Pierre Curie
Rođenje	15. svibnja 1859. Pariz , Francuska
Smrt	19. travnja 1906. Pariz , Francuska
Narodnost	Francuz
Polje	Kemija , fizika
Institucija	Sveu?ili?te u Parizu ( Sorbona )
Alma mater	Sveu?ili?te u Parizu ( Sorbona )
Akademski mentor	Gabriel Lippmann
Istaknuti studenti	Paul Langevin Andre-Louis Debierne Marguerite Catherine Perey
Poznat po	Radioaktivnost , Polonij , Radij , Curiejeva temperatura Curie-Weissov zakon Piezoelektri?ni u?inak
Istaknute nagrade	Nobelova nagrada za fiziku (1903.)
Godine 1895. o?enio se Marijom Skłodowskom . Njihova k?er Irene Joliot-Curie je također dobitnica Nobelove nagrade.
Portal o ?ivotopisima

Pierre Curie ( Pariz , 15. svibnja 1859. - Pariz, 19. travnja 1906. ), francuski kemi?ar i fizi?ar. Suprug M. Curie-Skłodowske , otac Irene Joliot-Curie . Radio kratko vrijeme kao profesor na Sorbonai (od 1904. do 1906.), jer je rano izgubio ?ivot u prometnoj nesre?i. Sa suprugom otkrio je (1902.) zakon radioaktivnoga raspadanja . Zajedno sa suprugom Marijom Skłodowskom-Curie i Antoineom Henrijem Becquerelom dobio je 1903. Nobelovu nagradu za fiziku . Na?ao je da radij neprestano stvara toplinu ; otkrio je na?elo simetrije u kristalografiji , aperiodi?ku analiti?ku vagu i drugo. S bratom Jacquesom otkrio (1883.) pojavu piezoelektri?nog u?inka . Formulirao (1895.) Curiejev zakon (nazvan i Curie-Weissov zakon ), koji pokazuje ovisnost magnetske susceptibilnosti ili elektri?ne susceptibilnosti χ nekog materijala o temperaturi:

${\displaystyle \chi ={\frac {C}{T-T_{c}}}}$

gdje je: C - konstanta ovisna o vrsti materijala , T - apsolutna temperatura , a T _c - Curiejeva temperatura (Curiejeva to?ka). Iznad Curiejeve temperature feromagneti?ki materijali pokazuju paramagneti?ka svojstva prema Curie-Weissovu zakonu. Pri toj temperaturi magnetska susceptibilnost te?i u neizmjernost. Bio je ?lan Francuske akademije znanosti (od 1905.). U ?ast bra?nomu paru Curie nazvana je mjerna jedinica aktivnosti radioaktivnog izvora kiri , kemijski element kurij , radioaktivni mineral kirit . ^[1] Pierre Curie umro je tragi?nom smr?u u 47. godini ?ivota, u nesre?i ko?ije u Parizu. No, ve? tada je bio te?ko bolestan, najvjerojatnije od posljedica pretjeranog izlaganja radijaciji . ^[2] Posmrtni ostaci Pierrea i njegove supruge preneseni su 1995. u pari?ki Panteon .

Doprinosi [ uredi | uredi kod ]

Bio je pionir na polju fizike i kemije , a poznata su njegova prou?avanja na podru?ju kristalografije , magnetizma , piezoelektriciteta i radioaktivnosti .

Radioaktivnost [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Radioaktivnost

Radioaktivnost je spontano emitiranje alfa-?estica i beta-?estica iz tvari , ?esto pra?eno i emisijom gama-elektromagnetskih valova , pri ?em se mijenjaju svojstva tvari, to jest kemijski elementi prelaze iz jednih u druge te se oslobađa energija u obliku kineti?ke energije emitiranih ?estica ili energije elektromagnetskih valova . Prirodnu radioaktivnost otkrio je  Antoine Henri Becquerel 1896. uo?iv?i da uranijeve soli emitiraju nevidljivo zra?enje koje djeluje na fotografsku plo?u kroz za?titni papir te da pod utjecajem toga zra?enja  elektroskop gubi elektri?ni naboj . Maria Skłodowska-Curie otkrila je 1898. takvo zra?enje kod torijevih spojeva, te da se na zra?enje ne mo?e utjecati elektri?nom strujom , zagrijavanjem, kemijskim reakcijama i sli?no, da se radioaktivni kemijski elementi pretvaraju jedni u druge i da vjerojatnost raspada ne ovisi o starosti pojedinog atoma. Ernest Rutherford otkrio je 1899. da se zra?enje radija mo?e podijeliti u dvije komponente, koje se razli?ito apsorbiraju u tvarima. Slabo prodornu komponentu, koja je jako ionizirala zrak, nazvao je alfa-zrakama , prodorniju komponentu beta-zrakama . Francuski fizi?ar Paul Villard ve? je 1900. otkrio jo? prodorniju komponentu, gama-zrake . Ernest Rutherford i Frederick Soddy (1902.) na temelju analize gibanja zraka u magnetskome polju objasnili su prirodu radioaktivnosti. Wolfgang Pauli postavio je 1930. hipotezu o postojanju  neutrina , tada?njim detektorima neuhvatljive ?estice koja odnosi dio energije u beta raspadu . Enrico Fermi postavio je 1933. prvu strogu teoriju beta raspada koja pretpostavlja da prijelaz neutrona u proton ili obratno uzrokuje slabo nuklearno međudjelovanje, a pritom dolazi do simultane emisije, odnosno apsorpcije elektrona i neutrina. Irene Joliot-Curie i Frederic Joliot-Curie prvi su 1934. umjetno izazvali radioaktivnost i proizveli umjetni radioizotop stabilnog elementa. ^[3]

Radij [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Radij

Radij je prirodni radioaktivni kemijski element. Poznata su 4 radijeva prirodna radioizotopa s masenim brojevima 223, 224, 226, 228 (najstabilniji je ²²⁶ Ra, s vremenom poluraspada 1 600 godina ). Radij je jedan od najrjeđih elemenata u prirodi, gdje ga na 1000  tona eruptivnoga stijenja ima u prosjeku samo 2 do 3  mg . Sav radij koji danas postoji u prirodi potje?e od radioaktivnoga raspada te?ih elemenata, uranija , torija i aktinija . Pri radioaktivnom raspadu radija njegovi se atomi pretvaraju u atome radona , a oni u atome olovnog izotopa ²⁰⁶ Pb. Radij su 1898. otkrili Pierre Curie i Maria Skłodowska-Curie u uraninitu na temelju njegove specifi?ne aktivnosti, koju nisu mogli protuma?iti samo prisutnom koli?inom uranija i polonija. Metalni radij u ?istom stanju dobili su prvi put M. Curie-Skłodowska i francuski kemi?ar Andre Debierne (1910.). Uporaba radija zasniva se na njegovoj radioaktivnosti. Do 1950. mnogo se rabio u anti tumorskoj terapiji i za proizvodnju svjetle?ih premaza za broj?anike satova i razli?itih mjernih instrumenata . Slu?io je također kao izvor zra?enja u nuklearnim istra?ivanjima, u radiografiji metala i kao izvor radona. Kako je kancerogen (naj?e??e mo?e uzrokovati rak kostiju), u novije je doba u medicini i industriji zamijenjen sigurnijim i jeftinijim izvorima zra?enja. ^[4]

Polonij [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Polonij

Polonij je radioaktivni kemijski element, srebrnobijeli te?ki metal, koji se pojavljuje u dvije modifikacije razli?ite gusto?e (9,32 g/cm³ i 9,4 g/cm³). Poznati su polonijevi radioizotopi s masenim brojevima između 192 i 218 (najstabilniji je ²⁰⁹ Po, s vremenom poluraspada 102 godine), a neki od njih ?lanovi su radioaktivnih raspadnih nizova. Polonij se kao jedan od najrjeđih elemenata u Zemljinoj kori pojavljuje u uranijevim rudama. Godine 1898. otkrila ga je Maria Skłodowska-Curie sa suprugom Pierreom Curieom, u uranijevu smolincu i nazvala ga po svojoj domovini Poljskoj . Polonij slu?i kao izvor ioniziraju?ega zra?enja i sredstvo za ionizaciju , na primjer za uklanjanje stati?kog elektriciteta . ^[5]

Curiejeva temperatura [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Curiejeva temperatura

Curiejeva temperatura je temperatura iznad koje feromagneti?na tvar gubi svoja feromagnetska svojstva i postaje paramagneti?na . Ime je dobila po francuskom fizi?aru Pierru Curieu. Pri temperaturama ni?im od Curiejeve magnetski momenti atoma unutar magnetskih domena djelomi?no su jednako usmjereni. Pribli?avanjem temperature Curiejevoj temperaturi, termi?ko gibanje atoma sve vi?e naru?ava ovo zajedni?ko usmjerenje. Pri Curiejevoj temperaturi ukupna magnetizacija jednaka je nuli tako da materijal postaje paramagneti?an .

Piezoelektri?ni u?inak [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Piezoelektri?ni efekt

Piezoelektri?ni efekt ili piezoelektri?ni u?inak je pojava elektri?nog naboja na plohama nekih kristala (na primjer  kremena ,  turmalina ) ili kerami?kih masa (na primjer barijeva titanata) pri mehani?kom stla?ivanju ili rastezanju. Tu su pojavu otkrili (1880.) i prou?ili francuski fizi?ari i bra?a Jackues i Pierre Curie, te ustanovili da postoji i obrnuta pojava, to jest da se neki kristali pod djelovanjem elektri?noga polja ste?u ili raste?u (poslije nazvana Lippmannov efekt ili Lippmannov u?inak, po  Gabrielu Lippmannu ). Primjenjuje se u mikrofonima i raznim drugim uređajima u kojma je potrebno izazvati i izmjeriti vrlo male pomake. ^[6]

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

• Nobelova nagrada za fiziku 1903. ( engl. )
• Bibliografija   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 28. kolovoza 2006. ( Wayback Machine ) ( engl. )