Orkestar je instrumentalni glazbeni ansambl koji je obi?no prili?no velik, naj?e??e sa sekcijama guda?a, limenih glazbala, drvenih puha?kih glazbala, uglavnom i s udaraljkama. Izraz orkestar dolazi od naziva za mjesto ispred starogr?kih kazali?nih pozornica rezerviranih za kor. Orkestar je kroz 17. i 18. stolje?e prolazio kroz razdoblje rasta u broju ?lanova, ali se u sastavu tijekom 20. stolje?a promijenio jako malo.

Puni orkestar (od oko 100 ?lanova) ponekad se mo?e nazivati simfonijskim ili filharmonijskim orkestrom ; ti prefiksi ne ozna?avaju nikakvu strogu razliku bilo u instrumentalnom sastavu ili ulozi orkestra, ali mogu biti u razlikovanju razli?itih ansambala koji se nalaze u istom gradu (primjerice, Londonski simfonijski orkestar i Londonski filharmonijski orkestar). Simfonijski orkestar obi?no u sastavu ima preko 80 glazbenika, u nekim slu?ajevima i iznad stotinu, ali stvaran broj glazbenika anga?iranih u izvođenju određenog glazbenog djela mo?e se razlikovati prema tome ?to izvode i veli?ini prostora na kojem izvode. Vode?i komorni orkestar mo?e imati preko 50 ?lanova, dok su drugi puno manji od toga.

Instrumentacija [ uredi | uredi kod ]

Tipi?an simfonijski orkestar ima ?etiri proporcionalne skupine sli?nih instrumenata , koji se u notnom zapisu u pravilu pojavljuju ovim redom (brojevi su navedeni samo radi proporcionalnosti):

• drveni puha?ki instrumenti pikolo , 2 flaute , 2 oboe *, engleski rog , 2 klarineta *, bas klarinet , 2 fagota *, kontrafagot
• limeni puha?ki instrumenti 2* do 8 rogova *, 2* do 5 truba *, 2 do 3 trombona , 1 do 2 bas trombona , tuba
• udaraljke timpani *, dobo? , bas bubanj , ?inele , trokut , celesta , marimba , ksilofon , gong , i mnogi drugi.
• ?i?ani instrumenti harfe , 16 do 30 violina *, 8 do 12 viola *, 8 do 12 violon?ela *, i 5 do 8 kontrabasova *.

Orkestar povremeno sadr?i i zna?ajnije puha?ke instrumente, kao ?to su eufonij , alt saksofon, alt klarinet i bariton rog.

Instrumenti ozna?eni zvjezdicom smatraju se "jezgrom" simfonijskih orkestara i samo se u najrjeđim slu?ajevima, u ve?ini simfonijske literature, ne koriste. Druga navedena glazbala smatraju se "pomo?nima" i manje ?esto su potrebna, ali jo? uvijek ih se smatra "standardnima". Simfonijski radovi iz kasnog 19. stolje?a koji zahtijevalu sve pomo?ne instrumente, kao i velik broj guda?a, obi?no u svom punom naslovu uklju?uju frazu "za veliki orkestar". Primjerice, Ein Heldenleben Richarda Straussa.

Danas glazbenici obi?no sviraju pod palicom dirigenta , ali nekada orkestri nisu imali dirigenta nego su slijedili prvu violinu ili harfista koji je radi toga svirao basso continuo . I neki moderni orkestri sviraju bez dirigenta, pogotovo ako nisu veliki ili ako ?ele povijesno to?no izvesti baroknu glazbu i glazbu ranijih razdoblja.

Simfonijski orkestri na svom repertoaru naj?e??e imaju zapadnu klasi?nu glazbu ili operu . Ipak, koriste se i za popularnu glazbu .

Beethovenov utjecaj [ uredi | uredi kod ]

Tzv. "standardni dodatak" dvostrukih puha?a i limenih instrumenata u orkestru iz prve polovice 19. stolje?a obi?no se smatra zaslugom Ludwiga van Beethovena. S iznimkom njegove ?etvrte simfonije i Koncerta za violinu i orkestar (koja specificira jednu flautu), skladateljeva instrumentacija gotovo je uvijek u djelo stavljala parove flauta, oboa, klarineta, fagota, rogova i truba. Pro?irenje ove pojedina?ne "palete boje zvuka" u Tre?oj, Petoj, ?estoj i Devetoj simfoniji Beethoven je pa?ljivo prora?unao radi inovativnog efekta. Tre?i rog u Tre?oj simfoniji "Eroica" slu?i ne samo harmonijskoj fleksibilnosti, nego i za efekt "zbornog" limenog instrumenta u Triju. Pikolo, kontrafagot i tromboni dodaju se u trijumfalnom finalu njegove Pete simfonije. Pikolo i par trombona poma?u prikazati oluju i sjaj sunca u ?estoj simfoniji, a Deveta simfonija zahtijeva drugi par rogova zbog razloga sli?nih onim u Eroici (od tada su ?etiri roga postala standard); Beethovenovo kori?tenje pikola, kontrafagota, trombona i ritamskih udaraljki zajedno sa zborom i vokalnim solistima - u finalu Devete simfonije najranija su naznaka da se timbralne granice simfonije trebaju pro?iriti. Ali nekoliko desetlje?a nakon njegove smrti, simfonijska instrumentacija ostala je vjerna Beethovenovu utvrđenu modelu, sa samo nekoliko iznimki.

Pro?irena instrumentacija [ uredi | uredi kod ]

Dodatni instrumenti ne smatraju se standardnima, ali se povremeno koriste. Naj?e??i primjer za to su saksofon, flugelhorn, kornet, eufonij, ?embalo, Wagnerova tuba, harmonika, mandolina, gitara, sitara, orgulje i harmonij. Saksofoni se primjerice koriste u dijelu repertoara 19. i 20. stolje?a. U nekim radovima, npr. u orkestraciji Mauricea Ravela i Modesta Musorgskog kao solo instrument, a u Rahmanjinovljevim Slavenskim plesovima i Ravelovom Boleru kao dio orkestralnog ansambla. Na sli?an na?in se eufonij pojavljuje u nekoliko romanti?nih skladbi, kao i u klasi?noj glazbi 20. stolje?a, a korneti u baletu Labuđe jezero ?ajkovskog, Debussyjevoj skladbi La Mer, i nekoliko orkestralnih djela Hectora Berlioza. Za te uloge orkestri zovu slobodne umjetnike izvođa?e, osim ako određeni nestandardan instrument također svira neki drugi ?lan orkestra (npr. trombonist mo?e u raznim odlomcima prije?i na sviranje dionice za eufonij).

Povijest orkestra [ uredi | uredi kod ]

Dvorovi i kazali?ta [ uredi | uredi kod ]

Orkestar je u po?etku bio luksuz za aristokrate. Izvodio je privatne koncerte na dvorovima talijanskih kraljeva i plemi?a. Stanje se promijenilo u 17. stolje?u, kad su po?ele orkestralne izvedbe u kazali?tima Italije i zatim Njema?ke . Dresden , Munchen i Hamburg sagradili su opere, dok je Henry Purcell donio procvat engleske opere. Francuskom je drmao Lully , koji je uz pomo? Molierea znatno podigao ugled baletu , uz instrumentalnu i vokalnu glazbu.

Za orkestre u 17. stolje?u i na po?etku 18. stolje?a ljudi su se prikupljali odasvud. Skladatelj kao ?to je Johann Sebastian Bach imao je na raspolaganju gotovo sve gradske glazbenike, dok je Georg Friedrich Handel unajmljivao najbolje glazbenike do kojih je mogao do?i. Zato se u to doba cijenila sposobnost skladatelja da preradi svoja djela kako bi najbolje iskoristio kvalitetne pjeva?e ili glazbenike koji su bili pri ruci. Tako bi Handel gotovo svake godine skladao novu verziju svog slavnog oratorija Mesija .

S vremenom su plemi?i po?eli stvarati svoje privatne dru?ine glazbenika. Skladatelji kao ?to je bio mladi Franz Joseph Haydn mogli su stalno raditi s istim glazbenicima. S druge strane, putuju?i virtuozi skladali su koncerte koji su isticali njihove izvođa?ke vje?tine, pa su putovali iz grada u grad i odr?avali koncerte gdje god su mogli.

Dakle, umjesto građanskog skladatelja koji je na raspolaganju imao određeno vrijeme i kontrolu nad glazbenicima, pojavili su se dvorski kompozitori i genijalni izvođa?i. Zbog toga se javila potreba za glazbom koju je lako nau?iti i koja se ne mora mnogo vje?bati. To je opet dovelo do promjene u glazbenom stilu i naglaska na novim umije?ima.

Uspon simfonije [ uredi | uredi kod ]

Mannheim je imao jedan od najslavnijih orkestara tog doba, koji je u svojim notnim zapisima imao oznake dinamike i fraziranja, ?to je dotad bilo vrlo rijetko. Osim toga, umjesto slo?enog kontrapunkta razdoblja baroka , po?ela se radije koristiti ?ista melodija , koja ?e kasnije dovesti do klasi?nog stila .

Tijekom cijele druge polovice 18. stolje?a , skladatelji su bili prisiljeni okupljati glazbenike za izvedbu, koja se nazivala "akademija" i izvodila (naravno) njihove skladbe. Ipak, 1781. godine, koncertna udruga trgovaca osnovala je orkestar Leipzig Gewandhaus, ?to je bio prvi korak prema građanskim orkestrima koji ?e se namno?iti u 19. stolje?u . U Bostonu je 1818. godine osnovano dru?tvo "Handel and Haydn Society", Njujor?ka je filharmonija stvorena 1842. godine, a Be?ka filharmonija i engleski orkestar Halle 1848. godine. Iako su operne ku?e i prije imale stalne dru?ine glazbenika, oni nisu svirali koncertnu glazbu. Novi su orkestri potakli skladanje simfonija i drugih ?isto instrumentalnih oblika. To su ohrabrivali skladatelji/kriti?ari kao ?to je bio E. T. A. Hoffmann , koji je izjavio kako instrumentalna glazba predstavlja "naj?istiji oblik" glazbe.

Dirigent Francois Habeneck je 1830-ih godina izabrao skupinu glazbenika s kojima je po?eo uvje?bavati Beethovenove simfonije, koje dotad jo? nisu bile sve izvedene u Parizu. Razradio je tehnike za zasebno uvje?bavanje guda?a, bilje?io je napomene kako treba svirati, te je razvio vi?e tehnika za orkestralne signale koje su se pro?irile diljem Europe. Njegov prijatelj i suparnik Hector Berlioz usvojio je mnoge od tih inovacija za svoje europske turneje.

Revolucija puha?a [ uredi | uredi kod ]

Istodobno je do?lo do brze standardizacije instrumenata. Kad su Stolzel i Blilmel, obojica iz ?leske, izumili ventil za puha?ke instrumente 1815. godine, to je bila prva u nizu novosti: Theobald Boehm je uveo ventile za flautu, a Adolphe Sax je unaprijedio drvene puha?ke instrumente. Zbog toga je Hector Berlioz napisao slavni esej o " instrumentaciji " (kori?tenju instrumentalnog zvuka kao ekspresivnog elementa glazbe).

Odmah su se osjetile posljedice tih izuma: graditelji instrumenata u svim zemljama pomagali su jedni drugima da iskoriste i usavr?e te novosti; ubrzo je orkestar dobio novu granu instrumenata s ventilima, koji su poznati kao tuba , eufonij i trombon , te koji imaju kromatsku ljestvicu i zvu?an ton velike ljepote i goleme snage, ?ime se dobiva veli?anstven bas. To je omogu?ilo i skladnije sviranje nota ili intonaciju , ?to je opet dovelo do sve "glađeg" orkestralnog zvuka, koji je dosegao vrhunac 1950-ih godina ( Eugene Ormandy i Filadelfijski simfoni?ari, dirigent Herbert von Karajan ).

Tijekom prijelaznog razdoblja s novim instrumentima, koji su olak?ali izvođenje te?kih djela, mnogi su skladatelji (a među njima i Wagner i Berlioz) zahtijevali da se za njihove skladbe koriste "prirodne" kromatske stanke umjesto ventila. Ipak, instrumenti s ventilima su malo-pomalo postali standardni, te su se koristili posvuda, sve do ponovnog buđenja starih instrumenata u suvremenoj te?nji za autenti?nom izvedbom ili "historijski svjesnom izvedbom".

Kad su uvedeni stalni orkestri, kao i nova lepeza puha?kih instrumenata, te njihova nova sposobnost da se usklade međusobno, puha?i su se mogli lak?e okupiti. Osim toga, stvoren je profesionalni okvir u kojem su glazbenici mogli stalno vje?bati i izvoditi ista djela, pa je mogao nastati repertoar instrumentalne glazbe.

Izbirljiva publika [ uredi | uredi kod ]

Pomalo je ironi?no ?to je sljede?e veliko pro?irenje simfonijske prakse poteklo iz Wagnerova orkestra u Bayreuthu , koji je osnovan da izvodi njegove glazbene drame. Wagner je morao imati cijelu vojsku skladatelja i pisara za svoje slo?ene partiture, te je imao posebnu ulogu za dirigenta, koju je opisao u svom utjecajnom eseju "O dirigiranju". To je izazvalo revoluciju u orkestru i postavilo stil orkestralnih izvedaba za sljede?ih osamdeset godina. Wagnerove su teorije promijenile tempo, dinamiku, svirku guda?a i ulogu prve violine u orkestru. Dirigenti koji su prou?avali njegove metode i sami su postali utjecajni.

Po?etkom 20. stolje?a , simfonijski su orkestri bili ve?i, bolje financirani i bolje uvje?bani nego ikad prije, pa su kompozitori mogli skladati ve?a i ambicioznija djela za njih. Kad je po?elo doba snimljene glazbe, standard izvedaba dosegao je vrhunac, a vrijeme kad je bilo dovoljno ?to bolje "progurati" glazbu postalo je pro?lost. S obzirom na to da su snimke otkrivale i najmanje gre?ke u studijskoj izvedbi, te kako su ih slu?ali ljudi koji ina?e nikad ne bi mogli do?i do dalekog grada gdje se izvedba odr?ala, slu?atelji su mogli uspoređivati izvedbe iz raznih desetlje?a. Zbog toga se sve ve?a pozornost obra?ala na dirigente i kvalitetne orkestre.

U dvadesetim i tridesetim godinama 20. stolje?a, ekonomski i umjetni?ki ?imbenici doveli su do stvaranja malih koncertnih dru?tava, pogotovo dru?tava koja su izvodila avangardnu glazbu (na primjer, Igora Stravinskog i Arnolda Schonberga ). Ta tendencija osnivanja festivalskih orkestara i specijaliziranih skupina izrazila se i kroz osnivanje ljetnih glazbenih festivala i orkestara za izvođenje manjih djela.

Kad je krenuo pokret ljubitelja stare glazbe, pojavili su se mnogi orkestri gdje su glazbenici za sviranje koristili stilove koje su nau?ili iz prou?avanja starih priru?nika.

Kamo iz krize? [ uredi | uredi kod ]

Krajem 20. stolje?a do?lo je do krize financiranja i potpore za orkestre u Sjedinjenim Dr?avama i (ne?to manje) u Europi. Veli?ina i tro?ak simfonijskog orkestra, u usporedbi s veli?inom publike, postali su problem koji je udario u samu sr? te institucije. Kako su prihodi od snimanja klasi?ne glazbe drasti?no pali, ?to je uvelike posljedica promjena u samom snimanju, po?elo je razdoblje promjena kojem se jo? ne vidi kraj. Kriti?ari kao ?to je Norman Lebrecht tvrde da problem le?i u "jet-setu", orkestralnom repertoaru i upravi, dok drugi glazbeni stru?njaci, kao ?to su Michael Tilson Thomas i Essa-Pekka Salonen , ka?u da nova glazba, novi na?ini izvođenja i nov odnos prema zajednici mogu ponovo o?ivjeti simfonijski orkestar.