Gottfried Wilhelm Leibniz ( Leipzig , 1. srpnja 1646. ? Hannover , 14. studenog 1716. ), njema?ki polihistor . Smatra se jednim od najsvestranijih umova svoga doba, sa zna?ajnim doprinosom razvoju niza znanstvenih disciplina, jer je bio djelatan kao filozof , matemati?ar , fizi?ar , filolog , pravnik , diplomat i u mnogim drugim podru?jima. Jedan je od predstavnika filozofije racionalizma. Poznat postao po tome ?to je u isto vrijeme kao i Isaac Newton otkrio diferencijalni i integralni ra?un. Najpoznatije mu je filozofsko djelo Monadologija . Izumio je infinitezimalni ra?un i postao prvim predsjednikom Berlinske akademije znanosti.

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Rodio se potkraj dugog razdoblja nemira i ratova. Ta je ?injenica mo?da utjecala i na odabir njegova imena: Gottfried (Bogomir). Ve? kao dje?ak Leibniz pokazuje izuzetne lingvisti?ke sposobnosti ? u dvanaestoj godini vlada latinskim jezikom tako da pi?e stihove. Nakon latinskog nau?io je i starogr?ki te je mogao u originalu ?itati klasike, naro?ito Aristotela . Vladao je također i francuskim jezikom koji je bio tre?i jezik na kome je objavljivao svoje rasprave (njema?ki, latinski i francuski). Sam Leibniz isticao je svoje slavensko podrijetlo, potpisuju?i se naizmjeni?no s Leibnitz i Leibniz. Prvotno njegovo prezime bija?e Lubnics. Leibniz je govorio da je slavenskog podrijetla i francuskog obrazovanja. Njegovim duhom upravljao je osje?aj nadnacionalnosti koji ?e se kasnije rezultirati idejom o univerzalnom jeziku za koji ne treba nikakav rje?nik. Od ranih godina Leibniz je izuzetno radoznao duh, savr?eni autodidakt. Ne samo da je sam nau?io latinski i gr?ki nego je potpuno samoinicijativno jo? kao dje?ak na sveu?ili?tu u Leipzigu slu?ao predavanja poznatog retori?ara i povjesni?ara filozofije Jackoba Tomazija. ?itao je redom sve ?to mu je do?lo pod ruku, a otac mu je nakon smrti ostavio veliku biblioteku s djelima Galileja , Campanelle, Platona , Aristotela , Hobbesa, Bacona , Descartesa i mnogih drugih velikih umova ranijih epoha.

S dvadeset godina Leibniz je objavio svoju poznatu "Dissertatio de arte combinatoria", djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Ve? tada se suo?io s nerazumijevanjem okoline, i tako ?e biti dok ?ivi. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Na svu sre?u shvatit ?e ih algebristi novijih vremena. Leibniz je i doktorirao s tezom iz prava. Vi?e nego disertacija ovo ?e djelo pribaviti Leibnizu ugled i po?tovanje, a samim tim i posao. Vrlo brzo upoznao je svog prvu mecenu ? Johanna Christiana od Boinburga koji se odu?evio Leibnizovim idejama vjerskog europskog mira i jedinstva te ga uveo u visoko dru?tvo. Tako je 1670. godine Leibniz mogao dobiti polo?aj savjetnika Vrhovnog suda elektorata u Mainzu . Tu mu je povjerena reforma i revizija starog Corpus iuris. Tu je, zapravo, bila prva mogu?nost slobodnog izbora između sveu?ili?te katedre u Altdorfu, gdje je imao ponudu i diplomatsko-pravne du?nosti koju je izabrao kao mogu?nost iskazivanja svog otvorenog karaktera. Leibniz nije bio kabinetski filozof, knji?ki crv. Njega je zanimao ?ivot, primjena filozofije u ?ivotu i isku?enja koja tu vrebaju ?ovjeka. Izvr?io je veoma temeljitu reviziju pravnog zakonika, daju?i usput niz dobrih rje?enja za mnoga pravna, diplomatska i politi?ka pitanja. Među ostalim, bavio se pravnim problemima izbora kralja Poljske. Leibniz je tih godina napisao toliko spisa da je njegova slava pravnog znalca i izvanrednog filozofa postala međunarodna. Stoga ga ?alju u Pariz , na dvor Louisa (Luja) XIV., mo?nog kralja-sunce, ?ije su snage prijetile njema?kom miru. Mnogo prije Napoleona Leibniz je savjetovao Francuzima da krenu u rat protiv Egipta , protiv nevjernika, i to je bilo njegovo najve?e posrnu?e u diplomatskoj djelatnosti u kojoj je imao tako malo uspjeha da to danas ne zaslu?uje ve?i komentar. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali nikog nije mogao uvjeriti u potrebu mira. Na tom poslu protratio je mnogo svog dragocjenog vremena.

U Parizu Leibniz je upoznao fizi?ara i matemati?ara Nizozemca Huigensa (Hajgens), koji ga prvi uvodi u prostrano podru?je suvremene matematike . Leibniz se iskreno divio Huigensovim rje?enjima nekih problemima, prvenstveno fizi?kih, poput matemati?kog njihala i zamolio ga da podu?ava matematiku. Tako se Leibniz, u dobi od 27 godina, upoznaje sa znano??u u kojoj ?e dati tako mnogo i u kojoj ?e njegov intelekt zablisati punim sjajem. Matematiku je Leibniz, pored ostalog, priglio i kao mogu?nost stvaranja univerzalnog jezika, svođenja svih znanosti na jednu. To su najplodnije godine Leibnizova stvarala?tva. Mnoge rasprave koje je napisao (?to na francuskom, ?to na njema?kom i latinskom jeziku) ostale su rasute po almanasima tada?njih u?enih dru?tava Europe (On sam osnovao je u Berlinu akademiju znanosti, a isto je poku?ao i u Petrogradu). Kruna tog rada, rasprava "Nova methodus pro maximis et minimis" objavljena je 1684. godine u lajpci?kom "Acta eroditorum", a 1686. godine i druga rasprava "De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum". To su prva dva rada o diferencijalom i integralnom ra?unu uop?e, pa je razumljivo uzbuđenje koj je nastalo među znanstvenicima kada je 1687. Newton objavio svoje "Principe". Rat je bio na pomolu, za primat u matematici, za ugled nacije. Ne mo?e se pre?i danas preko ?injenice da je Leibniz boravio kratko vrijeme u Londonu 1673. gdje se sastao s engleskim matemati?arima, kojima je pokazao neke svoje radove. Od Engleza Leibniz je doznao o nekim njihovim radovima. Je li tada moglo do?i do voljnog ili nevoljnog utjecaja to se nikada ne?e utvrditi. Leibniz nije bio nesklon pozajmicama za koje je smatrao da su normalne, jer ih je kasnije obrađivao na svoj na?in i dopunjavao. Vra?aju?i se iz Pariza 1676. godine kako bi stupio u slu?bu vojvode Fridricha od Braunschweig Luneburga, kao savjetnik i knji?ni?ar, Leibniz je posjetio London i Amsterdam . U Amsterdamu se sastao sa Spinozom koji je ve? bio u sporu s crkvenom Europom. Spinoza je Leibnizu dao jedan prijepis svoje Etike ("Ordine Geometrica Demonstrata"), koja ga je sigurno morala odu?eviti. Ipak, sasvim neeti?ki, poslije smrti Spinoze Leibniz je mnoge stavove velikog filozofa unio i u svoja eti?ka razmatranja. Nije to bilo obi?no prihva?anje ne?ijeg u?enja, nego prisvajanje bez znanja i odobrenja samog tvorca, koji je bio mrtav.

Stupiv?i u slu?bu vojvode Johanna Fridricha, Leibniz je potpuno prekinuo svoj nezavisni rad, ?to matemati?ki ?to teolo?ko-pravni?ki. To mjesto mu je dalo relativnu sigurnost. ?etrdeset godina proveo je u slu?bi obitelji vojvode od Braunschweig Luneburga, istra?uju?i njihovo rodoslovlje od najstarijih vremena. Radio je temeljito, objavio nekoliko tomova dokumenata i tako postavio temelje modernoj povijesnoj znanosti. Njegova povijesna studija "Annales Brunsvicenses" zahva?a prije svega predpovijest njema?kog tla i primitivnih naroda na njemu, a zatim uzroke i uvjete, ?esto neosjetne i neznatne, koji svojim dugim djelovanjem ili gomilanjem imaju velikog u?inka. Posao je bio tako obiman da je Leibniz za svog ?ivota uspio sti?i do 1000. godine nove ere. Iako je mnogo pisao malo je objavljivao, ali su njegova neobavljena djela imala velik odjek preko korespondenata. Djelo pisano na francuskom jeziku "Discours de Metaphysique" izazvalo je najve?u pozornost i uznemirilo crkvene doktrinarce. Leibniz je nastojao utjecati na ckrvene oce zavađenih luterana i katolika kako bi se ujedinili. Razvio je ogromnu korespondenciju koja sama za sebe predstavlja kapitalno djelo koje bi, objavljeno, obuhvatilo stotinu tomova. Dopisivao se, između ostalih, i s Nicolasom de Malbrancheom (Malbran?), Foucheom (Fu?e), Huigensom, Edmeom Mariotteom (Mariot), Spinozom , Ottom Guerickeom (Gerik)...

Vrlo zna?ajno je napomenuti da se Leibniz u mnogim svojim pravnim raspravama pozivao na prirodni zakon. Pisao je: "?ovjek bi bio sretan kad bi poznavao svoje dobro, jer bi se bez sumnje poslu?io da sebi sre?u osigura. Znao bi da u srcu svom ima pravilo i osnovu svake vjere i ne bi mogao padati u zablude i predrasude, a da hotimi?no ne kuje zavjeru protiv sebe samog." Te?ko je re?i kakvo je bilo Leibnizovo shva?anje vjere. Ne potpuno panteisti?ko, ali veoma blisko panteizmu . Papa je ?ak zvao Leibniza u Vatikan , za knji?ni?ara, ali pod uvjetom da pristupi katoli?anstvu i odrekne se luteranske hereze . Leibniz je ponudu odbio. Klju?no djelo koje je Leibniz zamislio trebalo je nositi naziv "Plus ultra". Ono je trebalo obuhvatiti ne samo sve znanosti ve? je i samo trebalo biti djelatno ukazivanjem na to kako ?e se znanosti dalje razvijati i kako duh ljudski i same stvari dalje usavr?avati da se ostvari najbolja republika, i javna sre?a svih ljudi. I to po odjeljcima: O sada?njem stanju znanja, O zlima na kojima ljudi svojom krivicom rade, O sre?i koju treba pribaviti ljudima, O vje?tini pronala?enja, O sintezi ili vje?tini kombiniranja, O analizi, zatim o svim znanostima redom, op?oj matematici, aritmetici, algebri, geometriji, optici, Dinamici ili uzroku kretanja ili uzroku i efektui potenciji i aktu, mehanici, fizici, astrnomiji, metereologiji, zemljopisu, botanici, zoologiji, medicini, psihologiji, politici, ekonomiji, sve do javnog prava. Svoje djelo Leibniz je htio potpisati pseudonimom Wilhelmus Pacidius, ?to ?e re?i Wilhelm Pacidi, gdje se rije? Pacidi korjenjuje u Leibnizovo ime, u Mir. Taj mir bija?e Leibnizov ?ivotni san. Gottfried Wilhelm Leibniz preminuo je 14. studenog u Hannoveru. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.

Monadologija [ uredi | uredi kod ]

Leibnizova temeljna misao koja pro?ima cijelu njegovu filozofiju jest pojam supstancije koju ju objasnio u djelu iz 1714. Monadologija. Za razliku od Descartesa koji je razlikovao dvije supstancije res extensa i res cogitans, i Spinozine Deus sive natura, Leibniz ima druga?iji pristup samoj supstanciji koju vidi u obliku jednostavne supstancije monade. Monade o kojima Leibniz govori moraju biti jednostavne, a biti jednostavan izlazi iz ?injenice ?to ?ivimo u svijetu gdje se vidi slo?enost, opre?na ideja slo?enosti jest jednostavnost, on svojim na?elom kontinuiteta kojim ovdje nadograđuje svoju filozofiju nastoji objasniti kako kad slo?ene supstance rastavimo dolazimo do sve jednostavniji, a biti potpuno jednostavan zna?i biti bez djelova.

Jednostavnost je veoma bitna jer gdje nema jednostavnosti nema ni prote?nosti ni oblikovanja, pa tako ni djeljivosti, ?to je bitno jer je Leibniz ?itaju?i Demokrita poznavao je atomisti?ku filozofiju pa je i sam zaklju?io da moraju postojati supstancije koje nemogu biti djeljive, ali za razliku od Demokrita nije ih smatrao materijalnima jer materija pretpostavlja prote?nost i slo?enost, ve? vi?e kao neka vrsta duhovne ?estice. Monade ne mogu utjecati jedna na drugu, jer su ve? u samoj svojoj biti određene, a to određenje imaju u bogu koji je i krajni cilj odnosno svrhoviti uzrok. Monade ne mogu biti uzrokovane jer "..po ?emu bi jednostavna supstancija mogla prirodno po?eti, budu?i da ona ne mo?e biti na?injena sastavljanjem." ^[1] ?to zna?i da moraju biti stvorene u bogu koji je izvor sve postojanosti, a to zahvaljuje svojoj savr?enosti jer ?tamo gdje nema granica, a to je u Bogu, savr?enstvo je apsolutno beskona?no. ?, ali upravo zbog stvaranja i jednostavnosti same monade, a jednostavnost ne mo?e nestati, mogu svr?iti samo uni?tenjem.

Veoma bitna karakteristika monada jest njihova nu?na razli?itost, jer ne postoje dva bi?a u svijetu koja su potpuno ista, a ako su sve monde iste onda bi svaka u ispunjenom prostoru dobila jednaku vrijendnost i stanje se ne bi razlikovalo jedno od drugoga. Na monade ne mo?e s vanjske strane djelovati ni?ta jer su samostalne "Monade, nikako nemaju prozora, kroz koje bi ne?to u njih moglo u?i ili iz njih iza?i ." ^[1] Jedina promjena koja dolazi u monade je iz unutranjeg principa, a njihove kvalitete su mno?tvo u jedinstvu ?to nazivamo percepcijom i ?udnja koja je prijelaz jedne percepcije na drugu. Ovdje Leibniz nagla?ava razliku između percepcije koja je princip vanjskoga stanja monade i apercepcije ili samosvijesti koja pripada unutra?njoj refleksiji.

Leibniz nejasno predo?ava pojmove um, du?a, duh i duhovitost, a razlikuje razum kao diskurzivni dio mi?ljenja koje pripada i ?ivotinjama i um ili du?u koja je islju?ivo svojstvo ?ovjeka. "..kad se du?a uzdigne do uma, ona je ne?to uzvi?enije te je ubrajamo u duhove..." ^[1] Monade su temeljna supstancija svijeta koje svoju ideju ima u bogu kao svrhovitom uzroku svega postoje?eg, gdje se ni?ta ne temelji na dva principa koje Leibniz razlikuje, a to su: princip proturije?nosti i dovoljnoga razloga. Iz ta dva principa Leibniz definira dvije istine, a to su istine uma koje su nu?ne, jer je njihova suprotnost nemogu?a, je sve ?to je suprotno je proturije?no pa tako i ne istinitno. Druge su istine iskustva one su slu?ajne, i njihova je suprotnost mogu?a. Princip dovoljnog razloga je teolo?ke naravi, odnosno sve ?to postoji, postoji s razlogom, ?premda nam ti razlozi naj?e??e ne mogu biti potpuno poznati.

Na?elo dovoljnoga razloga [ uredi | uredi kod ]

Leibniz se proslavio principom dovoljnog razloga najvi?e u svojoj Teodiceji gdje nastoji objasniti zlo u svijetu, iako je i mnogo kritiziran upravo zbog njegove oportunitetne metafizike, a najvi?e od njegovog suvremenika francuza Voltairea koji je u djelu Candide ismijao na?elo dovoljnoga razloga, svrhovitosti uo?e i bo?je providnosti. Monade imaju sposobnost predo?avanja i ?udnje, a osim toga "Monadi se prepisuje i djelovanje, ako ima razgovjetne percepcije, a trpljenje, ako ima nejasne. ? One se razlikuju po stupnjevima savar?enstva i te?e za egzistencijom, one su ?vje?no ogledalo ?itavog univerzuma." Beskona?ne supstancije s bezbroj mogu?nosti i svjetova, od kojih mo?e postojati samo jedan, a to je najbolji mogu?i. Onaj u kojem ?ivimo. ^[1]

Kozmolo?ki argument [ uredi | uredi kod ]

Leibniz je poznat i po svoj verziji argumeta za Bo?ju opostojnost, kojeg je Kant nazvao kozmolo?ki. Za dokazivanje koristi princip dovoljnoga razloga, tako da sve ?to postoji u svijetu postoji zbog ne?ega, odnsosno zavisno je od događaja koji su se dogodili prije njega, kao ?to mi postojimo zbog prokreacije na?i roditelja, jer da nije tako - uzrok i posljedica bi bili jednovremeni, a to je nemogu?e, a takav niz i vodi u beskona?nost. U tom svijetu beskrajnih uzro?nosti bivanja mora postojati bi?e koje ne zavisi on ni?ega, odnosno postoji samo po sebi, a to je bi?e Bog. ^[1]

O Prestabiliranoj harmoniji [ uredi | uredi kod ]

Pitanje sjedinjenja du?e i tijela Leibniz je poku?ao rije?iti na jedan veoma zanimljiv na?in. Takozvani mind ? body problem razlikuje ljudsko tijelo koje je građeno od propadljivog fizi?kog materijala i njegovu du?u koja bih trebala bit vje?na i nepropadljiva, te supstancijonalno potpuno razli?ita od tijela, te nastoji napraviti koherentni sustav gdje jedno nadopunjuje drugo. Filozofi su s godinama dolazili do razli?itih ideja od vjerovanja u besmrtnu du?u i njezinu odvojenost od propadljivosti tijela, pa sve do vjerovanja da se du?a i tijelo ne razlikuju u formi ve? u sadr?aju, te da je ?ovjekova du?a (osobnost) proizvod fiziolo?kih atributa mozga koji je sama materija i tako da na?a "du?a" propada zajedno s na?im tijelom. Leibniz je kao kr??anin vjerovao u besmrtnost du?e i poku?ao je to svoje vjerovanje pomiriti sa znano??u koje je u njegovo vrijeme bila mehanisti?ko ? materijalisti?ka. On nastoji objasniti prestabiliranoj harmonijom ne samu postojanost du?e kao takve, ve? je pretpostavlja, nego njezin sklad s tijelom. Odnosno kako dvije potpuno razli?ite supstancije mogu djelovati međusobno.

Primjer koji navodi jest usporedba dviju ura koje udaraju međusobnom istim ritmom, gdje je jedna ura du?a, a druga tijelo. Tako da postoji tri na?ina na koji se to mo?e dogoditi "ponajprije se to mo?e temeljiti na uzajamnom utjecanju ?to je vr?e jedna na drugu, zatim na tome da netko neprestano pazi na njih, a tre?e, pak, razlog tome mo?e biti vlastita to?nost." ^[2] 1. Prvi na?in je Leibniz objasnio pokusom ?to je njegov prijatelj napravio s dvije ure ?to je vezao na istu granu, te su se njihale zajedno jedna i druga, te su titraji koji su dolazili do grane opona?ale kao harmoniju dviju ?ica koje su usklađene na isti ton. 2. Drugi na?in je na?in vanjskog utjecaja, gdje ?e se instalirati dvije ure koje su međusobno razli?ito u?timane, ali ?e pokraj njih postojati majstor koji ?e ih pode?avati jedna drugoj.

3. Tre?i na?in jest onaj gdje ?e dvije ure od po?etka njihovog sastavljanja biti savr?eno usklađene jedna spram drugoj te ne?e biti odstupanja, jer su po svojoj biti skladne i ne postoji opre?nost u njihovom međusobnom postojanju. Leibniz je odbacio prvi i drugi na?in, te je prihvatio tre?i, a to je put prestabilirane harmonije. Prvi na?in ne?e funkcionirati jednostavno zbog supstancijonalne razli?tiosti tijela i du?e, utjecaj jedne na drugu ne bih donio nikakav rezultat jer se ne mo?e pomiriti njihova bit, odnosno kao ne?to ne-materijonalno mo?e utjecati na materijalno. Drugi na?in Leibniz odbacuje iz razloga ?to bih bog morao uvesti neki sustav prigodnih uzroka, gdje bog ne mo?e samo tako intervenirati ve? se mora prilagoditi na?em poimanju stvarnosti. Ostaje tre?i na?in prestabilirane harmonije gdje je bog ve? u po?etku napravio savr?enu sintezu tijela i du?e, koje funkcioniraju i međusobno se ne isklju?uju. Ovdje je bitno naglasiti da Leibniz nije smatrao materiju kao ne?to potpuno razli?ito od du?e, odnosno kao prote?nu-materijalnu, kako su je ve?ina smatrala, da je materija tvrdi i suhi materijal. On je materiju vidio kao agregat koji ?nije ni?ta drugo doli mno?tvo. ? Nije vjerovao u tvrde atome koji su nedjeljivi, a sama materija je djeljiva, a svako tijelo se sastoji od beskona?no mnogo ?estica. ?vrsto?u tijela je obja?njavao uz pomo? gibanja, jer ?vrsto?u kao takvu nije smatrao izvornim atributom. ^[3]

Slobodna volja [ uredi | uredi kod ]

Iako se Leibnizov determinizam u prirodi (Mehanika) izravno kosi sa slobodnom voljom ?ovjeka (Kr??anska etika) i on to zna, bez obzira iznosi niz argumenata kojima opravdava postojanje slobodne volje u ?ovjeku, te razlikuje dvije istine: 1. Izvjesne i 2. Nu?ne One koje su izvjesne i one koje su nu?ne. Tu i Bog dobiva svoju ulogu kao sveznaju?e bi?e, on zna sve ?to ?e se dogoditi i kao takav sve su stvari izvjesne u svojoj mogu?nosti, ali ne i nu?ne, odnosno bog zna sve ?to ?e se dogoditi i u tom smislu postoji neki oblik determinizma, ali te se stvari ne moraju dogoditi ako nisu u svojoj biti proturje?ne, odnosno ako ne postoji logi?ka ne-koherentnost između njih.

One stvari koje nisu u svojoj biti proturje?ne kao npr. "..deduktivna sveza [koja] vlada u vje?nim istinama, npr. geometrijskim.", moraju se dogoditi. One se na temelju svoje biti moraju nu?no dogoditi jo? jedan primjer jest slobodan pad koji se zakonima gravitacije mora dogoditi da tijelo s određene visine nu?no padne na zemlju. Leibniz poku?ava objasniti izvjesnost u smislu mogu?nosti, ali ne ? nu?ne, ako se proturje?i samom pojmu, pa tako jedan Hitler je zlo?inac, ali ne zato ?to je Hitler nego zato ?to je zlo?inac, odnosno, mogao je ne ? biti zlo?inac, a biti samo A. Hitler - ?ovjek. Osim ako ne postoji proturje?nosti između dva pojma onda ne postoji nu?nost kao takva ve? ta vrsta "pretpostavlja slobodne odluke volje i povezanost univerzuma." Zna?i slobodna volja postoji u svom izvjesnom smislu kao mogu?nost ne?ega ?to u svojoj biti nije proturje?no, te kao takvo ni nu?no. Leibnizova etika anticipira konceptualizam kao mogu?nost sloge slobodne volje i determinizma. ^[3]

Na?elo kontinuiteta [ uredi | uredi kod ]

Jedno od najznatniji otkri?a u filozofiji Nijemca G. W. von Leibniza (dalje: Leibniz) jest njegovo na?elo kontinuiteta (dalje: na?elo) koje je ve? danas dobro ustanovljeno u svim podru?jima prirodne znanosti i koje se s pravom mo?e re?i kao na?elo bez kojeg uzro?no-posljedi?na znanost kao takva ne bih bila mogu?a. Da objasnimo Leibnizovo na?elo kontinuiteta moramo pojasniti ?to zna?i kontinuitet uop?e, po Ani?evom Rije?niku kontinuitet zna?i; "nastavljanje bez prekida, neprekidnost, stalnost." ^[4] Ono ?to je opre?no jest diskontinuitet to jest prekid ne?ega odnosno, ne-povezana cjelina.

Leibniz svoje na?elo formulira u djelu O na?elu kontinuiteta (1687.) "Ako se u nizu danih veli?ina dva slu?aja neprestano pribli?uju jedan drugome, tako da napokon jedan prelazi u drugi, onda mora nu?no do istog toga do?i u odgovaraju?em nizu izvedenih ili ovisnih veli?ina koje se tra?e." ^[5] U ovom na?elu Leibniz pretpostavlja neprestani kontinuitet događaja, koji se međusobno ve?u jedan s drugim i bez kojeg jedan ne bih bio mogu? jer se pretpostavljaju. Odnosno onaj događaj koji se dogodio poslije ne bih se mogao dogoditi da nije bio onaj prije i tako beskona?no u jednom i drugom vremenskom procesu (pro?los-budu?nost). Da bolje objasnimo kako je Leibniz svoje na?elo koje je prvobitno matemati?ke naravi primijenio na svoju filozofiju moramo se sjetiti da je Leibniz bio matemati?ar, osim ?to je bitan za filozofiju bitan je i za matematiku jer je u isto vrijeme kao i Isaac Newton otkrio diferencijalni i integralni ra?un, te svijet promatrao kao i ve?ina tada?njih znanstvenika mehani?ki, da se razumijemo Leibniz nije bio materijalist, ali je pretpostavljao da se ve?ina stvari mo?e objasniti matemati?ki i da ona na?ela ?to vrijede u matematici se mogu i primijeniti na druga podru?ja znanosti koja po svojoj isklju?ivo ljudskoj naravi nisu kvantitativna.

Svoje na?elo Leibniz je potkrijepio matemati?ko-geometrijskim argumentima koje pretpostavlja kontinuitet kao takav "Budu?i da geometrija nije drugo do znanost o granicama i o veli?ini kontinuuma, nije ni?ta ?udno da taj zakon u njoj svuda vlada: jer odakle bi u nekom predmetu do?lo do naglog prekida, ako on po svojoj prirodi to ne dopu?ta?". Osim geometrijskih argumenata smatrao je da je na?elo primjenjivo i na fiziku suprotstavljaju?i svoje na?elo kontinuiteta kretanju, rabe?i argumente za vremensku beskona?nost stvarnosti, te ga tako opovrgavaju?i da uop?e postoji. "Mo?emo, na mirovanje gledati kao na beskona?no malu brzinu ili kao na beskona?no veliku sporost." ^[6]

Historijska zbilja u kojem se Leibniz nalazio je bitno promijenila na?in na koji se misli pogotovo u znanstvenome svijetu. Doba znanstvene revolucije u 17. i 18. stolje?u koju obilje?ava nagli napredak matemati?ke znanosti koji je svoj po?etak dobio u Francisu Bacon engleskom empiristu koji je utemeljio eksperiment kao najkvalitetniju znanstvenu metodu, a svoj epilog u Newtonu koji je ustanovio zakone mehanike imale su velik utjecaj na daljnji razvoj znanosti, filozofije i ?ovje?anstva, gdje se prvenstveno po?elo gledati na svijet kao mehani?ki stroj, a tako i na ?ovjeka. Tijek mi?ljenja koji mo?emo nazvati mehani?kim jer su zakoni mehanike najvi?e utjecali na percepciju stvarnosti kao takve su bitno utjecali na filozofiju i njezin razvoj, pa je ?ak i Leibniz pomo?u mehanisti?kih principa jednim dijelom bio determinist, mo?da ne svojom voljom, ali intelektom jest "Ja, dakle, mislim, da se izrazim [u] stilu algebre, da bi se ? kad bi se nekom formulom s vi?om oznakom moglo izraziti neko bitno svojstvo univerzuma, otprilike onako kako je to u?inio g. Hudde koji je tvrdio da mo?e prikazati algebarsku krivulju ?iji bi obrisi obilje?avali crte nekog poznatog lica ? u toj formuli moglo o?itati kakva ?e biti uzastopna stanja svih njegovih dijelova i u svim danim vremenima." ^[7] Iako je vjerovao u slobodno volju i poku?ao je prikazati kao koherentni sustav u svojoj filozofiji ja smatram da ili nije dovoljno dobro shvatio mehaniku i njezinu primjenu na svijet uop?e ili slobodnu volju i njezinu opre?nost mehani?kom determinzimu.

Leibniz je bio ?ovjek od vjere i u njegovoj filozofiji neizostavan je bog kao univerzalni temelj cjelokupne stvarnosti i kao najja?i argument za na?elo kontinuiteta i red koji on pretpostavlja. "Mo?e se, zbog toga, tvrditi ? ma kako da je bog stvorio ovaj svijet ? da ga je stvorio u skladu s pravilno??u i s nekim određenim op?im redom." Ovdje Leibnz kao i ve?ina tada?njih filozofa argumentira Boga iz reda i uređenosti svemira, koju je on dobio u matematici i geometriji, taj red u prirodi koji pretpostavlja boga ili inteligentni dizajn vu?e svoje korijenje u gr?koj kozmologiji koju je prvi izlo?io Platon u svom djelu Timej gdje je u po?etku bio Χ?ο? (kaos), a nakon intervencije Demijurga nastao Κ?σμο? (cosmos - red). Ovdje Leibniz spaja svoje na?elo kontinuiteta koje je opravdao geometrijom i svoje vjerovanje u boga, te je dobio koherentnu cjelinu uređenosti svemira kao op?i dokaz opostojnosti Boga.

Kontinutitet kao takav omogu?uje povezanost cjeline u kojoj nema mjesta za prekide, pa tako ni za prazan prostor, naime, Leibniz je smatrao da prazan nije realan u svijetu (Vidi: Parmenid i Zenon) u kojem vlada zakon kontinuiteta i istodobnosti "Zahvaljuju?i njoj univerzum je skroz ispunjen, a prazne prostore valja prebaciti u imaginarna podru?ja." ^[7] Osim praznog prostora Leibniz je uklonio izravan u?inak koji se temelji u kontinuitetu kao takvom, te je tu intelektualno ne dosljedan, a to je uzro?no-posljedi?na veza, odnonso njegov kontinuitet je prvenstveno geometrijske naravi, a ne prirodne. Tako da on vidi kontinuitet samo kao zbilju geometrijske i vremenske stvarnosti, a ne stvarnosti same, te islju?uje međusobnu uzro?nost supstancija u prirodi. A to obja?njava svojim idealizmom.

"Moglo, dakle, na određeni na?in, a i s punim pravom re?i, premda malo drug?ije od uobi?ajenog na?ina izra?avanja, da neka pojednina?na supstancija nikad ne djeluje na neku drugu, niti je ta druga izlo?ena kakvom u?inku one prve, ako se naime uzme u obzir sve ?to se zbiva sa supstancijom jedino i isklju?ivo posljedica njezine ideje ili njezina cjelovitog pojma, jer ta ideja u sebi uklju?uje sve predikate ili događaje te izra?ava cijeli univerzum." ^[8]

Leibniz je bio idealist pod velikim ujecajem Platona, jer je smatrao da ideja nekoga pojma je temelj njegove stvarnosti i u determiniranom kontinuiranom svemiru u kojem nema mjesta za prekide i prazan prostor nema ni za utjecaj jedne supstancije na drugu, jer su one ve? oblikovane u svom pojmu ili ideji. ?Moglo, dakle, na određeni na?in, a i s punim pravom re?i, premda malo drug?ije od uobi?ajenog na?ina izra?avanja, da neka pojednina?na supstancija nikad ne djeluje na neku drugu, niti je ta druga izlo?ena kakvom u?inku one prve, ako se naime uzme u obzir sve ?to se zbiva sa supstancijom jedino i isklju?ivo posljedica njezine ideje ili njezina cjelovitog pojma, jer ta ideja u sebi uklju?uje sve predikate ili događaje te izra?ava cijeli univerzum.? Leibnizovo na?elo kontinuiteta je anticipiralo teoriju evolucije po kojoj su ljudi i ?ivotinje u vezi kao i biljke i ?ivotinje, iako kr??anin on je smatrao da biti u vezi sa ?ivotinjama nije niti malo protu biblijski, jer je sve to jedinstvo ideja u Bo?jem umu. Odbacuju?i djelovanje jedne supstancije na drugu, Leibnizov kontinuitet se mo?e interpretirati kao jedna neprekidna cjelina povijesne-zbilje koja ima svoju matemati?ko-idejnu određenost i bo?ansku utemeljenost, bez ikakvog mjesta za prazan prostor ili prekid koji ?e uzurpirati teoriju sve ? povezanosti. Temelj Leibnizovog na?ela kontinuiteta le?i osim u geometriji koja je ve? u renesansi dobila svoj autoritet među znanostima i kao takva popularizirala prostor kao neprekidni i beskona?ni kontinuum i u matematici koja se kao znanost temelji na povezanosti i formalnoj to?nosti. ^[9]

Djela [ uredi | uredi kod ]

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Gottfried Leibniz

• "O principu pojedina?nog"
• "Rasprava o metafizici" ^[3]
• "O prestabiliranoj harmoniji" ^[3]
• "Rasprava o kontinuitetu" ^[3]
• "Novi ogledi o ljudskom razumu" ^[10]
• "Monadologija" ^[11]
• "Ogled o teodiceji " ^[12]

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

• LZMK / Hrvatska enciklopedija: Leibniz, Gottfried Wilhelm
• LZMK / Proleksis enciklopedija: Leibniz, Gottfried Wilhelm
• Leibniz - veliki um ?ija svestranost oli?ava univerzalne te?nje novoga vijeka