se na?ao pred novim izazovom. Prestankom postojanja
Var?avskog saveza
(osnovanog kao odgovor na osnivanje NATO-pakta), a raspao se i Sovjetski Savez, trebala bi nestati potreba za NATO paktom. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zada?e NATO-a poku?avale su se povijesno opravdavati. Zavr?etkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, objektivni analiti?ari smatraju kako NATO vi?e ne treba postojati te kako bi se tro?kovi ulaganja u naoru?anje mogli znatno smanjiti. Mnoge dr?ave ?lanice smanjile su financijska davanja na naoru?anje, ali ubrzo se jasno pokazala sama su?tina osnivanja i postojanja NATO pakta.
Na podru?ju biv?eg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali poticanjem etni?kih netrpeljivosti novih nacionalisti?kih vlasti. Građanski ratovi na tlu Jugoslavije su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a sijan je i strah od ?irenja tih sukoba. Tada su dr?ave ?lanice Sjevernoatlantskog saveza zaklju?ile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje u cilju ?irenja Pakta u isto?nu Evropu.
Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe te?ko naoru?anih snaga, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve ?lanice stavljaju pred nove dileme na koje treba prona?i adekvatan odgovor.
Nakon pada socijalizma i nastavka Hladnog rata, Sjevernoatlantski pakt se kroz projekt naziva Partnerstvo za mir ?iri
na zemlje ?lanice nekada?njeg Var?avskog ugovora, na nesvrstane zemlje Jugoslavije i neutralnu Finsku i to ultimativnim uvjetovanjem da za ulazak u EU se treba najprije staviti pod ki?obran oru?anog pakta, iako tada ni Finska ni Austrija nisu bile u NATO-paktu. Tako su ?lanicama Pakta
1999.
godine postale ?e?ka, Mađarska i Poljska. Nakon prve tri postsocijalisti?ke pridru?nice pod Pakt
2004.
godine dolaze Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slova?ka te biv?e zemlje Sovjetskog Saveza: Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu na samitu u Bukure?tu
2008.
godine upu?ene su Hrvatskoj i Albaniji, koje su u?le ve? sljede?e,
2009.
godine, dok je Crna Gora u?la pod Pakt
2017.
godine, a Sjeverna Makedonija
2020.
godine.
Od 1999. godine sve vrbovane dr?ave ?lanstvo sudjeluju u Akcionom planu za ?lanstvo koji nudi prakti?ne savjete i pomo? da se dr?ave ?to bolje pripreme za ulazak u Pakt.
Strategija za dvadesete godine 21. stolje?a
NATO-ovo vije?e mudraca donijelo je 2020. strategiju djelovanja saveza u ovom desetlje?u, u ?ijem je fokusu, osim Rusije, sad i Kina.
Vojne operacije
Dr?ave ?lanice
Danas Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora ima 30 dr?ava ?lanica.
Dr?ave osniva?ice su dvanaest dr?ava koje su 4. travnja 1949. u
Washingtonu
potpisale Sjevernoatlantski ugovor:
Savezu je naknadno pristupilo jo? sedamnaest dr?ava, u sedam krugova pro?irenja:
Organizacijska struktura
Sjevernoatlantsko vije?e, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i dono?enje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu va?nost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja ?lanica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima pod?injeni su specijalizirani odbori.
Sjevernoatlantsko vije?e
Sjevernoatlantsko vije?e
(
eng.
North Atlantic Council
, kratica
NAC
) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti (?lanak 9. Ugovora). Vije?e ima politi?ke ovlasti i pravo dono?enja odluka koje se ti?u Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih dr?ava ?lanica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vije?e se također sastoji i na vi?im razinama koje obuhva?aju
?efove dr?ava
i
vlada
,
ministre vanjskih poslova
, ministre obrane. Sjednicama Vije?a predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).
Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vije?a pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i ?esto se temelje na izvje??ima i preporukama koje pripremaju pod?injena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave mo?e predlo?iti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema naputcima svojih
vlada
.
Odluke u Vije?u donose se jednoglasno i to zajedni?kim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose ve?inom. Na taj na?in nemogu?e je donijeti odluku koja ?e obvezati dr?avu koja u njezinom dono?enju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka dr?ava ?lanica zadr?ava potpunu suverenost i odgovornost pri dono?enju svojih odluka.
Pripreme za rad Vije?a vr?e pod?injeni odbori; odbori odgovorni za pojedina podru?ja aktivnosti NATO-a.
Odbor za obrambeno planiranje
Odbor za obrambeno planiranje
(
eng.
Defence Planning Committee
, kratica
DPC
) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godi?nje. U radu odbora sudjeluju sve dr?ave ?lanice. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za dono?enje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema ve?i broj podređenih odbora, među kojima je najva?niji Odbor za obrambenu reviziju (
eng.
Defence Review Committee
, kratica
DRC
) koji nadzire postupak organizacije oru?anih snaga unutar NATO-a i poru?ava druga pitanja vezana uz zdru?enu vojnu strukturu.
Skupina za nuklearno planiranje
Skupina za nuklearno planiranje
(
eng.
Nuclear Planning Group
, kratica
NPG
) sastoji se od ministara obrane dr?ava ?lanica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim politi?kim pitanjima koji se ti?u
nuklearnog naoru?anja
. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (
eng.
NPG Staff Group
), sastavljena od ?lanova nacionalnih izaslanstava dr?ava koje sudjeluju u NPG, ?lanova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strate?kih zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (
eng.
High Level Group
, kratica
HLG
) visoko je savjetodavno tijelo NPG-a na podru?ju nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavaju
SAD
.
Civilna organizacija i strukture
- Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva
- Glavni tajnik
- Međunarodno osoblje
Vojna organizacija i strukture
- Vojni odbor
- Vojno-zapovjedna struktura
- Savezni?ko zapovjedni?tvo za operacije
- Savezni?ko zapovjedni?tvo za transformaciju
- Međunarodno vojno osoblje
Reference
Literatura
- Tomo Vla?i?:
?ezdeset godina NATO-a
, Hrvatski vojnik, broj 235/2009
[
mrtav link
]
- Mario Gali?:
Kako djeluje NATO
, Hrvatski vojnik, broj 235/2009
[
mrtav link
]
- Art, Robert J. (1998).
?Creating a Disaster: NATO's Open Door Policy”
.
Political Science Quarterly
113
(3): 383?403.
JSTOR
2658073
.
- Auerswald, David P., and Stephen M. Saideman, eds.
NATO in Afghanistan: Fighting Together, Fighting Alone
(Princeton U.P., 2014)
- Bethlehem, Daniel L.; Weller, Marc (1997).
The 'Yugoslav' Crisis in International Law
. Cambridge International Documents Series.
5
. Cambridge University Press.
ISBN
978-0-521-46304-1
.
- Clausson, M. I. (2006).
NATO: Status, Relations, and Decision-Making
. Nova Publishers.
ISBN
1-60021-098-8
.
- Collins, Brian J. (2011).
NATO: A Guide to the Issues
. ABC-CLIO.
ISBN
0-3133-5491-X
.
- Garthoff, Raymond L. (1994).
Detente and confrontation: American-Soviet relations from Nixon to Reagan
. Brookings Institution Press.
ISBN
0-8157-3041-1
.
- Gorbachev, Mikhail (1996).
Memoirs
. London: Doubleday.
ISBN
978-0-385-40668-0
.
- Isby, David C.; Kamps Jr., Charles (1985).
Armies of NATO's Central Front
. Jane's Information Group.
ISBN
0-7106-0341-X
.
- Kaplan, Lawrence S. (2013).
NATO before the Korean War: April 1949-June 1950.
Kent, OH: Kent State University Press.
- Kaplan, Lawrence S. (2004).
NATO Divided, NATO United: The Evolution of an Alliance
. Greenwood Publishing Group.
ISBN
0-2759-8006-5
.
- National Defense University (1997).
Allied command structures in the new NATO
. DIANE Publishing.
ISBN
1-57906-033-1
.
- Njølstad, Olav (2004).
The last decade of the Cold War: from conflict escalation to conflict transformation
.
5
. Psychology Press.
ISBN
0-7146-8539-9
.
- Osgood, Robert E. (1962).
NATO: The Entangling Alliance
. University of Chicago Press.
- Park, William (1986).
Defending the West: a history of NATO
. Westview Press.
ISBN
0-8133-0408-3
.
- Reynolds, David (1994).
The Origins of the Cold War in Europe: International Perspectives
. Yale University Press.
ISBN
0-300-10562-2
.
- Schoenbaum, Thomas J. (1988).
Waging Peace and War: Dean Rusk in the Truman, Kennedy, and Johnson Years
. Ann Arbor, Michigan: Simon and Schuster.
ISBN
0-671-60351-5
.
- van der Eyden, Ton (2003).
Public management of society: rediscovering French institutional engineering in the European context
.
1
. IOS Press.
ISBN
1-58603-291-7
.
- Wenger, Andreas; Nuenlist, Christian; Locher, Anna (2007).
Transforming NATO in the Cold War: Challenges beyond deterrence in the 1960s
. Taylor & Francis.
ISBN
0-415-39737-5
.
- Willbanks, James H. (2004).
Machine Guns: An Illustrated History of Their Impact
. ABC-CLIO.
ISBN
1-8510-9480-6
.
- Zenko, Micah (2010).
Between Threats and War: U.S. Discrete Military Operations in the Post-Cold War World
. Stanford University Press.
ISBN
0-8047-7191-X
.
- Asmus, Ronald.
A Little War that Shook the World : Georgia, Russia, and the Future of the West
. NYU (2010).
ISBN
978-0-230-61773-5
- Aus Politik und Zeitgeschichte 15?16/2009:
NATO
(Portable Document Format; 2,5 MB)
- Sebastian Bruns:
Herausforderungen fur NATO-Marinen in Zeiten der Euro- und Wirtschaftskrise.
Kieler Analysen zur Sicherheitspolitik Nr. 32, Dezember 2012 (PDF; 1,0 MB).
- Matthias Blazek:
Die Geschichte der NATO in Fontainebleau
, in:
F-Flagge ? Magazin fur den Fernmeldering e.V.
, 37. Jg., Nr. 3/2010, S. 49 ff.
- Andreas Buro und Martin Singe:
Expansion und Eskalation: 60 Jahre NATO
[
mrtav link
]
. In:
Blatter fur deutsche und internationale Politik
, Ausgabe 04/2009, S. 53?63
- Bastian Giegerich:
Die NATO
(=
Elemente der Politik
). Springer VS, Wiesbaden 2012,
ISBN
978-3-531-18409-8
.
- Chrisitan Greiner, Klaus A. Maier, Heinz Rebhan:
Die NATO als Militarallianz. Strategie, Organisation und nukleare Kontrolle im Bundnis. 1949 bis 1959
(=
Entstehung und Probleme des Atlantischen Bundnisses
. Band 4). Im Auftrag des Militargeschichtlichen Forschungsamtes hrsg. von Bruno Thoß, Oldenbourg, Munchen 2003,
ISBN
3-486-56757-8
.
- Gunter Hauser:
Die Nato ? Transformation, Aufgaben, Ziele
. Frankfurt am Main 2008, Peter Lang,
ISBN
978-3-631-57367-9
- Winfried Heinemann:
Vom Zusammenwachsen des Bundnisses. Die Funktionsweise der NATO in ausgewahlten Krisenfallen 1951?1956
(=
Entstehung und Probleme des Atlantischen Bundnisses
. Band 1). Oldenbourg, Munchen 1998,
ISBN
3-486-56368-8
.
- Mary Ann Heiss, S. Victor Papacosma (Hrsg.):
NATO and the Warsaw Pact ? Intrabloc Conflicts
. Kent State University Press, Kent 2008,
ISBN
978-0-87338-936-5
- Ulrich B. Keilmann:
Die NATO-Infrastruktur unter besonderer Berucksichtigung der Schiedsinstanz (Board of Arbitration)
. Johannes Gutenberg-Universitat Mainz: Dissertation 1997
- Heinz Magenheimer:
Die Verteidigung Westeuropas. Doktrin, Kraftestand, Einsatzplan. Eine Bestandsaufnahme aus Sicht der NATO
(= Reihe
Bernard & Graefe aktuell
, Band 42). Bernard & Graefe Verlag, Koblenz 1986,
ISBN
3-7637-5345-1
.
- Klaus A. Maier, Norbert Wiggershaus (Hrsg.):
Das Nordatlantische Bundnis 1949?1956
(=
Beitrage zur Militargeschichte
. Band 37). Im Auftrag des Militargeschichtlichen Forschungsamtes, Oldenbourg, Munchen 1993,
ISBN
3-486-55967-2
.
- Inna Melnykovska und Rainer Schweickert:
Die NATO und die Ukraine
. In:
Osteuropa
. 9/2009, S. 49 ff.
- Heiko Reiter:
Die neue Sicherheitsarchitektur der NATO. Vom Verteidigungsbundnis zur Interessengemeinschaft
. In: Kritische Justiz 2007, S. 124?143
- Lothar Schroter:
Die NATO im Kalten Krieg. Die Geschichte des Nordatlantikpaktes bis zur Auflosung des Warschauer Vertrages.
Kai Homilius Verlag, Berlin 2009;
- Sascha Thamm:
Institutionelle Reaktionen der NATO auf die Krisen des Bundnisses. Von der Grundung bis zum NATO-Doppelbeschluss
. Der Andere Verlag, Osnabruck 2002.
- Johannes Varwick, Wichard Woyke (Hrsg.):
Die Zukunft der NATO. Transatlantische Sicherheit im Wandel
. 2. Auflage, Leske + Budrich, Opladen 2000,
ISBN
3-8100-2905-X
.
- Johannes Varwick (Hrsg.):
Die Beziehungen zwischen NATO und EU. Partnerschaft, Konkurrenz, Rivalitat?
Barbara Budrich, Leverkusen 2005,
ISBN
3-938094-10-9
.
- Andreas Wenger, Christian Nuenlist, Anna Locher (Hrsg.):
Transforming NATO in the Cold War ? Challenges beyond deterrence in the 1960’s
. Routledge, London 2007,
ISBN
978-0-415-39737-7
- Norbert Wiggershaus, Winfried Heinemann (Hrsg.):
Nationale Außen- und Bundnispolitik der NATO-Mitgliedstaaten
(=
Entstehung und Probleme des Atlantischen Bundnisses
. Band 2). Oldenbourg, Munchen 2000,
ISBN
3-486-56489-7
.
Vanjske veze