Grgur VII. Gregorius VII
Pravo ime	Hildebrand
Po?etak pontifikata	22. travnja 1073.
Kraj pontifikata	25. svibnja 1085.
Prethodnik	Aleksandar II.
Nasljednik	Viktor III.
Rođen	oko 1020. Sovana , Italija
Umro	25. svibnja 1085. Salerno , Italija
Papinski grb
Svetac
Progla?en bla?enim	1584.
Progla?en svetim	24. svibnja 1728.
Slavi se u	Rimokatoli?ka Crkva
Spomendan	25. svibnja
Simboli	papinska odora i tijara
Ostali pape imena Grgur
Portal o kr??anstvu

Grgur VII. ( Sovana , tada Soana, oko 1020. ? Salerno , 25. svibnja 1085. ), poznat i kao Hildebrand iz Soane bio je papa od 22. travnja 1073. godine, pa sve do svoje smrti. Bio je jedan od velikih obnoviteljskih papa, a osobito je poznat po borbi za investituru ?ime se sukobio s carem Henrikom IV. Bla?enim ga je 1584. proglasio papa Grgur XIII. , a svetim 1728. papa Benedikt XIII. ^[1]

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Rane godine [ uredi | uredi kod ]

Hildebrand se rodio u Soani (dana?njoj Sovani), gradi?u u ju?noj Toskani . Odande je poslan u Rim gdje je njegov ujak bio opat u opatiji sv. Marije na brdu Aventinu . To je iskustvo zna?ajno pridonijelo oblikovanju Hildebrandova karaktera. Mogu?e je da mu je jedan od u?itelja bio i papa Grgur VI.

Kad je car Henrik III. zbacio papu Grgura VI., Hildebrand je s Grgurom oti?ao u progonstvo u Njema?ku , ?to je također izvr?ilo znatan utjecaj na njegovu izobrazbu. Nastavio je studije u Kolnu , a u Rim se vratio s papom Lavom IX. , pod ?ijim je vodstvom prvi puta u?ao u crkvenu slu?bu i postao subđakon .

Nakon smrti Lava IX., Hildebrand je poslan kao izaslanik na njema?ki dvor kako bi poveo pregovore o izboru novog pape. Ondje je potakao cara da podr?i Gebharda koji ?e postati papa Viktor II. ( 1055. ? 1057. ) i povjeriti Hildebrandu slu?bu legata u Francuskoj , gdje se bavio slu?ajem Berengara iz Toursa ?iji su pogledi na euharistiju izazivali sukobe. Kad je 1057. izabran papa Stjepan IX. , bez prethodnog dogovora s njema?kim dvorom, Hildebrand i Anzelmo iz Lucce poslani su u Njema?ku kako bi ishodili carsko priznanje. Stjepan je ubrzo umro, a rimska je aristokracija ?eljela povratiti svoj utjecaj na pape, te je 1058. ?urno izabrala za papu Ivana iz Velletrija kao Benedikta X. Takav je postupak mogao izazvati unutarcrkvenu krizu, no ona je prevladana upravo zahvaljuju?i Hildebrandu, ?ijom je podr?kom 1059. na papinsko prijestolje umjesto Benedikta izabran Nikola II. koji je izvr?io sna?an utjecaj na politiku kurije kroz dva desetlje?a svoga pontifikata . Na jugu Italije to je zna?ilo pribli?avanje Normanima , a na sjeveru protunjema?kom pokretu patarena . Za njegova je pontifikata donijet i zakon prema kojem papu bira kardinalski zbor, ?ime je smanjen utjecaj rimskoga plemstva i njema?koga dvora. Nakon smrti Nikole II. i dolaskom pape Aleksandra II. ( 1061. , u?vrstio se Hildebrandov polo?aj u kuriji jer je papa ?esto izbivao iz Rima. Hildebrand je znao dobro iskoristiti op?e politi?ke prilike, posebice u Njema?koj, za ja?anje papinstva.

Izbor za papu [ uredi | uredi kod ]

Nakon smrti Aleksandra II. ( 21. travnja 1073. ), za njegova sprovoda u Lateranskoj bazilici , narod je uzviknuo: ?Hildebranda za papu! Bla?eni Patar izabrao je Hildebranda arhiđakona!“ Njegovo odbijanje bilo je uzaludno, te je kasnije toga dana doveden u crkvu sv. Petra u lancima, gdje je na kanonski na?in izabran za papu. Sve?eni?ko ređenje primio je tek 22. svibnja 1073., a za biskupa je posve?en 30. lipnja . Na?in njegova izbora ?esto je dovođen u pitanje, no tek mnogo godina nakon ?to se to dogodilo, pod utjecajem vjerskih i osobito politi?kih sukoba. Ipak, bitan propis o izboru pape nije po?tovan, onaj koji se odnosi na tra?enje mi?ljenja cara Svetog Rimskog Carstva .

U dekretu o izboru Hildebranda za papu o njemu se ka?e da je: ^[2]

≫pobo?an ?ovjek, obdaren ljudskim i bo?anskim znanjem, istaknuti ljubitelj jednakosti i pravde, ?vrst u protiv?tinama i umjeren u probicima, ?ovjek, prema rije?ima apostolovim, dobra pona?anja, bez mane, skroman, trijezan, ?ist, gostoljubiv, koji dobro vlada svojim domom; ?ovjek koji je od djetinjstva velikodu?no darovan ovoj Majci Crkvi i koji je zaslugama svoga ?ivota ve? bio uzdignut na arhiđakonsku ?ast. Stoga izabiremo na?eg arhiđakona Hildebranda da bude papa i nasljednik apostolov, i da odsad i dovijeka nosi ime Grgur.≪

( 22. travnja 1073. )

Sredi?te crkveno-politi?kih zanimanja Grgura VII. bit ?e odnos prema njema?kim krajevima. Nakon smrti Henrika III. bitno je smanja mo? njema?kih vladara, a njegov se sin Henrik IV. suo?avao s ozbiljnim te?ko?ama unutar svoga carstva. Uz to, papi je u prilog i?la i ?injenica da je 1073. godine Henrik bio tek neiskusni dvadesettrogodi?njak.

Kroz godine koje su slijedile Henrik je zbog pobune Sasa bio prisiljen uspostaviti prijateljske odnose s papom, te je 1074. godine u prisutnosti papinskih legata izvr?io pokoru u Nurnbergu , zbog odr?avanja prijateljstva s ?lanovima svoga vije?a koje je Grgur VII. bio izop?io. Henrik je tom prilikom dao prisegu poslu?nosti papi i obe?ao svoju pomo? u obnovi Crkve. Takav je stav, međutim, Henrik napustio ?im je pokorio Sase u bitki kod Hohenburga , 9. lipnja 1075. , te je htio povratiti svoja vladarska prava u sjevernoj Italiji.

Stoga je poslao grofa Eberharda u Lombardiju da se suprotstavi patarenima, imenovao Tedalda nadbiskupom Milana , te poku?ao uspostaviti odnose se normanskim vojvodom Robertom Guiscardom . Grgur VII. odgovorio je o?trim pismom datiranim 8. prosinca 1075., u kojem je, uz ostalo, optu?io Henrika da je prekr?io svoju rije?, te da i dalje potpoma?e izop?ene vije?nike. Uz pismo, papa je caru poslao i usmenu poruku u kojoj mu je zaprijetio izop?enjem iz Crkve i oduzimanjem carske krune. Istovremeno, na Bo?i? 1075. godine, Cencije Frangipane oteo je papu za vrijeme polno?ke u crkvi sv. Marije Velike , no ve? ga je sljede?i dan, na inzistiranje naroda, oslobodio. Papa je osumnji?io cara da stoji iza ove urote, a cijeli se događaj obi?no navodi kao po?etak borbe za investituru .

Sukob s carem [ uredi | uredi kod ]

Papine opomene razljutile su Henrika i njegov dvor, te je car na brzinu sazvao dr?avni i crkveni Sabor u Wormsu koji se sastao 24. sije?nja 1076. Papa je među visokim njema?kim klerom imao brojne neprijatelje, a pridru?io im se i kardinal Hugo Candidus koji je prethodno podr?avao Grgura, ali mu je postao neprijateljem nakon ?to ga je papa smijenio zbog simonije . Prisutni biskupi prihvatili su Hugove optu?be protiv pape i otkazali poslu?nost, a Henrik je proglasio da je papa zba?en, te je od rimljana tra?io da izaberu novog papu.

Sabor je poslao dvojicu biskupa u Italiju gdje su ishodili sli?an dokument od lombardijskih biskupa na sinodi u Piacenzi . Kao izaslanik u Rim je poslan Roland iz Parme koji je pred sinodom okupljenom u Lateranskoj bazilici proglasio da je papa smijenjen, ?to je nakon prvotnog ?uđenja izazvalo sna?no odbijanje okupljenih, te je sam papa spasio izaslanika od lin?a.

Sljede?eg dana papa je sve?ano izop?io Henrika IV., oduzeo mu kraljevsko dostojanstvo i oslobodio njegove podanike prisega koje su mu dali. Koliki ?e biti utjecaj ove odluke ovisilo je o Henrikovim podanicima, posebice o njema?kim kne?evima i ostalim velika?ima. Tada?nji izvori govore o sna?nom dojmu ?to ga je, kako u Italiji, tako i u Njema?koj, ostavilo izop?enje cara. U Njema?koj je Grgur VII. zadobivao sve vi?e naklonosti, a velika?i su iskoristili prigodu da se otmu kraljevskoj vlasti pod krinkom poslu?nosti papi. Kad je Henrik sazvao plemi?e na blagdan Duhova da donesu mjere protiv Grgura VII., pojavilo ih se tek nekoliko, a Sasi su se ponovno pobunili.

Canossa [ uredi | uredi kod ]

Henrikov se polo?aj na taj na?in znatno pogor?ao. Pod vodstvom papinskoga legata biskupa Altmanna iz Passaua , velika?i su se u listopadu sastali u mjestu Trebur kako bi izabrali novoga njema?koga kralja. Henrika, koji se nalazio u Oppenheimu , spasila je samo ?injenica da se nisu mogli slo?iti oko nasljednika, no to je samo odlo?ilo odluku. Odlu?ili su ipak da Henrik mora izvr?iti zadovolj?tinu u odnosu na papu i obe?ati mu poslu?nost. Ako bi na godi?njicu svoga izop?enja Henrik i dalje bio izvan zajedni?tva s Crkvom, velika?i bi prijestolje smatrali ispra?njenim. Istovremeno su Grgura VII. pozvali u Augsburg da razrije?i sukob. Henrik je shvatio da pod svaku cijenu mora dobiti Grgurovo odrje?enje. Poku?ao je to ishoditi najprije putem izaslanika, no kad je papa to odbio, morao je osobno po?i u Italiju.

Henrik i Grgur sastali su se u Canossi , u Emiliji , a pomirenje se ostvarilo tek nakon dugih pregovora. Grgur nije mogao odbiti odrje?enje, premda je na taj na?in gubio mogu?nost presuđivanja između Henrika i velika?a u Augsburgu. Ipak, pomirenje nije bilo iskreno, a sukob, posebice u odnosu na investituru , nastavio se i dalje. Henrik je dr?ao da je s odrje?enjem od izop?enja uklonjena i prijetnja o zbacivanju s prijestolja, no papa se u Canossi o tome nije o?itovao.

Drugo Henrikovo izop?enje [ uredi | uredi kod ]

Bez obzira na uklanjanje izop?enja, njema?ki velika?i nastavili su svoju protukraljevsku politiku, te su 1077. kao protukralja izabrali vojvodu Rudolfa ?vapskog . Prilikom izbora papinski su legati bili neutralni, a Grgur je nastoja zadr?ati takav stav kroz sljede?e godine. To mu je bilo olak?ano i ?injenicom da su obje strane bile podjednako jake. Njegova neutralnost dovela je ipak do toga da je izgubio povjerenje na obje strane. Na posljetku je stao na stranu Rudolfa ?vapskog, nakon ?to je ovaj 27. sije?nja 1080. pobijedio Henrika u bitki kod Flarchheima. Pod pritiskom Sasa, i krivo izvije?ten o prevelikoj va?nosti bitke, Grgur je 7. o?ujka 1080. ponovno izop?io Henrika i proglasio da je zba?en s prijestolja.

Za razliku od prethodnoga izop?enja, ovo je u ?irokim slojevima shva?eno kao nepravedno. Usto, Rudolf ?vapski umro je 16. listopada iste godine, a njegov mogu?i nasljednik, Hermann Luksembur?ki, nije se uspio nametnuti kao vođa, te je krajem 1081. Henrik bio na vrhuncu svoje snage. Proglasiv?i papinu odluku nezakonitom, nije priznavao izop?enje, a sabor sazvan u Brixenu 16. lipnja 1081. smijenio je Grgura, a za papu izabrao Guiberta iz Ravenne. Iste godine Henrik je u?ao u otvoreni sukob s papom na podru?ju Italije. Grgura je u međuvremenu napustilo trinaest kardinala. Rim se 1084. predao Henriku, a Grgur se povukao u Anđeosku tvrđavu , ne prihva?aju?i Henrikove ponude, među kojima je bila i ona da mu Guiberta preda kao zarobljenika u zamjenu za papinsko priznanje njegova carskoga dostojanstva. Grgur ponovno izop?uje Henrika, na ?to ovaj ponovno 21. o?ujka ulazi u Rim, a 24. o?ujka 1084. daje da se Guibert proglasi papom pod imenom Klement III. , te ga onda ovaj kruni za cara. Ubrzo je Henrik morao pobje?i iz grada, jer se pribli?avao normandijski vojvoda i Grgurov saveznik, Robert Guiscard . Grgur je bio oslobođen, ali su normanski vojnici oplja?kali Rim, pa je narod prisilio papu na povla?enje u Monte Cassino , a potom i u Salerno gdje je sljede?e godine i umro. Tri dana pred smrt povukao je sva izop?enja ?to ih je proglasio, osim onih koja su se odnosila na Henrika IV. i Guiberta.

Grgurova smrt [ uredi | uredi kod ]

Prema predaji, posljednje Grgurove rije?i bile su: ? Amavi iustitiam et odiavi iniquitatem; propterea, morior in exilio “ - ?Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u progonstvu.“ Građani Rima i njegovi najvjerniji suradnici napustili su ga, a smanjio se i broj njegovih istomi?ljenika u Njema?koj. Stanovnici Salerna nisu dozvolili da se njegovi ostaci prenesu u baziliku sv. Petra u Rimu, te se njegov sarkofag nalazi u katedrali u Salernu.

Grgurova politika prema ostatku Europe [ uredi | uredi kod ]

Odnos Grgura VII. prema drugim europskim zemljama bitno je bio ozna?en njegovim odnosom prema njema?kim krajevima, jer ga je sukob s njema?kim vladarom oslabio u odnosu na ostale. To se odnosi osobito na Normane kojima je jo? Nikola II. dao znatne povlastice, a to nije donijelo o?ekivanu za?titu papinstva. Tako je Robert Guiscard intervenirao u korist Grgura VII. tek kad je i sam bio ugro?en njema?kim osvajanjima. Prilikom osvajanja Rima prepustio je grad na nemilost svojih vojnika, ?to je dovelo do Grgurova progonstva.

U odnosu na vi?e zemalja Grgur je nastojao uspostaviti papinski suverenitet. Temeljem ?obi?aja od pamtivijeka“ dr?alo se tako da Korzika i Sardinija pripadaju rimskoj Crkvi. Na ?panjolsku i Ugarsku također je polagao pravo, a poku?ao je navesti i danskoga kralja da vlast preuzme kao papin vazal . Filip I. Francuski , zbog provođenja simonije i dono?enja protucrkvenih propisa izazvao je Grgurovu reakciju, tako da se 1074. na?ao u opasnosti da bude izop?en, zba?en s prijestolja i udaren interdiktom . Grgur, zbog sukoba u Njema?koj, ipak nije proveo svoje prijetnje u djelo, premda kralj nije promijenio svoj na?in djelovanja. Takvo stanje stvari u Engleskoj je iskoristio Vilim Osvaja? te je intervenirao u crkvena pitanja, zabranio biskupima posjet Rimu, imenovao biskupe i opate, i pokazivao slabo zanimanje za papine proteste s obzirom na odnos duhovne i svjetovne vlasti. Ne mogav?i ni?ta promijeniti, papa je odlu?io ignorirati kraljeve postupke.

Grgur je ipak uspio uspostaviti odnose sa svim kr??anskim zemljama, te se dopisivao s vladarima Poljske , Rusije i ?e?ke . Odr?avao je prijateljsko dopisivanje i sa saracenskim kraljem u Mauretaniji u sjevernoj Africi , a neuspje?no je poku?avao dovesti Armeniju u bli?u vezu s Rimom.

Grgur VII. nastojao je oko ponovnog uspostavljanja jedinstva Crkve, koje je prekinuto ?izmom iz 1054. godine, te je uspio stupiti u kontak s bizantskim carem Mihajlom VII. , te je zamislio skupljanje velike vojske koja bi pomogla Bizantu u borbi protiv Arapa , te omogu?ila povratak kr??anske vlasti na Bazilikom Svetoga groba u Jeruzalemu .

Grgur VII. i Hrvatska [ uredi | uredi kod ]

U doba pape Grgura VII. Hrvatskom je vladao najprije Petar Kre?imir IV. ( 1058. ? 1074. , a potom Dmitar Zvonimir ( 1075. ? 1089. ). U vrijeme slabljenja Bizanta, Zvonimir je pristao uz papu Grgura VII., prihva?aju?i i njegovo shva?anje uloge svjetovne vlasti u odnosu na crkvenu. Tako je u rujnu 1075. papa poslao legate Gebizona i Fulkona Zvonimiru koji prise?e da ?e biti vjeran podanik papi. Gebizon ga 8. listopada 1076. u Solinu kruni kraljevskom krunom i predaje mu ostale znakove kraljevske vlasti. Zvonimir se pritom obvezao da ?e pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu u svome kraljevstvu, da ?e papi davati godi?nji dar u novcu, da ?e providjeti da se Crkvi daju prvine i desetine, te da ?e uzeti u za?titu siromahe, udovice i siro?ad. Usto, ustupio je papi samostan sv. Grgura u Vrani , koji je imao slu?iti kao hospicij za papine legate. Tako je Zvonimir osigurao i dr?avnopravno priznanje Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske ( Regnum Dalmatiae et Chroatiae ).

Crkvena obnova [ uredi | uredi kod ]

?ivotno djelo Grgura VII. bilo je utemeljeno na uvjerenju da je Crkvu utemeljio Bog i da joj je povjerio zadatak da obuhvati ?itavo ?ovje?anstvo u jednu zajednicu u kojoj bi bo?anska volja bila jedini zakon. U tom smislu Crkva bi bila nadređena svim ljudskim strukturama, a posebice svjetovnim dr?avnim vlastima, a papa kao poglavar Crkve namjesnik je Bo?ji na zemlji, tako da neposlu?nost njemu podrazumijeva i neposlu?nost Bogu ili otpad od kr??anstva . Takvo tuma?enje dovelo bi, međutim, do negiranja postojanja dr?ava. Stoga je Grgur u praksi ipak zauzeo druga?iji stav te je prihvatio postojanje dr?ava kao odredbu providnosti , a su?ivot dr?ave i Crkve ozna?io kao odraz bo?anske rasporedbe, pri ?emu je Crkva uvijek bila nadređena dr?avi. Grgurova nakana bila je da rimska biskupska stolica postane mjesto rje?avanja svih sukoba, te da se svi u kona?noj instanci prizivaju na nju.

Centralizacija crkvene vlasti u Rimu dovela je pak do umanjenja ovlasti pojedinih biskupa. Oni su pak ?esto odbijali takve poku?aje, pa je Grgurov pontifikat bio obilje?en sukobima s vi?im sve?enstvom.

Borba za ja?anje papinske vlasti povezana je i s obveznim celibatom za sve?enstvo i s papinim napadom na simoniju . Sam Grgur VII. nije uveo celibat u Crkvu, ali je vi?e nego njegovi prethodnici nastojao na njegovu provođenju. 1074. godine objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslu?nosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje o?enjenih sve?enika. Sljede?e godine li?io je o?enjene sve?enike njihovih prihoda. Kako nastojanje oko provođenja celibata, tako i borba protiv simonije, izazvali su o?tro protivljenje u dijelu sve?enstva. ^[3]

Literatura [ uredi | uredi kod ]

Zajedni?ki poslu?itelj ima stranicu o temi Grgur VII.

• Uta-Renate Blumenthal: Gregor VII. Papst zwischen Canossa und Kirchenreform . Primus, Darmstadt 2001, ISBN 3-896-78198-7
• Herbert E. Cowdrey: Pope Gregor VII. Clarendon, Oxford 1998.
• Herbert E. Cowdrey: The Register of Pope Gregory VII 1073-1085 . Clarendon, Oxford 2002.
• Johann Englberger: Gregor VII. und die Investiturfrage . Bohlau, Koln 1996.

Bilje?ke [ uredi | uredi kod ]