Mediteranska klima je svaka klima koja nalikuje klimi zemalja mediteranskog bazena koji ?ini polovinu povr?ine s tim tipom klime ?irom svijeta. Osim podru?ja uz Sredozemno more , ovaj klimatski tip prevladava u zapadnim dijelovima Sjeverne Amerike , u dijelovima zapadne i ju?ne Australije , na jugozapadu Ju?ne Afrike i u sredi?njim dijelovima ?ilea .

Klimu karakteriziraju vru?a, suha ljeta i prohladne, vla?ne zime. Primjerice, u Perthu (Australija) na ju?noj hemisferi u zimskim mjesecima od lipnja do kolovoza padne 450 mm ki?e, a prosje?ni dnevni minimum iznosi 8 °C . Tijekom ljetnih mjeseci, tj. od prosinca do velja?e padne u prosjeku 32 mm oborina mjese?no.

Zone mediteranske klime povezane su s pet velikih suptropskih podru?ja visokog tlaka nad oceanom, azorskim maksimumom , ju?noatlantskim maksimumom , sjevernopacifi?kim maksimumom, ju?nopacifi?kim maksimumom i indijskooceanskim maksimumom. Ovi prostori visokog tlaka pomi?u se u smjeru polova tijekom ljeta, a prema ekvatoru tijekom zime, igraju?i glavnu ulogu u formiranju svjetskih tropskih pustinja i zona mediteranske klime smje?tene polarnije od pustinja. Primjerice, azorski maksimum je povezan sa Saharom i klimom mediteranskog bazena. Ju?noatlantski maksimum je sli?no povezan s pustinjom Namib i mediteranskom klimom zapadnog dijela Ju?ne Afrike. Sjevernopacifi?ki maksimum je povezan s pustinjom Sonora i kalifornijskom klimom, dok je ju?nopacifi?ki maksimum povezan s pustinjom Atacama i klimom sredi?njeg ?ilea. Indijskooceanski maksimum je povezan s pustinjama zapadne Australije ( Velika pje??ana pustinja , Velika Viktorijina pustinja i Gibsonova pustinja ) i mediteranskom klimom jugozapadne, ju?ne i sredi?nje Australije.

Biom mediteranskih ?uma i grmlja usko je povezan s mediteranskim klimatskim zonama. Posebna raznolikost klime su povr?ine sklerofilnog grmlja koje se u mediteranskom bazenu naziva makija , chaparral u Kaliforniji, matorral u ?ileu, fynbos u ju?noj Africi, te mallee i kwongan u Australiji. Vodene zajednice u regijama s mediteranskom klimom prilagodile su se godi?njem ciklusu u kojem abiotski (okoli?ni) nadzori toka populacije i strukture zajednice dominiraju tijekom poplava, dok biotski (npr. kompeticija i predacija) nadzori postaju sve vi?e va?niji tijekom opadanja nanosa. Okolinski nadzori postaju sve dominantniji kako okoli?ni uvjeti postaju sve vi?e surovi (tj. vru?i i suhi). Posljedica toga je sposobnost ovih zajednica na vrlo brzi oporavak nakon su?a , poplava i po?ara .