Abu D?afar al-Mamun ibn Harun
(???????) je bio
abasidski
kalif
, *
14. septembar
786
,
Bagdad
, †
9. avgust
833
,
Tarz
, dana?nja
Tur?ija
.
Vladao je od 813. do svoje smrti 833. godine. Bio je poznat kao pokrovitelj kulturnog uspona u
muslimanskom
svijetu.
Al-Mamunov otac
Harun al-Ra?id
, je carstvo, koje se prostiralo od
Sjeverne Afrike
do
Inda
, kao i kalifski naslov prepustio sinu
al-Aminu
; Mamunu, koji je bio stariji, ali imao
perzijsku
majku, prepustio je upravljanje
Horasanom
. Amin se ve? od prvih meseci svog kalifata suo?ava sa ozbiljnijim problemima koje mu name?e njegov brat Mamun. Mamunova majka je bila iranskog porekla, te su netrpeljivost u odnosima između dva brata produbljivali i njihovi savetnici. Najzad, nakon du?ih sukoba, Amin je pogubljen i kalifat je preuzeo njegov brat Mamun.
[1]
Odmah po o?evoj smrti je izbio kratki građanski rat iz koga je Mamun iza?ao kao pobednik. Legitimitet njegove vlasti nije bio jednostavan, te se Mamun stalno morao boriti protiv raznih zavera.
Doba vladavine Mamuna je u kulturnom smislu zna?ajno zbog njegovih napora da se prikupe tekstovi znamenitih gr?kih filozofa i nau?nika. Mamun je ustanovio svojevrsni univerzitet poznat kao "Ku?a modrosti" (Bait al-Hikma) u
Bagdadu
, a koji je postao jedno od sredi?ta arapske u?enosti. U njega je pozvao brojne u?enjake raznih vjera, a koji su se bavili prijevodima, komentarima anti?kih tekstova,
medicinom
,
matematikom
,
astronomijom
,
alkemijom
i semantikom. I sam Mamun je bio dobro obrazovan i osobno se zanimao za nau?na pitanja.
- Wiet, Gaston, et al.,
Velike civilizacije srednjega veka
, Zgodovina ?love?tva, razvoj kulture in znanosti, tretja knjiga, drugi zvezek, DZS, Ljubljana 1976
(
COBISS
)
- Ali Akbar Velajati (2016).
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana
(Preveo s persijskog dr Muamer Halilovi?). Centar za religijske nauke ?Kom”. Beograd (стр. 146-157.)
- ↑
Ali Akbar Velajati (2016).
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana
(Preveo s persijskog dr Muamer Halilovi?). Centar za religijske nauke ?Kom”. Beograd (стр. 146.)