Progla?enje neovisnosti Albanije (albanski: Shpallja e Pavaresise ili Deklarata e Pavaresise ) je jedan od najva?nijih događaja u albanskoj povijesti. Neovisnost Albanije je progla?ena 28. studenog 1912. na velikoj skup?tini u Valoni i predstavlja zavr?nicu vi?edesetljetne albanske borbe za neovisnost .

Pozadina [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanci o temama: Albanski narodni preporod , Prvi balkanski rat i Srpska okupacija Albanije

?lanice Balkanske lige su napale Osmansko Carstvo u listopadu 1912. godine u cilju podjele njegovih balkanskih posjeda, ?to je dobrim dijelom uklju?ivalo oblasti naseljene Albancima. ^[1] Albanci su se protivili zauzimanju svojih naselja i organizirali su dobrovolja?ke jedinice koje su pru?ile jaki otpor. ^[2]

Srbija je tijekom listopada i studenog 1912. zaposjela ve?i dio Albanije, zajedno s albanskom obalom na kojoj je najva?nija strate?ka to?ka bila luka Dra? . Ra?unalo se s politikom svr?enog ?ina. ^[3] Kada je crnogorska vojska napala Skadar , nai?la je na jak otpor turskog garnizona potpomognutog sa ?est tisu?a albanskih dobrovoljaca. ^[4] Poslije dugotrajne opsade uz pomo? srpske vojske i mnogo ljudskih ?rtava, kralj Nikola je u?ao u grad 23. travnja, kapitulacijom Esad-pa?e. ^[3] Gr?ka vojska je prodirala s juga. Nakon ?to su vojske balkanskih dr?ava osvojile ve?inu albanskih oblasti, albanski glavari su se povukli na slobodnu oblast Vlore (Valone).

Albanski predstavnici su se u po?etku borili za autonomiju Albanije u okviru Osmanskog Carstva. Međutim, nakon velikih potresa u prvom balkanskom ratu, kada su balkanski teritoriji Osmanskog Carstva podijeljeni između susjednih dr?ava, Albanci se također odlu?uju za stvaranje neovisne dr?ave.

Pripremanje skup?tine [ uredi | uredi kod ]

Istaknutu ulogu u ovim događajima je imao albanski politi?ar Ismail Qemali . Nakon ?to je srpska vojska poslije Kumanovske bitke (23. i 24 listopada 1912) u?la u Skoplje Qemali je doputovao iz Trsta u Bukure?t , u kojem je ?ivjela velika zajednica Albanaca. Qemali se u Bukure?tu dogovorio s albanskim prvacima da zajedno otputuju u Albanski vilajet . Iz Bukure?ta je slao brzojave u sve krajeve Albanskog vilajeta tra?e?i da svi po?alju zastupnike u Valonu na veliki nacionalni kongres. Qemali se također susreo s ministrom vanjskih poslova Austro-Ugarske grofom Berchtoldom, koji je podr?ao njegove poglede na rje?enje nacionalnog pitanja Albanaca i stavio mu na raspolaganje brod koji ga je prevezao do luke Dra? . ^[5] Iz Dra?a je ?emali s grupom Albanaca iz Rumunjske odjahao u Valonu. ^[6]

Luku Valona je gr?ka mornarica dr?ala u blokadi i sa svojih brodova je topni?tvom granatirala grad. ^[7]

Narodna skup?tina u Vlori [ uredi | uredi kod ]

Zastupnici [ uredi | uredi kod ]

U Valoni je u ku?i D?emil-bega (|Xhemil bey) odr?ana velika narodna skup?tina kojoj su prisustvovali predstavnici iz svih oblasti u kojima ?ive Albanci. ^[8] Skup?tinu su ?inili predstavnici s teritorija ?etiri vilajeta Osmanskog Carstva (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski vilajet) uklju?uju?i i nekolicinu Albanaca iz Bukure?ta . Navedeni predstavnici se u Albaniji nazivaju O?evima osniva?ima ( Baballaret e kombit ):

• Berat : Sami Bey Vrioni , Ilias Bey Vrioni , Taq Tutulani , Babe Dud Karbunara ;
• Skrapar : Xhelal bej Koprencka ; Hajredin bej Cakrani ;
• Lu?nja : Qemal bej Mullai , Ferit bej Vokopola , Nebi Efendi Sefa ;
• Debar : Myfti Vehbi Dibra , Sherif Lengu ;
• Mat : Ahmet Zogu (kasnije Kralj Zog), Riza bej Zogolli , Kurt Age Kadiu ;
• Ohrid i Struga : Zyhdi bej Ohri , Dr. H. Myrtezai , Nuri Sojlliu , Hamdi bej Ohri , Mustafa Baruti , Dervish bej Hima ;
• Dra? : Abaz Efendi Celkupa , Mustafa Age Hanxhiu , Jahja Ballhysa , Dom Nikolle Kacorri ;
• Tirana : Abdi bej Toptani , Murat bej Toptani ; Ymer Sollaku
• ?ijak : Xhelal Deliallisi , Ymer bej Deliallisi , Ibrahim Efendiu ;
• Kroja : Mustafa Merlika-Kruja ;
• Elbasan : Lef Nosi , Shefqet bej Daiu , Qemal bej Karaosmani , Dervish bej Bicaku ;
• Pe?in : Mahmud Efendi Kaziu ;
• Gram? : Ismail Qemali Gramshi ( ne mije?ati ga s Ismailom Qemalijem );
• đirokastra : Elmaz Boce , Veli Harxhi , Myfid bej Libohova , Petro Poga , Jani Papadhopulli ;
• Parmet : Veli bej Kelcyra , Syrja bej Vlora ;
• Tepelene : Feim bej Mezhgorani ;
• Janjina : Kristo Meksi , Aristidh Ruci ;
• ?amerija : Veli Gerra , Jakup Veseli , Rexhep Demi , Azis Tahir Ajdonati ;
• Delvine : Avni bej Delvina ;
• Kor?a : Pandeli Cale , Thanas Floqi , Spiro Ilo ,
• Pogradec : Hajdar Blloshmi ;
• Kosovski Vilajet ( đakovica , Mitrovica , Pe? , Plav - Gusinje , itd.): Rexhep Mitrovica , Bedri bej Ipeku , Salih Gjuka , Mit'hat Bey Frasheri , Mehmet Pashe Derralla , Isa Boletini , Riza bej Gjakova , Hajdin bej Draga , Dervish bej Ipeku , Zenel bej Begolli , Qerim Begolli ;
• Skadar : Luigj Gurakuqi ;
• Vlora : Ismail Qemali , Zihni Abaz Kanina , Zyhdi Efendi Vlora , Qazim Kokoshi , Jani Minga , Eqerem bej Vlora ;
• Albanska emigracija iz Bukure?ta : Dhimiter Zografi , Dhimiter Mborja , Dhimiter Berati , Dhimiter Ilo

Iako je iz određenih oblasti Osmanskog Carstva u kojima su ?ivjeli Albanci bilo prisutno vi?e osoba, dogovoreno je da svaka regija ima po jedan glas, neovisno od broja osoba iz te regije koje su nazo?ne. ^[9] Predstavnici nekih gradova koji su se nalazili pod opsadom (npr. Korce i Skadra ) nisu mogli sti?i do Valone, pa su među nazo?nima odabrane osobe koje ?e zastupati te krajeve. ^[9]

Odluke [ uredi | uredi kod ]

U Valoni, dana 28. studenog 1912. godine, Narodna skup?tina je proglasila Albaniju neovisnom dr?avom. ^[10] Po usvajanju teksta deklaracije Ismail Qemali je iza?ao na terasu zgrade skup?tine i pred okupljenim građanima razvio crvenu albansku zastavu s crnim dvoglavim orlom . Nakon toga su albanski predstavnici uputili brzojave balkanskim susjedima:

≫?elim obavijestiti va?e ekselencije o izuzetnom događaju u narodnom ?ivotu Albanaca. Predstavnici svih albanskih oblasti, razli?itih vjeroispovijesti, koji su se sastali ju?er u narodnoj skup?titi u gradu Valoni, objavili su neovisnost Albanije i izabrali privremenu vladu. Albanci su sretni ?to se pridru?uju obitelji slobodnih naroda isto?ne Europe s jedinim ciljem ?ivota u miru sa svim susjedima. Nadamo se da ?e ovu promjenu u ?ivotu na?eg naroda kao i na?u privremenu vladu priznati vlade va?ih ekselencija, da ?e svako neprijateljsko djelovanje va?e vojske u na?oj zemlji prestati i da ?e svi albanski teritoriji koje su sad zaposjednuti od strane savezni?kih vojski, opet biti slobodni. ^[11] ≪

( Telegram predsednika albanske privremene vlade ministrima inostranih poslova Crne Gore, Srbije, Bugarske i Gr?ke, 29. novembra 1912. )

Dne 4. prosinca 1912, Skup?tina Valone izabrala je prvu Vladu neovisne Albanije. Na ?elu privremene vlade bio je Ismail Qemali , koji je uspio pridobiti podr?ku Austro-Ugarske i Italije. Također, uspostavljeno je vije?e staraca (albanski: Plekёsia ), koje je pomagalo Vladi na du?nosti. Organiziranje narodne vojske povjereno je Rizi-beju iz đakovice i Isi Boletiniju , koji se ispred srpske vojske preko Ljume povukao u Valonu. ^[12] Skup?tina je za albansku nacionalnu zastavu izabrala crvenu zastavu s dvoglavim orlom Skenderbega .

Granice novoprogla?ene dr?ave nisu bile jasno utvrđene. Deklaraciju su izglasali albanski prvaci iz sva ?etiri vilajeta koja su naseljavali Albanci (Kosovski, Skadarski, Janjinski i Bitoljski), ali nisu ?inili apsolutnu ve?inu stanovnika. Također, Privremena vlada Albanije u trenutku progla?enja nezavisnosti nije imala kontrolu nad mnogim oblastima na koje je polagala pravo.

Međunarodno priznanje i utvrđivanje granica [ uredi | uredi kod ]

Radi ustanovljenja novih granica na Balkanu sazvana je u Londonu međunarodna konferencija veleposlanika velikih sila (Austro-Ugarske, Italije, Rusije, Francuske, Njema?ke i Ujedinjenog Kraljevstva). ?lanice Balkanske lige nisu priznavale neovisnost Albanije i tra?ile su podjelu albanskih teritorija. Međutim, ve? prvog dana veleposlani?ke konferencije, 17. prosinca 1912. godine, donesen je na?elni zaklju?ak o formiranju Kne?evine Albanije zajam?ene od strane ?est sila. ^[3]

Albanska delegacija je zahtijevala punu neovisnost Albanije u okviru svojih etni?kih granica. Srbija je zahtijevala da se grani?na linija povu?e razvođem zapadno od Ohridskog jezera i Crnog Drima, tako bi dobila De?ane, đakovicu, Prizren, Debar i Ohrid . Crna Gora je, pak, tra?ila granicu na rijeci Mati i razvođu Drima i Fani, tako da joj pripadnu Skadar, Medova i Lje? . Gr?ka je, na jugu, tra?ila ?itav sjeverni Epir. ^[3] Protiv zahtjeva balkanskih susjeda navodio se demografski argument. Austro-Ugarska je, u skladu s demografijom, predlagala granicu Albanije koja bi obuhva?ala i đakovicu, Debar, Kor?u, Janjinu, Strugu i Ohrid, Pe? i Prizren . ^[3] Srbija je, uz podr?ku Francuske i Rusije, uspjela dobiti Pe?, đakovicu, Prizren, Debar i Ohrid. ^[2]

Dana 20. prosinca 1912. veleposlani?ka konferencija u Londonu je priznala neovisnu Albaniju. ^[13] Londonskim mirovnim ugovorom 30. svibnja 1913. godine Albanija je slu?beno priznata kao dr?ava. 29. srpnja 1913. godine velike sile su Kne?evinu Albaniju stavile pod upravu međunarodnog povjerenstva na razdoblje od deset godina, a za prvog kneza Albanije postavljen je Nijemac Vilim Wiedski (Wilhelm von Wied). Novonastala Kne?evina Albanija je obuhvatila tek oko polovice albanskog etni?kog teritorija, dok se veliki broj Albanaca na?ao u okviru Srbije , Crne Gore i Gr?ke . ^[14] Međutim, ni po zaklju?enju Londonske konferencije srpske trupe se nisu povukle na demarkacijsku liniju. Tek ultimativnom prijetnjom velikih sila i topovima s austro-ugarskih i talijanskih brodova okrenutim ka luci Dra?u, Srbija je bila prisiljena na povla?enje. ^[15] Srpska vojska se po?ela povla?iti iz Albanije u drugoj polovini kolovoza 1913. godine, tijekom Drugog balkanskog rata. ^[3]

Posljedice [ uredi | uredi kod ]

Usprkos podr?ci zapadnih zemalja, albanska dr?ava se od samog nastanka suo?avala s ozbiljnim problemima. Novoosnovanu dr?avu su 1912. ? 1913. okupirale trupe okolnih zemalja (Srbije, Crne Gore i Gr?ke). Esad Pa?a Toptani je krajem 1913. uz pomo? Srbije preuzeo vlast u sredi?njoj Albaniji, ne priznaju?i nadle?nost privremene vlade. Međunarodna zajednica je 1914. za upravitelja Albanije imenovala Vilima Wiedskog , ali zbog izbijanja pobune i prvog svjetskog rata on iste godine napu?ta zemlju. Tijekom narednih godina, u Albaniji je vladala neka vrsta bezvla??a . ^[16]

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, dijelove Albanije su sukcesivno zauzimale razne dr?ave ( Srbija , Austro-Ugarska , Italija ), da bi po zavr?etku rata Italija, Gr?ka i novoosnovana Kraljevina SHS nastavile otimanje oko nje. Valonskim ratom 1920. Albanci protjeruju Talijane, nakon ?ega uspostavljaju kontrolu nad ve?im dijelom albanskog teritorija. Beogradska vlada je i dalje nastavila izazivati nestabilnosti u Albaniji, pru?anjem podr?ke svojim klijentima i katoli?kom separatizmu na sjeveru ( Republika Mirdita ). ^[17] Tijekom 1921. Kraljevina SHS ?e zajedno s Gr?kom ^[18] po?eti voditi agresivni rat protiv Albanije koji ?e do?i na naslovne strane svjetskog tiska i na dnevni red Lige naroda . ^[19]

Veleposlani?ka konferencija u Parizu je 21. studenog 1921. potvrdila granice Albanije iz 1913. godine i priznala Albaniju kao potpuno neovisnu i suverenu dr?avu.

Naslijeđe [ uredi | uredi kod ]

Dan usvajanja deklaracije o neovisnosti Albanije slavi se kao dr?avni blagdan u Albaniji pod nazivom Dan neovisnosti. ^[20] Ovaj blagdan slave i Albanci izvan Albanije, neki i pod imenom Dan albanske zastave .

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Vidi jo? [ uredi | uredi kod ]

• Prizrenska liga
• Albanski narodni preporod
• Srpska okupacija Albanije
• Vojna povijest Albanije 1912?1920
• Valonski rat