Sveti Bonaventura
(
Ivan Fidanza
;
Bagnoregio
,
oko
1221.
?
Lyon
,
15. srpnja
1274.
),
franjeva?ki
teolog
,
svetac
,
kardinal
i
crkveni nau?itelj
.
Bonaventurin grb kao kardinala Albana
Nakon svr?enih nauka "in artibus" oko
1243.
prigrlio je ?ivot i pravilo
Manje Bra?e
. Postao je u?enik
Aleksandra Hale?koga
, koga naziva "
pater et magister
". Od 1248. do 1257. predaje u
Parizu
i razvija veliku djelatnost na literarnom polju. Dana
2. velja?e
1257.
izabran je jednoglasno generalom
franjeva?kog reda
. Kroz 17 godina svoga generalstva sudjeluje u raznim poslovima reda i
Crkve
; putuje po
Italiji
,
Francuskoj
,
Njema?koj
i
?panjolskoj
, propovijeda, pi?e zna?ajna djela, bori se protiv
averoista
itd. Tako je organizirao franjeva?ki red i posebno protuma?io
Franjinu
misao s obzirom na znanost, da je nazvan drugim utemeljiteljem reda i utemeljiteljem franjeva?ke ?kole.
1265. nije se htio primiti
nadbiskupske
?asti, a
28. svibnja
1273.
je prisiljen primiti
kardinalski
?e?ir. Bio je du?a
II. lionskoga sabora
. Rade?i oko ujedinjenja
isto?ne Crkve
sa
zapadnom
, te?ko je obolio i naskoro umro, oplakan od ?itavog koncila.
Grgur X.
odr?ao mu je govor, istaknuv?i, kako je Crkva smr?u Bonaventurinom "inaestimabile damnum perpessa" (
pretrpjela nesagledivu ?tetu
), i naredio sve?enicima ?itavog svijeta, ?itati jednu misu za njegovu du?u. Potomstvo, koje je nazvalo Franju Alvernskim Serafinom, dalo je Bonaventuri slavan naziv "
Doctor Seraphicus
".
Siksto IV.
proglasi ga je
1482.
svecem, a
Siksto V.
ubrojio ga je
1588.
među crkvene nau?itelje.
Bonaventura je i
filozof
i spekulativni
teolog
i
mistik
. Njegovu nauku mo?emo pravo shvatiti i ocijeniti samo onda, ako imamo pred o?ima izvore, odakle je potekla, i prilike, u kojima je nastala:
Augustinsko-franjeva?ka sinteza
[
uredi
|
uredi kod
]
Sv. Bonaventura duguje svoju znanost
augustinizmu
, koji je primio od
Aleksandra Hale?koga
, a inspiraciju, duh, kojim je tu tradicionalnu nauku o?ivio, tra?io je u srcu
sv. Franje
. Kad je Bonaventura stupio na popri?te znanosti, mistika je prevladavala u teologiji, a znanje je bilo podređeno dobrom, krjeposnom vladanju.
Augustinova
nauka, puna milosti i obra?enja, nauka, koja se okre?e oko
Krista
kao oko svoga sredi?ta, odgovarala je i duhu i idealu sv. Franje, koji je postavio na?elo: "Deus meus et omnia", koji je posvuda, u svim stvorenjima gledao svoga Stvoritelja - stepenice, po kojima se je dizao do Izvora istine, dobrote i ljepote. I Bonaventura je ideal sv. Franje izrazio skolasti?nim jezikom. On ima pred o?ima ?itavu znanost, koja je od
Aristotela
i
Platona
, od
Grgura
i
Dionizija
do?la u zlatno doba
skolastike
; ali on posebno ho?e da slijedi Augustina, kojega naziva najve?im
metafizi?arom
(
altissimus metaphysicus
), o?troumnim braniteljem vjere, velikim teologom Rije?i, najve?im
crkvenim ocem
.
Aristotel je bio ?ovjek znanosti (
scientiae
), a Platon mudrosti (
sapientiae
). Augustin je jedno i drugo: "uterque autem sermo, scilicet sapientiae et scientiae, per Spiritum datus est Augustino". "Nitko nije bolje opisao narav vremena i materije", kli?e Bonaventura (
Opera
, VIII. 335), "kao Augustin u svojim "
Ispovijestima
"; nitko nije bolje protuma?io postanak forma i na?in rasplođivanja stvari, kao on u "'Super Genesim ad litteram"; isto tako njegov "Traktat o Trojstvu" svjedo?i, da nitko nije bolje rije?io pitanja, koja se odnose na du?u; napokon je iz njegove knjige "De civitate Dei" o?evidno, da nitko nije mudrije promozgao narav stvaranja svijeta. Ukratko, ni?ta ili gotovo ni?ta nisu nau?avali u?itelji, ?to ne ?e? na?i u Augustinovim spisima". Sv. Franjo je na?ao u Bonaventuri svoga teologa, koji je tradicionalnom augustinizmu dao poseban oblik. Bonaventurina je nauka prete?no augustinska, a u sredi?tu se ove nauke nalazi ideal sv. Franje, koji je o?ivljuje, kao ?to se u sredi?tu tijela nalazi srce, koje je pokreta? svega. To se posebno o?ituje u metodi, koju B. provodi u svojoj teodiceji, kozmologiji, psihologiji i etici.
Kr??anska filozofija i teologija
[
uredi
|
uredi kod
]
Serafinski nau?itelj tvrdi, da teologija mora upotrijebiti metodu umovanja i istra?ivanja. On ne nije?e, da
razum
, prepu?ten sam sebi, mo?e spoznati istinu, ali misli, da je ta spoznaja slaba i nepotpuna, kad je govor o
Bogu
i na?em spasenju. Nijedan filozof ne mo?e samim svojim razumom spoznati jedinstvo u
Trojstvu
, veli?anstvo Bo?je u poniznosti
Utjelovljenja
, Bo?ju nepromjenljivost u njegovu djelovanju. A bez te vjere nema prave spoznaje o Bogu.
Koliko je filozofija bez Krista slaba, najbolje pokazuje Aristotel, koji govori o ?ovjeku, ali taj je ?ovjek bez Stvoritelja, bez Uzroka i bez Svrhe, koji raspravlja dodu?e o Bogu, no taj je Bog, koji ne ljubi, ne proizvodi, ne brine se, ne obe?aje. "Necesse est philosophantem in aliquem errorem labi nisi adiuvetur per rationem fidei" (
Opera
, II., 448). Budu?i dakle da konkretno ne postoji ?ovjek, koji ne bi bio uzdignut na svrhunaravni red, i jer je ljudska du?a određena za bla?enstvo, koje ne mo?e posti?i bez vjere i milosti, jasno je, da se filozofija ne mo?e posve odijeliti od Objave, od Krista, od "intellectus fidelis". ? "Christus est omnium magister. Ipse est medium omnium scientiarum". Vjera je izvor mudrosti i znanja, "sive sit de aeternis sive de temporalibus". Krist, koji je "radix omnis cognitionis in via" (
Sermo 5 in Dom. II. Adv.
), mo?e pomo?i ?ovjeku, da ona prirođena klica znanja, usađena u njegovoj du?i, formira istinsku, iako nikada potpuno savr?enu filozofiju, "kr??ansku filozofiju". Filozofija je podređena teologiji, a teologija
kontemplaciji
, do koje nas vodi
molitva
, krjepostan ?ivot i znanost.
Bonaventura opominje, da nije dovoljna "lectio sine unctione, speculatio sine devotione, investigatio sine admiratione, circumspectio sine exultatione, industria sine pietate, scientia sine caritate, intelligentia sine humilitate, studium absque divina gratia" (
Opera
, V., 296). Ove rije?i izrazuju glavnu oznaku njegova ?itavog sustava. On promatra
svemir
, ?ovjeka i Boga; upotrebljava spekulaciju, teologiju i filozofiju, da nas dovede do intuitivne kontemplacije Boga. Augustin je ve? kazao: "Nulla est homini causa philosophandi, nisi ut beatus sit" (
De civit. Dei
, XIX., I). A poznato je, kako je sv. Franjo opominjao svoju djecu, da njihova nauka bude samo poticalo, da se ujedine s Bogom: "Ordinat suum studium ad accendendum se ipsum ad Dei amorem et mundi contemptum et ad imitandum Christum".
O?ito je, da Bog postoji. ?itav svemir je knjiga, u kojoj svaka strana sadr?i ime Stvoritelja. "In omni re, quae sentitur, sive quae cognoscitur, interius latet ipse Deus" (
Opera
, V., 325). Preko sedam stupnjeva di?emo se od ni?ega prema ve?emu tra?e?i Boga izvan nas, u nama i povrh nas. Kontingentnost, nesavr?enost, ovisnost, sastav, kretnja, relativitet ? sve, ?to gledamo u svemiru, svjedo?i, da postoji Beskona?ni, Savr?eni, Neovisni, ?isti, Neizmjerni, Apsolutni. Ako zaronimo u svoju nutarnjost i promotrimo svoje iskustvo, opazit ?emo, da apsolutne i nepromjenljive vrednote, koje tu nalazimo, ne bi mogle postojati bez nekoga bi?a, koje je apsolutno, i mi smo samo njegova slika. Postoji misao, dakle postoji Misao!
U na?oj du?i nalazimo sliku
Trojstva
, o kojoj govori Augustin: ljubav, spoznaja i pam?enje. A po?to smo promotrili Boga u osjetnom svijetu tjelesnim okom (
oculus carnis
) i promatrali ga u nama samima duhovnim okom (
oculus mentis
), promatramo ga napokon nad nama kontemplativnim okom (
oculus contemplationis
), i to u njegovu bi?u i njegovoj dobroti. Ideja nebi?a mo?e se shvatiti samo po ideji
bi?a
, i ideja nesavr?enog bi?a po ideji savr?enog bi?a: dakle prva impresija, koju duh prima, jest impresija savr?enog bi?a. A bi?e se ne mo?e shvatiti nego po samome sebi: dakle impresiju savr?enog bi?a mo?emo imati samo od samog savr?enog bi?a.
Ta Bonaventurina argumentacija, kojom dokazuje, da je nu?no u nama ideja bi?a (ili Beskona?noga), podsje?a na
Descartesov
dokaz: ideja Beskona?noga jest u meni; ona ne mo?e do?i od kona?nog uzroka; dakle dolazi od Beskona?noga, od Boga. Bog je "simplicissimum, actualissimum, ideo perfectissimum"; on, koliko je samo bi?e, samo savr?enstvo, ne mo?e ne postojati, a isto tako ne mo?e sebe ne o?itovati. Bonaventurina teodiceja nalazi svoj naravni zavr?etak u promatranju Presvetog Trojstva i Utjelovljene Rije?i. Bog-?ovjek je most, preko koga dolazimo u mir,
ekstazu
, "ignorantia docta": mi u?ivamo u promatranju (
apex mentis
) Beskona?noga, i to je prava mudrost. Dakle: na po?etku osjetna spoznaja, malo vi?e naravna spoznaja, jo? vi?e - nadnaravna vjera.
Ljubav
privla?i du?u Bogu, kao ?to te?ina privla?i tjelesa k sredi?tu.
Svijet je stvoren u vremenu: stvorenje odvijeka uklju?uje o?itu kontradikciju. Pojam svijeta, koji je stvoren iz ni?ta, a ujedno od vje?nosti, ukazuje se Bonaventuri protuslovnim. Bi?a su sastavljena ne samo iz biti i bivovanja, nego i iz materije i forme (hilemorfizam).
Da poka?e, kako je isklju?ivo samo Bog savr?ena jednostavnost, B. u?i, da anđeli imaju materiju "duhovnu". Forma completiva, koja daje bi?u njegovu specifi?nu, zadnju formu, nije nespojiva s drugim podređenim supstancijalnim formama. Bog je stvorio materiju, stavljaju?i u nju neke praklice, koje se razvijaju (
rationes seminales
). To su nesavr?ene, ali aktivne klice, koje se razvijaju u sebi. Bonaventura op?irno tuma?i Augustinovu metafiziku svjetlosti. Svako je tijelo svjetlost u svojoj biti.
Du?u
Bog stvara. Ona je ?itava u ?itavom tijelu i u pojedinim dijelovima. Teorija iluminacije opravdava apsolutni karakter na?e
spoznaje
. Ne samo da nam je Bog dao razum, koji je svjetlost, nego bo?anska svjetlost neposredno djeluje u na?em ?inu spoznaje "rationibus aeternis", koje su nazo?ne u na?em razumu. B. tvrdi, da te "rationes aeternae" nisu nazo?ne kao objekt spoznaje (on izri?ito zabacuje ono, ?to ?e se poslije zvati
ontologizam
), nego kao regulativni ?imbenik, "ratio motiva".
Promatraju?i Augustinov "Cogito" otkriva B. smisao ljudskoga duha, duha u sebi i Duha samoga; pokazuje, kako su na?i sudovi nepromjenljivi i nepogrje?ivi, koliko se na? duh nalazi pod pokretnim i regulativnim utjecajem bo?anskih Ideja. Elementi na?e metafizi?ne znanosti stvari uzeti su iz iskustva, ali nam je prirođena formalna apsolutnost ove znanosti. Postoji ne samo intelektivna nego i moralna iluminacija. ?ovjek je slobodan, ali osje?a, da se u njemu nalaze vrednote moralnog reda: "Dico ergo quod illa lux aeterna est exemplar omnium, et quod mens elevata... ad hoc pervenit. Illa ergo prima occurunt animae exemplaria virtutum" (
Opera
, V., 361). Bonaventurina etika bitno je orijentirana prema svrhunaravnoj. Volja je nad razumom. I na?e se jedinstvo s Bogom ne sastoji formalno u intelektualnom gledanju, nego u ?inu volje-ljubavi.
Vrijednost i autoritet
[
uredi
|
uredi kod
]
Ujedinjuju?i spekulaciju s pobo?no??u, skolastiku s mistikom, sadr?i B. u sebi ona dva elementa, od kojih potje?e sve, ?to je u
srednjem vijeku
veliko i lijepo, uzvi?eno i korisno. Stoga njegova nauka ima trajnu vrijednost i u?iva u Katoli?koj Crkvi onaj ugled, koji imaju drugi veliki crkveni nau?itelji.
Klement IV.
"delectatus est mirabiliter doctrina S. Bonaventurae",
Grgur X.
odobrava njegove spise i stavlja ih zajedno s drugim autenti?nim djelima: "Papa cum tota curia approbavit et in archivo ecclesiae poni fecit cum aliis libris authenticis".
Siksto IV.
veli, da je Bonaventura tako pisao, "ut in eo Spiritus Sanctus locutus videtur", a
Siksto V.
, da Bonaventura zajedno s
Tomom
reprezentira skolastiku, i stoga naređuje, da se njegova nauka slijedi "ut aliorum Ecclesiae Doctorum qui eximii sunt".
U na?e doba
Lav XIII.
,
Pio X.
,
Benedikt XV.
,
Pio XI.
tako pohvalno govore o Bonaventuri, da se iz njihovih izjava razabire, kako je on "princeps scholasticorum alter" i serafinski nau?itelj. Bonaventurina je nauka u?ivala velik ugled i na
koncilma
: lyonskom, florentinskom,
tridentinskom
i vatikanskom. Od Gersona, koji je izjavio, da mu je Bonaventura najdra?i od svih nau?itelja, jer "in dicendo solidus est et securus, pius et iustus et devotus", do
Franje Sale?koga
, koji ga zove svojim ocem, bezbrojni su u?enjaci hvalili Bonaventurinu nauku, koja "inflamat affectum et erudit intellectum".
I u na?e je doba sv. Bonaventura ne samo kao teolog i mistik predmetom udivljenja, nego posebno kao filozof. Bonaventurina je filozofija sinteza augustinizma, ali je u mnogo?emu originalna. Gilson u svome klasi?nom djelu
La philosophie de s. Bonaventure
zanosno govori o bonaventurijanizmu kao metafizici katoli?ke
mistike
, gdje je skolasti?kim jezikom izra?eno i religiozno iskustvo sv. Franje i tradicionalni augustinizam: "Nauka sv. Bonaventure nazna?uje prema na?em shva?anju vrhunac kr??anske mistike i sa?injava najpotpuniju sintezu, koju je ona ikada ostvarila". Monnot, Romever, de Margerie i drugi pozdravljaju Bonaventuru kao Augustina
13. stolje?a
. Danas, kad mnogi te?e za integralnom filozofijom uma i srca, razuma i vjere; kad se ide za tim, da se upotrijebe sve naravne i nadnaravne sile, kako bi se ostvario cilj augustinizma, naime da ?ovjek bude bla?en, Bonaventurina kr??anska filozofija postaje sve vi?e suvremena i privla?iva.
Bonaventurina djela obuhva?aju u zadnjem kriti?nom izdanju 9 svezaka
in
folio
, a svaki svezak ima oko 800 stranica. Najglavnija su ova:
- Commentarius in IV libros sententiarum
(oko 1250.?53.);
- Breviloquium
(prije 1257.);
- Quaestiones disputatae: de scientia Christi
(1254.?55.),
de mysterio Trinitatis
(1253.?55.),
de perfectione evangelica
(1255.?56.);
- Collationes de decem praeceptis
(1267.),
de septem donis Spiritus Sancti
(1268.),
in Hexaemeron
(1273.);
- De reductione artium ad theologiam
;
- Commentarius et Collationes in Evangelium Joannis
;
- Commentarius in Evangelium Lucae
(1248.?50.);
- Itinerarium mentis ad Deum
(1259.),
De triplici via
,
Lignum vitae
(tri klasi?na asketi?na djela);
- Apologia Pauperum
(1269.);
- Legenda S. Francisci
(1261.);
- mnogobrojni govori (
De sanctissimo corpore Christi
;
De Christo omnium Magistro
;
De Trinitate
).
Neka izdanja njegovih djela:
- Opera omnia
, 10 sv., Quaracchi 1882.?1902.
- Manja izdanja:
- Varia Opuscula: Breviloquium, ltinerarium mentis ad Deum, De reduc-tione artium ad theol.
, 1911.;
- Decem opuscula ad theologiam mysticam spectantia
, 1926.;
- Sti Bon. Opera theologica selecta
, 2 sv., 1934. ? 38.;
- Collationes in Hexaemeron et bonaventuriana quaedam selecta
, 1934.
- E. Gilson,
La philosophie de s. B.
, Pariz, 1924. (?ivotopis, nauka, obilna bibliografija);
- L. Lemmens,
Der hl. B.
, Munchen, 1909.;
- J. Bo?itkovi?,
S. Bonavetmae doctrina de gratia et libero arbitrio
, Marienbad, 1919.;
- R. Guardini,
Die Lehre des hl. B. von der Erlosung
, Dusseldorf, 1921.;
- L. de Carvalho e Castro,
Saint B. le Docteur Franciscain
, Pariz, 1923.;
- B. A. Luyckx,
Die Erkenntnislehre B-s, Munster, 1923.;
- A. Stohr,
Die Trinitatslehre des hl. Bonaventura
, Munster, 1923.;
- B. Rosenmoller,
Religiose Erkenntnis nach Bonaventura
, Munster, 1925.;
- J. M. Bissen,
L'exemplarisme divin selon S. Bon.
, Pariz, 1929.;
- J. F. Bonnefoy,
Le Saint Esprit et ses dons selon saint B.
, Pariz, 1929.;
- S. Grunewald,
Franziskanische Mystik
, Munchen, 1931.;
- F. Imle-J. Kaup,
Die Theologie des hl. B.
, Werl, 1931.;
Ovaj ?lanak uklju?uje tekst iz
Hrvatske enciklopedije
, objavljivane od
1941.
do
1945.
godine, koja je
javno dobro
.