Wilhelm II od Njema?ke
(
27. 1.
1859
. ?
4. 6.
1941
.) je
njema?ki
vladar iz dinastije
Hohenzollern
koji je u historiju u?ao kao posljednji njema?ki car i
pruski
kralj.
Godine
1888
. je stupio na prijesto i odmah do?ao u sukob s kancelarom
Ottom von Bismarckom
oko pitanja treba li se Njema?ka u svojoj vanjskoj politici oslanjati na diplomaciju ili vojnu silu. Wilhelm je odgovor na to vidio u uspjesima pruske vojske u ratovima
19. vijeka
te Bismarcka prisilio na odstupanje. Nova agresivna politika se odrazila i u nagloj izgradnji njema?ke ratne mornarice ?to je
Drugi Reich
dovelo u sukob s
Britanskim Imperijem
i uzrokovalo utrku u naoru?anju te zbli?avanje Britanije s
Francuskom
i
Rusijom
. Svi ti događaji su bitno doprinijeli izbijanju
prvog svjetskog rata
.
Nekoliko dana prije njema?ke kapitulacije u novembru
1918
. Wilhelm je abdicirao i oti?ao u izgnanstvo u Holandiju, dok je u Njema?ka postala republikom. Jedna od odredbi
Versailleskog mirovnog ugovora
zahtijevala je da mu se sudi kao ratnom zlo?incu, ali ga je
holandska
vlada odbila izru?iti.
Djetinjstvo i dolazak na vlast
[
uredi
|
uredi kod
]
Friedrich Wilhelm Albert Viktor von Preußen se rodio 27. sije?nja 1859. u Berlinu, kao najstariji sin Fridrika Vilima Pruskog (kasnije
Fridrik III.
) i njegove ?ene Viktorije. Bio je iz dinastije Hohenzollern, a baka mu je bila engleska kraljica
Viktorija
.
Samo njegovo rođenje bilo je komplicirano, a kao posljedica lijeva ruka ?e mu biti dijelom nepomi?na i o?ito kra?a, ?to je vidljivo na nizu fotografija. Zbog invaliditeta imao je relativno te?ko djetinstvo, njegova majka Viktorija je njegov defekt smatrala vlastitim neuspjehom, te ga je te?ko prihva?ala. Mladi Vilim je zbog toga bio izlo?en raznoraznim, neuspjelim i ?udnim terapijama, kao na primjer elektro?okovima ili nasilnim istezanjem ruke. Ina?e, odnos prema njegovoj majci ?e biti kroz cijeli ?ivot jako hladan. Jo? jedna zanimljivost je da ga je njegova majka zvala William (engleska ina?ica njegovog imena), umjesto Wilhelm (njema?ka ina?ica). To ?e za Vilima imati posljedicu podijeljenih osje?aja prema Britaniji i Britancima kroz cijeli ?ivot.
Kao sedmogodi?njak je do?ivio pobjedu Pruske nad
Austro-Ugarskom
1866
., a kao dvanaestogodi?njak je do?ivio pobjedu Njema?ke nad Francuskom te progla?enje Carstva. Zasigurno su ti događaji bili klju?ni u njegovom djetinjstvu, kao i odgoj u militaristi?kom pruskom dru?tvu. Posebno je ?tovao svog djeda, cara Vilima I., osniva?a Drugog njema?kog carstva (Reicha), kasnije ?e njema?kom dru?tvu, ali i historiografiji, za njega poku?avati nametnuti ime Vilim Veliki, no bezuspje?no.
U vojnu slu?bu je stupio
1877
., nakon ?to je zavr?io gimnaziju u
Kasselu
. Godine
1880
., na rođendan djeda Vilima I., unaprijeđen je u ?in satnika (Hauptmann). Međutim, kao budu?em vladaru onemogu?eno mu je da sve svoje djelovanje usmjeri prema vojsci. Zato se uputio na studij u
Bonn
, a
1881
. se o?enio za Augustu Viktoriu von Schleswig-Holstein-Sonderburg-Augustenburg.
Iako se nije samo fokusirao na vojnu karijeru, do
1888
. je uspio napredovati do ?ina brigadnog generala (Generalmajor) te postati zapovjednik 2. pje?adijske brigade (2. Garde-Infanterie-Brigade). Vojna slu?ba je ?esto bila prekidana odmorima u kojima bi se Vilim poku?avao bolje upoznati s administrativnim poslovima. U samoj dr?avi je ve? od
1871
. na funkciji kancelara Otto von Bismarck. Svjetski cjenjen dr?avnik, ??eljezni kancelar“, ?vrsto je u rukama dr?ao cjelokupnu Njema?ku. Vje?to je manipulirao Vilimom I. i Fridrikom III., no kod Vilima II. situacija ?e biti druga?ija.
Godina 1888. u povijest ulazi kao godina triju careva (Dreikaiserjahr). Dana
9. o?ujka
umro je car Vilimm I. Naslijedio ga je Fridrik III., no on ?e vladati samo 99 dana, umrijet ?e
15. lipnja
u
Potsdamu
, od posljedica raka. Istoga dana, njegov sin Vilim, koji tada ima 29 godina, postaje njema?ki car i pruski kralj, pod imenom Vilim II.
Vladavina, sukob s Bismarckom i reforme
[
uredi
|
uredi kod
]
Iako je Vilim u svojoj mladosti imao pozitivno mi?ljenju o kancelaru Bismarcku, to se promijenilo dolaskom na vlast. Razlog sukoba je sigurno Vilimova nestrpljivost, ali i naivnost. Protivio se pa?ljivoj vanjskoj politici kancelara, a nije ni mogao tolerirati da netko drugi, osim njega, upravlja carstvom. Cilj mu nije samo bio vladati, nego i raditi. Za razliku od Vilima I., on nije mogao podniti da mu kancelar obavlja svakodnevne administrativne poslove. Njihov odnos ?e se s vremenom jo? vi?e pogor?avati. Razi?i ?e se oko klju?nih pitanja u vanjskoj politici, dok se Bismarck zalagao za u?vr??ivanje savezni?tva s Rusijom, car se okretao Austro-Ugarskoj. Kap koja je prelila ?a?u je antisocijalisti?ki zakon (zakon koji je zabranjivao djelovanje
socijaldemokrata
i socijalista van Reichstaga i Landtaga), koji je Bismarck htio poo?triti. Vilim ga je ?elio posve ukinuti, rekav?i: ?Ich will meine ersten Regierungsjahre nicht mit dem Blut meiner Untertanen farben!“ (?Svoje prve godine vladavine ne ?elim bojati krvlju svojih podanika!“). Otto von Bismarck je ostajao pri svojem stajali?tu, ?to ?e biti kobno za njega. Dana
20. o?ujka
1890
. car je otpustio Bismarcka iz slu?be. On ?e zatim postati jedan od najve?ih kriti?ara Vilimove vladavine, ?to se mo?e vidjeti iz njegovih memoara, koji su objavljeni tek
1919
. godine.
Za Bismarckova nasljednika je izabran Leo von Caprivi, s kojim je car namjeravao provesti svoje reforme. Doba kancelara Caprivia je obilje?eno prijateljskim odnosima s Engleskom, te transformacijom Njema?ke iz agrarne u
industrijsku
dr?avu. Njema?ki izvoz ?e do?iviti enormni porast, a roba s natpisom
Made in Germany
je bila jamstvo za proizvode vrhunske kvalitete, svugdje cjenjene u svijetu. Njema?ka ?e postati gospodarska sila broj jedan, nadma?iv?i Veliku Britaniju.
?to se ti?e socijalnih reformi, Vilim je od samog po?etka htio biti car siromaha, kako je i sam rekao. Tako je jo? u doba kancelara Bismarcka zabranio rad nedjeljom, ukinio no?ni rad za ?ene i djecu, kao i rad ?ena u posljednjim mjesecima trudno?e. Ipak socijaldemokrati su i dalje ostali veliki Vilimovi protivnici, o tome svjedo?i i slu?aj kada su u Reichstagu glasovali protiv zakona kojima bi se pobolj?ao polo?aj radnika. Glasovali su protiv jer, prema njima, to nisu dovoljno velike reforme. Oni su zahtijevali ustavne promjene, demokratizaciju, prvenstvo parlamenta pri politi?kim odlukama, smanjenje tro?kova za oru?ane snage, slobodu za kolonije i drugo. Ovi uvjeti, ne samo da su nemogu?i, nego su i smije?ni, a kod cara su izazvali jo? ve?u mr?nju prema socijaldemokraciji. Iako se imovno stanje radnika iz godine u godine pobolj?alo, Vilim II. nije uspio odvratiti radnike da glasuju za socijaldemokrate, tako da ?e oni prije po?etka Prvog svjetskog rata biti najja?a parlamentarna stranka.
Međutim, socijaldemokrati nisu jedina skupina koja je caru zadavala pote?ko?e. U isto?nim dijelovima Pruske,
Poljaci
su bili faktor destabilizacije carstva. Tome je posebno doprinjela politika germanizacije koju je provodio kancelar Bismarck, ?to je rezultiralo otporom poljskog stanovni?tva u isto?nim dijelovima carstva. Vilim II. je otpustom Bismarcka ukinio mnoge represije, te Poljake priznao kao zasebni narod unutar carstva. Uz sve to, car je uspio i pobolj?ati odnose s
katolicima
unutar carstva (okupljeni u
Deutsche Zentrumspartei
), pogotovo nakon odlaska Bismarcka, koji je bio jedan od glavnih zagovaratelja sukoba s
Katoli?kom Crkvom
u Njema?koj (Kulturkampf). S vremenom su se pobolj?ali i odnosi katolika i
protestanata
.
Vanjskopoliti?ke pote?ko?e i krize prije Prvog svjetskog rata
[
uredi
|
uredi kod
]
Godine 1894. je von Caprivi otpu?ten iz slu?be. Za novog kancelara je izabran Chlodwig zu Hohenlohe-Schillingsfurst, koji je bio jako slab kancelar. Odnosi s Englezima su se pogor?ali, posebno nakon ?to je car Vilim II. poslao ?estitku Paul Krugeru, predsjedniku Transvaalske (Ju?noafri?ke) Republike, u kojoj on njemu ?estita na uspje?noj obrani od probritanskih pu?ista (tzv. Jameson-raid). U Engleskoj je ta ?estitka izazvala op?e nezadovoljstvo i protunjema?ko raspolo?enje.
Godine
1900
. godine izabran je novi kancelar, Bernhard von Bulow. On se isto nije mogao snositi s novim izazovima, na unutarnjem planu zakazao je kao in a vanjskom. Odnosi s Francuskom, Engleskom i Rusijom su dosegli samo dno. Engleskoj je smetala izgradnja njema?ke ratne flote, a Rusija je uzaludno o?ekivala podr?ku Njema?ke protiv Austro-Ugarske na
Balkanu
. Da bi pobolj?ao odnose s Rusijom, Vilim II. je
1905
., uo?io ruskog poraza od
Japana
, sklopio sporazum o prijateljstvu s carem
Nikolom II.
No ve?
1907
. Rusija je taj sporazum proglasila ni?tavnim, navode?i da bi mogao na?teti njihovim odnosima s Francuskom.
Esencijalna je bila i Prva marokanska kriza, to jest Vilimov posjet Tangeru
31. o?ujka
1905., kada je, između ostalog, rekao da ?e braniti nezavisnost
Maroka
od bilo koga. Taj govor je razbjesnio Francuze koji su u Maroku imali kolonijalne interese. Ta kriza se poku?avala rje?iti konferencijom u Algecirasu, koja je sazvana na zahtjev Njema?koga carstva. No ta konferencija nije urodila plodom za Nijemce, Maroko je
de facto
podijeljen između Francuske i
?panjolske
, zadr?avaju?i tek formalno nezavisnost. Tu je i famozna
Daily-Telegraph-afera
, naime Vilim II. je dao kontroverzni intervju za engleske novine
Daily telegraph
. U tom intervjuu car je rekao da su Englezi ludi ?to ne prihva?aju njegovo prijateljstvo, da on ?eli samo mir, ali da mu Engleska to ote?ava, da Njema?ka ima pravo na svoju flotu i da se Englezi nje ne trebaju bojati. Spomenuti intervju je razbjesnio englesku javnost, koja je to shvatila kao izazov za englesku flotu.
Godine
1911
. u sredi?tu svjetske pozornosti ponovno je bio Maroko. Nakon ?to su francuske snage okupirale Fes i Marake?, Vilim je naredio da se po?alje ratni brod
SMS Panther
u Agadir. Uskoro su stigla jo? dva njema?ka ratna broda
SMS Berlin
i
SMS Eber
. Cilj te akcije je bio prisiliti Francusku na ostupanje nekih kolonijalnih posjeda. Engleska je tu akciju krivo protuma?ila kao poku?aj Nijemaca da ometaju njihove veze prema
Egiptu
i
Indiji
. Odnosi između te dvije zemlje nikada nisu bile lo?ije, car nije zagovarao rat, no njema?ka javnost mu je u međuvremenu predbacivala kukavi?luk, te su mnogi
nacionalisti?ki
politi?ari unutar Njema?ke zagovarali preventivni rat. Druga marokanska kriza je rje?ena
4. studenog
1911., Francuska je obe?ala odstupiti dio
Konga
i drugih posjeda u
Africi
, a Njema?ka je za uzvrat priznala prevlast Francuske u Maroku. Ipak, Njema?ka je nakon te krize do?la u jo? ve?u međunarodnu izoliranost, a svi ovi događaji nas uvode u
Prvi svjetski rat
.
Car Vilim II. je bio dobar prijatelj prijestolonasljednika
Franje Ferdinanda
, zato ga je vijest o njegovoj smrti
1914
. ?okirala. Austro-Ugarskoj je ponudio pomo? u uni?tenju Crne Ruke, srpske organizacija koja je odgovorna za atentat na nadvojvodu Franju Ferdinanda. ?to se ti?e rata, Vilim ga nije zagovarao, o tome svjedo?i i intenzivno dopisivanje između ruskog i njema?kog cara uo?i rata. S druge strane, Vilim II. je dozvolio agresivno djelovanje Austro-Ugarske protiv
Srbije
, ?ime je izbio Prvi svjetski rat.
Vanjskopoliti?ke poslove car je predao u ruke njema?kih generala (Oberste Heeresleitung). Ruska mobilizacija vojske je njema?kom vojnom vodstvom bio znak da objave rat Rusiji i Francuskoj, cilj im je bio najprije pokoriti Francusku pa zatim Rusiji. Strategiju za taj pothvat izradio je Generalfeldmarschall Alfred Graf von Schlieffen, prema kojemu je taj plan i nazvan (Schlieffenplan).
Car se nije dirao u vojna pitanja, a s vremenom je sve vi?e gubio na zna?enju. Doista, Njema?ka je u ratnim godina bila pod vojnom diktaturom, a cara se gotovo i nije ni?ta pitalo. Ishod rata je poznat, a Vilim je dovoljno rano shvatio da je borba do zadnjega ?ovjeka besmislena, tako da je zagovarao kapitulaciju. Nakon katastrofalnog ishoda rata, Vilim II. je znao da mora abdicirati. Zanimljivo je da je tada?nji kancelar Max von Baden proglasio
9. studenog
1918
. Vilimovo abdiciranje, bez njegova znanja! S time zavr?ava
monarhija
u Njema?koj, a car je bio prisiljen izjaviti i vlastito abdiciranje jo? u istom mjesecu.
Ve?
10. studenog
1918. Vilim se uputio u
Nizozemsku
, te zatra?io azil, koji je i dobio. Do
1920
. Vilim je ?ivio u Amerongenu, a nako toga do svoje smrti u dvorcu Haus Doorn u Doornu.
Godine 1921. umrla mu je ?ena, a
1922
. je o?enio princezu Herminu von Schonaich-Carolath, koja je bila udovica. Oko sebe je okupio ve?i broj u?enih ljudi s kojima se posvetio kulturnim i povijesnim pitanjima. Imao je dovoljno slobodnog vremena, tako da je na?ao novi hobi ? cijepanje drva. Uz ostalo obo?avao je lov, u kojemu je prema nekim procjenama ubio oko 46.000 ?ivotinja.
Napisao je svoje memoare, smatrao je da jedino monarh mo?e donijet mir svojoj zemlji, to njegovo stajali?te je u?vrstio neuspjeli pu?
Hitlera
1923
. godine, kao i cjelokupna nestabilna situacija u poslijeratnoj Njema?koj. Od
1933
. se pomalo zbli?io s
nacionalsocijalistima
u Njema?koj, i to prvenstveno zahvaljuju?i svojoj ?eni koja je tada putovala Njema?kom. Smatrao je da ?e nacisti omogu?iti restauraciju monarhije te njegov povratak na prijestolje, no prevario se. Iako ga je Hermann Goring dva puta posjetio u Doornu, Hitleru nije uop?e stalo do obnove monarhije. Neki smatraju da je i sam Vilim bio
antisemitski
nastrojen, no to su neutemeljene tvrdnje, najbolji primjer zato jest ?injenica da je Vilim bio zgro?en kada je ?uo za Kristalnu no?
1938
., nazvav?i taj događaj sramotom. Također je rekao da se prvi put srami zato ?to je Nijemac. Nasuprot tome, poznato je da je Vilimu bilo drago ?to je Hitler uspio poraziti Francusku, zbog toga mu je poslao dopis u kojem mu ?estita na pobjedi, ne kao Fuhreru nego kao kancelaru, ?to je razbjesnilo Hitlera.
Vilim je umro 4. lipnja 1941. u Doornu. Po?asna stra?a je ?uvala ulaz na njegovom posjedu, Hitler o tome nije ni?ta znao, a kad je saznao da po?asna stra?a ?uva biv?eg monarha naljutio se, te je zamalo otpustio generala koji je to naredio. Međutim, Hitler se nadao da ?e Vilimovo tijelo mo?i prebaciti u Berlin te tamo organizirati veliki pogreb na dr?avnoj razini, koji bi iskoristio u propagandne svrhe. Tako bi dokazao da je Tre?i Reich izravni nasljednik starog Njema?kog carstva. Sre?om, po?tivala se Vilimova ?elja o nepovratku u Njema?ku dok se ne obnovi monarhija.
Nacisti?ke vlasti su omogu?ile mali vojni?ki sprovod u Doornu, na njemu je sudjelovao i njema?ki heroj iz Prvog svjetskog rata August von Mackensen. Jo? dan danas, svake godine, se okupljaju njema?ki monarhisti u Doornu kako bi odali po?ast posljednjem njema?kom caru. Na grobu mu stoji sljede?i natpis, koji je i sam odabrao: ?Lobet mich nicht, denn ich bedarf keines Lobes; ruhmet mich nicht, denn ich bedarf keines Ruhmes; richtet mich nicht, denn ich werde gerichtet.“ (?Ne hvalite me, jer ne zavređujem nikakvo hvaljenje; ne slavite me, jer ne zavređujem nikakvo slavljenje; ne sudite me; jer ?u biti suđen“).
- Deutsche Geschichte im 20. Jahrhundert gepragt durch Ersten Weltkrieg, Nationalsozialismus, Zweiten Weltkrieg, Rosenheim: DVG, 1990.
- Dirlmeier, Ulf. Povijest Njema?ke, Zagreb: Barbat, 1999.