Kontinentalna filozofija
je izraz koji je potekao od filozofa engleskog govornog podru?ja da opi?e razli?ite filozofske tradicije koje su pod sna?nim utjecajem određenih filozofa 19. i 20. stolje?a iz kontinentalne
Europe
. Izraz se ?esto koristi u kontrastu sa
analiti?kom filozofijom
. U tradicije koje obuhva?aju kontinentalnu filozofiju spadaju
njema?ki idealizam
,
fenomenologija
,
egzistencijalizam
i njeni antecedenti
hermeneutika
,
strukturalizam
,
poststrukturalizam
,
francuski feminizam
,
kriti?ka teorija
Frankfurtske ?kole
i jo? neki drugi pravci zapadnog
marksizma
.
Te?ko je odrediti va?ne zna?ajke koje bi bile zajedni?ke svim navedenim filozofskim pravcima. Nazivu ≪kontinentalna filozofija≫ kao i nazivu ≪analiti?ka filozofija≫ nedostaje ?ista definicija i mo?da ozna?ava
obiteljsku sli?nost
među filozofskim pogledima. Unato? tome neki u?enjaci su nastojali da utvrde uobi?ajene filozofske teme koje tipi?no karakteriziraju kontinentalnu filozofiju.
Prvo, kontinentalni filozofi odbijaju
scijentizam
- pogled da su prirodne znanosti najbolje ili najto?nije za razumijevanje svih fenomena. Kontinentalni filozofi ?esto tvrde da znanost ovisi o ≪predteorijskom supstratu iskustva≫, jedan oblik
kantovskih
uvjeta mogu?eg iskustva i da znanstvene metode su neadekvatne da razumiju takve uvjete razumljivosti.
Drugo, kontinentalna filozofija uobi?ajeno smatra te uvjete mogu?eg iskustva promjenljivim: određeni barem djelomi?no faktorima kao kontekst, vrijeme i prostor, jezik, kultura i povijest. Stoga kontinentalna filozofija naginje
historicizmu
. Dok analiti?ka filozofija naginje tretirati filozofiju u smislu diskretnih problema, mogu?i da se analiziraju odvojeno od njihovog povijesnog porijekla (kao ?to znanstvenici smatraju povijest znanosti nebitnu za znanstvenu istragu), kontinentalna filozofija tipi?no predla?e da ≪filozofski argument ne mo?e biti rastavljen od tekstualnih i kontekstualnih uvjeta njegovog povijesnog pojavljivanja≫.
Tre?e, kontinentalna filozofija tipi?no dr?i da svjesno ljudsko djelovanje mo?e promijeniti te uvjete mogu?eg iskustva: ≪ako je ljudsko iskustvo kontingentna kreacija, tada mo?e biti rekreirano na druge na?ine≫. Stoga kontinentalni filozofi ?esto imaju sna?an
interes
prema sjedinjenju teorije i prakse i ?esto vide svoja filozofska istra?ivanja blisko antipoverty sa osobnom, moralnom i politi?kom transformacijom. Ta tendencija je vrlo o?ita u marksisti?koj tradiciji ali je isto centralna i u egzistencijalizmu i poststrukturalizmu.
Zadnja karakteristi?na crta kontinentalne filozofije je naglasak na
metafilozofiji
. Odmah nakon razvoja i uspjeha prirodnih znanosti, kontinentalni filozofi su ?esto tra?ili da redefiniraju metodu i prirodu filozofije. U nekim slu?ajevima (kao njema?ki idealizam i fenomenologija) to se manifestira kao obnavljanje tradicionalnog pogleda da je filozofija prva, temeljna,
a priori
znanost. U drugim slu?ajevima (kao hermeneutika, kriti?ka teorija ili strukturalizam), smatrano je da filozofija istra?uje podru?je koja je nesvodiva kulturolo?ko ili prakti?no. A u nekim slu?ajevima kontinentalni filozofi (kao
Kierkegaard
,
Nietzsche
, kasniji
Heidegger
i
Derrida
) dr?e ozbiljne sumnje u koherenciju bilo koje koncepcije filozofije.
Naposljetku, gore spomenute razlikovne crte proizlaze iz ?iroke kantovske teze da priroda znanja i iskustva je određena uvjetima koje nisu direktno dostupni empirijskom istra?ivanju.
Izraz ≪kontinentalna filozofija≫ je prvi put ?ire uporabljen da opi?e sveu?ili?ne kolegije u 70-ima, stvoriv?i se kao kolektivno ime za filozofije tada ra?irene u
Francuskoj
i
Njema?koj
kao fenomenologija, egzistencijalizam, strukturalizam i poststrukturalizam. Stoga je postao udomljen od filozofa engleskog govornog podru?ja pod utjecajem tih ideja. Ipak, postoji izraziti dokazi da je razlika postojala puno prije 70-ih. Neki u?enjaci nalaze tu podjelu u kasnom 19. stolje?u kada Brentano,
Husserl
i Reinach predla?u novu filozofsku metodu fenomenologije, razvoj ogrubo suvremen sa radom
Gottloba Fregea
i
Bertranda Russella
koji su uvodili novu filozofsku metodu temeljenu na analizi jezika putem moderne
logike
(stoga izraz ≪analiti?ka filozofija≫). Drugi u?enjaci stavljaju datum razdora jedno stolje?e unatrag u recepciji radova
Immanuela Kanta
, najzadnji filozof smatran kanonom u objema tradicijama. Datiranje toga razdora ? po?etak 19. stolje?a ? je podr?an stavom neuva?avanja Russella i G. E. Moora prema post-kantovskim idealisti?kim filozofima kao
Fichte
,
Schelling
i
Hegel
i esejom
Johna Stuarta Milla
iz 1840. o Coleridgu gdje Mill stavlja u kontrast pod Kantovim utjecajem misao ≪kontinentalne filozofije≫ i ≪kontinentalnih filozofa≫ sa Engleskim empirizmom
Benthama
i op?enito 18.stolje?a. Russell sam je prepoznavao ≪dvije ?kole filozofije koje se mogu podijeliti na kontinentalnu i britansku ?kolu≫, podjelu koju je on vidio u djelovanju od vremena
Lockea
.
Budu?i da institucionalni temelji "kontinentalne filozofije" u mnogim slu?ajevima drektno proizlaze iz onih od strane
fenomenologije
Edmund Husserl
je uvijek bio kanonska figura kontinentalne filozofije. Bez obzira na to, Husserl je i po?tovan predmet istra?ivanja u analiti?koj tradiciji. Husserlov pojam
noeme
(nepsiholo?ki sadr?aj misli), njegova korespondencija sa Gottlobom Fregeom i njegovo istra?ivanje prirode logike nastavljaju stvarati interes među analiti?kim filozofima.
Osobito polemi?ki prikaz nekih razlika između "analiti?kog" i "kontinentalnog" stila filozofije mo?e se na?i u "Eliminacija metafizike kroz logi?ku analizu teksta"
Rudolfa Carnapa
gdje stoji da da Heideggerovo predavanje "?to je metafizika?" kr?i logi?ku sintaksu da stvori besmislene pseudoizjave. Sa dolaskom
Hitlera
na vlast mnogi njema?ki filozofi, osobito oni ?idovskog porijekla ili ljevi?arskih politi?kih simpatija (kao mnogi iz
Be?kog kruga
i
Frankfurtske ?kole
, pobjegli su u Englesku, SAD ili Sovjetski Savez. Oni filozofi koji su ostali - ako su ostali u akademiji uop?e - morali su se pomiriti sa
nacisti?kom
kontrolom sveu?ili?ta. Ostali kao
Martin Heidegger
, jedan od najpoznatijih filozofa koji su ostali u
Njema?koj
, entuzijasti?no su prihvatili nacizam.
Prije i poslije drugog svjetskog rata bio je proraslo zanimanje za njema?ku filozofiju u
Francuskoj
. Uloga
Francuske komunisti?ke partije
u oslobađanju Francuske je zna?ilo da je postala, za kratko vrijeme, vode?i politi?ki pokret u zemlji. Interes u komunizam se preveo u interes za Marx i Hegela koji su po prvi put bili prou?avani detaljno u konzervativnom francuskom sveu?ili?nom sistemu. Dodatno, postojao je veliki trend prema idejama Husserla i njegovog biv?eg asistenta Heideggera. Najva?niji u popularizaciji fenomenologije je bio pisac i filozof
Jean-Paul Sartre
koji je zvao svoju filozofiju
egzistencijalizam
.
Od ranog 20. stolje?a do 60-ih, kontinentalna filozofija je bila rjetko raspravljana na britanskim i ameri?kim sveu?ili?tima. Spominjanja kontinentalne filozofije su bila kriti?na i neodobravaju?a. Ipak zbog zahtjeva studenata odsjeci za filozofiju su po?eli nuditi kolegije o kontinentalnoj filozofiji u kasnim 60-ima i 70-ima. Sa postmodernizmom u 70-ima i 80-ima analiti?ki su filozofi postajali vi?e javno sukobljeni prema metodama i zaklju?cima kontinentalnih filozofa. Derrida, na primjer, je bio predmet polemike
Johna Searla
a kasnije i prosvjednika na davanje po?asne diplome od strane
Sveu?ili?ta Oxford
.
Dok ameri?ki i britanski filozofi nastavljaju nuditi kolegije posve?ene kontinentalnoj filozofiji, rascjep između analiti?ke i kontinentalne filozofije je vi?e eksplicitan nego prije 60-ih. Danas ve?ina filozofskih mjese?nika, analiti?kih prema orijentaciji, prihva?aju samo radove "napisane u ?irom analiti?kom stilu". Distinktivni nazivi, "kontinentalna" i "analiti?ka", pojavljuju se ?esto u naslovima knjiga. Istovremeno sveu?ili?ni odsjeci iz knji?evnosti, finih umjetnosti, filma, sociologije i politi?ke teorije su uzeli ideje i argumente iz kontinentalne filozofije u svoj kurikulum i istra?ivanja.
Izraz "kontinentalna filozofija" ne obuhva?a cjelu filozofiju sa kontinenta Europe. Mnogi glavni europski filozofi nisu smatrani "kontinentalnim filozofijama", kao
Gottlob Frege
,
Ludwig Wittgenstein
i
Karl Popper
. Samoopisana analiti?ka filozofija cvjeta u Francuskoj uklju?uju?i filozofe kao [Jules Vuillemin]],
Vincent Descombes
,
Gilles Gaston Granger
,
Francois Recanati
i
Pascal Engel
. Isto tako, samoopisani "kontinentalni filozofi" se mogu na?i na filozofskim odsjecima Velike Britanije, Sjeverne Amerike i Australije. "Kontinentalna filozofija" je definirana po pojmovima obitelji filozofskih tradicija i utjecaja a ne po la?noj geografskoj odredbi.