Ova revolucija pored op?ih zna?ajki
europskih ustanaka protiv feudalnih vlastodr?aca
i oslobađanja kmetova te borbi za druga temeljna
ljudska prava
je imala prvenstveno karakter
mađarske borbe za samostalnost
i nezavisnu dr?avu.
Dvanaest zahtjeva
Prijelaz banske vojske preko Drave 1848.
Od po?etka 19. stolje?a nositelj mađarskoga nacionalnog pokreta postalo je, za razliku od 17. i 18. stolje?a kada su nositelji ugarske nacionalne ideje bili magnati, srednje plemstvo na ?elu s
Lajosem Kossuthom
(1802. ? 1894.).
15. o?ujka
1848.
u
Pe?ti
i
Budimu
odr?ani su
masovni prosvjedi
koji su mađarskim reformistima omogu?ili da objave svoj popis od ?dvanaest zahtjeva“, kojima su se tra?ile ve?e građanske slobode i ?ira nacionalna, posebice gospodarska, samostalnost. Prosvjedi su prerasli u
revoluciju
. Pod vodstvom
Lajosa Kossutha
i
Lajosa Batthyanyja
zba?eni su Habsburgovci, a u Mađarskoj je osnovana
republika
. Zbog politike centralizacije i mađarizacije, politiku prve mađarske neovisne vlade nisu podr?ali nemađarski narodi, osobito Hrvati, ali i Slovaci, Ukrajinci, Srbi i Rumunji. Oduzimanjem
Habsburgovcima
pravo na ugarsko prijestolje u travnju 1848., Ugarski sabor nije nai?ao na potporu velika?a i vojske.
Nakon ?to je pora?ena revolucija u samoj Austriji, a na vlast do?ao
Franjo Josip
, zapo?ela je borba protiv Mađara, a Austrijancima su se u njoj pridru?ili i drugi narodi (
Hrvati
,
Srbi
,
Slovaci
,
Rumunji
i
transilvanijski
Nijemci
, koji nisu htjeli prihvatiti mađarsku vlast. Hrvate je predvodio
ban
Josip Jela?i?
. Bilo je međutim i pripadnika tih naroda na mađarskoj strani kao ugarski Hrvati. Od pojedinaca, posebno se isticao Srbin
Jovan Damjani?
koji je zapovijedao 3. mađarskim korpusom. Od rujna 1848. mađarsku revolucionarnu vojsku pritisnule su s juga hrvatske postrojbe pod vodstvom bana Josipa Jela?i?a. U po?etku su mađarske snage po?ele pobjeđivati, no onda je Franjo Josip tra?io pomo?
ruskoga
cara
Nikole I.
, ??andara Europe“, te je njegova vojska napala Mađarsku. Usprkos nizu sjajnih pobjeda nad carskim postrojbama, mađarski su revolucionari kona?no pora?eni 13. kolovoza 1849. kraj Vilagosa, gdje je mađarsku vojsku potukla austro-ruska vojska. General
Artur Gorgey
predao se u kolovozu
1849.
, a
Julius Freiherr von Haynau
, austrijski vojskovođa, postao je upravitelj zemlje kroz sljede?ih nekoliko mjeseci.
6. listopada
zapovijedio je pogubljenje 13 vođa mađarske vojske kao i premijera Mađarske Republike Battyanyja, dok je Kossuth na vrijeme oti?ao u izbjegli?tvo. Kroz sljede?e godine Mađarska je bila podijeljena na pet okruga pod vojnom upravom, a upraviteljem Mađarske imenovan je
nadvojvoda
Albrecht von Habsburg
.
Hrvatska i Slavonija
tada su sasvim odvojene od Mađarske.
Ugarski Hrvati i revolucija
[
uredi
|
uredi kod
]
Jela?i?eva mađarska kampanja
Rat se odvijao razli?itom silinom i s razli?itim savezni?tvima. Dok su Hrvati iz Hrvatske ratovali protiv Mađara kao i
Srbi
iz ju?ne Ugarske, u isto vrijeme su bunjeva?ki
Hrvati
u Ugarskoj bili ratovali na strani Mađara, radi ?ega su bili stigmatizirani kod Srba kao izdajnici, iako su vode?i intelektualci ugarskih Hrvata bili protiv ratovanja protiv Srba.
Tako je svom djelu "
?alostica ?alostna Ivana Nep. Ambrozovi?a u zomborskoj kralj. varo?i penzioniratoga senatora, bi?aju?eg od ku?e pak do Kalacse kad su Raci--Serbianci u medjuboju mad?arskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850.
"
Ivan Nepomuk Ambrozovi?
je pisao o nasilju srpskih postrojbi nad katolicima u ju?noj
Ugarskoj
. To djelo je zna?ajno utoliko ?to svjedo?i da su
ba?ki
Hrvati
ovu revoluciju do?ivljavali kao sukob Srba i ju?no-ugarskih katolika.
[1]
[2]
Razlog za?to su bunjeva?ki Hrvati tako se ponijeli prema Srbima iz ju?ne Ugarske je bio taj ?to su bunjeva?ki Hrvati bili svjesni da su na podru?ju
Kraljevine Ugarske
, a ne
Kraljevine Hrvatske
.
Druga je ?injenica bila ?to su bili dobrano svjesni da su etni?ka manjina, pa su prihvatili politi?ko mađarstvo, odnosno odanost Ugarskoj, a da pritom nisu se odrekli svojega etni?kog podrijetla i kulturne posebnosti.
[1]
Tre?a je ?injenica ?to su bili svjesni da je Srbima u blizini bila Srbija koja je istima mogla prisko?iti u pomo?, a Srbi su bili ?ivjeli u podru?jima dalje od mađarskog dosega, za razliku od bunjeva?kih Hrvata kojima je Hrvatska bila predaleko, uz to s ve? anga?iranim snagama na drugom kraju Ugarske, tako da im nije mogla prite?i u pomo?. Uz sve to, u susjedstvu su bile jake mađarske ustani?ke snage koje su samo ?ekale da ih Bunjevci izdaju. Sraz s njima je zna?io propast.
?etvrta je ?injenica bila ta ?to su Srbi imali neke pretrpljene nepravde i zavisti od prije jednog stolje?a s bunjeva?kim Hrvatima, koje su na?li sravnavati u ovom trenutku, iako sami bunjeva?ki Hrvati nisu bili krivi za to, nego sama carica
Marija Terezija
, koja je dala njima prava koja Srbima nije. Ve? su i?le glasine kako Srbi planiraju kako ?e se osvetiti i kako ?e plijeniti imovinu tamo?njim Hrvatima, ?to je samo poja?avalo rezerviranost tamo?njih Hrvata za srpske interese u jednoj vrlo napetoj atmosferi.
Peti je razlog bio ?to su Srbi neprestalno nagla?avali srpstvo ju?ne Ugarske, zanemarivaju?i tamo?nje mnogobrojne Hrvate.
?esto, bunjeva?ka
elita
je bila lojalna mađarskim vode?im slojevima.
Pomurski Hrvati
su se stavili na stranu mađarske revolucije i zato ?to su se postrojbe Jela?i?evih
grani?ara
nasilni?ki pona?ale u njihovim selima.
[3]
Matija Poljakovi?
u
Pregledu povijesti Hrvata Bunjevaca
pi?e da bi se danas te?ko moglo ocijeniti ?to je bunjeva?ke Hrvate navelo priklju?iti se mađarskoj revoluciji, iako su se tamo?nji Srbi odlu?ili protiv. Pretpostavlja da se mo?da radilo o blizini Mađara, mo?da od idejama slobode i jednakosti o kojima se govorilo. Tako se i inteligencija bunjeva?kih Hrvata odlu?ila za revoluciju. Kod Hrvata u Ba?koj mađarskoj su se revoluciji protivili veliki ?upan
Josip Rudi?
, biskup
Ivan Antunovi?
,
Vinko Sombor?evi?
i
Ambrozije ?ar?evi?
, koji su bili za suradnju s ostalim Hrvatima u ostalim krajevima i za suradnju sa Srbima. Kod
Kaponje
5. o?ujka
1849.
tako su se Hrvati i Srbi srazili jedni nasuprot drugima, uz velike gubitke na objema stranama.
[4]
Suboti?ani
su u događajima 1848. i 1849. sudjelovali uglavnom kao carski vojnici.
[5]