Povijest Libanona se?e i oko 3000. godine prije Krista. Njegov obalni pojas nastanjivali su semitski narod Kanaanci , koje su Grci prozvali Feni?ani , zbog ?injenice da su prodavali ljubi?astu tintu ( gr? . phoinikies).

Fenicija nije postojala kao centralizirana politi?ka cjelina, jer je bila podijeljena na nekoliko gradova-dr?ava, kao ?to su: Tir , Sidon i Biblos (danas poznat kao Sur, Saida i Jebail). Zbog prirode teritorija, Feni?ani su se okrenuli moru , koje su koristili za razvoj trgova?ke djelatnosti. Biblos, jedan od najva?nijih feni?kih gradova, odr?avao je veze sa starim Egiptom u vrijeme Starog kraljevstva, u koji je izvozio ulje, vino i drvo. Odnosi Fenicije s Egiptom prekinuti su oko 17. stolje?a prije Krista, kada su Hiksi napali zemlju faraona . Nakon ?to je Amosis I. , prvi faraon 18. egipatske dinastije, protjerao Hikse, po?elo je razdoblje egipatske dominacije nad Fenicijom. Pad Egipta od 14. stolje?a pr. Kr. nadalje omogu?io je Feniciji da ponovno stekne svoju neovisnost u 12. stolje?u pr. Kr.

Majstori u umije?u navigacije, Feni?ani ?e nastaviti osnivati ??trgova?ka mjesta u mediteranskom bazenu, na Cipru , u sjevernoj Africi ( Utica i Kartaga ) i na Pirinejskom poluotoku ( Cadiz ).

Između 875. i 608. pr. Kr., feni?ki su gradovi izgubili svoju neovisnost u korist Asirije , iako su je poku?ali vratiti kroz nekoliko pobuna . Sredinom 8. stolje?a pr. Kr., Tir i Biblos su se pobunili, ali ih je Tiglat-Pileser III. pokorio, nametnuv?i im velike poreze . U 7. stolje?u pr. Kr., Sidon se pobunio i Asarhadon ga je potpuno uni?tio; njegovi su stanovnici bili porobljeni. Na ru?evinama Sidona, Asarhadon je naredio izgradnju novog grada. Krajem 7. stolje?a pr. Kr., Asiriju je uni?tila nova sila regije, Babilon . Pobune su postale jo? ?e??e u razdoblju babilonske dominacije. Tir je digao ustanak , nakon ?to je trinaest godina odolijevao opsadi koju su nametnule trupe Nabukodonozora II. Babilonska vladavina zavr?ila je kada je Kir II. osvojio Babilon 539.-538. pr. Kr.

Nakon smrti Aleksandra Velikog 323. pr. Kr., njegovo ?e carstvo biti podijeljeno između njegovih generala. ^[1] Isprva je feni?ke gradove kontrolirala egipatska dinastija Ptolomejeva, koju je utemeljio Ptolomej I. ; od oko 200. pr. Kr. pre?li su u domenu Seleukida, koji su ih zadr?ali do rimskog osvajanja Pompeja 64. pr. Kr.

Fenicija je bila uklju?ena u rimsku provinciju Siriju. Grad Beirut bio je cilj va?nog programa javnih radova tijekom vladavine Heroda Velikog , nakon ?to mu je car August dodijelio status kolonije. Feni?ani, organizirani u nekoliko gradova-dr?ava, pro?irili su pomorsku trgovinu po Sredozemlju i osnovali nekoliko kolonija diljem sjeverne Afrike, od kojih je najva?nija Kartaga (dana?nji Tunis ). Kartaga je bila kolonija grada Tira, glavnog feni?kog grada u pomorskoj trgovini. Kada je Aleksandar Veliki opkolio i zauzeo Tir, gradska aristokracija pobjegla je u Kartagu. Među podvizima starih Feni?ana je izum abecednog pisma, koje su prilagodili Grci i sami Semiti, ?to je dovelo do dana?njeg rimskog, gr?kog, ?irili?nog i arapskog alfabeta.

Jo? jedan veliki podvig bilo je feni?ko putovanje oko Afrike, napravljeno tisu?ama godina prije nego ?to su to u?inili Portugalci. Nakon pada pod makedonsku vlast, sredi?te feni?ke kulture postala je Kartaga, a regija je izgubila velik dio svoje velike va?nosti. Godine 146. pr. Kr., Kartagu je uni?tilo Rimsko Carstvo tijekom Tre?eg punskog rata , a feni?ka se kultura raspr?ila i na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (?ak i sam alfabet Tuarega , koji je prethodio Arapima, dolazi izravno iz feni?kog alfabeta). Libanon, prakti?ki protektorat carstava koja su ga okru?ivala, pada pod rimski jaram.

U to vrijeme, u gradu Berilosu (dana?nji Beirut ) nastala je jedna od najve?ih Pravnih ?kola u Rimskom Carstvu . Podjelom Carstva prelazi na bizantsko podru?je. Carstvo je pokazalo malo interesa za regiju, koju je u to vrijeme preobratila Maronitska Crkva (ve?inska katoli?ka denominacija u Libanonu do danas).

U visokom srednjem vijeku preuzeli su ga Arapi i pripojili ga Siriji. Budu?i da je blizu glavnog grada kalifata, Damaska , do?lo je do razumnog razvoja u regiji. Tijekom kri?arskih ratova, zauzeli su ga kri?ari, koji su svoju prijestolnicu osnovali u Tripoliju i podvrgli Maronitsku Crkvu - Rimokatoli?koj Crkvi . Budu?i da je djelovao u feudalnom sustavu, Libanon su brzo ponovno zauzeli Arapi, a nedugo zatim i Osmansko Carstvo.

Nakon kolapsa Osmanskog Carstva nakon Prvog svjetskog rata , Liga naroda dala je Francuskoj mandat nad pet pokrajina koje ?ine dana?nji Libanon. Moderni libanonski ustav, nacrt 1926. godine, određuje ravnote?u politi?ke mo?i između glavnih vjerskih skupina, to?nije između muslimana i maronita.

Zemlja je stekla neovisnost 1943., a francuske trupe povukle su se 1946. Libanonska povijest od neovisnosti obilje?ena je naizmjeni?nim razdobljima politi?ke stabilnosti i preokreta ( Libanonski građanski rat ), isprepletenim prosperitetom ste?enim polo?ajem Bejruta kao regionalnog sredi?ta financija i poslovanja. ^[2]

Izvori [ uredi | uredi kod ]