Yasunari Kawabata (jap. 川端 康成, Osaka , 11. lipnja 1899. ? Zushi kraj Kamakure 16. travnja 1972. ), japanski knji?evnik.

Godine 1968., za vrijeme proslavljanja restauracije Meiji, Yasunari Kawabata je postao prvi japanski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za knji?evnost. Obrazlo?enje je glasilo da mu je dodijeljena Nobelova nagrada  ≫ zbog pripovjeda?kog majstorstva, koje s velikom osje?ajno??u izra?ava su?tinu japanskog duha ≪. ?ovjek koji je cijenio usamljenost, koji je odista ?ivio samotno i na odstojanju, ?ak i u najte?im trenutcima, Kawabata je jo? mnogo ranije govorio o ni?tavnosti i uzaludnosti slave. Ipak je nazo?io svim ceremonijama, prijemima i po?astima koje su odr?avane u njegovu ?ast. Po?to se vratio iz Stockholma , jo? je nekoliko puta putovao u inozemstvo dr?ati predavanja ili nazo?iti knji?evnim simpozijima. Godine 1971. vodio je aktivnu kampanju za prijatelja koji se kandidirao za guvernera u Tokiju. Izvr?io je samoubojstvo u svom studiju blizu Kamakure , u travnju 1972, ne ostaviv?i nikakvu bilje?ku ni obja?njenje.

Rani ?ivot [ uredi | uredi kod ]

Yasunari Kawabata (1899. ? 1972.) je rođen kod Osake 1899. godine. Izgubio je roditelje ve? u drugoj godini ?ivota; baka i jedina sestra umrle su mu ubrzo nakon roditelja; kada mu je umro djed, s kojim je ?ivio od svoje sedme godine, budu?i nobelovac je imao svega ?etrnaest godina. Smrt roditelja i bli?ih rođaka u doba ranog djetinjstva ostavila je neizbrisive tragove na Kawabatin ?ivot i njegovo knji?evno stvarala?tvo.

Prvo zapa?eno djelo budu?eg nobelovca bio je dnevnik napisan u Kawabatinoj petnaestoj godini i ne?to kasnije objavljen pod naslovom " Dnevnik petnaestogodi?njaka ". U ovom djelu Kawabata pokazuje ve? razvijen knji?evni smisao, potresno opisuju?i posljednje dane svoga djeda. Opisi mu se odlikuju realizmom, gotovo neshvatljivim za tako rano ?ivotno doba. Dnevnik je otkrio njegovu izuzetnu nadarenost, pokazao njegov dubok ose?aj za ljepotu i ukazao na sposobnost ovog mladog pisca da stvara djela neprolazne vrijednosti.

Nakon djedove smrti ?ivio je u internatu jedne srednje ?kole, sve dok nije napustio Osaku da bi se upisao u elitnu Prvu gimnaziju u Tokiju . Knji?evnu karijeru po?eo je jo? prije nego ?to je diplomirao na Tokijskom carskom sveu?ili?tu 1924. godine. Ubrzo je postao poznat po malim sastavima koje je nazvao "Pregr?ti pri?a" i po autobiografskoj pri?i "Igra?ica s poluotoka Izu" (1926.). Ova pripovijetka donijela je Kawabati ranu slavu svojim izvanrednim stilom, uzdr?ano??u u izra?avanju i nje?nim osje?anjima. Kawabata u njoj o?ivljava događaje svoje rane mladosti s prizvukom tuge i profinjenom senzualnom osje?ajno??u. Ove odlike pro?imat ?e i njegova kasnija dijela.

Studij i prva objavljivanja [ uredi | uredi kod ]

Za vrijeme studija japanske knji?evnosti, od 1920., Kawabata je objavljivao svoje sastave u raznim ?asopisima: Shinshicho , Bungei shunju i dr. Po diplomiranju 1924, pridru?io se grupi mladih knji?evnika koji su zagovarali novi knji?evni pravac poznat pod nazivom "pneoirnpresionizam" ili "neosenzualizam" ili "neopercepcionizam". Glasilo ove grupe mladih i darovitih knji?evnika bio je novoosnovani ?asopis Bungei đidai , oko kojeg su se okupili Riichi Yokomitsu , Tepei Kataoka , Kameo Chiga , Taramako Ito , Kanesaku Ishihama , Shigesaku Sasaki , Mitsuzo Sasaki , Yasunari Kawabata i at. Glavni teoreti?ar ovog pravca bio je Rii?i Jokomicu, a izvor inspiracije ovog pokreta bilo je stvarala?tvo modernih evropskih knji?evnika, naro?ito Paula Morana i njegovog poznatog djela " No? se otvara ". Ideje ovih mladih knji?evnika izra?ene su u nekoliko teorijskih eseja, od kojih je jedan napisao i sam Kawabata, pod naslovom Nova stremljenja avangardnih pisaca , objavljen 1925. godine. U ovim esejima zastupaju se nova shva?anja, preporu?uje istan?ana osje?ajnost, nova tehnika izra?avanja i novi stil. ?lanovi grupe smatrali su da novi knji?evni izraz treba biti svje? i da poetski obasjava su?tinu izra?enih osje?anja; da osje?anja trebaju biti izuzetno perceptivna i senzualna; da stvarnost treba izra?avati suptilnim osje?anjima, sugestivno??u i profinjenim simbolima, i to na taj na?in da se umjetni?ki izrazi zna?aj unutra?njeg ?ivota; da umjetnost mora imati neminovni karakter, a izrazi da moraju imati poetski ritam i ?ivu osje?ajnost; da percepcija mora biti istan?ana gotovo do morbidnog i dekadentnog stanja, ali da mora imati intelektualne elemente. Međutim, postojala je opasnost da se njihova nastojanja odvoje od osnovne ?ivotne snage i pretvore u neku vrstu dekadentne zabave. U svakom slu?aju, oni su propovijedali ≫nov ?ivot≪ i ≫novu knji?evnu umjetnost≪. Njihove ideje su tijesno povezane i s pojavom dadaizma, ekspresionizma, nadrealizma i drugih avangardnih pravaca. U neku ruku, ovaj pokret je nastao i kao reakcijana realisti?ke pravce u japanskoj knji?evnosti, naro?ito na pojavu revolucionarne proleterske knji?evnosti. Oni su zastupali dinami?nu umjetnost - s glavnim ciljem da razja?njava osobnost samog pisca, a njihovo stvarala?tvo bilo je obojeno izvjesnim nihilizmom .

Kawabatin stil pisanja i predratni period [ uredi | uredi kod ]

Kawabata se znatno razlikuje od glavnog toka ove grupe po svom naglasku na klasi?nom stilu, po svojoj trezvenoj usamljenosti i elegi?nom tonu, po tome ?to je istkao poseban svijet nje?ne i suptilne osje?ajnosti, metafori?ne sugestivnosti, dubokih impresija i simbolizma. On se uglavnom usredoto?uje na isticanje potrebe za rađanjem novog jezika, koji bi zamijenio postoje?i, be?ivotno objektivan pripovjeda?ki jezik. Kawabata smatra da umjesto gramati?ki savr?enih re?enica pisac treba upotrebljavati nekada nedovr?ene, fragmentarne re?enice, ?ime bi potpunije do?arao opisani lik, njegov svijet i njegovo dinami?no poimanje ?ivota. Drugim rije?ima, Kawabata se bori za jedinstvo subjekta i objekta, za integraciju svijeta, ?ovjeka i umjetnosti. U duhu ≫neopercepcionizma≪ Kawabata je pisao nekih desetak godina, a najzapa?enija djela iz ovog razdoblja su mu: Junak pokopa (1923.), Duh ru?e (1927.), Grupa Kurenai iz Asakuse (1929.), Igla, staklo i ?aba (1930.), Kristalna fantazija (1931.) i dr.

Međutim, najzna?ajnije djelo u predratnoj fazi Kawabatinog stvarala?tva je " Snje?na zemlja ", osim kojeg je do rata napisao i Ptice grabljivice i divlje zveri. U " Snje?noj zemlji " do?la su do punog izraza Kawabatina shva?anja o knji?evnosti i umjetnosti. Ta shva?anja je Kawabata poku?ao da rezimira u svom eseju " Ljepota Japana i ja ", napisanom prilikom prihva?anja Nobelove nagrade za knji?evnost, u kojem izla?e svoja osnovna na?ela o umjetnosti. Iako ovaj esej nije podrobna diskusija o umjetni?kim vrijednostima, u njemu Kawabata izla?e izbor izvjesnih na?ela koja su mu bila izuzetno zna?ajna, a mnoga od njih su povezana sa zen-budizmom .

Prvo od ovih na?ela je asimetrija . Kawabata navodi aran?iranje cvije?a i vrtlarstvo kao dvije umjetni?ke djelatnosti koje najbolje otkrivaju upotrebu sugestivnosti. "U usporedbi sa zapadnja?kim vrtovima, koji su ve?inom zasađeni simetri?no, japanski vrtovi su uglavnom asimetri?ni, jer asimetri?nost vi?e nego simetri?nost ima mo? da simboli?no izrazi mno?tvo i prostranstvo. Naravno, ta asimetri?nost nalazi svoju ravnote?u u delikatnoj osje?ajnosti Japanaca."

Asimetrija, i sugestivnost koja proizlazi iz nje, omogu?uju da se pomo?u jedne male stvari evocira cio svijet. Zatvorene strukture, harmoni?no raspoređene, samo definiraju same sebe. Međutim Kawabata isti?e da asimetrija nije prirodna i spontana, ve? da nastaje iz discipline stvorene putem ≫ravnote?e nametnute delikatnom osje?ajno??u≪. Na kraju eseja Kawabata navodi reci srednjovjekovnog japanskog pjesnika o njegovom, velikom suvremeniku Saigjou, jednom od najboljih japanskih pjesnika, ?iji su knji?evni i pjesni?ki ideali bili transcendentalni, a u neku ruku ?ak i religiozni.

" Saigyo je ?esto dolazio da razgovara o poeziji. Njegovo viđenje poezije, rekao je, bilo je daleko od obi?nog. Tre?njini pupoljci, kukavica, mjesec, snijeg: suo?ene sa svim raznovrsnim oblicima prirode, njegove o?i i u?i bile su ispunjene prazninom. I zar nisu re?i koje je izustio bile istinite reci? Kad je pjevao o pupoljcima, on nije razmi?ljao o pupoljcima; kad je pjevao o mjesecu, on nije mislio na mjesec. Kad je za to bila prilika, kad bi osjetio inspiraciju, tada je pisao poeziju. Crvena duga preko neba bila je poput cvijeta koji dobiva boju. Bijela sun?eva svjetlost bila je poput neba koje se osvjetljava. Ipak, prazno nebo, po svojoj prirodi, ne mora da se osvijetli. Ono ne mo?e ni da se oboji. S duhom poput praznog neba on je davao boju svim prizorima, iako od toga u njemu ni?ta nije ostajalo. U takvoj poeziji nalazimo Budu, manifestaciju kona?ne istine. "

Saigjoova umjetnost sastojala se iz sugeriranja op?e istine, a ne njenog izjavljivanja. Kawabatina osje?ajnost navela ga je da usvoji isti stav i mnoge iste metode u svojim sastavima umjetni?ke proze. Međutim, takva osje?ajnost je rezultat upornog i strogog vje?banja. Kawabata se divio klasi?nim knji?evnim tekstovima iz japanske pro?losti i stalno se slu?io njima kao knji?evnim uzorima. Drugo Kawabatino glavno na?elo je ljepota. U jednom drugom eseju, ?to je, zapravo, tekst predavanja odr?anog na havajskom sveu?ili?tu 1969, a poslije objavljenom pod naslovom ≫Postojanje i otkri?e ljepote≪, Kawabata citira pesmu haiku pjesnika Kobayashi Ise (1763-1827):

Kakva ljepota! Nebo u no?i svr?ene godine.

" Nau?io sam ovu haiku pjesmu Kobayashi Ise po?to sam je na?ao u antikvarnici u Kamakuri, na svitku koji je napisao sam Isa. Jo? nisam ispitao kada i gdje je ova pjesma sastavljena, ali ako je napisana po njegovom povratku ku?i u Kashiwabari na obali jezera Nojiri, koje se nalazi na granici između snje?ne provincije Echigo i provincije Shinano, a u podno?ju planina kao ?to su Togaku?i, Izuna i Mjoko, onda je no?no nebo bilo visoko i izuzetno ?isto, kao zamrznuto, i mo?emo zamisliti da je na nebu bio ogroman broj zvijezda koje kao da su plju?tale dole u blistavom sjaju. Moramo se, također, podsjetiti da je to njegov zavi?aj, koji je opisao u onoj ?uvenoj pjesmi: Je li ovo, kona?no, moje krajnje prebivali?te? Pet stopa snijega.

?tovi?e, bilo je to usred no?i posljednjeg dana u godini. Prema tome, u obi?nim recima ,kakva ljepota' Isa je otkrio i stvorio veliku ljepotu ."

Kawabatine primjedbe otkrivaju neophodan i blizak odnos između poetskog impulsa i atmosfere mesta koje poti?e taj impuls. Prikladnost i jednostavnost Isinog odziva predstavljaju ishod njegovog sluha za poeziju mjesta. Njegov odziv je osoban i precizan. Malo zatim, u istom predavanju, Kawabata navodi Ba?oove sli?ne stavove, spominju?i dobro poznati događaj kada je Ba?o hvalio Kjoraija, jednog od svojih sljedbenika, koji mu je rekao: " Kako je istinito da izvjestan prizor u neko vrijeme mo?e da pobudi osje?anja ljudi ."

Komentiraju?i Kjoraijevo vjerovanje da je " elegantno ono ?to proisti?e iz posebnih okolnosti ", Kawabata zaklju?uje: " Prilikom otkrivanja elegantnog, to jest ljepote koja postoji, prilikom osje?anja ljepote koju smo otkrili, pa ?ak i prilikom stvaranja ljepote koju smo osjetili, posebne okolnosti onoga ?to postoji prirodno u tim okolnostima zaista su va?ne, i mo?e se re?i da su one dra? nebesa; ?tovi?e, ako mo?emo da znamo te posebne okolnosti kao stvarne okolnosti, onda mo?emo re?i da je to dar boga ljepote ."

Drugi svjetski rat i poslije [ uredi | uredi kod ]

Nakon rata prvi roman kojeg je Kawabata napisao je bio " Tisu?u ?dralova ". Za vrijeme rata pisao je vrlo malo, povukao se u privremenu ?utnju i posvetio se uglavnom izu?avanju klasi?ne japanske knji?evnosti. O svojoj ljubavi prema klasi?noj japanskoj knji?evnosti govori na mnogim mjestima, a naro?ito se isti?e sljede?a njegova napomena u eseju ≫Ljepota Japana i ja≪: " U poeziji, u ranom 10. stolje?u, javlja se prva od antologija koje su poru?ili carevi, Zbirka starih i novih pijesama (Kokin?iju), a u prozi 'Povijest o Iseu', nakon koje slijede izvanredna remekdjela klasi?ne japanske proze - 'Povijest o Genđiju' spisateljice i dvorske dame Murasaki i 'Knjiga za uzglavlje' spisateljice Sei ?onagon. Obje spisateljice ?ivjele su s kraja 10. do polovine 11. stolje?a. Tako je uspostavljena tradicija koja je uticala, ?ak i usmjeravala japansku knji?evnost tijekom osam stotina godina. Naro?ito 'Povijest o Genđiju' predstavlja najvi?e dostignu?e u japanskoj knji?evnosti. Ni do dana dana?njeg u Japanu ne postoji djelo umjetni?ke proze koje bi se moglo usporediti s ovim. Pravo je ?udo ?to je tako moderno djelo napisano jo? u 11. stolje?u, i kao takvo ?udo ono je nadaleko poznato i u inozemstvu. Iako nisam siguran da sam, u to vrijeme, ba? izuzetno dobro poznavao japanski klasi?ni jezik, moja glavna lektira iz doba dje?a?tva bila su klasi?na djela iz razdoblja Heian , a ?ini mi se da mi je najzna?ajnija bila 'Povijest o Genđiju'. Stolje?ima poslije toga kad je napisano, ljudi su se neprekidno divili ovom djelu, a odano mu je priznanje i time ?to su ga pisci neprestano imitirali i ?to je vi?e puta prerađivano. 'Povijest o Genđiju' bila je ?irok i dubok izvor inspiracija za poeziju, ?to je razumljivo, kao i za lijepe umjetnosti i rukotvorine, pa ?ak i za umjetnost pejza?nog vrtlarstva ."

Osim "Tisu?u ?dralova" (1949.), Kawabata je poslije rata napisao niz izvanrednih romana, od kojih se isti?u: "Zvuk planine" (1953.), "Jezero" (1954.), "Proljetni dan" (1954.), "Sporedna ulica" (1954.), "?ovjek iz Tokija" (1954.) i "Razmi?ljanja jedne supruge" (1954.), "Usred rođenja jednog ?ovjeka" (1955.), "Doma?aj tuge" (1955.), "?ena u kolima" (1955.). Ovo je period velike plodnosti iskusnog pisca, majstora knji?evnog pera i stvaraoca sna?nih misli.

Tijekom sljede?ih nekoliko godina Kawabata nije ni?ta manje produktivan: objavljuje knjige pri?a i romane "Ona zemlja, ova zemlja" (1956.), "Lav i djevoj?ica" (1956.), "Biti ?ena" (1956.), "Ve?ernja rumen" (1957.), "Jednog dana" (1957.), "Grad Hiura" (1958.), "Drvored" (1958.), "Evropa" (1958.), "Ono ?to mu?karci ne rade" (1958.).

Vrijedno je spomenuti i to da je Kawabata napisao vi?e od stotinu kratkih pri?a - od po nekoliko stranica - i jednom je rekao da su mu to najomiljenija djela. Ve?inu je napisao u dvadesetim godinama ?ivota. Bila je to njegova ≫mladena?ka poezija≪, o kojoj je rekao sljede?e: " Knji?evnici u mladosti ve?inom pi?u poeziju, a ja sam umjesto poezije pisao ove vinjete ." Nastavio je pisati takve kratke pri?e sve do svojih najproduktivnijih godina poslije rata. U ovim kratkim bajkolikim pri?ama mogu se na?i ne samo poznati elementi Kawabatinog knji?evnog svijeta u ?irem smislu rije?i - nepovezano sazvije?đe ljudskih osje?anja i ljepote prirode - nego i ozbiljnije teme njegovih kasnih remekdjela, a to su svjesnost novog doba, pramena i poraza, i tiha, gorko-slatka pomirenost s usamljeno??u, staro??u i neminovnom smr?u.

Posljednji period ?ivota [ uredi | uredi kod ]

Posljednjih desetak godina svog ?ivota Kawabata je objavio niz pri?a i novela: "Veliki pjesnik koji stremi daljini" (1959.), "Uspavane ljepotice" (1960.), "Ljepota i tuga" (1961.), "Stari grad" (1961.), "Vodeni tok opalih latica" (1962.), "Među ljudima" (1963.), "Tamayura" (1965.), "Jedna ruka" (1965.) i dr. Biseri Kawabatinog stvarala?tva ni?u se sve do njegove smrti 1972. godine. Kawabata je bio i vrstan kaligraf , ?to je veoma bitno za njegov stil i jezik, jer je vizualni element u japanskom ideogramskom pismu od posebnog zna?aja. Isto tako, stranice Kawabatinih djela obiluju slikarskim prikazima bezna?ajnih pojedinosti. Poput filmske kamere, Kawabatino oko zapa?a detalje iz prirode i ?ivota, koji ispunjavaju njegova djela u kaleidoskopskom ?arenilu, iako uzdr?ano i ve?inom usred-sređeno na po jedan izraziti detalj, kojim katkada do?arava sveukupnost poput haiku-pjesnika. U mnogim vidovima, najlep?i elementi haiku poezije i klasi?ne japanske prozne knji?evnosti kao da su na?li suvremeni odjek u Kawabatinom knji?evnom stvarala?tvu. On je zadr?ao ono ?to je najbolje iz stare japanske knji?evnosti, daju?i nove oblike, obrađuju?i suvremenu tematiku i bave?i se problemima modernog ?ovjeka. Estetski ideali klasi?ne japanske knji?evnosti također ?ive u Kawabatinom djelu. Pojmovi mono no avare ili ≫neizreciva, tu?na ljepota≪, vabi ili ≫uzdr?ana usamljenost≪, sabi ili ≫skromno siroma?tvo≪, hosomi ili ≫tananost≪, karumi " lako?a duha ", oka?imi ili "trezvena komi?nost" ?ive na stranicama Kawabatinih djela vi?e negoli u stvarala?tvu bilo kog drugog suvremenog japanskog pisca.

Samoubojstvo [ uredi | uredi kod ]

On je uvijek odbacivao samoubojstvo kao izlaz iz ?ivotnih problema. Na primjer u svom eseju " San na samrti" pisao je: " Koliko god ?ovjek bio otuđen od svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvje?enja. Koliko god vrijedan divljenja ?ovjek bio, ako izvr?i samoubojstvo, on je daleko od stanja svetaca i mudraca ."

Kawabata se doti?e iste teme i u svom eseju ≫Ljepota Japana i ja≪, gdje ka?e: "Ja se ne divim niti suosje?am s takvim samoubojicama kao ?to su Akutagawa, poslijeratni pisac Osamu Dazai (1909-1948) i drugi. Međutim, imao sam jo? jednog prijatelja koji je umro mlad, jednog od japanskih avangardnih slikara, koji je, također, dugo razmi?ljao o samoubojstvu, i o njemu sam u istom eseju napisao sljede?e: '?ini mi se da mu je to ve? postala uzre?ica, po?to je neprestano ponavljao da nema ve?e umjetnosti od smrti, da umrijeti zna?i ?ivjeti u pravom smislu te rije?i'. Ipak, pretpostavljao sam da je za njega, rođenog u budisti?kom hramu i obrazovanog u budisti?koj ?koli, pojam smrti sasvim druga?iji od shva?anja smrti na Zapadu. 'Od onih koji razmi?ljaju o stvarima, ima li ikoga ko jo? nije pomi?ljao na samoubojstvo? "

Tako je svoj ?ivot i stvarala?ki put zavr?io ovaj veliki majstor pera, ostav?i nedoku?iv kako u svojim izvanrednim djelima tako i u svom posljednjem ?inu, u ?inu samoubojstvo. U povijesti japanske knji?evnosti, pak, ostat ?e lik velikog pisca, koji je gradio mostove između pro?losti i sada?njosti, spajao tradiciju i suvremenost, i suo?avao se sa svim akutnim problemima koji razdiru suvremenog ?ovjeka. ?injenica da je Kawabata izvr?io samoubojstvo ostat ?e sporedna zamjerka u usporedbi s citadelom remekdjela koje je ovaj veliki knji?evnik ostavio za sobom.