Ovo je glavno zna?enje pojma Velika Srbija . Za slu?beno glasilo Srpske radikalne stranke pogledajte Velika Srbija (?asopis) .

Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalisti?ki iredentisti?ki politi?ki projekt nastao u 19. stolje?u . Godine 1844. srbijanski ministar unutarnjih poslova (kasnije dugogodi?nji ministar vanjskih poslova) Ilija Gara?anin pi?e Na?ertanije , koncizni (5400 rije?i) dokument koji sadr?ava osnovne razloge i na?ine na koji ?e tada?nja Srbija postati vi?estruko ve?a dr?ava iskori?tavaju?i međusobno nepodno?enje i mogu?i raspad susjednih velikih carstava ? Austrijskog, Turskog i Ruskog i oslanjaju?i se na neprijateljstvo Francuske i Engleske prema tim trima carstvima. ^[1]

Naziv je ?esto spominjan u raznim krugovima tijekom ratova nastalih usred raspada SFRJ 1990-ih . ^{[2] [3] [4] [5] [6]}

Nakon Prvog svjetskog rata srpska politi?ka elita odlu?uje se za stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca , proklamirane zajednice jugoslovenskih naroda koju mnogi smatraju velikosrpskom tvorevinom. ^{[7] [8]} Tijekom Drugog svjetskog rata vođen je rat između partizana , pristalica komunisti?kog jugoslavenskog ujedinjenja ^[9] na jednoj strani, usta?a odnosno zagovornika Nezavisne Dr?ave Hrvatske na drugoj strani i ?etnika , zagovornika stvaranja velike Srbije u okviru velike Jugoslavije na tre?oj strani. ^[10] Tijekom Velikosrpske agresije 1990.-ih godina, srpska politi?ka elita je udru?enim zlo?ina?kim poduhvatom na jugoslavenskom prostoru poku?ala stvoriti dr?avu koja bi ujedinila sve Srbe, ^{[11] [12]} ?to je rezultiralo masovnim ratnim zlo?inima i etni?kim ?i??enjem . ^[13]

U najnovije vrijeme, koriste pobornici objedinjavanja Srba u jednu dr?avu također i termin Srpski svet , sa zna?enjem kojega povijesno ima termin Velika Srbija . ^[14]

Biv?i srpski ministar policije i biv?i ministar vojske Aleksandar Vulin poru?io da srpski svet podrazumijeva jedan dr?avni prostor i da ?e novi nara?taji do?ekati njegovo ostvarenje. Sudjelovao u promotivnom spotu koji prikazuje zastavu tzv. Republike Srpske Krajine i govori o ?buđenju novog vremena“ i o novim nara?tajima i ?nadama“. Srbijanske kulturne institucije donose deklaracije kojima se svojataju dubrova?ka knji?evnost i hrvatski jezik. Hrvatima Bunjevcima i ?okcima nastoji se uni?titi nacionalni identitet dizanjem subetnonima na razinu etnonima. ?eli ih se proglasiti mikronarodom posebnim od hrvatskog.

Ozra?je i po?etci [ uredi | uredi kod ]

Ideja velike Srbije (iako ne pod tim imenom) se javlja u vrijeme i nakon Prvoga srpskoga ustanka 1804. ^{[ nedostaje izvor ]} Esencijalno, uobi?ajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne dr?ave u maksimalnim granicama je pojava ranoga 19. stolje?a i nije nikakva rijetkost među europskim narodima koji su nacionalno buđenje do?ivjeli u razdoblju tijekom i poslije Francuske revolucije i Napoleonskih ratova .

Geopoliti?ki dio srpske nacionalne ideologije koji se temelji na problemati?nim interpretacijama kulture i povijesnoga nasljeđa je radikalizirao najzna?ajniji srpski jezi?ni i uljudbeni reformator Vuk Karad?i? . Njegov jezi?ni pansrbizam se mo?e svesti na jednostavnu tvrdnju: svi izvorni govornici bilo kojega dijalekta ?tokavskoga narje?je su etni?ki Srbi, tj. ?tokavsko narje?je je per se nacionalno srpsko. Ta je tvrdnja, kojoj on nije bio tvorcem, nego samo nasljedovateljem zabluda, pa i svjesnih politi?kih krivotvorbi rane slavistike ( Josef Dobrovsky , Pavel ?afa?ik , Jernej Kopitar , Franc Miklo?i? ...) u neku ruku odgovarala duhu vremena, no, sama faktografija ju je dovela u nepremostive pote?ko?e. Naime, u doba nacionalnoga romantizma jezik je izjedna?ivan s duhom naroda , pa su knji?evno dobro izgrađena tri hrvatska narje?ja ( ?tokavsko , ?akavsko i kajkavsko ) romani?arsku filologiju stavljala pred velike idejne muke: kako je mogu?e da jedan narod ima tri duha ? Jo? ve? problem za ideologe jezi?noga pansrpstva bija?e ?injenica da je ve? ?etiri stolje?a prije pojave Vuka Karad?i?a opstojala ?tokavski pisana knji?evnost koja je etni?ki, od samih autora djela, identificirana s hrvatskim imenom i jezikom ? i nikad srpskim. Stoga su privr?enici te ideologije (napose ?afar?ik) bili prisiljeni pribje?i raznim krivotvorinama i izlikama da ?tokavski pisci koji su pisali u 16., 17. ili 18. stolje?u, i sebe identificirali Hrvatima to nisu ozbiljno mislili .

Obi?no poredbeno jezikoslovlje je moglo pokazati da je jednad?ba nacija=narje?je besmislena, jer po tome ni Nijemci ni Nizozemci nisu nacije, kao ni skandinavski germanski narodi. Također, u Karad?i?evu slu?aju se radilo i trivijalnoj logi?koj pogre?ci: izjedna?io je podskup i skup. Ili, konkretnije: ve?ina (torlaci na stranu) Srba jesu izvorni ?tokavci, no svi ?tokavci nisu Srbi. I svi Danci su Europljani, no svi Europljani nisu Danci. Taj kulturni velikosrbizam, hranjen za?etcima slavistike (koja je i po?ela kao politi?ki projekt), imao je velikoga utjecaja na daljnje geopoliti?ke planove srbijanske dr?ave u nastajanju. Dapa?e, mo?e se re?i da je, osim uobi?ajenih geostrate?kih planova, imao klju?nu ulogu u oblikovanju ciljeva potencijalne srpske ekspanzije: iako je obnova idealiziranoga Du?anovoga carstva bila jednim od emocionalno-ideolo?kih pokreta?a, u praksi je ta obnova bila odba?ena, poglavito zbog nastanka gr?ke dr?ave i potpore koju je imala. Ideolozi srpskog ekspanzionizma su se usmjerili, osim zemalja u kojima je stara srpska dr?ava (12. st. ? 14. st.) ostala sna?an civilizacijski pe?at ( Kosovo , Makedonija ) na zapad, u smjeru Bosne i Hercegovine i Hrvatske u kojim nije bilo drevne srpske nacionalne dr?avne i kulturne tradicije, no, koje su dobile zna?ajan priljev vla?kih useljenika (poslije posrbljenih) tijekom Osmanske ekspanzije u Hrvatskoj i BiH (15. st.- 18.st.).

Povijest ideologije [ uredi | uredi kod ]

Prvu i najva?niju formulaciju ideja Velike Srbije dobiva u djelu srbijanskoga ministra Ilije Gara?anina "Na?ertanije", nastalom 1844. Esencijalno, radi se o planu promid?be srpskoga imena, kulture i nacionalnoga identiteta, ponajvi?e među Hrvatima i bosanskim muslimanima, te u ?ekanju pogodnoga trenutka raspada Osmanskoga carstva da bi se stvorilo mo?no srpsko carstvo. Neki od citata to ilustriraju:

≫Srpska dr?ava koja je ve? sretno po?ela, no koja se rasprostirati i oja?ati mora, ima svoj osnov i temelj tvrdi u carstvu srpskom 13-ga i 14-ga stolje?a i u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti. Po povijesti ovoj zna se da su srpski carevi po?eli bili gr?kom carstvu mah otimati i skoro bi mu konac u?inili te bi tako na mjesto propalog isto?no-rimskog carstva srbsko-slavensko carstvo postavili i ovo naknadili...... Nova srbska dr?ava na jugu podavala bi Europi sva jamstva da ce ona biti vrsna i krepka dr?ava i koja ?e se mo?i među Austrijom i Rusijom odr?ati..... Da bi se narod katoli?ke vjeroispovijedi od Austrije i njenog upliva odvra?ali i Srbiji ve?ma priljubili nu?no je na to osobito pozornost obra?ati. Ovo bi se najbolje posti?i moglo posredsvom fratara ovda?njih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sjedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti.≪

Gore navedeni dijelovi teksta govore o cilju da se stvori velika srpska dr?ava na razvalinama Turskoga carstva . Glavni modus operandi nije navedeno nasilje nego politi?ko-nacionalna propaganda. No-znakovito je da je temeljni nacrt, koji je nastao na ideji ?e?kog politi?koga idealista Franje Zacha i poljskoga grofa Czartoryskoga bitno izmijenjen u Gara?aninovom Na?ertaniju : dok su prvotne formulacije bile u duhu panslavizma ju?noslavenske provenijencije, Gara?aninov je tekst op?esrpski program u kojem je pojam ju?ni Slaveni sustavno i do kraja zamijenjem srpskim imenom. Od proto-ju?noslavenskoga projekta stvoren je velikosrpski.

Otprilike u isto vrijeme ( 1849. ) objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis ≪ Srbi svi i svuda ≫ srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karad?i?a . Budu?i da je o jezi?nom pansrbizmu ve? bilo rije?i, ovdje je dovoljno napomenuti da je taj dobio kona?nu formulu u ovom Karad?i?evu tekstu.

Na reakcije, poglavito s hrvatske strane, nije trebalo dugo ?ekati. Na Gara?aninov tekst nije bilo osvrta jer je objavljen znatno kasnije u odnosu na trenutak nastanka, dok je Karad?i?ev ?lanak izazvao buru nezadovoljstva među hrvatskim kulturnim djelatnicima. Iako je ve? sljede?e godine uprili?en sastanak u Be?u između hrvatskih Iliraca i Karad?i?a kojega je pratio njegov u?enik đuro Dani?i? , taj, tzv. Be?ki dogovor o pitanjima jezika je ostao bez stvarnoga utjecaja (a i nije se izravno ticao jezi?no-nacionalnih protimbi), u sljede?im godinama su objelodanjeni opse?niji osvrti vi?e autora u kojima se pobija Karad?i?ev jezi?ni pansrbizam (spisi Bogoslava ?uleka , Ante Star?evi?a , Mirka Bogovi?a , Adolfa Vebera Tkal?evi?a ). Iako je poslije Karad?i?eve smrti najugledniji srpski filolog đuro Dani?i? odustao od u?iteljevih teza i ?ak ih pobijao, ?injenica je da je u drugoj polovici srpski jezi?ni nacionalizam ostao dominantom u srbijanskoj i prje?anskoj srpskoj kulturnoj javnosti (primjeri su pisci i povjesni?ari Stojan Novakovi?, Stanoje Stanojevi?, Ljubomir Stojanovi?). S druge strane, najaktivniji građansko-liberalni srpski politi?ari u Austro-Ugarskoj monarhiji su se suprotstavili samoj ideji Velike Srbije ( Mihailo Polit Desan?i? , Svetozar Mileti? ), a tu su ih, uz stanovita vrludanja, slijedili srbijanski socijalisti, od Svetozara Markovi?a do Dimitrija Tucovi?a .

Kao zaklju?ak za razdoblje konca 19. i po?etka 20. stolje?a moglo bi se re?i sljede?e: ve?ina srpske inteligencije (npr. svjetski ugledni geograf Jovan Cviji? i slavist Aleksandar Beli? ) je stajala na velikosrpskim pozicijama, tj. te?ila je stvoriti srpsku nacionalnu dr?avu na podru?jima Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, upravo se rasisti?ki odnosili prema Albancima na Kosovu i Makedoniji, a bosanske muslimane su nakanili raseliti ili prevesti na srpsko pravoslavlje. Sustavni planovi su rađeni za ?irenje srpskoga pravoslavlja, potiskivanje katolicizma i islama, gu?enje ili iskorjenjivanje svih inonacionalnih tradicija, dok je najbrutalnija politika bila namijenjena Albancima, za koje se smatralo da im nema mjesta u bilo kakvoj srpskoj dr?avi (?to je vidljivo iz kasnijih planova za teror i raseljavanje Albanaca, autorima kojih bijahu Vasa ?ubrilovi? i pisac, kasniji nobelovac Ivo Andri? ). Tu je ideologiju podupirala i vladaju?a srbijanska politi?ko-nov?arska elita, a poglavito Radikalna stranka na ?elu s Nikolom Pa?i?em .

Milo? Crnjanski se poslu?io povijesnim motivima srbiziraju?i Vlahe koji su u vrijeme obrane od Turaka doseljeni u Hrvatsku i Bosnu. ^[15]

Velika Srbija i Jugoslavija [ uredi | uredi kod ]

No, sama je ideologija Velike Srbije vremenski koincidirala s raznim nadnacionalnim ili pseudonacionalnim programima nastalima u Hrvatskoj: prvo Ilirskom pokretu , a zatim ideji Jugoslavije ili jugoslavenstva. Ova potonja, koja je smatrala da su Slovenci, Hrvati, Srbi, a katkad i Bugari (te uglavnom izrijekom nespominjani, ali nerijetko posredno referencirani Makedonci i bosanski muslimani) samo dijelovi jednog, ≪jugoslavenskoga≫ naroda, a ne zasebne nacije, sna?no je djelovala poglavito na inteligenciju, a i na određen broj prakti?nih politi?ara (hrvatski politi?ar Fran Supilo , pisci Tin Ujevi? i Miroslav Krle?a u ranoj fazi, Ivo Andri? cijeli ?ivot, najugledniji srpski kulturni djelatnik na prijelazu iz 19. u 20. st. Jovan Skerli? ). Povijest ?e te dvije ideje naj?e??e suprotstaviti, a katkad i spojiti.

Primjer je stvaranje Dr?ave Srba, Hrvata i Slovenaca ( 1918. ), nakon 1. svjetskoga rata, kada je tijekom nekoliko desetlje?a dr?avnom hijerarhijom dominirala ideja ≪Jugoslavena≫ kao nacije sastavljene od tri ≪plemena≫-Slovenaca, Hrvata i Srba. Povjesni?ari se razlikuju u ocjeni jugoslavenstva, kako u Kraljevini SHS/Jugoslaviji (1918. ? 1941.), tako i u komunisti?koj Jugoslaviji ( 1945. ? 1991. ). Među politolozima nalazimo 2 stava: po jednima je jugoslavenska ideologija (bilo ≪tvrđa≫, kakva bija?e kod Karađorđevi?a, bilo ≪mek?a≫ u doba titoizma) grobnica srpskih aspiracija, jer se srpstvo definira preko tradicionalnih vrijednosti ( svetosavlje , Kosovski mit itd.). ?injenica je da je jugoslavenska ideologija tijekom stare Jugoslavije ( 1918. ? 1941. ) bila uglavnom krinkom za velikosrpsku, ?to je i istaknuto osnutkom ORJUNE (organizacije jugoslavenskih nacionalista), protifa?isti?ke monarhisti?ke skupine koja je upletene u niz ubojstava hrvatskih i slovenskih politi?kih i kulturnih djelatnika, te u gu?enje radni?koga pokreta. Znakovito je da je ORJUNA djelovala ?esto u savezu sa SRNAO (Srpskom nacionalnom omladinom) a protiv Hrvatske nacionalne omladine (HANAO) , otkrivaju?i time da se ne radi o nadnacionalnoj, pa i antinacionalnoj ideologiji, nego o modifikaciji velikosrpske idejne platforme. Gledano iz toga kuta koji inzistira na istovjetnosti Srpstva i specifi?no srpskih nacionalnih tradicija, srpska je ideologija pora?ena u obje Jugoslavije jer nije uspjela asimilirati i/ili protjerati Hrvate i muslimane, nego su i Srbi svedeni na oko 1/3 pu?anstva, pa iako su dobili 49 % BH poslije ratova u 1990-ima (?to je jo? krhko stanje), bitno je da su dobrim dijelom etni?ki rasrbljeni-od pisma do etni?kovjerskih vrijednosti, pa ne mogu djelovati kao asimilacijski magnet prema ostalima. Po tom je gledanju Srpstvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ili potpuno izgubilo, ili toliko reducirano da vi?e nije presudan ?initelj u igrama zapadno od Drine. Ostaje va?nim i nezaobilaznim ?imbenikom, ali bez ?anse za dominacijom kakva je, mo?da, postojala 1880.

Po drugomu je stajali?tu jugoslavenska ideologija bila najuspje?nijim oblikom velikosrpske ideje, jer je, tako re?i, ≪prodavala≫ srpske ideologeme i obrasce bez ja?ega otpora koji je izazivala svetosavsko-?irili?arska promid?ba. Tako je jezik u Jugoslaviji najja?e srbiziran poslije 1945. , ≪Jugoslaveni≫ su po pravilu navijali za "Partizan" ili "Crvenu zvezdu", i, op?enito, srpske nacionalne tradicije smatrali za prethodnike i ≪prave≫ prete?e jugoslavenskih. Po tomu, Jugoslavenstvo je bilo Srpstvo u celofanu. Iako ova teza sadr?i velik dio istine, sigurno je i sljede?e: pokazalo se da sam srpski identitet nije dovoljno sna?an da uspje?no prebrodi sve procese modernizacije i ostane svoj. Suo?en s nepomirljivo??u albanske nacionalne samosvijesti (pa i velikoalbanskoga iredentizma), te ja?anjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije, srpski identitet nije mogao opstati skrivaju?i se iza jugoslavenske maske. Ideologija jugoslavenstva je, dakle, kratkoro?no bila izuzetno probita?na za Srbe, pa i za velikosrbe. Ali, dugoro?no je mogla dovesti samo do rastakanja u procesima raspada komunizma i etno-civilizacijske polarizacije.

?etni?ki pokret [ uredi | uredi kod ]

Nasljeduju?i tradiciju tajnog dru?tva Crna ruka , orgranizacije koju su formirali srpski ?asnici koji su sudjelovali u tajnim operacijama destabiliziranja Turske (gdje su na podru?ju uz ju?ne granice Srbije dugo vremena izvodili gerilske - ?etni?ke - operacije) i Austrije (gdje su dugo vremena koristili srpske politi?are poput Svetozara Pribi?evi?a , a 1914. godine izveli i atentant na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda ), formiran je po?etkom 1920.- ih godina ?etni?ki pokret . Zbog o?tre podijeljenosti srbijanske politike na Demokrate i Radikale , ispo?etka su postojala dva ?etni?ka pokreta; vođa "radikalskih" ?etnika Puni?a Ra?i? je 1928. godine iz revolvera izvr?io atentat na nekoliko zastupnika iz redova Hrvatske selja?ke stranke , te je smrtno ranio i Stjepana Radi?a . Nakon uvođenja diktature u Jugoslaviji 1929. godine, kraljevske vlasti su naredile sjedinjenje dvaju ?etni?kih pokreta, kojima se pridru?uju i pripadnici ORJUNE , mahom etni?ki Hrvati koji odbijaju hrvatstvo kao "degenerativno".

Cjelokupno djelovanje ?etni?kog pokreta usmjereno je ostvarenju projekta etni?ki ?iste Velike Srbije. Njegove najupadljivije aktivnosti bile su one oru?ane pod vodstvom Dra?e Mihailovi?a u II. svjetskom ratu i pod vodstvom Vojislava ?e?elja u ratu 1990-ih. Pokret djeluje i danas, te je slu?beno registriran kod dr?avnih vlasti u Srbiji i u BiH.

Velika Srbija u 2. svjetskom ratu [ uredi | uredi kod ]

Tijekom međunacionalnoga istrjebljiva?koga rata u Jugoslaviji, 1941. ? 1945. , a poglavito u NDH (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini), progam Velike Srbije je dobio kona?nu formulaciju u spisu srpskoga banjolu?koga odvjetnika Stevana Moljevi?a , naslovljenoga “ Homogena Srbija ”. U tekstu objavljenom u crnogorskom gradu Nik?i?u 30. lipnja 1941. (kamo je pobjegao pred usta?kim progonima) taj ideolog, savjetnik ?etni?kog vođe Dra?e Mihailovi?a, pi?e:

≫Osnovna pogre?ka u na?em dr?avnom uređenju bila je ?to 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se gre?ka mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju obuhvatiti cijelo etni?ko podru?je na kojem Srbi ?ive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora. (...) Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Plo?a pa do ?ibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor , Ljubu?ki , Duvno ; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i ?ibeni?kog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji bi?e priznata i od dr?ave pomagana, ali rad crkve i rimokatoli?kog svestenstva u narodu mora biti na korist dr?ave i pod njenom kontrolom.≪

Iz gore navedenoga je jasno da se radi o otkidanju oko 70% podru?ja Hrvatske, inkorporiranju istoga u Veliku Srbiju, te s ostatcima oklja?trene Hrvatske i sa Slovenijom napraviti Jugoslaviju po velikosrpskim planovima. ?isto etni?ki hrvatski krajevi, poglavito u Hercegovini i Dalmaciji se uklju?uju u Veliku Srbiju kao autonomne oblasti, ali samo vjerski tolerirane (bar u teoriji), no ne i nacionalno. Realniji sadr?aj svega toga je vidljiv iz doljenavedenih citata.

Po?etkom 1942. godine, Moljevi? pi?e Dragi?i Vasi?u, drugom savjetniku ?etni?koga zapovjednika Dragoljuba-Dra?e Mihailovi?a :

Neke dileme koje su se javljale ujesen 1941. godine, u ?etni?kim ?tabovima, nastale pod utjecajem prokomunisti?kih elemenata, Dra?a Mihailovi? je otklonio posebnom instrukcijom 20. prosinca 1941. godine.

Ona je upu?ena, ne slu?ajno, komandantu ?etni?kih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-?etni?kih odreda đorđiju Lasicu i kapetanu Pavlu đuri?i?u, ?etni?kim starje?inama podru?ja na kojem se nalazio velik broj bosanskih muslimana. U tom dokumentu, između ostalog, nagla?avaju se i ovi zadatci ?etni?kog pokreta:

Uzme li se u obzir da je Moljevi? bio glavni ≪kartograf≫ u Mihailovi?evom ?tabu, mo?e se zaklju?iti da je velikosrpski geopoliti?ki plan bio politi?ko-nacionalnim temeljem ?etni?koga pokreta. Tvrdnje koje se katkad javljaju da je Mihailovi?ev ?etni?ki pokrat bio za obnovu Jugoslavije u unutarnjim granicama kakve su bile uo?i rata 1941. nema potkrjepe u stvarnosti.

Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu do?ivio je katastrofu i slom pobjedom komunisti?kih partizana i uspostavom 6 federalnih republika, te stvaranjem 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji.

Velika Srbija poslije 2. svjetskog rata [ uredi | uredi kod ]

U doba komunisti?ke Jugoslavije otvoreni velikosrpski program je zamro, jer su srpski nacionalni interesi bili uglavnom zadovoljeni u onda?njoj FNRJ/ SFRJ , dok su ekstremisti?ki planovi uglavnom svedeni na retoriku ?etni?ke i rojalisti?ke emigracije. Do 1980. je godine prema slu?benim zapisima, u republi?kom SUP-u SR Hrvatske bilo 72% rukovode?ih kadrova Srba, a u JNA 80% ?asni?kog kadra ?inili su Srbi. ^[17] Nacionalno mje?oviti brakovi koje su ideolozi jugoslavenstva prikazivali kao dokaz da su narodi u Jugoslaviji prihvatili dr?avu utemeljenoj na ideji bratstva i jedinstva, bili su zapravo oblik ekspanzije na Hrvatsku. Dvije tre?ine tih 2/3 mje?ovitih brakova bilo je sklopljeno ba? u Hrvatskoj, ?to je klasi?ni primjer koji povjesni?ari i sociolozi obja?njavaju kao oblik ?irenja na drugu dr?avu. ^[17]

No, poslije smrti Josipa Broza Tita ( 1980. ) i izbijanja albanske iredentisti?ke pobune na Kosovu, te neuspjeha da se ta pobuna ugu?i mje?avinom mjera ≪mrkve i batine≫, srpski nacionalni pokret ja?a sredinom 1980-ih. "Na bazi stoljetne svijesti o Jugoslaviji kao pro?irenoj Srbiji i uvjerenju o tendenciji njenog raspada, odmah poslije Titove smrti 1980. pojavio se svesrpski nacionalni pokret za ru?enje jugoslavenske (kon)federacije i za obnovu srpske hegemonije. U prvoj fazi - 1980. ? 87. - Srbija je pokrenula ustavnu inicijativu za recentralizaciju Jugoslavije, ali su ostale republike i srpske pokrajine blokirale tu inicijativu, a onda je Srbija krenula u ratove..." ^[18] Izvori mu bijahu srpska intelektualna elita (Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU, Udru?enje knji?evnika Srbije). Među prominentnijim intelektualcima koji su oblikovali novi velikosrpski projekt bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesni?ari, filozofi i politolozi: Dobrica ?osi? -Ged?a, Ljubomir Tadi? (otac Borisa Tadi?a, biv?ega predsjednika Srbije), Mihailo Markovi? , Dejan Medakovi? , Antonije Isakovi? -Lule, Miodrag Bulatovi? -Bule, Milorad Ekme?i? , Zagorka Golubovi? , Kosta Mihailovi? , Vojislav Ko?tunica (premijer Srbije od 2004. do 2008. godine), Radmilo Marojevi? , ... Najzna?ajniji dokument koji potje?e iz toga razdoblja je tzv. " Memorandum SANU ", tj. ?apirografirani tekst nacionalno-politi?koga projekta iz 1986. Taj je tekst, bar u dijelovima, dostupan na vanjskim poveznicama. Za ovu je priliku dovoljno re?i da su osnovne teze Memoranduma:

• SFRJ kao ≪tamnica srpskoga naroda≫;
• Srbi kao narod potla?eni i izvrgnuti denacionalizaciji i eksploataciji;
• granice među republikama umjetne su tvorevine koje su iscrtali dominantni hrvatski i slovenski komunisti, kao i njihovi srpski anacionalni poslu?nici.

Te su teze bile u optjecaju posebno nakon razmaha pansrpskog mitinga?koga pokreta. Velikosrpski pokret (opisan na vanjskoj poveznici koja reproducira tekst akademika Du?ana Biland?i?a ), koji su organizirale srpske znanstvene i kulturne udruge stalno je podgrijavao situaciju u zemlji, no nije uspio preoblikovati Jugoslaviju, sve dok Slobodan Milo?evi? , na valu masovnih srpskih mitinga i prosvjeda, nije zasjeo na ?elo srbijanskih komunista i nizom razli?itih mjera (mitinzi, partijski pu?evi, policijsko nasilje,..) sru?io vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, te nasilno ponovo ≪inkorporirao≫ Kosovo u Srbiju, kao pokrajinu bez realne autonomije. To je, uz glumljenu neutralnost JNA koja je mogla zavarati samo slijepce, bio sna?an korak prema pretvaranju Jugoslavije u Srboslaviju, zemlju koja ne bi mijenjala vanjske granice, a mo?da ni unutarnje, no u kojoj bi Srbi bili apsolutno dominantan narod u svim republikama, ponajvi?e preko represivnoga vojno-policijskoga aparata i centraliziranoga gospodarstva koje bi isisavalo kapital iz ekonomski razvijenijih republika poput Hrvatske ili Slovenije. Raspadom Saveza komunista Jugoslavije, demokratskim vi?estrana?kim izborima u Jugoslaviji, kao i slomom komunizma i Sovjetskoga imperija, pokazalo se da su te te?nje nerealne, tj. da se ≪ostalima≫ ne mo?e vladati preko jednopartijskoga sustava. Stoga je nakon kratkoga rata u Sloveniji u lipnju 1991. velikosrpski pokret krenuo u totalni rat za ostvarenje granica koje su uglavnom odgovarale onima iscrtanima na Moljevi?evoj karti. Srpski politi?ki pritisci na republi?ke vlasti a kasnije i na demokratski izabrane vlasti provodili su se kroz mitinge koji su se i nastavili prije osamostaljenja biv?ih republika, a neki od zna?ajnijih su bili uvod u pobunu i rat. Zna?ajniji mitinzi velikosrpske politike su bili Velikosrpski miting u Srbu 27. srpnja 1971. , Miting solidarnosti u Novom sadu 9.srpnja 1988. , Protualbanski miting u Beogradu 28.velja?e 1989. , Velikosrpski miting u Kninu 28.velja?e 1989. , Velikosrpski miting na Kosovu polju 9. srpnja 1989. , Protestni mitinzi protiv slovenskog rukovodstva i separatizma Slovenije 29.rujna 1989. , Velikosrpski miting u Karlovcu 4. velja?e 1990. , Velikosprski miting na Petrovoj gori , Velikosrpski miting u Srbu 25. srpnja 1990. , Velikosrpski miting u Jagodnjaku 21.travnja 1991. ... i dr.

Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH [ uredi | uredi kod ]

Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991. ? 1995.) projekt Velike Srbije je do?ivio slom, ali ne potpun. Potpuno pora?en u ratu u Hrvatskoj, uspio je dobiti Republiku Srpsku na 49% podru?ja Bosne i Hercegovine. U intervenciji NATO saveza 1999. izgubio je kontrolu nad Kosovom, mitskim podru?jem srpske nacionalne svijesti, dok je Makedonije otprije priznata kao samostalna dr?ava. Srbija napokon postaje "neovisna" osamostaljenjem Crne Gore 2006. godine. Ono ?to je ostalo od cijeloga projekta je Srbija (de facto bez Kosova), te srpski entitet u Bosni i Hercegovini.

Kako se agresija na Hrvatsku primicala kraju i okupacija dijelova Hrvatske i BiH bivala sve manje izvjestnom budu?no??u, srbijanski su autori Kosta Mihailovi? i Vasilije Kresti? objavili knjigu Memorandum SANU koja je odmah okvalificirana kao Memorandum SANU iz 1995. godine . ^[19]

Iako su bili pred porazom, pobunjeni hrvatski Srbi i dalje su ra?unali na otimanje hrvatskog teritorija. Neposredno pred Oluju objavili su Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996. ? 2015. godine, ?iji je nositelj pripreme plana bio t.zv. Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK. ^[20] Prostorni plan je opisano kako se radi usporedno s prostornim planom Republike Srpske radi stvaranja zajedni?ke prostorno-planske dokumentacije za potrebe razvitka "Zapadnih Srpskih zemalja", a usugla?eno sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju, radi "usmjeravanja razvoja svih "Srpskih zemalja". ^[20] Velikosrpsko hegemonisti?ki pristup u dokumentu vidi se u odlomku u kojem se prostor planiranih novih istra?ivanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra "cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u ve?ini u naseljima na podru?ju nekada?nje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili ve?oj mjeri zahva?ali 'Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju', navode?i kao granice crtu dodira s RS s jedne, i crtom "koja se pribli?no poklapa sa zapadnim granicama nekada?nje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivani?-Grad, Kri?evci, Koprivnica, Virovitica)". ^[20] Dokument dalje navodi da su prostori o kojima je rije? samo "radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK", jer da "navedena granica za potrebe drugih istra?ivanja nije bitna s obzirom na to da 'Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etni?kih oaza, ima i zapadnije od te granice - Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naro?ito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekada?nje Vojne krajine.' (!) Dokument je o?igledno nastao kao posljedica hipersamouvjerenosti i sigurnosti u trajno komadanje Hrvatske te nadrealna osje?aja za?ti?enosti (od strane Srbije, Mitterandove Francuske, Engleske, Rusije), jer ga treba uzeti u surje?ju politi?kog okru?ja u kojem je vodstvo pobunjenih Srba odbilo ?ak i Plan Z-4 , besramni politi?ki plan koji je bio poni?avaju?i za Hrvatsku. ^[20]

Velikosrpstvo danas [ uredi | uredi kod ]

Vodstvo pobunjenih hrvatskih Srba nije odustalo od svojih teroristi?kih i otima?kih nakana ni desetlje?e poslije. ^[21] U Rezoluciji samozvane "obnovljene Skup?tine Republike Srpske Krajine" od 26. velja?e 2005. oglasila se je skupina zastupnika nekada?nje Skup?tine t.zv. RSK. ^[21] Ondje tvrde da je RSK 1995. "okupirana", a srpsko stanovni?tvo "etni?ki o?i??eno", ^[21] iako je samo dr?avno vodstvo pripremalo, planiralo, organiziralo i sprovelo evakuaciju pobunjenih hrvatskih Srba u Srbiju. Ta skupina zastupnika zaklju?uje u Rezoluciji " kako uvjet za pristupanje Hrvatske europskim integracijama treba biti prestanak okupacije RSK .", ^[21] pokazuju?i tako nastavak ucjenjiva?ke politike iz doba Domovinskog rata i strategije realne prijetnje .

O?ujka 2005. iza?lo je Pismo zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke Tomislava Nikoli?a u kojemu je prilo?en Memorandum o pravnopoliti?koj nemogu?nosti opstanka okupacije Republike Srpske Krajine , koji sadr?ajem izgleda kao pro?irena Rezolucija "obnovljene skup?tine t.zv. RSK". ^[21] Dokument je pseudopovijesna manipulacija u kojima se izmi?lja povijesne korijene pobunjeni?ke paradr?ave, otvoreno iskrivljava, krivotvori i la?no tuma?i povijesne dokumente, izmi?ljaju?i dokaze o "konstitutivnosti Srba" u Hrvatskoj, govori se o stradanjima Srba ^[21] ?ak i u vremenima kad je Hrvatska bila Eldorado za Srbe, oksimoronski povezuju?i usta?e, komunizam i kao krunu svega ocrnjuju?i osloboditeljsku akciju Oluju, uop?e ne spominju?i nedjela pobunjenih Srba i plansku evakuaciju Srba iz Hrvatske. Zaklju?ak dokumenta je " Hrvatska ne mo?e postati ?lanicom EU prije ponovne uspostave RSK i povratka izbjeglih Srba ". ^[21] Oba su dokumenta pojavila se prije 17. o?ujka 2005. odnosno prije odluke o po?etku ili odgodi pregovora RH i EU s namjerom da dođe do odgode pregovora; ^[21] odgoda pregovora se i dogodila zbog ucjenjivanja Hrvatske zato ?to nije izru?ila generala Antu Gotovinu, ^[21] nedu?nog, ?to je drugostupanjska presuda poslije i pokazala.

Danas se velikosrpski projekti o?ituju i u reviziji radova povijesne znanosti, posebice hrvatske i crnogorske, a usmjereni su prema negiranju nacionalne svijesti i povjesnosti hrvatskoga naroda, kao i negiranju postojanja Hrvata kroz povijest na prostorima Republike Hrvatske, kao i u susjedstvu, odnosno u starim hrvatskim iseljeni?kim zajednicama.

Pojedini radovi idu dotle u svojoj megalomaniji da izvrtanjem i krivim predstavljanjem "?injenica" odnosno iskrivljavanjem podataka prikazuju "ra?irenost Srba" u jugoisto?noj Europi, od " Istre preko Vojne krajine, Dalmacije s Bokom, do Slavonije, Baranje, Ba?ke i rumunjskog dijela Banata ". ?tovi?e pojedini autori u svojim kvaziznanstvenim radovima u znanstvenim ?asopisima pi?u teze sa zaklju?cima " da nema etni?kih Hrvata u prijenavedenim regijama, nego da su to etni?ki Srbi rimokatoli?ke vjere (rimokatoli?ki Srbi u Istri, s Kvarnerom, Vojnom krajinom, Dalmacijom s otocima, zatim Bunjevci, ?okci, Kra?ovani i ostali), koji pod utjecajem rimokatoli?ke propagande su prihvatili hrvatsko ime za vlastito i za vlastitu narodnosnu odrednicu ". ^{[22] [23]}

Velikosrpstvo se danas o?ituje i na podru?ju ?porta. Tako srbijanske ?portske organizacije i dalje prisvajaju sva odli?ja koja su osvojili ?porta?i iz Hrvatske kao svoja, ignoriraju?i ?injenicu sukcesije raspadnute SFRJ odnosno da Srbija nije jedina sljednica SFRJ. ^[24]

Drugi Memorandum SANU , memorandum iz 2012., ima za cilj umanjiti krivnju Srbije i nevojnim putem posti?i ono ?to Srbija nije uspjela u ratu. U tom je pravcu Zakon o dijaspori i Srbima u regiji Republike Srbije.

Tomislav Nikoli? , biv?i ?lan velikosrpskog pokreta , danas je predsjednik Republike Srbije. U razgovoru uo?i drugog kruga predsjedni?kih izbora u Srbiji za njema?ki list Frankfurter Allgemeine Zeitung izjavio je da mu je projekt Velike Srbije neostvareni san i da danas po?tuje međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, te da se Hrvati nemaju ?to vra?ati u Vukovar "jer je to bio srpski grad". Intervju je objavljen 19. svibnja 2012.

Na pitanje novinara da komentira to ?to u Vukovaru danas ?ivi vi?e Srba nego prije deset godina, Nikoli? je kazao da je to "zato ?to je Vukovar bio srpski grad" i da se zato u njega Hrvati sada "nemaju ?to vra?ati" ^[25] U srpnju 2021. godine prilikom posjete djece iz Hrvatske i Federacije BiH , srbijanski predsjednik Vu?i? poru?io je srpskoj djeci iz susjednih zemalja da je Beograd njihov glavni grad, rekav?i: "Beograd jeste na? glavni grad. Kako god okrenete nekome se vi?e dopadne Novi Sad ili neko drugo mesto, ali Beograd je ishodi?te svih nas, i va?no je da poznajete svoj glavni grad" . ^[26]

Sli?ni ?lanci [ uredi | uredi kod ]

• Velika Hrvatska
• Velika Bosna
• Velikosrpska ideologija
• Srpski svet

Vrela [ uredi | uredi kod ]

• Svetozar Markovi?:Srbija na istoku, Novi Sad 1872.
• Branimir Anzulovic: Heavenly Serbia: From Myth to Genocide, NYU Press, 1999.
• Philip J. Cohen: Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History (Eastern European Studies, No 2), Texas A & M University Press, Reprint Edition, February 1997.
• Ivo Banac: The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Cornell University Press, Reprint edition, 1988.

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Zajedni?ki poslu?itelj ima jo? gradiva o temi Velika Srbija

• Ideologija Velike Srbije   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 5. o?ujka 2016. ( Wayback Machine )
• Raspad i smrt Jugoslavije
• Izvorni dokument:pdf na ?irilici   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 27. rujna 2007. ( Wayback Machine )
• Memorandum: sa?etak   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 3. travnja 2005. ( Wayback Machine )
• Stevan Dedijer: Velika Srbija i mali glupi akademici
• Raspad SFRJ i priprema agresije
• Nata?a Ba?i?: Jezi?ni identiteti nesrpskih naroda u velikosrpskom programu dr?avnoga sjedinjenja   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 17. prosinca 2014. ( Wayback Machine ), Hrvatska revija br. 3/2014.