Lisinski
je prvi
hrvatski
dugometra?ni igrani
film
, snimljen
1944.
godine.
[1]
Lisinski
je prvi zvu?ni film u
Hrvatskoj
, a govori o ?ivotu
Vatroslava Lisinskog
, prvog, i zapravo, jedinog zna?ajnog
skladatelja
iz vremena
ilirskog preporoda
. Djelo je nagla?eno edukativnog tona, s
pripovjeda?em
koji razglaba o sudbini hrvatskih talenata.
[2]
Odlikuje se izrazito artificijelnom glumom te sentimentalnim tonom te?e prihvatljivim suvremenom gledatelju.
[2]
Na razini pojedinih snimaka, međutim, fotografijom, scenografijom i organizacijom masovnih prizora,
Lisinski
se pribli?ava ostvarenjima razvijenijih
kinematografija
, a ponajvi?e odra?ava duh i poetiku
ilirskoga
stvarala?tva.
[2]
Snimanje filma omogu?io je za?etnik profesionalne kinematografije u Hrvatskoj
Marijan Mikac
.
[3]
Lisinski
(
Branko ?poljar
) i Hedviga Ban (
Lidija Dominkovi?
)
U Zagrebu
1944.
u zgradi
HNK
daje se koncert skladbi
Vatroslava Lisinskog
pod ravnanjem
Borisa Papandopula
. Dirigent se na po?etku obra?a publici u kazali?tu, govore?i kako je ?ivot tog velikog hrvatskog talenta bio turoban i bijedan. Zatim nas slika vodi u Zagreb
1841.
Lisinski radi kao pisar, ?inovnik pri vladi. U slobodno vrijeme se uzdr?ava i podu?avaju?i djecu glasoviru. Iako je izuzetno glazbeno nadaren, nema hrabrosti oku?ati se ne?to skladati.
Njegov prijatelj
?triga
nagovara ga na pisanje
budnice
Prosto zrakom ptica leti
u ?ast dolaska
Ljudevita Gaja
u
Zagreb
. Tu budnicu u svom salonu na glazbenom sijelu otpjeva grofica
Sidonija Erd?dy Rubido
, ?to predstavlja Lisinskijev prvi proboj do publike. No, predsjednik i ?lanovi
Hrvatskog glazbenog zavoda
smatraju ga diletantom i vrlo su kriti?ni prema njegovim poku?ajima. Lisinski se poku?ava probiti unato? neprijateljskom okru?ju i krhkome zdravlju, a uz potporu domoljubnih prijatelja i sponzora. Nakon uspjeha budnice, uskoro ga
?triga
nagovara na pisanje i prve hrvatske opere
Ljubav i zloba
. ?itav Zagreb se veseli i sudjeluje u stvaranju i pripremama. No, premijeru odgađa
krvoproli?e
na
Markovom trgu
1845.
U međuvremenu, Lisinski je zaljubljen u Hedvigu Ban, no ne osje?a se spremnim zaprositi je, jer "jo? nije napravio ni?ta zna?ajno". Vrijeme provodi u zajedni?kim ?etnjama prirodom, a njen otac mu iznajmi i sobicu za rad.
Uskoro Lisinski odlazi u
Mariju Bistricu
na poziv tamo?njeg ?upnika, opata. Tamo se zanima za orgulje i narodno stvarala?tvo. Uskoro pi?e i operu
Porin
. Nakon pisanja i skladanja iscrpljen je te se razboli. U op?em zanosu, ?triga skupi financijske priloge, a
ban Jela?i?
ga preporu?i za ?kolovanje na glazbenoj akademiji u
Pragu
, no tamo ga odbiju zbog starosti. Razo?aran, vra?a se u Zagreb, gdje ga HGZ namje?ta kao besplatnog predava?a na glazbenoj ?koli. Uskoro se njegove opere i skladbe prestaju izvoditi nau?trb stranih po volji vlasti. Lisinski se zaklinje da nikad vi?e ne?e skladati. Sam i napu?ten, umire u 35. godini.
Film se razvio iz ideje o srednjometra?nom kulturno-povijesnom filmu o Lisinskom, a kako usta?ke vlasti nisu odobravale ideologiju ilirskoga pokreta, autori su izbjegavali izravna upu?ivanja na taj kontekst, kao i na njegovo pravo,
slovensko
-
?idovsko
ime: Ignac Fuchs.
[2]
Pisac
scenarija
Milan Kati?
, ?ovjek koji je predstavljao vezu s
Narodnooslobodila?kim pokretom
u Hrvatskom slikopisu, u vi?e je izjava i ?lanaka za tada?nje novine neizravno 'opravdavao' izbor teme, isti?u?i da ?e kroz nju do?i do izra?aja "snaga i vrijednost hrvatske kulture".
Film je sniman na autenti?nim lokacijama u
Hrvatskom zagorju
i u
Zagrebu
, a u sceni prosvjeda na
Markovom trgu
sudjelovalo je vi?e od 200
statista
.
[4]
Lisinski
je ujedno prvi i posljednji igrani film
Oktavijana Mileti?a
u ulozi
redatelja
.
Lisinski je premijerno prikazan na
Uskrs
1944.
, koji se poklopio i s tre?om obljetnicom uspostave
NDH
.
[5]
Film je kao prvi zvu?ni doma?i dugometra?ni film do?ekan s odu?evljenjem, a gledatelji su opsjedali glumce tra?e?i ih autograme.
[5]
Budu?i da tema filma nije bila ba? po volji usta?kog vodstva, pojedini du?nosnici, pa i sam
Paveli?
, nisu se pojavili na premijeri filma.
[5]
Film je prilikom arhiviranja filmske građe iz
NDH
nakon rata istog trena progla?en kao drugorazredno djelo.
[6]
Ocijenjeno je da mu nedostaje propagandna svrha jer govori o hrvatskom skladatelju, o hrvatskoj patnji, pa ga nije imalo smisla prikazivati, pogotovo u tim ranim godinama komunizma
staljinisti?kog
tipa.
[6]
Film je zatim bunkeriran te je ostao skriven sve do slu?ajnog otkri?a 1981.
[6]
Zbog povijesne pozadine filma malo se vremena posvetilo pitanjima koliko je "Lisinski" dobar
biografski
film
i u kolikoj je mjeri njegov tretman
glazbe
, koju je
Boris Papandopulo
skladao "prema motivima Vatroslava Lisinskog", dobar ili izvrstan u odnosu na temu.
[7]
U knjizi "101 godina filma" filmski kriti?ar
Ivo ?krabalo
je najprije istaknuo dobre strane
filma
: povijesnu autenti?nost ambijenata, rasko?ne
plesove
u grofovskim odajama, maestroznu izvedbu
Ljubavi i zlobe
te veliki prizor prosvjeda na
Markovu trgu
. Isti?e i Mileti?eve asocijacije na
slikarstvo
,
barokne
interijere, detalje
orgulja
i unutra?njost crkve u
Mariji Bistrici
. Međutim, i ?krabalo je jasan pri ocjeni najva?nije filmske komponente,
scenarija
: "Dramatur?ki okvir filma je koncert
Zagreba?ke filharmonije
posve?en djelima Lisinskog".
Sama ?injenica da
film
postoji i da ima zvu?an naslov ?ini ga va?nim. Međutim, danas Mileti?ev film ostavlja gledatelja hladnim. Premda je njegov autor te?io profesionalizmu, "Lisinski" u nekim aspektima izgleda kao amaterski film. Kati?ev scenarij donio je niz prili?no naivnih
dijaloga
koji tada?nji glumci, a naro?ito nositelj glavne uloge
Branko ?poljar
, nisu znali niti mogli nadi?i.
Veljko Mari?i?
u ulozi
Alberta ?trige
, lika koji je i u stvarnosti doista bio ?duhovni pokreta?“
Vatroslava Lisinskog
, djelovao je mnogo uvjerljivije. Neprofesionalna glumica
Lidija Dominkovi?
također nije mnogo mogla dodati ulozi Hedvige Ban, ?ija se pasivna tugaljivost dana?njem gledatelju ne ?ini samo umjetnom, nego groteskno smije?nom. Poku?alo se ne?to digniteta dati ulozi
Sidonije Erdody-Rubido
, koju je glumila i pjevala prvakinja hrvatske
opere
Srebrenka Jurinac
, ali je njezina uloga bila nedovoljno velika i nedovoljno u?estala na filmskom platnu.
Restauracija i DVD izdanje
[
uredi
|
uredi kod
]
Originalni negativ filma smatrao se izgubljenim jer je prema dostupnim podacima taj
film
bio među građom koju je
jugoslavenska
policija (savezni SUP) izuzela
1958.
godine od republi?koga SUP-a Hrvatske, radi pregleda filmskog materijala u sklopu kriminalnog progona ratnih zlo?inaca.
No,
1981.
nitratni negativ je slu?ajno otkriven u spremi?tima
Jadran filma
te je potajice restauriran. Iz te je kopije izrađen dubl-negativ te tonska kopija. Nova i restaurirana kopija prikazana je
18. listopada
1990.
u tada?njem kinu "Balkan" i to povodom vra?anja spomenika banu Jela?i?u na sredi?nji
zagreba?ki
trg. Godine
2008.
Hrvatska kinoteka
fotokemijski je restaurirala
film
u laboratoriju
Jadran filma
, među ostalim kopiraju?i neke dijelove originalnog negativa u kombinirani dubl-pozitiv izrađen nakon pronalaska filma, te izradiv?i novi dubl-negativ i, nakon ponovnog o?itavanja svjetla, novu tonsku kopiju, koja je ipak sa?uvala ukopirana o?te?enja "originala" iz
1981.
Ta su urezana o?te?enja ve?inom uklonjena postupkom digitalne dodatne restauracije (skeniranjem, programiranim i "ru?nim" ?i??enjem, stabilizacijom slike, izjedna?avanjem kontrasta, izo?travanjem, itd.) koju su proveli studiji Vizije (slika) i Oktava digital (zvuk) tijekom
2009.
godine. Film je u prosincu tiskan na DVD-u u izdanju Hrvatske kinoteke - Hrvatskog dr?avnog arhiva, uz popratnu knji?icu i pretisak
scenarija
iz
1944.
godine.
[5]