Za ostale upotrebe, v. Katoli?anstvo (razvrstavanje) .

Katoli?anstvo ili katolicizam ( lat . catholicismus , od gr?. καθολικ?? ? "sveop?i, univerzalni"), kr??anski ogranak ?iji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu; vjeroispovijedni sustav Katoli?ke crkve . Uz pravoslavlje , protestantizam , monofizitizam i nestorijanizam glavna kr??anska konfesija ili vjeroispovijest. U nazivu je nazna?ena univerzalnost kr??anske evanđeoske poruke, namijenjene svakom ?ovjeku, narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i dru?tvu, ?to je jedno od ?etiriju obilje?ja svake kr??anske crkve (katolicitet).

Vjerska zajednica [ uredi | uredi kod ]

Katolicizam je organiziran kao vidljiva hri??anska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. ?lanom vjerske zajednice postaje se kr?tenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom slu?be u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: sve?eni?ka (biskup, prezbiter, đakon), kanonska ( papa , ordinarij, dekan, ?upnik, kapelan) i po?asna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katoli?ka je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomo? Svete stolice i njezinih tijela upravlja sveop?om Crkvom, u zajedni?tvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nad?upnici. Dekanati se dijele na ?upe, kojima upravljaju ?upnici, a poma?u im kapelani. Postoje i nunciji .

Dogma [ uredi | uredi kod ]

U katolicizmu su prihva?ene glavne kr??anske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kr??anskom tisu?lje?u dalje ra??lanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (u?enje o ?istili?tu, sakramentima , o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrje?nom za?e?u, papinskoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na jo? 13 ekumenskih koncila, koje ne prihva?aju ostale kr??anske konfesije. Dogme u katolicizmu imaju ve?u va?nost nego u pravoslavlju i protestantizmu, pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo , Predaja, a pri njihovu tuma?enju u obzir se uzima vjerni?ki osje?aj, teolo?ko tuma?enje i u kona?nici crkveno u?iteljstvo.

Bogo?tovlje [ uredi | uredi kod ]

U katoli?kom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (?tovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu , dulija ili ?tovanje mo?e se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U sredi?tu je katoli?kog bogo?tovlja klanjanje u duhu i istini (?tovanje Boga ?ivotom u duhu evanđelja), ali se bogo?tovnim ?inima također pridaje velika va?nost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogo?tovne ?ine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogo?tovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent, a nedjelja je dan po?inka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs , Bogojavljenje, Bo?i?, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrje?no za?e?e, sveta?ki Svi sveti. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena glazba, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uklju?ena u bogo?tovlje.

Moral [ uredi | uredi kod ]

Prema katoli?kom u?enju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i bo?anska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoli?koj moralci bogoslovne krjeposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili sto?erne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su katoli?kog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bli?njemu) te naravna etika . Sustavno ga prou?ava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekr?aj morala je grijeh, koji mo?e biti laki i te?ki, a te?ki se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije se vrijeme u katolicizmu nagla?ava i dru?tveni moral.

Duhovnost i mistika [ uredi | uredi kod ]

Pounutra?njenje osnovnih vjerskih istina i moralnih na?ela zbiva se u katoliciz mu na vi?e na?ina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogo?tovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu, osoban do?ivljaj vjerskih istina, odgoj sa vjesti u evanđeoskom duhu te prosvjetljenje. Pu?ka pobo?nost namijenjena je ?irim vjerni?kim slojevima (hodo?a??a, postovi, devetnice, kri?ni put, krunica), a svrha joj je da se u pu?koj subkulturi i mentalitetu na primjeren na?in pro?ivi kr??anska vjera. U katolicizmu je posebno nagla?en asketsko-misti?ni put duhovnosti, koji je stolje?ima nalazio svoj izraz u redovni?tvu. U katoli?kom je redovni?tvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije, osobnoga duhovnog usavr?avanja i djelovanja unutar ?ire zajednice i dru?tva (fizi?ki i intelektualni rad, misijska djelatnost, ?kolstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmeli?anska, dominikanska, franjeva?ka i isusova?ka duhovnost, a u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta. Katoli?ka mistika nadahnjivala se novozavjetnim ( Ivan Evanđelist i Pavao ) i neoplatonisti?kim izvorima (Pseudodionizije). Glavni su katoli?ki mistici i misti?ni pisci Bernard iz Clairvauxa , sv. Hildegarda, Hugo iz Svetog Viktora, Rikard iz Svetog Viktora, sv. Gertruda Velika, sv. Mehtilda Magdebur?ka, sv. Franjo Asi?ki , Meister Eckhart , Ivan Tauler, Henrik Suzon, Ivan Gerson, I. van Ruysbroeck, Katarina Sienska, Ivan od Kri?a, Terezija Avilska. U slu?bi je katoli?ke duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost, duhovna ( Toma Kempenski , Marko Maruli? , Ignacije Lojolski , Franjo Sale?ki, P. Berulle, Terezija iz Lisieuxa) i nabo?na (M. Divkovi?, J. Habdeli?) knji?evnost. Sustavnim prou?avanjem duhovnosti bavi se duhovna teologija.

Teologija [ uredi | uredi kod ]

Prema katoli?kom u?enju milost pretpostavlja narav, a vjera razum ( fides quaerens intellectum ) pa je teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzela va?no mjesto u katolicizmu. Izvori su katoli?ke teologije svetopisamska objava, kr??anska predaja i u?enje ekumenskih koncila. U patristi?kom razdoblju teolo?ko se nazivlje razvijalo pod utjecajem neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma ( skolastika ), a u novom vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava ( fenomenologija , egzistencijalizam , personalizam). U prvom tisu?lje?u zapadna ?e Crkva biti obilje?ena Augustinovom teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam ?e biti nazo?an u katoli?koj teologiji sve do reformacije ( XVI. stolje?e ) i jansenisti?kog pokreta ( XVII. stolje?e ). U ranome srednjem vijeku (V-XI. st.) uglavnom se ?uva i prenosi teologija crkvenih otaca, osobito latinskih (Hilarije iz Poitiersa, Ambrozije Milanski, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki). Za skolastike (XI-XIII. st.) veliki teolozi ( Anselmo Canterburyjski , Albert Veliki , Toma Akvinski , Bonaventura i Duns Skot ) anstotelovskim ?e kategorijama nastojati izre?i objavu i produbiti odnos razuma i vjere. U visokome srednjem vijeku (XIV-XVI. st.) dolazi do stagnacije skolasti?ke teologije pod utjecajem nominalizma ( William Occam , G. Biel). U posttridentskom razdoblju (XVI/XVII. st.) dolazi do obnove skolasti?ke teologije. To je doba apologetskih i kontroverzisti?kih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija stagnira, a napredak posti?e crkvena historiografija. U XIX. st. dolazi do obnove teolo?ke misli (John Henry Newman). Potkraj tog stolje?a obnavlja se neoskolasti?ka teologija. U XX. st. dolazi do procvata katoli?ke teologije (Jean Danielou, Henri de Lubac, Yves Congar, Karl Rahner, Urs von Balthasar, E. Schillebeeckx, H. Kung), koja unutar moderne slike svijeta nastoji izlo?iti kr??ansku poruku.

Popis svetaca mozete vidjeti ovdje .

Filozofija [ uredi | uredi kod ]

Odnos vjere i razuma, objave i razumske spoznaje nametnuo se kr??anstvu na samom po?etku pa je filozofija u povijesti katolicizma na?la va?no mjesto, ve?e nego u pravoslavlju i protestantizmu. Pritom je katolicizam slijedio ota?ku tradiciju pozitivna odnosa prema naravnoj spoznaji i komplementarnost razuma i vjere ("Shvati da bi vjerovao, vjeruj da bi shvatio"). U prvom tisu?lje?u prevladavao je neoplatonisti?ki utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot Eriugena ), koji se nastavlja i u drugom tisu?lje?u (Bonaventura, Nikola Kuzanski , Pico de la Mirandola). Za skolastike (XI-XIII. st.) prevladava aristotelovski utjecaj, posredovan preko Boetija i Averroesa. Anselmo Canterburyjski nagla?ava va?nost dijalektike u teolo?kom istra?ivanju ( fides quaerens intellectum ) i izla?e ontolo?ki dokaz za postojanje Boga. ?kola iz Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Abelard produbljuju logi?ke i gnoseolo?ke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot) dograđuju metafizi?ki skolasti?ki sustav. Pritom ?e dominikanska ?kola (tomizam) zastupati realizam, a franjeva?ka (skotizam) nominalizam. Tomizam ?e se postupno nametnuti kao slu?bena katoli?ka filozofija, osobito nakon Tridentskog koncila (XVI. st.), a preporu?it ?e ga i papinski dokumenti potkraj XIX. st. (neotomizam). U XX. st. katoli?ki filozofi slijede i neskolasti?ke smjerove (Maurice Blondel, Pierre Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Charles Peguy, Miguel de Unamuno, Gabriel Marcel) i personalizam (Edomond Mounier).

Rasprostranjenost [ uredi | uredi kod ]

U anti?ko doba (IV. st.) podru?je zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva Nakon prodora islama (VII-VIII. st.) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (dana?nji Al?ir i Tunis ) te ve?i dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena podru?ja nadoknađuje (VII-X. st.) ?irenjem po germanskim ( Engleska , Njema?ka , Danska , Skandinavija) i slavenskim zemljama ( Poljska , ?e?ka , Moravska , Slovenija , Hrvatska , Bosna ). Nakon reformacije (XVI. st.) gubi znatna podru?ja u srednjoj i sjeverozapadnoj Europi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama ( Latinska Amerika , dijelovi crne Afrike i Filipini ). Od XV. do XIX. st. s Katoli?kom se crkvom sjedinilo 18 isto?nokr??anskih crkava (isto?na i jugoisto?na Europa, Bliski i Srednji Istok ), sa?uvav?i svoj obred, liturgijski jezik i crkvenu disciplinu. Nakon migracija u XIX. i XX. st. znatan broj katolika ?ivi u SAD -u, Kanadi i Australiji . Katolicizam se u prostoru i vremenu susretao s razli?itim dru?tvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri ?emu mu se nametao problem pri lagodbe. Obilje?avao je zemlje i narode u kojima se ukorijenio, a i sam njima bio dru?tveno, kulturno i civilizacijski obilje?en. Premda je katolicizam nadnacionalan, u tom se smis lu mo?e govoriti o katoli?koj kulturi i civilizaciji. Katolicizam, tj. Katoli?ka crkve je prevladavaju?a (u raznim stupnjevima) vjeroispovijed u ve?ini Europe (poglavito ju?ne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike i rubnim podru?jima isto?ne Azije. Broj katolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika.

Crkva i dr?ava [ uredi | uredi kod ]

U katolicizmu je na?elno prihva?en nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj ( dr?ava ). No u povijesti je dolazilo do napetosti između papa i vladara, Crkve i dr?ave. ?as se vladari mije?aju u crkvene poslove (borba za investituru, pornokracija, avignonsko su?anjstvo) ili poka zuju cezaropapisti?ke tendencije (galikanizam, jozefinizam), ?as pape nastoje biti vrhovni vođe zapadnoga srednjovj. kr??anskog svijeta ( Grgur VII. , Inocent III. , Bonifacije VIII. ), pokazuju?i teokratske tendencije. U srednjem vijeku katolicizam je slu?bena religija zapadnoga kr??anskog svijeta, a nakon reformacije dr?avna konfesija u katoli?kim dr?avama. Nakon Francuske revolucije ( 1789 ) katolicizam se susre?e s lai?kim dru?tvom i građanskom liberalnom dr?avom te s problemom svjetonazornog pluralizma i slobode savjesti, a u XX. st. se susreo s totalitarnim dr?avama, koje ga bilo toleriraju i podređuju ( fa?izam ), bilo osuđuju na postupno odumiranje ( komunizam ). Na Drugome vatikanskom koncilu ( 1962 - 65 ) Katoli?ka je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i dr?ave, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shva?anju Crkva je odvojena od dr?ave, ali ne smije biti isklju?ena iz dru?tva.

V. također [ uredi | uredi kod ]

• Rimokatoli?ka crkva
• Grkokatoli?ka crkva
• Starokatoli?ka crkva

Eksterni linkovi [ uredi | uredi kod ]

Katoli?anstvo na Wikimedijinoj ostavi