Sveti Augustin (Aurelije Augustin
) (
lat.
:
Aurelius Augustinus Hipponensis
;
Tagaste
,
13. studenog
354.
?
Hippo
,
28. kolovoza
430.
) bio je najutjecajniji
anti?ki
kr??anski
mislilac ?ija je misao zna?ajno pro?ela
zapadnu filozofiju
i kr??ansku
teologiju
. Svetac je
Katoli?ke Crkve
i teolo?ki autoritet. Njegov na?in gledanja na grijeh, milost, slobodnu volju i spolnost te?ko se mogu zaobi?i. Najpoznatije djelo su mu
Ispovijesti
(Confessiones)
, duhovno-filozofska autobiografija prepri?ana u prvome licu. U njoj opisuje svoj gre?an ?ivot i stranputice, preobra?enje preko
sv. Ambrozija
, ulazak u duhovnu sferu bitka, i naposljetku, svoje biskupstvo u Hipponu. Jedan je od ?etiri velika latinska
crkvena oca
, uz sv. Ambrozija,
sv. Jeronima
i
sv. Grgura Velikoga
. Osim toga bio je
pisac
,
glazbeni teoreti?ar
,
teolog
i jedan od najutjecajnijih
kr??anskih
u?itelja
. Koristio se
novoplatonizmom
za izra?avanje kr??anskih ideja. Univerzalno je prihva?en od srednjega vijeka sve do dana?njeg dana.
[1]
Sveti Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. studenoga 354. u
Tagasti
, gradi?u u
Numidiji
. Danas je to mjesto u
Al?iru
, a zove se
Souk Ahras
. Njegov otac bija?e mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato ?e Augustin mo?i na ?kole samo uz obilnu pomo? jednog svog za?titnika. To je za njega bilo poni?avaju?e i on je tu milostinju dodu?e primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u du?u onu silnu osjetljivost, koja ?e za njega biti karakteristi?na kroz cijeli ?ivot. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin-bezbo?nik, majka mu je
sveta Monika
bila gorljiva kr??anka (jedan pisac veli “fantasti?na”), prava vjernica, i?la je dva puta na misu, mole?i za preobra?enja svoga sina. Augustin je bio veoma ?ivahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran u?enik, odvi?e svjestan da mu u?enje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede ?kole zavr?io je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je po?ao u
Madauru
gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se tako pripremio za zvanje govornika.
Homer
i gr?ki jezik ne u?ini?e na njega ba? neki ja?i dojam. No zato se zanosio i bio odu?evljen za rimskog pjesnika
Vergilija
. Lio je suze ?itaju?i o nesre?i kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti ku?i. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridru?io jednoj bandi mladih izgrednika razbija?a. Na sre?u, to nije dugo potrajalo. Zahvaljuju?i svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u
Kartagi
, gdje je bujao razvratan i pokvaren ?ivot, a u tu je mo?varu i on uronio. Na?ao si je “prijateljicu”, s njom podr?avao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je dr?ala ne samo ?elja za naukom ve? i ?arka ljubav prema djevojci. Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje je postigao. Piju?i iz ?a?e u?itaka punim gutljajima, u?ivaju?i ugled blistava studenta, u du?i je ipak bio nemiran. Tada je ?itao
Ciceronova
djela i u du?i mu se po?e buditi “ljubav prema mudrosti”. ?itao je i
Bibliju
, no njezin hrapavi jezik, prema blje?tavu Ciceronovu stilu, ?inio ju je u njegovim o?ima bijednom knjigom.
[2]
Uskoro je upao i u mre?u Manijevih u?enika te postao
manihejac
. Manihejci su tuma?ili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog po?ela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je nau?avanje nastalo prije vi?e od dva stolje?a u sredi?njoj Aziji ? pod perzijanskim u?iteljem
Zoroasterom
, ?iji je nauk razlikovao Ahuru Mazdu i Ahrimona ? te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadaju?i kr??anstvu te?ke gubitke. Sve događaje u svijetu tuma?ili su kao borbu između dviju vje?itih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomije?anosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispo?etka bio odu?evljen manihejac, no tada se po?eo sve vi?e oslobađati mitolo?koga sadr?aja tog nauka. Po?eo je uo?avati zbrkanost manihejskog nauka na podru?ju filozofije i teologije te njezinu dekadencu na podru?ju morala. Bio je i odvi?e inteligentan, da ne bi uo?io ?to je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve vi?e tragao za pravim smislom ?ivota, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor.
Poslije ?e Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih ?elimo svesti na ono bitno, mo?emo re?i ovako:
1. Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savr?en, nepromjenjiv i vje?an, bez po?etka i svr?etka. A takvo bi?e mo?e biti samo jedno jer, kad bi ga u savr?enosti mogao netko drugi nadma?iti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, mogu? je samo jedan pravi Bog, nema dualizma.
[2]
Zavr?iv?i nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je slu?bu obavljao 13 godina. ?elja za karijerom odvest ?e ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim ?e
i u
Rimu
predavati retoriku. Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obra?enje, no molitva osta dugo neusli?ana. Kad je njezin sin, koji bija?e u?itelj govorni?tva u Kartagi, naumio po?i u Rim da bi ondje mogao jo? uspje?nije pou?avati njegova se majka pobojala da ?e u velikom gradu za njezina sina biti jo? vi?e pogibelji pa ga je pla?u?i molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljede?u no? provela u molitvi, mole?i Boga da sprije?i odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao. Za?to Bog nije usli?io njezinu molitvu? Zato ?to je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje ?e se Augustin obratiti. Sam ?e kasnije re?i: “Bo?e, ti nisi ispunio ?elju moje majke da joj dadne? ono za ?to je uvijek molila!”
[2]
Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namje?tenje u carskoj rezidenciji u
Milanu
, gradu koji je tada bio prijestolnica
Zapadnorimskoga Carstva
. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osje?a: “U meni su dva ?ovjeka…” Međutim Milano ?e postati odlu?na to?ka njegova ?ivota. Ondje je po?eo prou?avati djela genijalnog mislioca
neoplatonizma
Plotina
(205. ? 270.). Tamo ga je prona?la Monika, anđeo ?uvar njegova ?ivota, te ga uspjela skloniti da prekine nedopu?tene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa
svetoga Ambrozija
(340. ? 397.) ? po Augustinu prvi ?ovjek koji je zabilje?en u povijesti da ?ita naglas ? u kojem je na?ao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najva?nijim ?ivotnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mu?ili. Augustin je po?udno slu?ao njegove propovijedi, gutaju?i njegove rije?i. Smatrao ga je nedosti?ivim govornikom. Poslije ?e o svojim do?ivljajima u milanskoj katedrali zabilje?iti: “O Bo?e, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio ?ar pobo?nosti.” Uz govorni?tvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo po?elo prodirati i
Kristovo
Evanđelje
. Tada je ?itao i Plotinove
Enneade
i ta lektira dade kona?an pravac njegovu ?ivotu. Po Plotinovu
idealisti?kom
misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se pribli?io
kr??anstvu
. Međutim se jo? uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: ?astohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni u?ici.
[3]
Bo?ja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke ?ivotopis
sv. Antuna pustinjaka
, iz pera
sv. Atanazija
? ?ovjeka koji je napisao Nicejsko vjerovanje ? ?ita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mno?tva onih kojih su sve ostavili i po?li za Kristom u pustinju, u samo?u, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlu?nim korakom od svoga ?ivota i on mora ne?to pametno stvoriti. Taj ?e korak biti dar Bo?je milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s
pelagijancima
, znat ?e je braniti ne samo iz Svetoga pisma, ve? i iz vlastitog iskustva.
[4]
Prizor kona?nog obra?enja sam je Augustin ovjekovje?io u
Ispovijestima
. U to je vrijeme upadno tra?io samo?u. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje ku?e u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomo? odozgora. Vapio je: “A ?to sada, Gospodine, i kako ?e dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je ?uo kako netko dje?jim glasom vi?e: “Tolle ? lege, tolle ? lege! ? Uzmi i ?itaj!” Uzeo je Sveto pismo i o?i mu se zaustavi?e na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oru?je svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspu?tenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14). Taj je nadahnuti tekst bio savr?en odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispuniv?i mu srce sna?nim svjetlom. U svojoj 32. godini ?ivota Augustinova du?a pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli ?ivot zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.
Augustin je jo? nekoliko tjedana nastavio svoju slu?bu profesora govorni?tva, a onda se zahvalio. S majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogu?ili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj no?i 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat kr?tenja sa svojim sinom Adeodatom. Na povratku u
Afriku
Monika je umrla u
Ostiji
, lu?kom gradu na u??u
Tibera
u Tirensko more. Tko je pro?itao Augustinove Ispovijesti, rado posje?uje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a jo? divnije ?ivot i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najve?ih genija kr??anstva. Na zidu jedne od negda?njih ku?a ispisan je Augustinov dijalog (dakako skra?en) s majkom kad su u Ostiji ?ekali brod; majka ga nije do?ekala, ve? je ondje umrla, sva sretna ?to je uz nju stajao njezin obra?eni sin za ?ije obra?enje bija?e prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mno?tvo ?rtava. Augustin je stigao u zavi?aj u jesen 388. Prodao je o?evo imanje te s prijateljima i istomi?ljenicima provodio neke vrste redovni?ki ?ivot produbljuju?i svoju duhovnost te studiraju?i i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.
[5]
Tada se jednog dana na?ao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predlo?io zajednici da mu izaberu sve?enika koji ?e mu pomagati, a osobito u propovjedni?koj slu?bi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapa?ena. Narod je povikao: “Augustin ? sve?enik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u pla?, smatraju?i se valjda nevrijednim, no sve bija?e uzalud. Narod ovdje bija?e, doista, glas Bo?ji. Njegovo je sve?eni?ko ređenje bila odlu?ena stvar. Zaređen je za sve?enika 391. godine. Za njega je to bila velika ?rtva. Morao se odre?i onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog ?ivota u dru?tvu prijatelja te prihvatiti te?ke slu?be sve?eni?kog slu?enja. No, kr??anin nije vjernik samo za sebe, ve? i za Crkvu, za zajednicu. Augustin ?e 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po va?nosti gradu rimske Afrike. Utjecaj ?e hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, ve? i vremenski sve do dana dana?njega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afri?kog episkopata, ali i teolo?ka svijest i savjest cijele Crkve. Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je slu?bu shva?ao “ne kao predstojni?tvo, ve? kao slu?enje”. Sa svojim je klerom provodio zajedni?ki ?ivot pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu ?ast.)
Augustin je obavljao i slu?bu velikog teologa i u?itelja Crkve. On je ?itavom svojom kulturom bio Rimljanin, a ina?e genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je
filozof
,
teolog
, pastir du?a, ?ovjek velike duhovnosti, nau?itelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provla?e sve rasprave tada?nje afri?ke Crkve i kr??anskoga svijeta, osobito one ?to ih prouzro?i?e
donatisti
i
pelagijanci
. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do slu?be Crkvi njegova i budu?ih vremena. On je najzna?ajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce
patristike
. No, iako je bio jedan od najve?ih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo
Retractationes
u kojem je korigirao neka svoja mi?ljenja. U tome je također pokazao veli?inu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrje?iv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim
Ispovijestima
? remek-djelu kr??anske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo
De civitate Dei
(O Bo?joj dr?avi) u kojem je sadr?ana najvrjednija starokr??anska apologetika, obrana kr??anstva, a u isto vrijeme po?tovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast
Rimskog Carstva
krivo kr??anstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena:
maniheizmom
,
donatizmom
i
pelagijanizmom
. Donatisti?ka je hereza nau?avala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne ?isto?e i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isklju?ivo samo od onih ?istih u kojoj za grje?nike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Nau?avali su i neke druge zablude, na primjer ponovno kr?tenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i u?inkovitost vezala uz ?isto?u djelitelja. Za Augustina je to zna?ilo svoje ufanje stavljati u ?ovjeka, a ne u Krista, uzro?nika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu zna?i da nije Petar ili Ivan koji krsti, ve? je to Krist sam.
[5]
Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost isto?nog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je ?ovjeka kod stvaranja upravio prema kona?nom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milo??u. ?ovjek je nadnaravna slika Bo?ja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povra?ena u prvotno stanje. Krist je svojom milo??u spasio i opravdao palog ?ovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnu?a. Opravdavaju?a milost je ponovno stvaranje ?ovjeka jer po njoj postaje homo novus ? novi ?ovjek u Kristu. Ta milost sadr?i u sebi izlijevanje Bo?je ljubavi na ?ovjeka koji postaje Bo?ji prijatelj, ljubimac, ?tovi?e, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu ?ovjekove ?ine ?ini nadnaravnima i za nebo zaslu?nima. ?ovjek, dakle, s Bo?jom ljubavlju i milo??u, bez koje ne mo?e ni?ta, mora surađivati, a to zna?i ?ivjeti u Bo?joj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, ne?e te i spasiti bez tebe!” Pelagijanizam, na ?alost, stavlja u ?ovjeka preveliku mo?, kao da mu nije potrebna Bo?ja milost. Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomo?nika.
Umro je 28. kolovoza 430., kad su
Vandali
ve? tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na
Sardiniju
, a g. 722. Luitprand ga je prenio u
Paviju
. U Ispovijestima Augustin priznaje: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tra?io nasr?u?i na ta lijepa bi?a koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe dr?ale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluho?u, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepo?u, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdi?em za tobom, okusio sam ga pa gladujem i ?eđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”
[5]
Augustin i filozofija
[
uredi
|
uredi kod
]
Od drevne misli Augustin je naslijedio ideju da je filozofija "ljubav prema mudrosti" (Confessiones 3.8;
De civitate Dei
8.1), tj. poku?aj potrage za sre?om ? ili, kao ?to su to mislili kasnoanti?ki mislioci, i poganski i kr??anski. spasenje ? tra?enjem uvida u pravu prirodu stvari i ?ivljenje u skladu s tim. Ovu vrstu filozofije on izri?ito podupire, posebno u svojim ranim radovima (Contra Academicos 1.1). Uvjeren je da je pravi filozof ljubitelj Boga, jer je istinska mudrost u krajnjem slu?aju identi?na Bogu, to?ka na kojoj se osje?a u dogovoru s
Pavlom
(1. Korin?anima 1,14) i
Platonom
(usp. De civitate Dei 8.8). Zato smatra da je kr??anstvo "prava filozofija" (Contra Iulianum 4.72; mi?ljenje je uobi?ajeno među drevnim, posebno gr?kim, kr??anskim misliocima) i da je prava filozofija i istinska (kultna) religija identi?na (De vera religione 8). U slu?aju dvojbe, praksa ima prednost nad teorijom. U isto vrijeme, Augustin o?tro kritizira ?filozofiju ovoga svijeta“ (sekularnu) cenzuriranu u Novom zavjetu koja odvra?a pa?nju od
Krista
(Kolo?anima 2: 8). U svom ranom radu ovu presudu obi?no ograni?ava na helenisti?ke materijalisti?ke sustave (stoicizam, skepticizam i epikurizam) (Contra Academicos 3.42; De ordine 1.32); kasnije ga pro?iruje ?ak i na platonizam jer potonji negira mogu?nost povijesti spasenja (De civitate Dei 12.14).
Glavna gre?ka s kojom filozofi pogrije?e je arogancija ili ponos (superbija), prigovor koji uzima s obzirom na to da je arogancija, prema Augustinovom mi?ljenju, korijen svih grijeha. Iz bezobrazluka filozofi pretpostavljaju da mogu dosti?i sre?u vlastitom vrlinom (De civitate Dei 19.4, kritika prvenstveno usmjerena protiv stoika), pa ?ak i oni među njima koji su stekli uvid u pravu prirodu Boga i njegovu Rije? (tj. platonisti) nisu u stanju "vratiti se" u svoju bo?ansku "domovinu", jer s ponosom odbacuju posredovanje Krista utjelovljenoga i umjesto toga pribjegavaju ponosnim i zlobnim demonima, tj. tradicionalnim
poganskim
kultovima
i
teurgiji
(Confessiones 7.27; U evangelium Iohannis tractatus 2,2?4; De civitate Dei 10,24?29; Madec 1989). U svojim prvim radovima Augustin opisuje vlastiti filozofski program frazom "spoznati Boga i du?u" (Soliloquia 1.7; De ordine 2.47) i obe?ava da ?e ga provoditi sredstvima platonske filozofije sve dok nisu u sukobu s autoritetom biblijskog otkrivenja (Contra Academicos 3.43). Tako ponovno postavlja stara filozofska pitanja o pravoj prirodi ljudskog bi?a i prvom principu stvarnosti, a on zastupa klju?nu neoplatonsku ideju da znanje o na?em istinskom ja uklju?uje znanje o na?em bo?anskom podrijetlu i omogu?ava nam da se vratimo na njega (usp. Plotinus, Enneads VI.9.7.33?34). Iako su to osnovne karakteristike Augustinove filozofije kroz cijelu njegovu karijeru, one se zna?ajno razlikuju i modificiraju kako se njegov anga?man s biblijskom mi?lju poja?ava i pojmovi stvaranja, grijeha i milosti dobivaju ve?i zna?aj. Augustin u potpunosti nije svjestan ? jer to tada nije bilo mogu?e ? srednjovjekovnog i modernog razlikovanja "filozofije" i "teologije"; oboje su neraskidivo isprepleteni u njegovoj misli ? kao i u misli ve?ine srednjovjekovnih mislilaca ? i neprihvatljivo je poku?ati razdvojiti ih fokusiranjem isklju?ivo na elemente koji se s modernog stajali?ta smatraju ?filozofskim“.
Augustinov platonizam
[
uredi
|
uredi kod
]
Augustin nam govori da ga je u osamnaestoj godini
Ciceronova
(sada izgubljenog) protrepti?kog dijaloga Hortensius pokrenuo za filozofiju (Confessiones 3.7), te da je kao mladi? ?itao Aristotelove Kategorije i da je na njegovo obra?enje uvelike utjecalo njegovo ?itanje
neoplatoni?ara
, kao i
Pavlova
pisma (ib. 7.27; Contra Academicos 2.5). Od 390-ih nadalje Biblija postaje odlu?uju?a za njegovu misao, posebno knjiga Postanka, Psalmi i pavlinski i johanski spise (iako njegova
egzegeza
ostaje filozofski impregnirana), a ?ini se da je njegova zrela nauka o milosti izrasla iz novog ?itanja Pavla oko 395. Najdu?i filozofski utjecaj na Augustina je neoplatonizam. Ne navodi autore i to?ne teme ?knjiga platonista“ (Confessiones 7.13) koje je na latinski jezik preveo kr??anski neoplatonist Marius Victorinus iz ?etvrtog stolje?a (ib. 8.3.) koje je ?itao 386. godine. U dvadesetom stolje?u postojala je trajna i ponekad ?estoka rasprava o tome treba li privilegirati Plotina (koji se spominje u De beata vita 4) ili Porfirija ? koji je napisao Plotinovi autobiografiju ? kao glavni neoplatonski utjecaj na Augustina. Danas ve?ina znanstvenika prihva?a kompromis da su ?knjige platonista“ sadr?avale neke traktate o Plotinu (npr. Enneade I.6, I.2, V.1, VI.4?5) i izbor iz
Porfirija
(Sententiae i mo?da, Symmikta Zetemata). U svakom slu?aju, va?nost ovog problema ne treba preuveli?avati, jer ?ini se da je Augustin nastavio svoja neoplatoni?ka ?itanja nakon 386. Otprilike 400. imao je na raspolaganju Porfirijevu filozofiju iz Orakla; u De civitate Dei 10. (ca. 417. godina) citira iz svog Pisma Anebu i ina?e neprovjerenog anagogi?nog traktata pod naslovom, u prijevodu koji je koristio Augustin, De regressu animae, u ?ije utjecaje neki sumnjaju ve? u najranijim djelima Augustina.
Za filozofiju uma u drugoj polovici De trinitata mo?da se okrenuo neoplatonskim tekstovima o psihologiji. Iako nas izmi?u to?ni izvori Augustinovog neoplatonizma, kritika izvora uspjela je odrediti neke pro?imaju?e osobine njegove misli koje su nesumnjivo neoplatonijskog porijekla kao na primjer:
transcendencija
i nematerijalnost Boga; superiornost nepromjenjivog nad promjenjivim (usp. Platon, Timeje 28d); ontolo?ka hijerarhija Boga, du?e i tijela; beskompromisnost i besmrtnost du?e; dihotomija razumljivih i razumnih carstava (koja se pripisuju Platonu u Contra Academicos 3.37); neprostorna sveprisutnost razumljivih u razumnom (Confessiones 1.2?4; Pismo 137.4) i kauzalna prisutnost Boga u njegovu stvaranju (De immortalitate animae 14?15; De Genesi ad litteram 4.12.22); postojanje razumljivih (platonskih) oblika koji se nalaze u umu Bo?jem i djeluju kao paradigme razumnih stvari (De diversis quaestionibus 46); nutarnost razumljivog i ideja da pronalazimo Boga i Istinu okre?u?i se prema unutra (De vera religione 72); nauk zla kao nedostatka ili privole dobrote; razumijevanje ljubavi du?e prema Bogu kao kvazi-erotske ?elje za istinskom ljepotom (Confessiones 10.38). Prepoznatljiv platonski element je pojam intelektualnog ili duhovnog uspona. Augustin misli da ?emo okretanjem prema unutra i od tijela prema du?i (tj. Od znanja o objektima do samospoznaje) i od razumnog do razumljivog na kraju biti u stanju da nadiđemo sebe i stupimo u kontakt s vrhovnim bi?em koje nijedno osim Boga i Istine i to nam je vi?e unutarnje nego na?e nutarnje ja (Confessiones 3.11.) On je nadaleko inspiriran Platonovom
Dr?avom
(Politea).
Augustina je posebno zaokupljen pitanjima o Bogu, kojega otkriva kao savr?eno bi?e, prvotnu istinu i vje?nu ljubav, te pitanjima o ?ovjeku, kod kojega studira osobito narav, duhovnost i slobodu. Svoju filozofsku misao temelji na trima osnovnim na?elima:
nutarnjosti
,
sudjelovanju
i
nepromjenljivosti
.
- Nutarnjost
(interiornost) otkrio je ?itaju?i novoplatonovce. Polazi?te je ?ovjek u ?ijoj se nutrini, u njegovoj du?i, otkriva prisutnost istine: ≫U unutarnjem ?ovjeku prebiva istina≪. Ta se istina dosti?e samo umom koji je, polaze?i od podataka osjetila, sposoban spoznati istinu.
- Sudjelovanje
(participacija) sr? je Augustinove filozofije i tim na?elom izri?e da je svako dobro ili dobro po naravi ili po sudjelovanju. U prvom je slu?aju rije? o apsolutnom dobru, a u drugom o ograni?enome: ≫Svako je dobro ili Bog ili od Boga proizlazi≪.
- Nepromjenljivost
(imutabilnost) zna?i da promjenljiva bi?a nisu istinska: ≫Istinski i autenti?ni bitak samo je nepromjenljivi bitak≪. To na?elo poma?e razlikovanju bi?a po biti i bi?a po sudjelovanju, odnosno Stvoritelja i stvorenja. Na tri filozofska pitanja (bi?a, spoznaje i ljubavi) Augustin daje tri rje?enja. Probleme bi?a rje?ava bo?anskim stvaranjem ni iz ?ega, a s tim povezuje i problem zla, koje za Augustina nije bi?e nego manjak (privacija) dobra, pa zato zlo i ne mo?e opstojati nego u dobru, ali ne u savr?enom Dobru. O stvaranju ovisi i po?etak vremena. Iluminacija (rasvijetljenost, rasvjetljivanje) je Augustinov odgovor na problem spoznaje. Kao ?to je Bog uzrok bi?a, tako je i svjetlo spoznaje. Ljudska se ?e?nja za ljubavlju ostvaruje u bla?enstvu kojemu je izvor u Bogu.
Augustinova
teorija znanja
? njegova takozvana doktrina
iluminacije
ili rasvjetljavanja ? izrazito je neempirijska epistemologija zasnovana na vjerojatno neoplatoni?kom ?itanju Platonove doktrine sje?anja. Poput Platona i njegovih sljedbenika, Augustin misli da istinsko znanje zahtijeva upoznavanje iz prve ruke; informacije iz druge ruke, npr. iz pouzdanih se svjedo?enja, mogu proizvesti istinita pa ?ak i opravdana uvjerenja, ali ne i znanje u strogom smislu. U slu?aju razumnih predmeta ? koji, strogo govore?i, uop?e ne priznaju znanje, nego samo mi?ljenje ? takvo je upoznavanje iz prve ruke mogu?e kroz percepciju
osjeta
. Prepoznavanje razumljivih predmeta, međutim, ne mo?e se posti?i
empirijski
putem apstrakcije, niti nas jezi?no prenosi od strane ljudskog u?itelja; radije, takva spoznaja zahtijeva osobnu intelektualnu aktivnost koja rezultira intelektualnim uvidom, koji sudimo po kriteriju koji ne nalazimo nigdje osim u sebi.
Paradigma
ove vrste spoznaje su matemati?ke i logi?ke istine i temeljne moralne intuicije, koje razumijemo ne zato ?to vjerujemo u?itelju ili knjizi, ve? zato ?to ih vidimo sami (De magistro 40, usp. De libero arbitrio 2,34). Uvjet mogu?nosti i kriterij istinitosti ovog intelektualnog uvida nije ni?ta drugo doli Bog koji je utemeljen na na?in neoplatonskog nematerijalnog na?ela (Jedno), oboje imanentno i transcendentno u odnosu na na?u du?u. Augustin uglavnom obja?njava ovu platoniziraju?u teoriju
apriornog
znanja pomo?u dvije upe?atljive slike: unutarnjeg u?itelja i iluminacije.
U Soliloquiji Augustin ka?e, na na?in koji jako podsje?a na Platona, da upravo kao ?to je sunce i vidljivo i osvjetljava vidne predmete, kako bi oku omogu?ilo da ih vidi, Bog je razumljiv i osvjetljava razumljive predmete (koji su ovdje identificirani s objektima slobodnih disciplina i podređeni Bogu) kako bi razum ("oko" du?e) mogao aktivirati svoju sposobnost intelekcije. Kasnija verzija u De trinitate izri?ito predstavlja bo?ansko osvjetljenje kao alternativu platonskom sje?anju i situira ga u okviru teorije stvaranja. Ovdje Augustin ka?e da je ljudski um stvorio Bog na takav na?in da je "povezan" s razumljivom stvarno??u "odozdo" (subiuncta) i s kapacitetom (capacitas) koji mu omogu?uje da "vidi" razumljive u svjetlo razumljive istine, ba? kao ?to je oko po prirodi mogu?e vidjeti boje na svjetlu Sunca. Obje slike, ako se ispravno ?itaju, trebale bi sprije?iti nerazumijevanje da Augustinova epistemologija ?ini ljudsko znanje u potpunosti ovisnim o bo?anskom djelovanju, s tim da ?ovjek postaje samo pasivni primatelj otkrivenja. Prepoznavanje ne proizlazi jednostavno iz Kristove prisutnosti u na?oj du?i, ve? iz "savjetovanja" s unutarnjim u?iteljem, tj. Iz na?ih probnih prijedloga koji tvrde da prenose istinu o razumljivoj stvarnosti, nasuprot unutarnjim standardima koje posjedujemo zahvaljuju?i Kristovoj prisutnosti. I dok je svako ljudsko bi?e ?obasjano“ bo?anskom svjetlo??u barem odostraga kako bi moglo donositi istinske prosudbe o ispravnom i pogre?nom ili dobrom i zlu, kako bi se ta prirodna intuicija razvila do punog znanja ili mudrosti i bila U stvari da mo?emo voditi krepostan ?ivot, moramo se pretvoriti u
Boga
, "izvora" svjetlosti (De trinitate 14.21). Dakle, iako su sva ljudska bi?a po prirodi sposobna pristupiti razumljivoj istini, u tome uspijevaju samo oni koji imaju dovoljno dobre volje ? vjerojatno oni koji podupiru kr??ansku religiju i ?ive u skladu s tim.
Ovaj sna?ni dobrovoljni element blisko povezuje Augustinovu epistemologiju s njegovom etikom i, u kona?nici, s njegovim naukom o milosti. Kao i sve ljudske agencije, te?nja za mudro??u odvija se u uvjetima palog svijeta i susre?e se s pote?ko?ama i preprekama kojima je ?ovje?anstvo podvrgnuto zbog izvornog grijeha. Da bi ilustrirao ?to on misli pod ?viđenjem stvari sami“ ?u svjetlu istine“, Augustin ?esto navodi primjer sokratskog majeuti?kog dijaloga i ?ini se da se u nekim odlomcima svog ranog djela obra?a pozornost na platonsku doktrinu sje?anja (poznata mu je iz Cicerona, Tusculan diskutacije 1.57) anamneza, na takav na?in da implicira postojanje du?e. Te?ko je re?i je li rani Augustin doslovno vjerovao u sje?anje i preegzistenciju, posebno zato ?to je bio svjestan da neki neoplatonisti tuma?e platonsko sje?anje kao aktualizaciju na?eg stalno prisutnog, ali latentnog znanje razumljivog, a ne kao sje?anje na na?e pro?lo poznanstvo s njim. Ako se, kao u De immortalitate animae 6, uzme sje?anje kako bi se dokazala besmrtnost du?e (kao ?to je to u?injeno u Fedonu), te?ko je vidjeti kako se pretpostojanje ne bi trebalo podrazumijevati. U svakom slu?aju, neto?no je re?i, kao ?to se to ponekad i događa, da je Augustin odustao od teorije sje?anja jer je shvatio da je pre-postojanje u suprotnosti s kr??anskom vjerom. U De civitate Dei (12.14 itd.) Augustin odlu?no odbacuje platonsko-pitagorejsku metempsihozu ili prelazak du?a, kao nespojive s vje?nom sre?om i ekonomijom spasenja, a u De trinitate (12.24) [enonova verzija teorije sje?anja, koja podrazumijeva transmigraciju, odbacuje se u korist iluminacije.
Iako moderna rasprava ima tendenciju da vjeru i razum smatra alternativnim ili ?ak međusobno isklju?ivim na?inima, u Augustinovom epistemolo?kom i egzegetskom programu njih dvoje su nerazdvojni. On odbacuje
racionalizam
filozofa, posebno
manihejaca
, kao neopravdano pretjerano povjerenje u sposobnosti ljudskog razuma koje proizlaze iz gre?nog ponosa i kao arogantno zanemarivanje Kristova otkrivenja u Pismu (De libero arbitrio 3,56; 60; Confessiones 3,10-12). Protiv
fideizma
na koji je nai?ao u nekim kr??anskim krugovima inzistirao je na tome da je dobro i prirodno upotrijebiti racionalni kapacitet koji smo stvorili za tra?enje razumijevanja istina koje prihva?amo od vlasti biblijskog otkrivenja, iako ?e istinsko razumijevanje Boga biti mogu?e tek nakon ovog ?ivota kad ga vidimo ?licem u lice“. U ovom epistemolo?kom i egzegetskom programu, koji je od
Anzelma Canterburyjskog
prikladno ozna?en kao "vjera koja tra?i razumijevanje" ili "razumijevanje vjere" (intellectus fidei), vjera je prije razumijevanje u vremenu, ali strano od njega po va?nosti i vrijednosti. Prvi korak ka savr?enstvu je vjerovanje rije?ima Pisma; drugi je shvatiti da su rije?i vanjski znakovi unutarnje i razumljive stvarnosti i da nas opominju da se obratimo i da se ?savjetujemo“ s unutarnjom istinom kako bismo postigli istinsko razumijevanje i, u skladu s tim, dobar ?ivot. Filozofski argument mo?e biti od pomo?i u ovom procesu; ipak, kako Augustin primje?uje ve? u Contra Academicos, treba ga povezati s autoritetom Pisma i Vjere kako bi se sprije?ilo da nesta?ica ljudskog razuma zaluta.
?ini se da je Augustinov najraniji dijalog zabavio elitisti?ku ideju da oni obrazovani u slobodnim umjetnostima i sposobni neoplatonskog intelektualnog uspona mogu zapravo prerasti Autoritet i posti?i potpuno razumijevanje bo?anskog ve? u ovom ?ivotu. U svom kasnijem djelu odustaje od ove nade i nagla?ava da ?e tijekom ovog ?ivota, neizbje?no karakteriziran grijehom i slabo??u, svakom ?ovjeku trebati vodstvo otkrivenog Kristovog autoriteta. Vjera nije, dakle, samo epistemolo?ka, nego i eti?ka kategorija; ono je bitno za moralno pro?i??enje koje trebamo pro?i prije nego ?to se mo?emo nadati ?ak i pravu spoznaju (Soliloquia 1,12; De diversis quaestionibus 48; De trinitate 4.24; Rist 2001). U velikoj mjeri Augustinova obrana vjere kao valjane epistemolo?ke kategorije po?iva na rehabilitaciji istinskog vjerovanja protiv filozofske (platonske i helenisti?ke) tradicije. Augustin uredno razlikuje ?vjerovanje“ (fides, rije? koju on također koristi za vjersku vjeru), ?to povla?i za vjernika svijest da on ne zna, od ?mi?ljenja“ (mi?ljenje), koje su filozofi definirali kao iluziju da znaju ?to ?injenica ne zna. Bez vjerovanja u prija?nji smisao, morali bismo priznati da nismo svjesni vlastite loze i predmeta povijesnih i empirijskih znanosti o kojima, kako Augustin tvrdi u kritici platonizma, iz prve ruke znanje je rijetko mogu?e. Uvjerenje da osoba koju nismo vidjeli je bila ili je samo mo?e pokrenuti na?u bratsku ljubav prema njemu. I o?igledno je da se klju?ni događaji u povijesti spasenja, Isusova smrt na kri?u i njegovo uskrsnu?e ne mogu znati, ve? samo vjeruju u povijesne događaje, iako znakovi mogu dovesti do razumijevanja poti?u?i nas na razumljivu istinu. Stoga, premda vjera u otkrivenje prethodi racionalnom uvidu u njegovo istinsko zna?enje, odluka o tome u ?iju je vlast vjerovati i koga prihvatiti kao pouzdanog svjedoka sama je razumna. Usprkos tomu vjerovanje mo?e, naravno, biti prevareno (De trinitate 8.6). U obi?nom ?ivotu to je neizbje?no i uglavnom neproblemati?no. Ozbiljniji problem predstavlja opravdanje vjerovanja u Sveto pismo, koje je za Augustina tradicija i autoritet (auctoritas, a ne potestas) Crkve. Kasnije je i
Toma Akvinski
zastupao sli?no mi?ljenje.
Iako su se drugi latinski filozofi, posebno
Seneka
, prije Augustina slu?ili konceptom volje, ona ima mnogo ?iru primjenu u svojoj eti?koj i moralnoj psihologiji nego u bilo kojem prethodniku i obuhva?a ?iri spektar pojava nego bilo
aristotelovska
buleza (otprilike, racionalan izbor) ili stoi?ke prohaireze (otprilike, temeljna odluka da se vodi dobar ?ivot). Augustin se bli?e od bilo kojeg ranijeg filozofa pribli?io postavljanju volje kao sposobnosti izbora koja se ne mo?e ograni?iti niti na razum, niti na neracionalnu ?elju. Stoga se tvrdi da je Augustin ?otkrio“ volju. Augustin priznaje volju prvog reda i drugog reda, pri ?emu je posljednji ?in, mogu?nost izbora između sukobljenih volja prvog reda. Kao i ?elje, volje prvog reda su namjerne ili usmjerene objektima i djeluju na svim razinama du?e. Poput sje?anja i misli, volja je konstitutivni element uma. Usko je povezan s ljubavlju i, sukladno tome, lokusom
moralnog
vrednovanja. Pona?amo se dobro ili lo?e ako i samo ako na?i postupci poti?u iz dobre ili zle volje, ?to je ekvivalentno kazivanju da su motivirani pravom (tj. Bogom usmjerenom) ili izopa?enom (tj. Samoupravljenom) ljubavlju (De civitate Dei 14.7). S ovom osnovnom idejom, Augustin brani strasti ili osje?aje protiv njihove stoi?ke osude kao nepravilnosti racionalnog prosuđivanja redefiniraju?i ih neutralnije kao volje koje mogu biti dobre ili lo?e ovisno o njihovim namjernim objektima.
Mehanika volje u Augustinovoj moralnoj psihologiji sna?no je zadu?ena za stoi?ku teoriju pristajanja, koju ipak modificira u barem jednom pogledu. Kao i u stoicizmu, volja za djelovanjem pokre?e se dojmom koji stvara vanjski objekt. Na to um reagira apetitnim gibanjem koje nas nagovara da istrajemo ili izbjegnemo predmet (npr. U?itak ili strah). Ali tek kada damo svoj unutarnji pristanak na ovaj nagon ili ga odustanemo, pojavit ?e se volja koja, ako okolnosti dopu?taju, rezultira odgovaraju?om radnjom. Volja je pravi polo?aj na?e moralne odgovornosti, jer nije ni u na?oj mo?i da li se predmet predstavlja na?im osjetilima ili intelektom, niti da li ga u?ivamo (De libero arbitrio 3.74; Ad Simplicianum 1.2.21.) i na?e poku?aje djelovati izvana mo?e uspjeti ili propasti iz razloga koji su izvan na?e kontrole. Jedini element koji je u na?oj mo?i jest na?a volja ili unutarnji pristanak, za ?to smo stoga u potpunosti odgovorni. Dakle, osoba koja je pristala na preljub je kriva, ?ak i ako je poku?aj njenog ?injenja zapravo bio neuspje?an, a ?rtva silovanja koja ne pristane na djelo, ?uva je od grijeha, ?ak i ako osje?a fizi?ko zadovoljstvo (De civitate Dei 1,16-28.). Stoga Augustin grijeh definira kao "volju da se nepravedno zadr?i ili istraje" (De duabus animabus 15). Drugi stupanj gornje strukture, nehoti?no apetitno kretanje du?e, podsje?a na
stoi?ke
"prve pokrete", ali također odgovara "nagonu", koji u stoicizmu ne prethodi pristanku, ve? ga slijedi i odmah rezultira radnja. Ovakva isku?enja u Augustinu nisu osobni grijesi, nego zbog izvornog grijeha. Na?a se volja mora osloboditi bo?anskom milo??u kako bismo im se oduprijeli.
Augustinovo razmi?ljanje o
slobodnoj volji
(liberum arbitrium) podlije?e određenom razvoju tijekom svoje karijere. 390-ih, suprotstavljaju?i se
dualisti?kom
fatalizmu manihejaca, on koristi cogito nalik argument kako bi pokazao da smo odgovorni za svoje volje, jer smo sigurni da ?emo, kao ?to smo sigurni, postojati i mislite. Suvremena definicija volje kao pokreta du?e prema nekom predmetu ?elje nagla?ava odsutnost vanjskog ograni?enja, a sljede?a definicija grijeha kao nepravedne volje ?ini se da podr?ava na?elo alternativnih mogu?nosti. U djelu De libero arbitrio ? slobodna volja pojavljuje se kao uvjet mogu?nosti moralne dobrote, a samim tim i kao veliko dobro; ali kako nije apsolutno dobro (koje je sam Bog), ve? samo intermedijalno, podlo?no je zlouporabi, a samim tim i izvoru moralnog
zla
(De libero arbitrio 2.47?53). Na neki na?in, pogre?nim odabirom,
Adam i Eva
napustili su slobodnu volju i za sebe i za cijelo ?ovje?anstvo. Izvorni grijeh pretvorio je na?u po?etnu sposobnost da ne grije?imo u nemogu?nost da ne grije?imo; milost mo?e vratiti sposobnost da se ne grije?i u ovom ?ivotu i pretvorit ?e je u nesposobnost za grijeh u sljede?em (De civitate Dei 22.30; De correptione et gratia 33).
Sv. Augustin u Hrvatskoj
[
uredi
|
uredi kod
]
Augustinova misao utjecala je na hrvatske teologe, a prijevodi njegovih djela na hrvatski pribli?ili su je i ?iroj kulturnoj javnosti. Potkraj XIX. st. Antun Sasso preveo je
Ispovijesti
1894. godine. To je djelo drugi put preveo Andrija ?ivkovi? 1930., a tre?i put Stjepan Hosu 1973. godine.
[6]
Glavno Augustinovo djelo,
O dr?avi Bo?joj
, preveo je
Tomislav Ladan
i objavljeno je usporedno na latinskom i hrvatskom jeziku između 1982. i 1996. godine u tri sveska. Marijan Mandac preveo je nekoliko manjih spisa:
Pou?avanje neupu?enih
(1988.),
Rukovet
(1990.) i
Govori
(I?II, 1990. ? 93.).
Stjepan Ku?ar
preveo je djelo
O slobodi volje
(1998.). Izabrane dijelove iz Augustinovih djela objavili su
Koloman Rac
i Franjo Lasman u knjizi
Izbor iz stare knji?evnosti kr??anske
(1917.) i
Tomislav Janko ?agi-Buni?
u knjizi
Izazov starih
iz 1972. godine.
[7]
- Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (Wien: Holder, Pichler, Tempsky, posljendji volumeni Berlin: De Gruyter)
- Corpus Christianorum Series Latina (Turnhout: Brepols)
- Patrologia Latina edition [PL] (Jacques-Paul Migne (ed.), Paris 1877.)
- The Works of Saint Augustine. A Translation for the 21st Century, 46 vols., John E. Rotelle et al. (eds.), New York: New City Press, 1991?2019.
- Sveti Augustin, Ispovijesti, Verbum, Zagreb, 2012.
- Aurelije Augustin, O dr?avi Bo?joj/De civitate Dei, Kr??anska sada?njost, Zagreb, 1996.
- Ayres, Lewis, Augustine and the Trinity, Cambridge: Cambridge University Press, 2010.
- Bermon, Emmanuel, 2001, Le cogito dans la pensee de saint Augustin, Paris: Vrin.
- Bubacz, Bruce, St. Augustine’s Theory of Knowledge. A Contemporary Analysis, New York: Edwin Mellen Press, 1981.
- Frede, Michael, A Free Will. Origins of the Notion in Ancient Thought, Berkeley: University of California Press, 2011.
- Stjepan Ku?ar, Srednjovjekovna filozofija ? Sv. 2, ?kolska knjiga, Zagreb, 1996.
- Frederik Koplston, Srednjovjekovna filosofija, Tom 2, BIGZ, Beograd, 1989.
- ↑
Faktopedija
, ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004.
Mozaik knjiga
, str.144
- ↑
a
b
c
https://plato.stanford.edu/entries/augustine/#Life
- ↑
Giovanni Papini, Sveti Augustin, Verbum, Zagreb, 2013.
- ↑
Giovanni Papini,
Sveti Augustin
, Verbum, Zagreb, 2013.
- ↑
a
b
c
https://www.bitno.net/vjera/svetac-dana/sveti-augustin-neumorni-trazitelj-boga/
- ↑
7. izdanje 1997.
- ↑
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=4614
| Crkveni Oci
|
|---|
| | Apostolski Oci
| | | | Gr?ki Crkveni Oci
| | | | Latinski Crkveni Oci
| | | | Apologetski Oci
| | | | Pustinjski Crkveni Oci
| | | |
|
|