Bosanska kriza (u doma?oj literaturi poznata i kao aneksijska ili aneksiona kriza ) je politi?ka kriza koja je trajala tokom 1908 . i 1909 . zbog aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj , izvr?ene proglasom cara Franca Jozefa 7. oktobra 1908 . godine.

Pozadina [ uredi | uredi kod ]

Glavni ?lanci: Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878 i Mladoturska revolucija

Kao neposredan povod poslu?ila joj Mladoturska revolucija , izvedena u ljeto 1908 . Neko se vrijeme ?inilo da ?e u Istanbulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vla??u.

Austrija i Bugarska su djelovale koordinirano. 5. oktobra 1908. je Bugarska proglasila nezavisnost, a ve? sljede?eg dana, 6. oktobra Austrougarska objavljuje da aneksira Bosnu i Hercegovinu . ^[1]

Razvoj krize [ uredi | uredi kod ]

Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama , koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine , Austro-Ugarska je izvr?ila povredu međunarodnih ugovora i izazvala ?ive proteste u Evropi , utoliko vi?e ?to se u isto vrijeme, i u sporazumu sa njom, Bugarska proglasila za nezavisnu.

Predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali su u Budimpe?ti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvr?ena bez pitanja i protiv volje stanovni?tva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.

Aneksija je u Srbiji odjeknula kao bomba. U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje, jer se osje?alo da se Austrija time u?vr??uje na Balkanu . Za ve?inu naroda u Srbiji, ideja da srodni bosansko-hercegova?ki narod bude opet pod tuđom vla??u bila je neprihvatljiva. Osim toga, među izvesnim politi?arima nacionalisti?ke orijentacije postojao je i ose?aj da Austrija ?eli da presije?e sve nade u budu?nost velike srpske dr?ave , u kojoj bi ?iveli svi narodi slovenskog porekla, ma koje vere bili.

U Srbiji su dr?ali masovne zborove i stvorili dva tajna dru?tva za ujedinjenje svih Srba: " Narodnu odbranu " sa ciljem da prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i " Ujedinjenje ili smrt " (poznato i pod imenom " Crna ruka "). Potkraj 1908. godine bilo je ve? nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni. ^[1] Srbiju je od nauma da navijesti rat Austro-Ugarskoj odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ni?im izazvati Austriju kako joj ne bi pru?ila priliku da je satre." ^[1] 24. februara 1909 . je u Srbiji obrazovana koncentraciona vlada pod predsedni?tvom Stojana Novakovi?a .

Pod pritiskom op?teg neraspolo?enja u Evropi , Austro-Ugarska i Turska 26. februara 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stje?e puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obvezuje da ?e se povu?i iz Novo-pazarskog sand?aka, da ?e zajam?iti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istanbulu od?tetu od 2,5 miliona turskih funti. ^[1]

Austrija je po?ela pripreme da silom ugu?i srpske proteste, prije no ?to dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala Rusija . Rusko posredovanje je sprije?ila Njema?ka prijetnjom u Petrogradu , zbog ?ega je Srbija morala da se pokori, ali posredovanjem Engleske oslobođena isuvi?e poni?avaju?e izjave koju je tra?ila be?ka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u prava Srbije. Austro-Ugarska tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom.

Berlinskim sporazumom iz aprila 1909 . ova kriza se zavr?ava.

Posljedice [ uredi | uredi kod ]

Glavni ?lanci: Bosanski sabor i Sarajevski atentat

Britanski povjesni?ar Noel Malcolm smatra da je glavni u?inak aneksije na ?ivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti Austro-Ugarske smatrale su da sad dr?e Bosnu ?vr??e u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politi?ki ?ivot. ^[1] 1909 . godine je muslimanima odobren sistem upravljanja vakufima za koji su se oni uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor . Istina da je Sabor bio zasnovan na ograni?enom izbornom pravu i da nije imao izravne zakonodavne vlasti, ali je ipak omogu?io raznim organizacijama koje su posljednjih nekoliko osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da po?nu djelovati kao prave politi?ke stranke . ^[2]

Kad je Habsbur?ka Monarhija zaposjeli Bosnu i Hercegovinu muslimani koji nisu ?eljeli prihvatiti novu vlast selili su u Tursku. Udio u stanovni?tvu stoga im se smanjio s 38.7% godine 1879. na 32.3% godine 1910. Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43.5%), a katolika se malo pove?ao zbog useljavanja dr?avnih slu?benika s 18.1% na 22.9%.

Između 1879. i 1913. oko 40% od oko 89 000 kmetovskih ku?anstava otkupilo je zemlju na kojoj je ?ivjelo. Međutim, situacija oko posjedovanja zemlje neznatno se promijenila. Godine 1910. 91% zemljoposjednika koji su posjedovali i kmetove bili su muslimani. 68% srpskoga, 57% hrvatskoga i samo 7% muslimanskog poljoprivrednog stanovni?tva bili su kmetovi ili djelomi?no kmetovi. Bilo je jo? oko 50 000 seljaka zakupnika, prete?no pravoslavaca, ?iji je gospodarski polo?aj bio osjetno te?i od polo?aja kmetova.

U Srbiji je ova kriza izazvala ja?anje nacionalizma i nacionalne solidarnosti. Ova kriza je na neko vrijeme poremetila odnose između Austrougarske i Rusije. Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom pro?irilo se na dijelove bosanskohercegovackog pu?anstva. Pa i u Hrvatskoj je ja?alo raspolo?enje protiv Austro-Ugarske, a sve je vi?e zadobivalo oblik suradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka ju?noslavenska dr?ava . Nevjerojatno nezgrapan izraz toga novog stava bija?e ime studentske organizacije koja je djelovala na sveu?ili?tima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi srpski pisac Ivo Andri? : " Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret ". ^[3]

Također, ova kriza se smatra uvodom u Prvi svjetski rat .

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Literatura [ uredi | uredi kod ]

• Op?ti enciklopediski leksikon Sveznanje , Beograd, 1937, str. 80.

Vanjske veze [ uredi | uredi kod ]

Bosanska kriza na Wikimedijinoj ostavi

• Dokumenti o aneksiji Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj (engleski)