Genocid u Srebrenici
Groblje u okviru Memorijalnog centra Srebrenica-Poto?ari
Lokacija	Srebrenica , BiH
Datum	11-22. jul 1995.
Mrtvih	8372+
Po?initelji	Vojska Republike Srpske ?korpioni (Specijalna policija Republike Srbije) Gr?ka Dobrovolja?ka Garda
Branitelji	Armija Republike Bosne i Hercegovine

Genocid u Srebrenici ^[1] ili masakr u Srebrenici naziv je za niz masovnih likvidacija mu?karaca i dje?aka bo?nja?ke (muslimanske) nacionalnosti koje su provele vojne, policijske i paravojne formacije snaga bosanskih Srba nakon ?to su 11.7. 1995 . preuzele nadzor nad Srebrenicom , tzv. za?ti?enom zonom koju su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bili osnovali Ujedinjeni narodi u svrhu za?tite bo?nja?kih izbjeglica protjeranih na to podru?je od strane snaga bosanskih Srba.

Međunarodni krivi?ni sud za biv?u Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde su u svojim presudama te masovne zlo?ine okarakterizirali kao genocid . Op?enito se smatraju najgorom pojedina?nom strahotom u ratovima u biv?oj Jugoslaviji i najve?im masakrom po?injenim u Evropi nakon drugog svjetskog rata . ^[2]

Ti su tragi?ni događaji imali zna?ajnu ulogu kako za okon?anje rata u Bosni i Hercegovini, tako i za dalji razvoj politi?kih događaja na prostoru biv?e Jugoslavije. Zbog tih događaja, izraz "Srebrenica" ?esto slu?i kao sinonim za sve najgore zlo?ine koji su se dogodili u doba raspada Jugoslavije, odnosno zlo?ine po?injene iz rasne, vjerske i etni?ke mr?nje.

Stvaranje za?ti?ene zone

U prolje?e 1992. godine su, na samom po?etku rata u Bosni i Hercegovini, snage bosanskih Srba su koriste?i bolju tehni?ku opremljenost i podr?ku JNA , preuzele nadzor nad ve?im dijelom Isto?ne Bosne . Muslimansko stanovni?tvo na tim podru?jima je podvrgnuto brutalnom etni?kom ?i??enju, ?iji je cilj bio stvaranje etni?ki kompaktnih srpskih teritorija.

Po?etni srpski udar je uspjelo izdr?ati samo nekoliko izoliranih enklava kao ?to su Gora?de , Srebrenica i ?epa . Srebrenicu su na samom po?etku sukoba zauzele snage bosanskih Srba, ali su ih ve? u maju 1992. godine odatle izbacile (bo?nja?ke) paravojne snage na ?elu s Naserom Ori?em . On se pokazao kao sposoban komandant, te je usprkos broj?anoj i tehni?koj inferiornosti, te koriste?i nepristupa?nost terena i zauzetost snaga bosanskih Srba na drugim frontama, do septembra uspio potisnuti snage bosanskih Srba, te pro?iriti srebreni?ku enklavu, tj. spojiti je s ?epom.

U januaru 1993 . muslimanske snage iz enklave su izvr?ile napad na podru?je Bratunca te zauzeli naselje Kravica , prilikom ?ega su, prema tvrdnjama bosanskih Srba, ubijeni civili srpske nacionalnosti. Taj je iznenadni napad doveo do pokretanja velike srpske protuofenzive, ?iji je cilj bila kona?na likvidacija srebreni?ke enklave.

Do marta 1993. snage bosanskih Srba su osvojile sela Konjevi? Polje i Cersku , presjekav?i enklavu na dva dijela, odnosno prekinuv?i vezu između Srebrenice i ?epe. Muslimansko stanovni?tvo je pred srpskim naletom izbjeglo u Srebrenicu, ?iji je broj stanovnika narastao na između 50.000 i 60.000 ljudi.

Uvjeti ?ivota u Srebrenici su postali nesnosni, s obzirom da su snage bosanskih Srba presjekle dovod pitke vode, kao i elektri?ne struje. Stanovnicima su po?ela nestajati hrana i lijekovi. U nastojanju da zaustavi humanitarnu katastrofu, komandant UNPROFOR -a, francuski general Philippe Morillon grad simboli?ki stavio pod za?titu UN -a, odnosno obe?ao stanovnicima da ?e ih snage pod njegovom komandom za?tititi od srpskih napada.

Morillonova simboli?ka gesta je stvorila predah tokom koga se razvila diplomatska aktivnost, tokom koje su snage bosanskih Srba prijetile da ?e vojnom akcijom likvidirati enklavu. U tom periodu je UNHCR organizirao evakuaciju između 8000 i 9000 Bo?njaka na podru?ja pod kontrolom vlade u Sarajevu . Međutim, sarajevske vlasti su prili?no nevoljko gledale na mogu?nost da se kriza razrije?i evakuacijom, te su inzistirale da UN umjesto evakuacije za?titi stanovnike enklave.

Diplomatska aktivnost je 16.4. 1993. rezultirala rezolucijom Vije?a sigurnosti UN , kojom su Srebrenica, ?epa i Gora?de formalno progla?ene za?ti?enom zonom, gdje je zabranjena bilo kakva vojna aktivnost. To se trebalo odnositi i na srpsku (RS) i na bo?nja?ku stranu.

U enklavu je 18.4. 1993. stigla prva grupa vojnika UNPROFOR-a, ?iji je neposredni zadatak bila njena za?tita.

Situacija u za?ti?enoj zoni (1993 - 1995)

Odredbe sporazuma kojim je uspostavljena za?ti?ena zona u Srebrenici su se od aprila 1993. samo djelomi?no i sporadi?no po?tivale. To se prvenstveno odnosilo na demilitarizaciju, odnosno obvezu snaga VRS da povuku te?ko naoru?anje oko enklave, odnosno obvezu bo?nja?kih snaga da se razoru?aju.

Jedinice Vojske Republike Srpske (VRS) koje su okru?ivale enklavu su pripadale Drinskom korpusu, a brojale su između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade.

U enklavi je, usprkos djelomi?nom razoru?anju, ostao znatan broj bo?nja?kih snaga organiziranih u 28. brdsku diviziju Armije BiH . Te su jedinice su, u odnosu na snage VRS, bile slabo naoru?ane i opremljene, ali su ih zato nadma?ivale ljudstvom. 28. divizija je također na razne na?ine primala logisti?ku i drugu pomo? s podru?ja pod kontrolom vlade u Sarajevu, pri ?emu su se koristili i helikopteri.

Snage bosanskih Srba su ispo?etka nastojale za?ti?enu zonu likvidirati posrednim sredstvima, odnosno iscrpiti enklavu opsadom. Konvoji s humanitarnom pomo?i, pa i za opskrbu jedinica UNPROFOR-a, su ?esto bili zaustavljani, a nekada se za to, u propagandne svrhe, koristilo "spontano organizirano" civilno stanovni?tvo srpske nacionalnosti, uklju?uju?i ?ene koje bi lijegale na cestu pred UN-ovim konvojima.

Zbog svega je humanitarna situacija u samoj Srebrenici tijekom mjeseci i godina opsade postajala sve lo?ija i lo?ija. Međutim, logisti?ki pritisak srpske strane nije doveo do ?eljenog efekta, odnosno do evakuacije enklave. Vlada u Sarajevu ih nije namjeravala napustiti kako iz politi?kih i propagandnih, tako i iz vojnih razloga. Srebrenica i druge enklave u Isto?noj Bosni su samim svojim postojanjem onemogu?avale dovr?etak etni?kog ?i??enja, a i veliki broj vojnog sposobnih ljudi - ?ak i bez te?kog naoru?anja - je vezivao znatne snage bosanskih Srba. To je za komandu VRS-a postao veliki problem od jeseni 1994. kada se situacija na drugim boji?tima po?ela okretati u korist hrvatskih i bo?nja?kih snaga, te komanda VRS-a vi?e nije mogla priu?titi dr?anje zna?ajnih efektiva u Isto?noj Bosni.

Stanje u samoj enklavi se po?elo pogor?avati od po?etka 1995. godine. Opskrba hranom, lijekovima i drugim potrep?tinama je bila sve rjeđa, a sve lo?ije stanje kod civilnog stanovni?tva se po?elo odr?avati i na vojno i politi?ko rukovodstvo enklave. 28. divizija ARBiH, koja je sve vrijeme opsade vr?ila manje napade na srpske polo?aje odnosno izviđa?ke pohode u dubinu teritorija RS-a, je sada to ?inila manje u nastojanju da ve?e srpske snage koliko da zarobi odnosno zaplijeni hranu i druge potrep?tine.

Među bo?nja?kim snagama u Srebrenici je također sve vi?e raslo ogor?enje ne samo prema UN, koja nije bila u stanju pobolj?ati stanje u opkoljenoj enklavi, nego i prema vladi u Sarajevu, koja po njihovom mi?ljenju nije ?inila dovoljno da im pomogne, odnosno nije htjela vojnom akcijom probiti srpski obru? i stvoriti koridor do enklave. Vlasti u Sarajevu su na to reagirale opozivanjem vode?ih vojnih oficira iz Srebrenice, uklju?uju?i i Nasera Ori?a.

Pad srebreni?ke enklave

Pad Srebrenice i ?epe
Segment Rata u Bosni i Hercegovini
Datum 6. jul ? 25. jul 1995 . Lokacija Isto?na Bosna Ishod NATO bombardovanje Republike Srpske
Komandanti i vođe
Ratko Mladi? Radislav Krsti? Milorad Pelemi? Dra?en Erdemovi?	Ramiz Be?irovi? (Srebrenica) Ejub Goli? (proboj do Tuzle) Avdo Pali? ( ?epa ) Ton Karremans
Snage
9.750 vojnika	5.500-6.200 vojnika (Srebrenica) 1.500 vojnika (?epa) 370 mirovnjaca i 2 F-16 (Srebrenica) 79 mirovnjaca (?epa)
?rtve i gubici
300-500 poginulih i ranjenih	preko 500 poginulih i naknadno ubijenih u masakru

VRS je pripreme za napad na srebreni?ku enklavu otpo?ela u prolje?e 1995. godine, djeluju?i po direktivi Radovana Karad?i?a . Prvotni plan nije predviđao potpuno zauzimanje enklave, nego samo njenog ju?nog dijela, kako bi se prekinula bilo kakva veza sa enklavom u ?epi, odnosno teritorija enklave smanjila na na?in da onemogu?i ?ivot njenim stanovnicima. Drinski korpus je od marta po?eo dobijati poja?anja u tehnici i ljudstvu, ali do samog napada nije do?lo sve do jula 1995. godine.

Srpskom napadu se 28. divizija ARBiH, obezglavljena opozivom svojih najboljih i najiskusnijih komandanata, nije mogla efikasno suprotstaviti. Lokalno stanovni?tvo je stoga sve nade polagalo u Holandski bataljon UNPROFOR-a na ?elu s potpukovnikom Thomasom Karremansom ?iji je mandat predviđao za?titu enklave.

Međutim, Holandski bataljon je i sam bio predmetom srpske logisti?ke blokade, te mu je nedostajalo goriva, hrane i opreme, kao i municije. Osim toga, tre?ina ljudstva mu je bila na dopustu, a srpske snage nisu dozvolile njihovu zamjenu, tako da je Karremans pod sobom imao tek 400 ljudi. Svjestan da vlastitim snagama nije u stanju zaustaviti eventualni srpski napad, Karremans je sve nade polagao u eventualnu intervenciju zra?nih snaga NATO -a.

Napad Drinskog korpusa VRS je otpo?eo 6.7. s time da je glavni udar bio na ju?ni dio enklave. Izlo?ene sna?noj artiljerijskoj vatri, jedinice ARBiH su se po?ele povla?iti na sjever prema samom gradu Srebrenici. Srpske snage su prilikom napredovanja zauzele i promatra?ke punktove Holandskog bataljona - njihova posada se ili predala ili se zajedno sa snagama ARBiH i sve ve?im brojem civila po?ela povla?iti prema Srebrenici.

Holandske snage su od Karremansa dobile komandu da se ni po koju cijenu ne upu?taju u otvoreni oru?ani sukob s VRS. Umjesto toga su ih poku?ale zaustaviti pucanjem u zrak i ispaljivanjem signalnih raketa, a u slu?aju daljeg srpskog napredovanja povla?iti. 8.7. su bo?nja?ki vojnici i civili poku?ati zaustaviti holandski oklopni transporter kako bi ga upotrijebili protiv Srba. U incidentu je na holandske vojnike ba?ena ru?na bomba od koje je poginuo vojnik Raviv van Rensen.

Ohrabren brzinom napredovanja, kao i nedostatkom adekvatnog odgovora od strane UNPROFOR-a, Radovan Karad?i? je 9.7. izdao naredbu da se akcija nastavi i zauzme Srebrenica, odnosno kona?no likvidira srebreni?ka enklava. Dan kasnije su se na ulice Srebrenice slijevale rijeke izbjeglica, od kojih su mnogi Karremansa i njegove ljude preklinjali za pomo?. Karremans je, pak, sve vrijeme slao zahtjeve za pomo? svojim pretpostavljenima, odnosno tra?io zra?ne napade.

Odobrenje za zra?ne napade je izdano tek dan kasnije, kada su se snage RS-a pribli?ile samom rubu grada. Oko 14:40 dva borbena aviona F-16 su izveli zra?ni napad na VRS-ove tenkove. NATO-vi avioni su također poku?ali bombardirati srpske artiljerijske polo?aje iznad grada, ali su napad morali obustaviti zbog lo?e vidljivosti.

Dalje akcije NATO-vog zrakoplovstva su obustavljene nakon ?to su srpske snage zaprijetile da ?e likvidirati zarobljene holandske vojnike, odnosno bombardirati UN-ovu bazu u Poto?arima kraj Srebrenice, u kojoj se ve? tada okupilo između 20 i 30 hiljada bo?nja?kih izbjeglica. Karremans je pak svojim pretpostavljenima rekao kako bi svaki dalji zra?ni napadi bili besmisleni, jer su srpske snage prakti?ki ovladale enklavom.

Snage Republike Srpske su, uklju?uju?i komandanta Ratka Mladi?a , pak, oko 16 sati u?le u Srebrenicu, odakle je ve? izbjeglo civilno stanovni?tvo. Izbjeglice su se uglavnom na?le u i oko UN-ovog logora u Poto?arima, dok su se manje grupe vojnika ARBiH okupljale na sjeveru enklave kako bi poku?ale proboj prema Tuzli , odnosno podru?jima pod bo?nja?kom kontrolom.

Proboj bo?nja?kih mu?karaca prema Tuzli

U Poto?arima je 11.7. oko 22 sati vojno i civilno rukovodstvo Srebrenice donijelo odluku da se 28. divizija umjesto predaje poku?a probiti na sjever prema Tuzli. Vijest o proboju se pro?irila i među civilnim izbjeglicama, pa su joj se priklju?io veliki broj vojno sposobnih mu?karaca.

Oko sela Jaglici i ?u?njari se tada formirala velika kolona. Na njenom ?elu su bili najbolje naoru?ani i najiskusniji vojnici ARBiH kao i civilno rukovodstvo Srebrenice, dok su na za?elju bili civili. Najve?i broj sudionika proboja nije bio naoru?an, a sa sobom su nosili vrlo malo hrane i vode, ?to o?igledno nije bilo dovoljno za prelazak 55 km preko brdovitog, nepristupa?nog terena.

Vijest o tome da bo?nja?ke snage poku?avaju proboj je iznenadila Drinski korpus, te su njegove brigade hitno poslane na sjever kako bi zaustavile kolonu. Ve? sljede?i dan oko 20 sati je kolona prilikom prelaska asfaltne ceste kod Kamenice upala u zasjedu prilikom koje su srpske snage koristile artiljeriju i drugo te?ko oru?je. Kolona je razbijena na dva dijela - manji dio koji se nastavio probijati na sjever, te ve?i dio koji se raspr?io po okolnom podru?ju.

Kolona je 14.7. jo? jednom upala u srpsku zasjedu kod Snagova, ali se nastavila probijati prema sjeveru. Dan kasnije je uspostavljen radio-kontakt s jedinicama II korpusa Armije BiH, te je 16.7. izvr?en proboj srpskog obru?a kod Baljkovice, nakon ?ega su jedinice 28. divizije kona?no pre?le teritoriju pod bo?nja?kom kontrolom te stigle u Tuzlu. Procjenjuje se da je proboj uspjelo napraviti 3-4000 ljudi, odnosno tre?ina kolone. Ve?ina njih su bili u izuzetno lo?em psihofizi?kom stanju, iscrpljeni glađu i dehidracijom .

Ostatak kolone - razbijen u manje grupe - je ostao iza linija pod kontrolom bosanskih Srba, te se nastavio kriti po ?umama, nastoje?i izbjegavati neprijateljske patrole. Neki su se uspjeli prebaciti na bo?nja?ku teritoriju nakon nekoliko dana, a neki i nakon nekoliko mjeseci. Dio se povukao natrag prema Srebrenici vjeruju?i kako ?e se lak?e kriti na poznatom terenu. Vjeruje se da je posljednja takva grupa tzv. zvorni?ka sedmorka koju su 10.5. 1996 . uhvatili ameri?ki vojnici iz sastava IFOR -a i predali policiji Republike Srpske.

Veliki broj sudionika kolone se nikada nije uspio probiti do bo?nja?ke teritorije. Dio je ubijen u zasjedama, dio je izvr?io samoubistvo kako ne bi pali u srpske ruke, a dio je podlegao gladi i dehidraciji. Ipak, najve?i broj sudionika kolone su ve? na samom po?etku bili zarobljeni od snaga RS-a, te se vjeruje da su ?inili ve?inu ?rtava masakra.

Osim kolone koja se probijala na sjever, dvije manje grupe su se poku?ale probiti u drugim smjerovima. Dio se probio na istok, nastoje?i prije?i Drinu i do?i na teritoriju Srbije . Manji dio je krenuo na jugozapad prema ?epi, u koju je stigao 17.7. 1995 .

Evakuacija ?ena i odvajanje mu?karaca iz Poto?ara

Ionako te?ka humanitarna situacija za srebreni?ke civile je postala jo? te?a kada se njih između 20 i 25 tisu?a okupilo u UN-ovoj bazi Poto?ari. Ve?ina njih su bili ?ene, djeca, starci i invalidi, iako je bilo i nekoliko stotina vojno sposobnih mu?karaca. Uvjeti u logoru su bili izuzetno te?ki, prije svega zbog nedostatka hrane i vode.

Te?ku situaciju tih ljudi je pogor?ala ?injenica ?to su od popodneva 12.7. bili izlo?eni na milost i nemilost vojnika VRS-a, a pripadnici Holandskog bataljona ih nisu mogli za?tititi. Izbjeglice u Poto?arima su podvrgnute verbalnom i fizi?kom zlostavljanju od strane vojnika RS-a, a zabilje?en je i jedan slu?aj silovanja . Tvrdi se da su tada po?injena prva, iako pojedina?na ubistva.

U međuvremenu je, nakon pregovora između VRS i UN, organiziran konvoj autobusa koji su trebali prebaciti ?ene i djecu u Kladanj , koji se nalazio na bo?nja?koj teritoriji. Međutim, ve? tada je zapo?elo odvajanje mu?karaca od ?ena iz logora. Autobusi s izbjeglicama za Kladanj su također zaustavljani od snaga RS-a, te su iz njih mu?karci odvođeni u nepoznatom smjeru.

U roku od nekoliko dana enklava je postala ispra?njena od Bo?njaka, pa je za?ti?ena zona izgubila svoju svrhu. Nakon pregovora između UNPROFOR-a i VRS, 21.7. Holandski bataljon je napustio enklavu, prije ?ega je odr?ana manja sve?anost u kojoj su sudjelovali Karremans i Mladi?.

U međuvremenu je VRS zapo?ela asanaciju terena na podru?ju enklave, odnosno prikupljanje le?eva ljudi ubijenih u borbama. VRS i civilne slu?be RS su također prikupile otpad i odba?ene stvari bo?nja?kih izbjeglica unutar same Srebrenice, te ih spalile. Grad je podvrgnut dezinfekciji i dezinsekciji .

Masovne egzekucije

Najve?i broj bo?nja?kih mu?karaca zarobljenih nakon pada Srebrenice sudjelovao je u koloni koja se poku?ala probiti do Tuzle, a ?iji je najve?i dio razbijen u zasjedi 13.7. Oni su poslije bili okupljeni na lokacijama kao ?to je polje kod Sandi?a, poljoprivredna zadruga u Kravici, fudbalsko igrali?te u Novoj Kasabi, selu Loli?i i seoskoj ?koli Luka. Pretpostavlja se da je ukupno bilo između 3000 i 6000 zarobljenika. Uz tu je grupu dan ranije iz izbjegli?kog logora u Poto?arima prikupljena manja grupa zarobljenika, koja je brojila do 1000 ljudi.

Među obje grupe su se, usprkos tvrdnji vlasti RS-a da namjeravaju zadr?ati samo vojno sposobne mu?karce, na?li i dje?aci stari 13 godina, ali i starci. Svim zarobljenicima su oduzete osobne stvari te su u pravilu odvođeni na sjever, u Bratunac i druge lokacije gdje ?e u sljede?ih nekoliko dana biti podvrgnuti likvidacijama.

Prije samih likvidacija su zarobljenici bili smje?tani u ?kolama, skladi?tima i sli?nim objektima. Tamo bi obi?no proveli nekoliko sati ili dana, te bi ih se u manjim grupama kamionima na osamljena mjesta gdje su vr?ena masovna pogubljenja. Prije samih pogubljenja su im, kako bi se sprije?io bijeg, vezivane o?i, vezane ruke ili oduzimane cipele. Na samim mjestima pogubljenja su poredani, a potom ubijani rafalima iz automatskog oru?ja. One koji bi pre?ivjeli su poslije ubijani pojedina?nim hicima iz neposredne blizine.

Prema rezultatima sudskih i drugih istraga, odnosno svjedo?enju pre?ivjelih, masovne egzekucije su se okvirno odigrali na sljede?im lokacijama (poredani kronolo?ki):

• Konjevi? Polje, 13.7. , nekoliko stotina zarobljenika iz kolone koja se probijala prema Tuzli ubijeno na licu mjesta;
• dolina rijeke Jadar, 13.7. oko podneva, ubijeno oko 17 zarobljenika;
• dolina rijeke Cerska, 13.7. popodne, ubijeno oko 150 zarobljenika;
• Sandi?i, 13.7. popodne, ubijeno oko 200 zarobljenika;
• Poljoprivredna zadruga u Kravici, 13.- 14.7. , ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
• Ti??a, 14.7. oko pono?i, ubijena 22 zarobljenika;
• ?kola "Grbavci" u naselju Orahovcu, 14.7., ubijeno između 1000 i 2500 zarobljenika;
• brana kraj sela Petkovi?i, no? 14 - 15.7. , ubijeno između 1000 i 1500 zarobljenika;
• vojna ekonomija Branjevo, 14- 16.7. , ubijeno oko 500 zarobljenika;
• Kozluk, 14-17.7., ubijeno oko 500 zarobljenika;
• podru?je oko Nezuka i Baljkovice, 18- 19.7. , ubijen nepoznat broj Bo?njaka koji su se predali nakon neuspjelog poku?aja proboja; jedna grupa je imala najmanje 11 ljudi
• podru?je oko sela Meces, 20-21.7., ubijeno oko 350 Bo?njaka koji su se poku?ali probiti

To?an redoslijed egzekucija, lokacije, broj ubijenih i na?in na koji su vr?ena ubistva se jo? uvijek nije u potpunosti nije utvrdio. Dijelom je to zbog ?injenice da nakon nekih od tih događaja nije ostalo ?ivih svjedoka među zarobljenicima, kao i da su vlasti Republike Srpske u periodu od augusta do novembra 1995. godine poduzele mjere da sakriju tragove, uklju?uju?i premje?tanje le?eva iz primarnih u tzv. sekundarne grobnice. Neke od tih grobnica jo? uvijek nisu otkrivene, pa se to?an broj ubijenih ne zna. Mnogi od detalja su tek okvirno poznati temeljem satelitskog i avio-izviđanja od strane ameri?ke vlade, obavje?tajnih podataka, kao i forenzi?ke analize koja je sprovedena nakon rata.

Prilikom premje?tanja le?eva u sekundarne grobnice, ?esto je dolazilo do njihovog o?te?ivanja i raspadanja, a ponekad su se razli?iti dijelovi jednog te istog le?a premje?tali u razli?ite grobnice. Sve je to prili?no ote?alo rad na to?noj identifikaciji ?rtava, kao i određivanju kada i kako su ubijene.

Do godine 2006 . pronađene su 42 masovne grobnice za koje se vjeruje da sadr?e ostatke ?rtva masakra. Istra?itelji pretpostavljaju kako postoji oko 20-ak jo? uvijek neotkrivenih grobnica. U pronađenim grobnicama su otkriveni posmrtni ostaci između 5000 i 6000 osoba. Od toga je dosada identificirano oko 2000.

Vojne i politi?ke posljedice masakra

Iako je trebalo pro?i vremena da ?ira javnost dobije predod?bu o razmjerima masakra, on se vrlo brzo iskazao kao jedan od najva?nijih događaja kako sam za rat, tako i za kasnije događaje na prostoru biv?e Jugoslavije.

Ve? je sam ulazak snaga RS-a u Srebrenicu, a ne?to kasnije i ?epu, kao za?ti?ene zone UN, te zarobljavanje i protjerivanje stanovni?tva koje je UN trebalo za?tititi, od vode?ih zapadnih politi?ara kao i javnosti shva?en kao provokacija na koju se mora odgovoriti, makar i simboli?no. Ve? 25.7. 1995. su Radovan Karad?i? i Ratko Mladi? od strane Međunarodnog suda za biv?u Jugoslaviju optu?eni za genocid, ratne zlo?ine i zlo?ine protiv ?ovje?nosti.

Uz diplomatski pritisak se stvorio i konsenzus da se sli?ni događaji moraju sprije?iti, a sam rat zaustaviti odlu?nim vojnim mjerama. Iako nije prihva?en zahtjev novog francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca da se VRS istjera iz Srebrenice, odnosno ponovno uspostavi za?ti?ena zona, poja?ane su mjere za?tite ve? postoje?ih zona, prije svega opsjednutog Sarajeva . UN-ovim snagama su se priklju?ile te?ko naoru?ane britanske i francuske jedinice organizirane u tzv. Snage za brzu reakciju (RRF) koje su bile sposobne voditi borbu sa snagama RS-a. NATO avijacija je intenzivirala kampanju bombardiranja srpskih polo?aja i vojnih objekata.

Jedna od za?ti?enih zona UN u ljeto 1995. je bila i Biha?ka enklava , okru?ena teritorijem pod kontrolom bosanskih, odnosno kraji?kih snaga. Operacija Oluja , pokrenuta nekoliko tjedana nakon masakra u Srebrenici, se od strane hrvatskih vlasti pravdala nastojanjem da se sprije?i da stanovnici Biha?a do?ive istu sudbinu kao i stanovnici Srebrenice. Ta je akcija, kao i ofenzive Hrvatske vojske u BiH koje su nastavljene u sljede?a dva mjeseca, rezultirale vojni?kim porazom bosanskih Srba, odnosno prihva?anjem pregovora koji su rezultirali Daytonskim mirovnim sporazumom .

Iako se re?im Slobodana Milo?evi?a u tada?njoj Saveznoj republici Jugoslaviji , odnosno Srbiji, nastojao formalno distancirati od bosanskih Srba i njihovih aktivnosti, u zapadnoj javnosti je vladao stav da je i on sposoban u?initi zlo?ine nalik na masakr u Srebrenici. Nastojanje da se izbjegne ponavljanje sli?nog masakra na Kosovu je bio jedan od argumenata za NATO-vu vojnu intervenciju kojom je 1999 . godine uspostavljen dana?nji UN-ov protektorat na tom podru?ju.

Odbijanje, odnosno nedovoljan anga?man vlasti SRJ, a kasnije Srbije, da lociraju, uhapse i Ha?kom sudu izru?e glavne optu?enike za zlo?ine po?injene u Srebrenici se od strane vlada dr?ava-?lanica Europske Unije i NATO-a koristi kao glavni argument za blokiranje procesa ulaska Srbije u te organizacije. U junu 2005. godine, pred desetu obljetnicu masakra, objavljena je prva dosada video-snimka egzekucija iz Srebrenice, koju je provela paravojna formacija "?korpioni". Objavljivanje te snimke, nedugo prije desete obljetnice masakra, je izazvalo rasprave u javnosti Srbije u ratu i poja?alo pritisak za hap?enjem Karad?i?a i Mladi?a.

Na prostoru same Bosne i Hercegovine se masakr u Srebrenici, odnosno tuma?enje da je rije? o genocidu, među bo?nja?kim politi?arima i javno??u koristi kao argument za reviziju Daytonskog sporazuma, odnosno ukidanje Republike Srpske kao genocidne tvorevine. Ti su se zahtjevi intenzivirali u junu 2005. pred 10. obljetnicu masakra, kao i pred presudu ICJ po tu?bi BiH protiv SRJ za genoid. U samoj Srebrenici je op?tinska skup?tina, u kojoj Bo?njaci ?ine ve?inu, 24.3. 2007 . izglasala rezoluciju kojom se tra?i izdvajanje teritorija op?tine iz RS. Taj zahtjev nisu prihvatile ni vlasti RS, ni Visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling , koji je umjesto toga iz RS izdvojio samo podru?je Memorijalnog centra Poto?ari te ga proglasio teritorijem BiH koji ne pripada nijednom od dva entiteta.

U samoj Holandiji je uloga holandskog bataljona u padu Srebrenice, odnosno njegov neuspjeh da sprije?e masakr ?est predmet politi?kih rasprava. Godine 2002 . je Holandski Institut za ratnu dokumentaciju (NIOD) objavio slu?beni izvje?taj o događajima neposredno pred i za vrijeme pada enklave. Iako je izvje?taj holandske vojnike djelomi?no oslobodio odgovornosti, premijer Wim Kok , za ?ijeg prvog mandata (1994 - 1998) se dogodio masakr, je preuzeo politi?ku odgovornost i podnio ostavku.

U prolje?e 2005. godine je vlada Jana Petera Balkenendea koristile slike masakra iz Srebrenice u neuspjeloj propagandnoj kampanji ?iji je cilj bio uvjeriti bira?e da na referendumu prihvate Evropski Ustav . Njome se sugeriralo da samo u politi?ki potpuno ujedinjenoj Evropi vi?e ne?e biti etni?kih sukoba niti prilika da se ponove sli?ni događaji.

Izvinjenje Vlade Republike Srpske

Povodom Izve?taja svoje Komisije za istra?ivanje događaja u srebreni?koj operaciji, Vlada Republike Srpske zaklju?uje da prihva?eni Izve?taj ?nedvosmisleno pokazuje, da su u podru?ju Srebrenice u julu 1995. godine, u?injeni zlo?ini velikog obima grubim kr?enjem međunarodnog humanitarnog prava“ i da je ? Republika Srpska iskazala odlu?nost da se suo?i sa istinom o događajima iz proteklog tragi?nog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine“. Vlada RS izra?ava saose?anje sa bolom srodnika ?rtava, ?uz iskreno ?aljenje i izvinjenje zbog tragedije koja im se dogodila“, kao i opredeljenje da se pred lice pravde izvedu sva lica koja su po?inila ratne zlo?ine“. ^[2]

Izvinjenje Srbije

Glavni ?lanak: Deklaracija o Srebrenici

Skup?tina Republike Srbije je 30. marta 2010. godine usvojila Rezoluciju o Srebrenici, kojom se izvinjava porodicama ?rtava zbog toga ?to nije u?injeno sve da se zlo?in spre?i:

Skup?tina Srbije najo?trije osuđuje zlo?in nad bo?nja?kim stanovni?tvom Srebrenice u julu 1995. godine, na na?in utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde. Izra?ava se sau?e??e i izvinjenje porodicama ?rtava zbog toga ?to nije u?injeno sve da se spre?i ova tragedija.

?  Rezoluciju Narodne Skup?tine Republike Srbije o Srebrenici

Sudski postupci

Masakr u Srebrenici je rezultirao s nekoliko sudskih procesa na međunarodnim, odnosno nacionalnim sudovima nekoliko dr?ava.

Prva va?nija osuda za zlo?ine se dogodila od strane Ha?kog tribunala 29.11. 1996 . kada je Dra?en Erdemovi? , pripadnik 10. diverzantskog odreda pri Glavnom ?tabu VRS, nakon priznanja krivnje, odnosno sudjelovanja u ubojstvu 70 zarobljenika, osuđen na 10 godina zatvora (kasnije smanjeno na 5 godina).

Godine 2001 . Ha?ki sud je generala Radislava Krsti?a , koji je komandirao Drinskim korpusom VRS u vrijeme masakra, osudio na 46 godina zatvora zbog pomaganja genocida (tri godine kasnije kazna mu je smanjena na 35 godina). To je bila prva sudska presuda temeljem koje je ICTY utvrdio da se na podru?ju Srebrenice odigrao genocid.

Pukovnik Vidoje Blagojevi? , komandant Bratuna?ke brigade VRS, je za svoje sudjelovanje u masakru 2005. godine osuđen na 18 godina zatvora, ?to je kasnije smanjeno na 15 godina.

Na Ha?kom sudu se za zlo?ine po?injene u Srebrenici tokom jula 1995. godine se trenutno sudi ili priprema suđenje sljede?em oficirima VRS, koji se nalaze u pritvoru Tribunala, po?to su se dobrovoljno predali ili su uhap?eni: Ljubomiru Borov?aninu, Ljubi?i Beari, Dragi Nikoli?u, Vinku Pandurevi?u, Vujadinu Popovi?u, Milanu Gveri i Radivoju Mileti?u. Za genocid ili u?e??e u zavjeri da se po?ini genocid su optu?eni Beara, Popovi?, Pandurevi?, Nikoli? i Borov?anin, dok se optu?ba za zlo?in protiv ?ovje?nosti nad muslimanskim stanovni?tvom stavlja na teret generalima Tolimiru, Gveru, Mileti?u i kapetanu Trbi?u. U prolje?e 2007. general Zdravko Tolimir je uhap?en na granici Srbije i BiH i izru?en u Haag. Trbi?ev proces je, pak, od strane Ha?kog tribunala prepu?ten pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Uz Trbi?a se pred sudovima Bosne i Hercegovine sudi sljede?im osobama: Milo?u Stuparu, Milenku Trifunovi?u, Petru Mitrovi?u, Aleksandru Radovanovi?u, Miladinu Stevanovi?u, Branu D?ini?u, Slobodan Jakovljevi?u, Branislavu Medanu, Dragi?i ?ivanovi?u i Veliboru Maksimovi?u.

U aprilu 2007 . je Specijalni sud za ratne zlo?ine u Beogradu ?estoricu pripadnika "?korpiona" - paravojne jedinice iz Srbije ?ija su ubistva zabilje?ena na video-vrpci objavljenoj 2005. godine - osudio na ukupno 58 godina zatvora.

U februaru 2007 . je Međunarodni sud pravde, odlu?uju?i po tu?bi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, oslobodio Srbiju direktne odgovornosti za genocid, ali je potvrdio ranije presude Ha?kog tribunala prema kojima se na podru?ju Srebrenice u julu 1995. godine odigrao genocid.

U junu 2007. je holandska pravna tvrtka Van Diepen Van den Kref u ime 6.000 pripadnika rodbine ubijenih u masakru podnijela tu?bu protiv holandske vlade, obrazlo?iv?i je tvrdnjom da Holandski bataljon nije ispunio obavezu za?tite stanovnika enklave.

Alternativne verzije događaja, revizionizam i teorije zavjere

Slu?bena verzija, odnosno verzije događaja u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, temeljena na presudama međunarodnih sudova, a koju su uglavnom prihvatile zapadne vlade i UN, je godinama predmet potpunog ili djelomi?nog osporavanja, odnosno nastojanja da se tim događajima da druk?ije tuma?enje.

To se prvenstveno odnosi na javnost i vlasti Republike Srpske, koje su ispo?etka u potpunosti negirale masakr. Komisija RS sastavljena s namjerom sastavi slu?beni stav o masakru je prvo utvrdila da masakra nije bilo, odnosno da su bo?nja?ki mu?karci po?inili kolektivno samoubistvo. Vlasti RS su masakr priznali tek 2004. godine. Na intervenciju Visokog predstavnika za BiH Paddyja Ashdowna RS je morala sastaviti novu komisiju i njeni nalazi u oktobru 2005. godine su utvrdili da je u Srebrenici izvr?eno masovno ubistvo između 7800 i 8000 bo?nja?kih mu?karaca od strane vojnih i policijskih jedinica RS-a. Nacionalisti?ki raspolo?eni dio srpske javnosti nalaze te komisije smatra rezultatom politi?kog pritiska.

S vremenom, a pogotovo objavljivanja video-snimke "?korpiona" u junu 2005. godine, u srpskoj javnosti - kako u RS, tako i u samoj Srbiji - je po?eo prevladavati stav da se masovna ubistva uistinu dogodila, ali se umjesto toga po?eo osporavati njihov opseg, karakter, kao i broj ?rtava. Tako se smatra da je brojka od oko 8000 ?rtava preuveli?ana, odnosno da je veliki dio bo?nja?kih ?rtava poginuo u borbama za enklavu, odnosno u poku?aju proboja. Također se osporavaju navodi da su masovna ubistva zarobljenika bila unaprijed planirana, odnosno da su snage RS-a napale enklavu s jasnom namjerom da po?ine masakr. Kao motiv zlo?ina se naj?e??e navodi odmazda zbog zlo?ina koje su bo?nja?ke snage po?inile nad srpskim civilima u okolici Srebrenice. Preuveli?avanje zlo?ina kod Srebrenice je, prema takvim mi?ljenjima, motivirano nastojanjem zapadnih sila da se demoniziraju Srbi kao nacija, opravda vojna intervencija protiv njihovih entiteta i dr?ava, odnosno zata?kaju zlo?ini u kojima su sami Srbi bili ?rtve, odnosno opravdaju bo?nja?ki, hrvatski i NATO-vi zlo?ini. Takvi stavovi su osim u Srbiji, ra?ireni i u Rusiji i u drugim pravoslavnim zemljama, kao i u kod nekih ekstremno desnih stranaka u Zapadnoj Evropi koje se protive useljavanju iz muslimanskih zemalja.

Revizionisti?ki stavovi prema Srebrenici postoje i među ekstremnim ljevi?arima i pacifistima u zapadnim dr?avanma koji su se suprostavljali NATO-vim vojnim intervencijama u BiH i kasnije na Kosovu. Prema njima je masakr preuveli?an, odnosno njegovi detalji postali predmetom medijske manipulacije kojim bi se opravdale ne samo te intervencije, nego ustanovila doktrina tzv. humanitarnog rata kojom SAD i njihovi saveznici pod krinkom sprije?avanja genocida i potla?ivanja etni?kih manjina kr?e međunarodno pravo u svrhu ostvarivanja vlastitih ekonomskih interesa, za ?to je primjer rat u Iraku . Najpoznatiji predstavnici takvih stavova su Diana Johnstone i Noam Chomsky .

U manjem dijelu bo?nja?ke javnosti, uklju?uju?i i neke od pre?ivjelih iz Srebrenice, s vremenom su se pojavile teorije zavjere koje pad Srebrenice te događaje koji su uslijedili tuma?e kao posljedicu tajnog sporazuma između Alije Izetbegovi?a i Karad?i?a o razmjeni isto?nobosanskih enklava za dijelove Sarajeva sa srpskom ve?inom. Prema tim ?pekulacijama, Srebrenica i ?epa su namjerno ?rtvovane, iako su se mogle vojni?ki obraniti. U tom sporazumu su sudjelovale i zapadne vlade, ?ime se tuma?i njihova nevoljkost da uhvate Karad?i?a koji bi na suđenju mogao iznijeti kompromitiraju?e detalje.

Vidi jo?

• Bosanski genocid
• Majke Srebrenice
• Memorijalni centar Poto?ari
• tu?ba Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid
• srebreni?ki cvijet

Reference

Eksterni linkovi

• Po?etna optu?nica pri MKSJ protiv Karad?i?a i Mladi?a za Srebrenicu.
• Preliminarna lista Arhivirano 2005-08-01 na Wayback Machine-u 8106 Bo?njaka ubijenih u Srebrenici.
• Presuda ?albenog vije?a u slu?aju Krsti?
• Zadnji izvje?taj Komisije Vlade RS za istra?ivanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine na oficijelnoj Internet stranici Vlade RS Arhivirano 2007-09-27 na Wayback Machine-u
• Slu?beni izvje?taj UN (na pet jezika)
• Izvje?taj Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD)
• Organizacija Majke Srebrenice Arhivirano 2016-04-17 na Wayback Machine-u .