Slatki ?ivot
(
talijanski
La dolce vita
) je
talijansko
-
francuski
crno-bijeli igrani film snimljen
1960.
u re?iji
Federica Fellinija
, a koji se smatra najpopularnijim i najuspje?nijim ostvarenjem njegove filmografije, odnosno jednim od najzna?ajnijih i najutjecajnijih ostvarenja europske kinematografije 1960-ih.
Po ?anru je kombinacija
drame
i
komedije
. Protagonist, koga tuma?i
Marcello Mastroianni
, je
rimski
novinar Marcello Rubini, neko? ambiciozni knji?evnik koji je primoran za ?ivot zarađivati rade?i za
tabloid
i prate?i trivijalne pri?e, kao i ?ivot
otmjenog dru?tva
i
celebrityja
. Radnja filma nema ?vrstu narativnu strukturu, te se sastoji od nekoliko epizoda koje prate tjedan dana u Rubinijevom ?ivotu, a ?to uklju?uje situacije u kojima ga privla?e kako ?ene iz miljea koji prati kao novinar, tako i lagodan ?ivot kojima su okru?eni.
La dolce vita
je izazvao veliku pa?nju jer je njime Fellini, tada jedan od najuglednijih talijanskih sineasta, simboli?ki ozna?io raskid s dotada?njim
neorealizmom
, bilo u smislu stila - pa tako film sadr?i gotovo nadrealne i groteskne scene - bilo smislu tematike, koja ?e se umjesto problema siroma?tva i dru?tvene nejednakosti vi?e baviti otuđenjem,
hedonizmom
i
dekadencijom
kako vi?e, tako i
srednje klase
stvorene u talijanskom ekonomskom bumu 1950-ih. Fellini je u filmu pokazao izuzetnu vje?tinu prikazivanjem o?trih kontrasta i kontradikcija tada?nje Italije koja se na?la između pro?losti i moderne sada?njosti (a ?to se najbolje vidi u po?etnoj sceni u kojoj
helikopter
prevozi kip
Isusa
iznad
starorimskog
akvadukta
), odnosno
katoli?anstva
i prakticiranja "slobodnih" oblika seksualnosti kao ?to su
prostitucija
i
promiskuitet
. Publici je, međutim, najvi?e u sje?anju ostala antologijska scena u kojoj ameri?ka filmska zvijezda Sylvia (?iji lik tuma?i
Anita Ekberg
) hoda u poznatoj rimskoj
fontani Trevi
.
Zbog svog sadr?aja je film, međutim, izazvao negodovanje
Rimokatoli?ke crkve
koja ga je smatrala veli?anjem i poticanjem "nemorala". Nakon ?to je film na privatnoj projekciji pogledao papa
Ivan XXIII
i, navodno, njime bio "zgro?en", film je osuđen u uvodniku vatikanskog lista
L'Osservatore Romano
, a nakon ?ega je vlada
demokr??anskog
premijera
Fernanda Tambronija
nalo?ila rezanje nekih "problemati?nih" dijelova. U
Francovoj
?panjolskoj je, pak, bio u potpunosti zabranjen za prikazivanje, te je gledateljima postao dostupan tek nakon Francove smrti
1975.
godine.
S druge strane, među kritikom i publikom su reakcije bilo daleko pozitivnije. Na
Filmskom festivalu u Cannesu
je osvojio
Zlatnu palmu
, a kasnije je dobio i
Oscar za najbolju kostimografiju
. Neki od detalja filma su postali dio popularne i op?e kulture, odnosno poslu?ili za stvaranje novih rije?i i pojmova. Lik agresivnog fotografa koji "progoni" celebrityje (temeljen na stvarnoj li?nosti po imenu
Tazio Secchiaroli
), a koga je u filmu tuma?io
Walter Santesso
, je dobio ime Paparazzo, a poslije su po njemu prozvani
paparaci
. Majice nalik na one no?ene u filmu, dobile su ime
dol?evita
.