Katedrala Notre-Dame u Parizu

Katedrala Notre-Dame de Paris (ili jednostavno Notre-Dame ; fr. : " Na?e Gospe ") katedralna je crkva Pari?ke nadbiskupije posve?ena Bla?enoj Djevici Mariji . Nalazi se na jugoistoku Ile de la Cite, oto?i?a u sredi?tu Pariza na rijeci Seni . Stolje?ima je bila najvi?a pari?ka građevina, te danas u gradu i u cijeloj Francuskoj predstavlja simbol najvi?e vrijednosti.

Izgradnja je zapo?ela na poticaj biskupa Mauricea de Sullya te se protegnula kroz vi?e od dva stolje?a, od 1163. godine sve do polovice 14. stolje?a. Nakon revolucionarnih nemira na katedrali su poduzeti zna?ajni i ?esto osporeni renovacijski pothvati koje je vodio arhitekt Eugene Viollet-le-Duc i tijekom kojih su u strukturu i arhitekturu katedrale uvedeni novi elementi i motivi. Ovi pothvati razlogom su da umjetni?ki stil katedrale nije jedinstven iako su prevladavaju?i elementi rane i klasi?ne gotike . Dvije rozete koje se nalaze na krajevima transepta najve?e su rozete u Europi .

Katedrala Notre-Dame građevina je sna?nog simboli?nog zna?enja kako za Katoli?ku Crkvu u Francuskoj tako i za sveukupno francusko dru?tvo. Bila je mjesto brojnih zna?ajnijih događaja francuske povijesti. Tijekom srednjeg vijeka bila je ?upna crkva te je 1239. godine u nju pristigla relikvija koja se prema tradiciji smatra Kristovom trnovom krunom . 1804. uz prisustvo pape Pija VII. u katedrali je okrunjen Napoleon . Nakon ?to je 1944. godine Pariz oslobođen od njema?ke okupacije, pod svodovima katedrale pjevao se himan Magnificat , a 1970. u njoj su slavljeni pogrebni obredi francuskog predsjednika De Gaullea .

Vjekovima je katedrala, koja ima status papinske bazilike , bila jedna od najve?ih građevina zapadne civilizacije. Bila je inspiracija brojnim umjetni?kim djelima među kojima je i knjiga Victora Hugoa Zvonar crkve Notre-Dame . Od po?etka 21. stolje?a katedralu godi?nje posje?uje oko 14 milijuna turista i hodo?asnika, ?to je ?ini najposje?enijom građevinom u cijeloj Europi. Godine 2013. katedrala je slavila svoj 850. rođendan.

U ve?eri 15. travnja 2019. godine katedrala Notre-Dame pretrpjela je razaraju?i po?ar koji je uni?tio drveno krovi?te katedrale i veliki dio njezine unutra?njosti. Stoga mnoge ?injenice koje ?e biti navedene u ?lanku su podlo?ne zna?ajnijim promjenama.

Katedrala je duga?ka 127 metara i visoka 69 metara. Mo?e primiti 9000 vjernika, od toga 1500 na galeriji.

Povijest [ uredi | uredi kod ]

Faze izgradnje [ uredi | uredi kod ]

Vjeruje se da je na mjestu dana?nje katedrale na po?etku kr??anske ere postojao rimsko-galski hram posve?en bogu Jupiteru , ?emu svjedo?i stup (Naute?ki stup) pronađen 1711. godine. Hram je zamijenjen velikom ranokr??anskom bazilikom posve?enom svetom Stjepanu . Nije poznato je li bazilika podignuta krajem 4. stolje?a te zatim arhitekturno preoblikovana, ili je sagrađena tijekom 7. stolje?a uz ponovno kori?tenje starijih arhitekturnih elemenata. Bazilika je ubrzo postala katedralnom crkvom i za svoje vrijeme bila je građevina ogromnih dimenzija. Pro?elje ove bazilike nalazilo se ?etrdesetak metara zapadnije od dana?njeg pro?elja te je bilo ne?to manje ?irine, oko 36 metara. Bazilika je bila duga?ka 70 metara, ?to ?ini skoro polovicu du?ine dana?nje katedrale. Katedrala je uz glavnu lađu imala i ?etiri sporedne lađe, te je bila ukra?ena mozaicima.

Baptisterij posve?en svetom Ivanu nalazio se na sjevernom boku katedrale. Njegovo postojanje posvjedo?eno je najkasnije od 452. godine i ostat ?e sa?uvan sve do 18. stolje?a. Od rimskog hrama do dana?nje katedrale na ovom mjestu nalazilo se nekoliko crkvenih građevina: ranokr??anska bazilika, merovin?ka bazilika, karolin?ka katedrala (obnovljena nakon po?ara iz 857. godine) te na koncu romanska katedrala koja ?e s vremenom iako je bila dograđivana i pro?irivana pokazati premalenom za rastu?e stanovni?tvo Pariza.

Godine 1160., biskup Maurice de Sully potaknuo je gradnju nove ve?e građevine na temeljima stare romanske katedrale. Ova inicijativa dio je sveeuropskog pokreta koji, zbog brzo rastu?eg gradskog stanovni?tva tijekom 11. i 12. stolje?a, zamjenjuje stare katedrale novim građevinama mnogo ve?ih razmjera. Godine 1180. Pariz je imao 25 000 stanovnika, a ve? 1220. godine broj se udvostru?io, ?to je u?inilo Pariz najve?im europskim gradom izvan Italije. Umjetnost i arhitektura nove građevine nadahnut ?e se novorođenim goti?kim pokretom koji ?e zapo?eti gradnjom crkava poput bazilika Saint-Denis iz 1144. godine i katedrala svetog Stjepana u Sensu . U tom trenutku pari?ka biskupija bila je podređena upravo Senskoj nadbiskupiji. Gradnja po?inje 1163. godine, pod kraljevanjem Luja VII. da bi se zavr?ila 1345. godine u vrijeme kraljevanja Filipa VI. .

Prva faza (1163. ? 1250.) [ uredi | uredi kod ]

Stara tradicija koju iznosi u svojoj kronici Memoriale Historiarum ljetopisac Jean de Saint-Victor, smatrala je da su radovi zapo?eli 25. travnja 1163. godine kada je papa Aleksandar III. polo?io kamen temeljac uz prisustvo kralja Luja VII. Ve?ina radova su pod nadzorom biskupa Mauricea de Sullya (1160. ? 1197.) i njegovog nasljednika Odona de Sullya (1197. ? 1208.) Prva faza odvijala se pod ?etiri razli?ita majstora ?ija imena nisu zabilje?ena:

1163. ? 1182.: izgradnja sveti?ta (prostora oko sredi?njeg oltara) te deambulatorija . Prema kroni?aru Roberte de Torigniju sveti?te je zavr?eno 1177. godine, a sredi?nji oltar posvetio je kardinal Henri de Chateau-Marcay, papin poslanik, 19. svibnja 1182. godine
1182. ? 1190.: dovr?etak ?etiri stra?nja svoda sredi?nje lađe nakon ?ega se radovi zaustavljaju ostavljaju?i lađu nezavr?enom. Izgradnja bo?nih lađa te galerija.
1190. ? 1225.: izgradnja donjeg dijela pro?elja i dva prednja svoda sredi?nje lađe. Pro?elje razine rozete gradi se 1220. ? 1225.
1225. ? 1250.: izgradnja gornjeg dijela pro?elja i dvaju ?elnih tornjeva te bo?nih kapela. Kako bi se pove?ala osvijetljenost unutra?njosti manje rozete zamijenjene su visokim prozorima. Ju?ni toranj dovr?en je oko 1240., a sjeverni deset godina kasnije. Ovime je katedrala skoro dovr?ena te je postala upotrebljivom za liturgijske obrede. U tom trenutku Francuskom kraljuje sveti Ljudevit .

Druga faza (1250. ? polovica 14. stolje?a) [ uredi | uredi kod ]

Stru?njaci procjenjuju da je po?etkom 13. stolje?a broj stanovnika u Parizu u nekoliko godina sko?io s 25 000 na 50 000. Pariz je tako postao jedan od najve?ih europskih gradova. Stare katedrale postale su premale da bi primile sve ve?i broj vjernika.

Druga faza izgradnje podrazumijeva dodatke, ukra?avanje, popravke i izmjene koje su ponekad bile i zna?ajnije.

Tijekom ove faze graditelji postaju svjesni da pro?elja transepta, izgrađena u romanskom stilu, zbog svoje stroge jednostavnosti naru?avaju jedinstvo arhitektura jer je glavno pro?elje izgrađenu u bogato oki?enom goti?kom stilu. Preoblikovanje romanskih pro?elja naredio je biskup Renaud de Corbeil (1250. ? 1268.). Majstor Jean de Chelles proveo je produ?enje transepta, isprva prema sjeveru (oko 1250. godine) te zatim prema jugu te je zaslu?an za sjeverno pro?elje s njegovom predivnom rozetom. Nakon njegove smrti, rad na ju?nom dijelu transepta i ju?nom rozetom nastavio je Pierre de Montreuil, koji je također zapo?eo zamjenjivati kontrafore oko sveti?ta.

Njegov nasljednik Pierre de Chelles gradi 1296. letner te bo?ne kapele u apsidama oko sveti?ta. Kapele dovr?ava Jean Ravy koji je glavni majstor katedrale 1318. ? 1344. On nastavlja gradnju kontrafora oko sveti?ta visine 15 metara. Također je zapo?eo oltarnu pregradu koja dijeli sveti?te od ostatka katedrale. Godine 1344. zamjenjuje ga njegov ne?ak Jean le Bouteiller. Nakon njegove smrti 1363. godine radove dovr?ava Raymond du Temple.

Renesansne i barokne intervencije [ uredi | uredi kod ]

Renesansni majstori 15. i 16. stolje?a odbacuju goti?ku umjetnost kao barbarsku te nastoje svojim radovima prekriti goti?ke stupove te prekriti zidove brojnim tapiserijama i draperijama. Barokne skulpture ispunjaju lađe koje su ve? bile pretrpane bo?nim oltarima, grobovima i nadgrobnim spomenicima.

17. i 18. stolje?e [ uredi | uredi kod ]

Godine 1625. izgrađena je fontana na platou ispred katedrale. Arhitekt Augustin Guillain, namijenio ju je za izvor pitke vode stanovni?tvu oto?i?a na kojem se nalazi katedrala. Godine 1699., po ?eljama Luja XIV. , Kralja Sunca, izvode se brojna preobra?enja unutra?njosti. Arhitekt Robert de Cotte uklonio je srednjovjekovni letner kojega je zamijenio rasko?nim pozla?enim re?etkama od kovanog ?eljeza ukra?enim zlatnim listovima. Uklanjanjem pojedinih elemenata oltarne ograde poput reljefa, nastoji otvoriti prostor između sveti?ta i deambulatorija, te ih zamjenjuje pozla?enim re?etkama. Također je zaslu?an i za uklanjanje grobova iz prostora sveti?ta. Ugrađene su i nove korske klupe te i novi sredi?nji oltar za koji su isklesane skulpture i kipovi koji ga krase i danas, a predstavljaju Luja XIV. i njegovog oca Luja XIII. koji daju svoje zavjete pred Djevicom Marijom s umrlim Kristom u Krilu ( Pieta ). Godine 1709. kanonik Antoine de La Porte naru?uje ?est slika iz ?ivota Bogorodice Marije za ukras sveti?ta. Charles de La Fosse je za tu priliku naslikao Poklon kraljeva , sliku koja se danas nalazi u muzeju Louvre .

Godine 1756., kanonici ?e, smatraju?i da je unutra?njost premra?na, zahtijevati uklanjanje srednjovjekovnih vitraja koji su svi, osim rozeta, zamijenjeni obi?nim prozorskim staklom.

U velja?i 1791., odlukom Ustavotvorne skup?tine, katedrala Notre-Dame postaje sredi?njim ?upnom crkvom Pariza.

Tijekom Francuske revolucije nad katedralom su izvr?eni brojni vandalski ?ini: kipovima ?idovskih kralja Jude na galeriji kraljeva na sredi?njem pro?elju otrgnute su glave, a uskoro su i cijeli kipovi uklonjeni. Naime vjerovalo se da se radi o francuskom kraljevima dinastije Capet . 21 od 28 glava kao i brojni fragmenti pronađeni su 1977. te se ?uvaju u Muzeju srednjeg vijeka u Parizu. Također su uni?teni i svi ve?i kipovi osim onoga Djevice Marije. Kult Razuma preuzima vlast nad katedralom 10. studenog 1793. godine te dekretom katedrala postaje hramom Razuma, a sredi?nji oltar postaje oltarom boginje Razuma. Krajem tog istog mjeseca studenoga, katoli?ka liturgija zabranjena je u cijelom gradu, a katedrala postaje skladi?tem.

19. stolje?e i obnova [ uredi | uredi kod ]

Krajem revolucionarne diktature te nedugo nakon sklapanja konkordata Francuske dr?ave s papom, 18. travnja 1802. godine katedrala je ponovno namijenjena katoli?koj liturgiji. Brzo su izvr?ene nu?ne izmjene i obnove kako bi se u prosincu 1804. ondje za cara Francuza okrunio Napoleon Bonaparte. Tom prigodom katedrala je prividno izbijeljena vapnom te ukra?ena radovima Charlesa Perciera i Pierrea Fontainea koji su trebali sakriti njezino zapu?teno stanje.

Nakon kraja napoleonskog doba, katedrala se nakon desetlje?a nebrige na?la u tako tragi?nom stanju da su gradski upravitelji razmatrali o mogu?nosti da je u potpunosti sru?e. Romanti?arski pisac Victor Hugo , veliki zaljubljenik u Notre-Dame, pi?e svoj roman Zvonar crkve Notre-Dame (objavljen 1831. godine) koji je imao ogroman uspjeh među publikom te je uspio pobuditi svijest stanovni?tva o neizmjernoj vrijednosti ove građevine. Ta svijest postala je utoliko sna?nija jer su te iste godine oplja?kani trezor i zgrada nadbiskupije, a mnogi vitraji su razbijeni od strane protumonarhijskog pokreta u Francuskoj. Ovim je Victor Hugo neizmjerno pridonio o?uvanju katedrale Notre-Dame.

Ministarstvo za kult pokrenulo je stoga program obnove. Za vođe obnove izabrani su Jean-Baptiste Antoine Lassus i Eugene Viollet-le-Duc . Dr?avni parlament odobrio im je 1845. godine 2 650 000 franaka . No ovaj maleni bud?et iscrpljen je ve? 1850. godine. Dodijeljeno je stoga novih 12 milijuna. Nakon smrti Lassusa 1857. godine, Viollet-le-Duc sam dovr?ava radove 31. svibnja 1864. godine.

Prostor ispred katedrale je o?i??en i pro?iren tijekom 1860-ih godina.

Nakon obnove iz 19. stolje?a [ uredi | uredi kod ]

Socijalisti?ka Pari?ka komuna iz 1871. godina skoro je uni?tila katedralu. Nekoliko pobunjenika je ?ak podmetnulo po?are koji su vrlo brzo stavljeni pod kontrolu i nisu prouzro?ili ve?e ?tete.

Katedrala je pro?la kroz dva svjetska rata bez velikih o?te?enja.

1965. godine 12 visokih prozora sredi?nje lađe i 12 malih rozeta iznad galerija ukra?eni su s 24 vitraja nakon uklanjanja monotonih stakala instaliranih tijekom 18. stolje?a.

Tijekom 1990-ih godina proces ?i??enja fasada, koje su tijekom stolje?e pocrnile usred gradskog one?i??enja, vratio je katedrali bjelinu izvornog kamena.

Po?ar [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Po?ar u katedrali Notre-Dame

Po?ar u katedrali izbio je 15. travnja 2019. godine oko 18:20 ispod krova katedrale, a uga?en je petnaest sati kasnije. U po?aru su izgorjeli krov i toranj na krovu, a unutra?njost katedrale, gornji zidovi i prozori te?ko su o?te?eni. Ve?u ?tetu sprije?io je kameni strop koji je zadr?avao krov u plamenu dok se uru?avao. Mnoga umjetni?ka djela i druge relikvije evakuirane su, dok su neke koje su ostale unutra uni?tene ili o?te?ene. Dva para orgulja i tri rozete iz 13. stolje?a pretrpjele su malu ili nikakvu ?tetu.

Arhitektura [ uredi | uredi kod ]

Isti?e se simetri?no??u i uravnote?eno??u arhitektonskih elemenata. Neka od glavnih obilje?ja katedrale su prostranost, uravnote?enost pro?elja, elegancija kontrafora te vrlo vrijedni prozori sa slikama na staklu (vitra?i, vitraji ). Katedrala je peterobrodna, duga 130, ?iroka 48, a visoka 36 metara. Osnova je zbijena. Dvostruki deambulatorij kora nadovezuje se neposredno na bo?ne brodove, a kratki transept jedva prelazi ?irinu fasade i daje crkvi oblik latinskog kri?a . Sistem potpornih stupova i lukova koji okru?uju cijelu građevinu nose glavni dio te?ine konstrukcije. Potporni lukovi i stupovi raspoređeni su u vi?e redove u vidu kaskada. Zapadno pro?elje katedrale primjer je goti?ke elegancije. Pro?elje uokviruju dva zarubljena tornja. Strelasti zavr?eci uobi?ajeni u gotici nisu nikad bili izvedeni, tako da kule zavr?avaju terasastim krovovima. Potporni stupci poja?avaju uglove kula i dijele pro?elje na tri glavna dijela. Rje?enje je trokatno. Na zapadnom pro?elju skulptura je te?ko o?te?ena za vrijeme Francuske revolucije . Goti?ki je vertikalizam unutra?njeg prostora kao i veliki prozori u prozorskom zidu, kao i lako?a i vitkost oblika.

Tri portala na glavnom ulazu su rasko?no ukra?ena. Unutra?njost katedrale je bogata kipovima, nadgrobnim spomenicima i crkvenim namje?tajem. U riznici se ?uvaju brojni predmeti umjetni?koga obrta. Temeljitu restauraciju (1845?1864) je vodio francuski arhitekt Eugene Viollet-le-Duc . ^[1]