Mozaik u
Eufrazijevoj bazilici
Ka?njavanje Dirke
, podni mozaik u
Puli
, 2. ili 3. st.
Mozaik
je odavna poznata slikarska zidna tehnika, koja se izvodi slaganjem raznobojnih, manje ili vi?e pravilnih kockica
kamena
, obojenog
stakla
, glazirane
keramike
. Poznate su
talijanske
mozai?ke kockice
(teserae)
proizvedene u
muranskim
staklarnicama u vi?e dimenzija i velikom broju razli?itih
boja
i tonova.
Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem (
?eki?em
,
klije?tima
, itd.) razli?itih vrsta obojenog kamena. Tako usitnjene, kockice se koriste ovisno o svom obliku i boji. Kockice se utiskuju u svje?u
?buku
,
cement
, masu na bazi disperzije umjetne smole, razna ljepila, poliesterske smole (od koje se mogu praviti i kockice) i sli?no.
Mozaikom se oslikavaju zidne, podne ili svodne povr?ine. Podni mozaici su uglavnom od kamen?i?a, a zidni mogu biti i od drugih materijala.
Zlatno razdoblje mozaik je do?ivio u
Bizantu
(prije toga je ?iroku upotrebu imao u
Gr?koj
i
Rimu
), pa iako se kasnije koristio, manje je bivao zastupljen nego neke druge, jednostavnije slikarske tehnike.
Jo? od drevnih (
anti?kih
) vremena poznata su nam dva na?ina izvedbe mozaika:
- opus tesselatum
- sastavljen od kamenih kockica (nisu uvijek istih dimenzija) a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge)
- opus vermiculatum
- sastavljen od sitnijih kockica, međusobno tijesno povezanih, tako da se jedva vide ivice i međuprostori između njih. Kockice su uglavnom iste veli?ine, a izrađene su od kamena, stakla ili glaziranih odlomaka keramike.
Osim ?obi?nog“ mozaika, postoji i tehnika mikromozaika, mnogo slo?enija, iste osnove, no puno dojmljivijih rezultata, rezervirana samo za iznimno uporne i strpljive, koji ne ?ale izgubiti vrijeme kako bi postigli ?to dojmljiviji rezultat.
Postupak slaganja mozaika.
Po?inje kad je skica u boji prenesena na karton. Slika na kartonu je bez suvi?nih i sitnih
detalja jer se oni u mozaiku vrlo te?ko mogu izvesti. Kockice se tada biraju po na?elu najpogodnije boje i oblika i svojom najpovoljnije obrađenom (uglavnom najravnijom stranom) lijepe na određeno mjesto slike ljepilom topivim u vodi (metilceluloza - ljepilo za zidne tapete, tutkalo...). Između kockica se ostavljaju razmaci do 1
mm
u koje ?e kasnije u?i vezivo.
Kad se slaganje zavr?i, pripremi se okvir dimenzija mozaika, s letvicama vi?im od debljine
kockica za jedan centimetar, na ?ijoj je unutarnjoj strani razapeta ?i?ana mre?a, koja ima ulogu armature za ?buku (ili bilo koje vezivo koje kasnije ispunjava taj prostor). Pripremljeni mozaik treba prethodno navla?iti da ne bi naglo povukao vlagu iz veziva i time ga oslabio, ?to bi dovelo do pucanja. Kao vezivo mozai?kih kockica obi?no se koristi cementna pasta mije?ana u omjeru 2:1 (2 dijela opranog suhog pijeska i 1 dijela cementa).
Voda se dodaje dok se ne dobije masa koja je toliko mokra da se na povr?ini izlu?uje tanak sloj vode ako je tu?emo zidarskom ?licom. Kad se radi s tanjim kockicama, kao vezivo se mo?e koristiti i kerami?ko ljepilo. Vezivom se mozaik prelije do visine okvira.
Kad se vezivo stvrdne mozaik se okrene, o?isti od papira i ljepila toplom vodom i ?etkom.
Kod ugrađivanja mozaika na zid potrebno je zidnu povr?inu u?initi hrapavom, ako ona takva ve? sama po sebi nije. Zatim je potrebno nanijeti cementno vezivo pripremljeno od cementa i suhog pijeska u omjeru 1:3, u debljini ve?oj od debljine mozai?kih kamen?i?a. Slo?eni mozaik ili dijelove mozaika prema?emo cementnom pastom pripremljenom od cementa i vode u omjeru 1:1. Mozaik se potom utiskuje u svje?u cementnu ?buku.
Kad je cijeli mozaik postavljen na zid, papir se navla?i vodom i skine, a tek drugi dan ispire se ?etkama i vr?e se korekture. Suhi mozaik mogu?e je i polirati, a to se izvodi vo?tanom pastom.
Apsida Eufrazijeve bazilike ukra?ena bizantinskim mozaikom