Za ostala zna?enja, vidi
Roman (razvrstavanje)
.
Roman
je najop?irnija prozna
knji?evna
vrsta, a u dana?nje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pu?kim (
romanskim
) jezikom (za razliku od
latinskog
).
Romanom se kolokvijalno nazivaju i neka druga umjetni?ka djela. Tako se svaki
strip
?ija je radnja ?inila koliko-toliko zaokru?enu cjelinu nazivao
crtanim romanom
. Odnedavno se za stripove koji po svojoj strukturi, sadr?aju i opsegu odgovaraju romanu koristi izraz
grafi?ki roman
(
engleski
:
graphic novel)
. Za televizijske
sapunice
koje ?ine zaokru?enu narativnu cjelinu se ponekad koristi izraz
teleroman
, ?to je doslovan prijevod ?panskog izraza
telenovela
.
Nastao je jo? u staroj Gr?koj u 2. stolje?u i povezan je sa razvojem filozofije.
Tematika privatnog ?ivota i intimnih osje?aja obrađuje novi oblik, koji su anti?ki teoreti?ari nazvali "
pripovije??u o osobama
", a koja je danas dobila naziv
roman
.
Od
gr?kih romana
sa?uvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obi?no se opisuju izmi?ljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan ?ivot. Najva?niji od sa?uvanih anti?kih gr?kih romana jesu
Haritonova
(
Χαρ?των
,
2. stolje?e
)
Povijest o Hereji i Kaliroji
(
Τ? περ? Χαιρ?αν κα? Καλλιρρ?ην
) te
Efeske pri?e
(
?φεσιακ?
)
Ksenofonta
iz Efesa (
Ξενοφ?ν
,
2. stolje?e
). Sredinom 2. stolje?a, roman postaje jedan od oblika sofisti?ke proze, kako se najbolje vidi iz djela
Longa
(
Λ?γγο?
, 2?3. stolje?e), autora pastirskog ljubavnog romana
Dafnis i Hloja
(
Δ?φνι? κα? Χλ?η
). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome ?to je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i ?to se umjesto uobi?ajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osje?aja. Među
sofisti?ke
romane pripadaju jo?
Heliodorove
(
?λι?δορο?
, 3. stolje?e)
Etiopske pri?e o Teagenu i Harikleji
i
Pri?e o Leukipi i Klitofontu
Ahileja Tatija
(
?χιλλε?? Τ?τιο?
,
3. stolje?e
).
Srednjovjekovni roman
[
uredi
|
uredi kod
]
U
srednjem vijeku
postoji roman u stihu, obi?no anti?ke ili vite?ke, uzvi?ene tematike. Neki od njih su:
Roman o
Tristanu i Izoldi
,
Aleksandrida
(Roman o Aleksandru Velikom)
,
Rumanac Trojski (Roman o Troji)
. Pojavljuju se i vite?ki i pikarski roman. Vite?ki roman opisivao je djela slavnih
viteza
i plemenitost njihovih dama, te njihov ?ivot put romantike, ?arobnih događaja i sli?no. U pikarskom romanu, glavni lik bio je ne?to prizemniji, picaro - sitni lopov, obje?enjak ili sli?no, koji se lukavstvom provla?i kroz ?ivot (popularna tema do dana?njih dana).
U
renesansi
roman dolazi do ve?eg izra?aja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasi?ni roman. Najpoznatiji renesansni roman je
Bistri vitez Don Quijote od Manche
, kojeg je napisao
Miguel de Cervantes Saavedra
1605.
godine. Roman je zapravo parodija na vite?ke romane koji su tada bili popularni.
Karakteristike klasi?nog romana
[
uredi
|
uredi kod
]
- ?vrsta fabula
- kronolo?ki slijed događaja
- du?e vrijeme radnje
- jednostavnost
- sveznaju?i pripovjeda? u 3. licu
- prema temi:
dru?tveni, obiteljski, psiholo?ki, povijesni, pustolovni, ljubavni, vite?ki, kriminalisti?ki, dje?ji, ...
- prema tonu:
humoristi?ni, satiri?ni, didakti?ni, herojski, sentimentalni
- prema postojanju:
klasi?ni, moderni i suvremeni roman.
- prema formi:
- lika -
strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
- zbivanja -
zbivanje ujedinjuje ono ?to roman obrađuje
- prostora -
bitna veza je neki zami?ljeni ili stvarni prostor
- lan?ani (stupnjeviti) -
pri?e se kao djelovi romana nadovezuju jedna na drugu, zavr?etak jedne je po?etak druge
- prstenasti -
jedna uokvirena pri?a koja obuhva?a sve ostale, neki događaj omogu?uje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
- paralelni - nekoliko pri?a se razvija usporedno
- roman-rijeka - obuhva?a ciklus povezanih romana
Moderni
roman se javlja u
20. stolje?u
i vu?e korijene u djelu
Zlo?in i kazna
, a prvi pravi moderni roman je ciklus
U traganju za izgubljenim vremenom
Marcela Prousta
. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monolo?ko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku
solilokvija
(unutarnji
monolog
, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psiholo?ko vrijeme (unutarnje, razli?ito od stvarnog).
- psiholo?ko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obi?no nekoliko dana ili sati)
- dogadjaji kroz reprodukciju ?ovjekove svijesti
- unutarnji, pripovjedni
monolog
(
solilokvij
)
- te?i?te na liku, a ne na događaju (zbog ?to boljeg otkrivanja ?ovjekovog unutarnjeg svijeta)
- defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzro?no poslijedi?ne veze, ovisi o subjektivnim do?ivljajima lika)
- ?este teme su traganje za ?ivotnim smislom, promi?ljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu, aktuelnim dru?tvenim pitanjima,
- pripovjeda? je razli?it, od subjektivnog u 1. licu jednine do neodređenog, promenljivog, polifonog i sveznaju?eg u 3. licu jednine,
- jezik je usmeren ka dubljim zna?enjima, uz upotrebu simbola (metajezik), metafora i drugih stilskih figura.
- roman-esej
- tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osje?ajima i asocijacijama
- struje svijesti
- moderni roman koji nema prave radnje, pripovjeda? je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
- ideja
- oslobođen pot?injenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
- filozofski
- filozofija se popularizira pomo?u knji?evnog djela u koje je preto?ena
Suvremeni ili
postmoderni
roman nastaje 60-ih i 70-ih godina
20. stolje?a
. Djelo se po?inje tretirati kao promjenjivo, vi?ezna?no, struktura koja je potpuno otvorena ?itatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama pri?a se gradi iz fragmenata te iz drugih pri?a i ?anrova, spajaju se razni prija?nji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, pri?a stoji između realnog i imaginarnog.
Tako nastaju mnogi sitniji, obi?no nacionalni pravci, ovisno o izboru ?anrova i stila.