Crkveni
raskol
je naziv za razdvajanje kr??anske crkve na
Isto?nu
i
Zapadnu
. Dogodio se za vrijeme vladavine
carigradskoga patrijarha
Mihajla I. Cerularija
i
pape
Lava IX.
, a za datum događaja uzima se 16. srpnja 1054.
[1]
Poznat je i pod imenom Veliki raskol, Isto?ni raskol i Velika ?izma.
Trenuta?ne posljedice i neposredan povod raskola
[
uredi
|
uredi kod
]
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u
bogoslu?ju
i postu na subotu po?etkom korizme ? detalje koje su Grci sporadi?no predbacivali "Latinima" jo? od doba
Focija I.
Zapad je sa svoje strane spo?itavao carigradskom patrijarhu Mihaelu Cerulariju uporabu naslova "ekumenski patrijarh", na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo jo? od
Kalcedonskog sabor
a 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao nazna?iti osobiti polo?aj patrijarha ?ije se sjedi?te nalazilo u istom gradu gdje i sjedi?te cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaklju?ak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tada?nji papa Lav I. (kojega kao sveca ?tuju danas i katolici, i pravoslavni), niti bilo koji od kasnijih papa.
Legat pape Lava IX.
kardinal
Humbert polo?io je
16. srpnja
1054.
na oltar crkve
svete Sofije
bulu kojom izop?uje Cerularija i neke druge gr?ke biskupe (ne i ?itavu isto?nu Crkvu), a Cerularije je na to izop?io papu, tad ve? pokojnoga.
Car
Izak I. Komnen
, vrlo uzrujan ?itavom situacijom, poslao je Cerularija u progonstvo, gdje je ovaj i umro. Međutim jedinstvo crkava nije nikada vi?e uspostavljeno: izop?eni biskupi su nastavili rukopolagati nove biskupe, koji su upravljali mjesnim crkvama ? u otvorenom nepo?tivanju pape u Rimu.
Dublji uzroci raskola
[
uredi
|
uredi kod
]
Neslaganja koja su rezultirala gore opisanim događajima se?u u stolje?a koja su prethodila. Rimski car
Konstantin Veliki
prebacuje sjedi?te carstva u Byzantion 330.godine (u balkanskim krajevima poznat i kao
Carigrad
). Godina 395. ozna?ava kona?nu podjelu
Rimskoga Carstva
na dva dijela kada car jo? uvijek jedinstvenoga carstva
Teodozije I.
daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.
Uzroci raskola između "zapadne" i "isto?ne " Crkve le?e upravo u ovim
anti?kim
korijenima.
Zapadno Rimsko Carstvo
oslanjalo se na
latinski jezik
i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta sli?no ?inilo s gr?kim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih dr?avnih zakona), nastoje?i gr?ku kulturu nametnuti ne-gr?kim narodima Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo stalni izvor trvenja, iskazuju?i se na podru?ju vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslu?ju i teologiji, na "istoku" i "zapadu" podjednako.
Katoli?ka Crkva (ali i Pravoslavna podjednako) promijenila je neke dijelove bogoslu?ja i obi?aja. Jedan od najva?nijih (i spornih) primjera nalazimo u obliku tzv.
Nicejskog vjerovanja
. Na zapadu se i danas u njegov tekst dodaje dio poznat kao
Filioque
.
Nicejsko vjerovanje
iz 381. god. u svojem izvornom obliku glasi:
?Vjerujem (...) u Duha Svetoga, Gospodina i ?ivotvorca, koji izlazi od Oca. Koji se s Ocem i Sinom skupa ?asti i zajedno slavi.”
Na Zapadu taj dio glasi:
?Vjerujem (...) u Duha Svetoga, Gospodina i ?ivotvorca, koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa ?asti i zajedno slavi.”
[2]
Ovaj dodatak "i Sina" (lat. "Filioque") je na Zapadu dodan najkasnije u 5. stolje?u, osloncem na teolo?ka djela nekih isto?nih crkvenih otaca, poput
sv. ?irila Aleksandijskog
. Zna?enje dodatka "Filioque", obja?njava
Katekizam
Katoli?ke Crkve iz 1992. god. u to?. 246. ? 248., pozivom na definiciju s
Firentinskog sabor
a iz 1438. godine, ovim rije?ima: "Budu?i da je sve ?to je O?evo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac; vje?ni red bo?anskih osoba u njihovu istobitnom zajedni?tvu uklju?uje da je Otac prvi izvor Duhu ako je 'po?elo bez po?ela', ali također da je, ako je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom jedinstveno po?elo iz kojeg ishodi Duh Sveti". Takva obja?njenja nisu gr?ki teolozi smatrali dovoljnima ? ni u
1. tisu?lje?u
, ni do danas.
Drugi po va?nosti predmet sukoba je uloga koju ima
papa
. U mno?tvu biskupa koji upravljaju mjesnim crkvama, na istoku se papa (biskup Rima) smatrao
prvim među jednakima
? koji stoga recimo ima iznimnu ?ast i ovla?tenje da se jedino po njegovom pristanku mo?e sazvati valjani
op?i crkveni sabor
; zaklju?ci takvog sabora ne mogu postati pravovaljani dok ih papa ne odobri (iako su pravoslavni i nakon Velikog raskola imali raznih regionalnih sabora i ?irih okupljanja biskupa, ne smatraju oni niti jedan od tih sabora za puno va?ni Op?i crkveni sabor). Na zapadu se razvila va?na teolo?ka disciplina koja se bavi tzv. "petrovskom slu?bom" (
lat.
"munus petrinum"), koja polazi od toga da je Isus dao posebnu prednost ne samo Apostolu Petru kao poglavaru apostola, nego i svim njegovim nasljednicima na mjestu biskupa Rima. Stoga katolici smatraju da papa nad Crkvom ima vlast analognu onoj koju otac patrijarhalne obitelji ima nad svojim uku?anima, ili kralj nad kraljevstvom. Pismo koje je napisao papa Nikola 865. godine proklamira kako je
"papinska mo? nad cijelom Zemljom, tj. nad svakom crkvom".
Zemljopisna podjela teritorija među denominacijama
[
uredi
|
uredi kod
]
Podjela otprilike prati rijeke
Drinu
i
Dunav
(tj.
hrvatske
i
srpske
krajeve),
mađarsko
-
rumunjsku
granicu (tj. granicu tada?nje
Ugarske
i
Vla?ke
), te rijeku
Vislu
do
Baltika
(tj. granice
Poljske
prema
Bjelorusiji
). Balti?ke dr?ave
Estonija
,
Latvija
,
Litva
,
Pruska
i
Pomeranija
su u "sivoj zoni", jer su u to doba tamo prevladavale
poganske
religijske zajednice
.