Voltaire
(pravo ime
Francois-Marie Arouet
;
Pariz
, 21. novembra 1694. ? Pariz, 30. maja 1778.),
francuski
knji?evnik
,
histori?ar
i
filozof
.
Voltaire je rođen 21. novembra 1694. godine. Pohađao je
jezuitsku
gimnaziju, po?eo studirati
pravo
ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama, duhovit kozer i satiri?ar, od ranog doba je u?ao u mondene pari?ke salone. U tom krugu, veselo i bezbri?no provode?i ?ivot, kod Voltairea se rano razvila te?nja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i
skepti?ki
pogled na svijet.
Zbog uvrijede regenta Filipa Orleanskog ba?en je u tamnice Basteille, gdje je proveo godinu dana. U tamnici pi?e tragediju Oedipe, a ve? njena prva izvedba u?inila ga je popularnim. Tada se ve? o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih knji?evnika Corneillaa i Racinea. U periodu od 1717. - 1726. godine u
Parizu
do?ivljava velike knji?evne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku. Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno odu?evljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i u?enjaci. Kasnije ?e u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obna?ali zna?ajne dr?avne funkcije i u?ivali veliko po?tovanje, dok su u Francuskoj pisci ?ivjeli od bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo
Letters philosophiques sur les Anglais
koje je pari?ki sud proglasio skandaloznom knjigom koja sabla?njava, koja je u suprotnosti s religijom i s uva?avanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena.
U Engleskoj objavljuje ep
La Henriade
u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV, a koji je istovremeno spjev protiv religijskog fanatizma. Godine 1733. pi?e duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj - La Pucelle pun malih eroti?nih scena u kojima se ugro?ava djevi?anstvo glavne junakinje. Nakon ?to su spaljena
Letters philosophiques sur les Anglais
, boravak u Parizu mu je opet onemogu?en i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi historijskim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (
Elements de la philosophie de Newton
;
Traite de Metaphysique
,
Discours sur l'homme
), pi?e svoje ?uvene tragedije (
Zaire
,
Alzire
,
Merope
,
Mahomet
), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim.
Godine
1744
. vra?a se opet u
Pariz
gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i histori?arem Ljudevita XV. Obasipan milostima dvora i kurtizana pi?e libreto za operu
La princesse de Navarre
, koja mu je donijela ve?u slavu među
aristokratijom
nego njegova najbolja umjetni?ka djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim, uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkasti?ne prirodepada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekada?nje svoje za?titnice markize de Pomapadour. Njoj su spletkalor?i prepri?ali neke Voltaireove ?ale na njen ra?un i mora se ponovo seliti iz
Pariza
. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u Potsdam, u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susre?e svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-
prosvjetiteljem
, s kojim je ?esto u ?etnjama i ve?erama duhovito razgovarao ikoji je tra?io da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je ,međutim, ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkasti?no nazvao tipi?nim njema?kim gostoprimstvom, neko se vrijeme smiruje na imanju
Ferney
. Do tog vremena (Voltaire je napustio Potsdam 1753.) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani
Zadig
(1747.),
Micromega
(1752.) i
Candide
(1759.). U tom razdoblju pi?e pamflete i pisma, ogor?eno se bori protiv fanatizma Crkve i brani nevino osuđene (slu?aj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave pi?e pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov rođak, Duhovnici pruskog kralja i sl.
Godine 1778. vra?a se trijumfalno u
Pariz
, obasipan cvije?em i aklamacijama ?itavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije
Irene
njegova je bista na otvorenoj bini ovjen?ana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, 30. maja, umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Pantheon. Voltaire se cini?no rugao ?itavoj Evropi, nadmo?nim kraljevima, sve?enicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogu?ih svijetova, nadrilije?nicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladena?kim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac ?iji je radikalni pokli? Uni?tite bestidnicu! (
Eerasez l'infame!
) sna?no odjeknuo ?itavim stolje?em. Voltaire je ,ipak, ostaju?i nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: "Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti". Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova ?ivota i djela: mrzio je kraljeve i mo?nike, a dobar dio ?ivota proveo je na dvorovima i bogatim apana?ama; prezirao je plemi?e i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj
materijalizma
.
|
|---|
|
| Knji?evnici
| |
|---|
| Skladatelji
| |
|---|
| Umjetnci
| |
|---|
| Filozofija
| |
|---|
| Politika
| |
|---|
| Kultura
| |
|---|
|