Ovaj je ?lanak dio serije o kr??anstvu.
Kr??anstvo
Isus Krist Rođenje Kr?tenje Slu?ba Patnja Razapinjanje Uskrsnu?e
Sveto Pismo i osnove Stari zavjet Novi zavjet Kanon Svetog pisma Evanđelje Crkva Simboli
Teologija Presveto Trojstvo Bog Otac Sin Bo?ji Duh Sveti Kr?tenje Pri?est Bolesni?ko pomazanje Spasenje Kristologija Pneumatologija Eshatologija Apologetika Filozofija Misija Katoli?nost
Povijest i tradicija Apostol Kraljica neba i zemlje Sveti Petar Sveti Pavao Crkveni oci Rano kr??anstvo Konstantin Ekumenski sabor Sveti Augustin Crkveni raskol Kri?arski ratovi Protestantska reformacija Martin Luther
Denominacije Zapadno kr??anstvo Katoli?ka Crkva Rimokatoli?ka Crkva  • Grkokatoli?ka Crkva Protestantske zajednice Adventizam  • Anabaptizam  • Anglikanstvo  • Baptisti  • Kalvinizam  • Evangelizam  • Luterani  • Metodisti  • Pentekostalizam  • Kvekeri Isto?no kr??anstvo Pravoslavna crkva  • Isto?ne pravoslavne Crkve  • Asirska Crkva istoka  • Isto?ne katoli?ke Crkve Antitrinitarijanizam Jehovini svjedoci  • Sveti posljednjeg dana  • Iglesia ni Cristo
Srodne teme Umjetnost Kritika Ekumenizam Glazba Molitva Simboli
Portal:Kr??anstvo
v r u

Kri?arski ratovi bili su srednjovjekovni sveti ratovi u kojima su prete?ito sudjelovali kr??anski vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva . Cilj im je bio oslobođenje svetog grada Jeruzalema od muslimanske vlasti, a trajali su oko 200 godina, u periodu između 1095. i 1291. godine.

Do tih ratova je do?lo nakon ?to je pristup Palestini bio znatno ote?an zbog seld?u?kih osvajanja polovicom 11. stolje?a u Maloj Aziji . Period prvih ratova poklopio se s usponom papinske vlasti u kr??anskom svijetu , ?to je Katoli?ka crkva nastojala dodatno osna?iti pa je radi toga poticala novi ?ar vjerske obnove među vjernicima. ^[1] Prvi organizirani sukob kr??anskih ratnika protiv seld?uka izbio je nakon ?to je papa Urban II. (1088. ? 1099.), na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu , odr?anima 1095. godine, pozvao na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obe?av?i sudionicima oprost od svakoga grijeha . Njegov su poziv prihvatili brojni zapadnoeuropski velika?i, a potom i ?iri dru?tveni slojevi.

Po?etkom 14. stolje?a bilo je nekoliko poku?aja ponovnog pokretanja kri?arskih ratova, ali su ostali neostvareni. Od druge polovice 14. stolje?a ideja kri?arskih ratova sve se vi?e preusmjerava na pohode organizirane s ciljem zaustavljanja turskih prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva ?igmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu .

Neke kampanje, koje su trajale sve do 15. stolje?a , vođene su i u ?panjolskoj te protiv slavenskih poganskih naroda, te poganskih naroda na Baltiku , ?idova , pravoslavaca , Mongola , Katara , Staroprusa , Husita , Valdenzijanaca i politi?kih neprijatelja papinstva . ^[2]

Izraz je ostao sa?uvan i u 16. stolje?u , a ozna?avao je katoli?ko ?irenje izvan Europe ^[3] uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili predmetom izop?enja s mje?avinom vjerskih, politi?kih i ekonomskih razloga. ^[4]

Kri?arski su ratovi sna?no utjecali na razvoj europske trgovine s Istokom, u ?emu su prednja?ili primorski gradovi Genova i Venecija , koja se osim trgovine bavila i prijevozom kri?ara do Svete zemlje. Ratovi su doveli i do pove?anog znanja arapske i gr?ke kulture, do porasta obrtni?tva i razvoja gradova te do pojave bankarstva . ^[1] S kri?arskim ratovima, u opticaj ulaze i grbovi kao oznake vladarskih i velika?kih obitelji.

Uzroci [ uredi | uredi kod ]

Sveta zemlja je jo? od 9. stolje?a bila pod arapskom vla??u, no oni su dozvoljavali kr??anima i ?idovima nesmetan pristup do svetih mjesta. Prilike se mijenjaju polovicom 11. stolje?a, kada su Turci Seld?uci preuzeli vlast u Bagdadskom kalifatu i po?eli ugro?avati teritorije Bizantskog Carstva . Nakon pobjede nad bizantskom vojskom, Seld?uci su osvojili Malu Aziju, Siriju i Palestinu te su s tih podru?ja istisnuli gr?ki jezik i kr??anstvo i pro?irili arapski jezik i islam.

Premda je u 11. stolje?u u Europi po?elo razdoblje op?e demografske , gospodarske i politi?ke obnove, ni?i su dru?tveni slojevi pro?ivljavali te?ko gospodarsko stanje i glad, a 1095./1096. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija (vjerojatno kuga ), pa je poku?aj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno ote?ano jer su Seld?uci i Fatimidi ko?ili trgovinu maloazijskog i sjevernoafri?kog prostora s kr??anskom Europom. Zna?ajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o za?titi mnogobrojnih hodo?asnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoisto?nih mjesnih mo?nika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su o?ekivali koristi: vjernici ? mjesto u raju, velika?i ? nove velike posjede, seljaci ? oslobođenje od osobne ovisnosti. ^[1]

Zamisao o Palestini kao cilju kri?arskog vojnog pohoda pojavila se 1074. godine u planu pape Grgura VII. (1073. ? 1085.). Tu njegovu zamisao ostvario je papa Urban II. kad je poslao ujedinjenu kr??ansku vojsku na Bliski istok . Prvi kri?arski rat je pokrenut 1099. godine, tada je Respublica Christiana postala svjesna svog jedinstva. Za kr??ane je postojalo samo jedno pravo, jedna vjera i jedan zakon.

Prvotni i glavni cilj kri?ara bio je oslobađenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana , a kri?arski pohodi po?eli su pozivom pravoslavnoga Bizanta za pomo? u obrani od muslimanskog ?irenja Turaka Seld?uka u Anatoliji . Obnoviteljsko djelovanje rimskih papa u?vrstilo je Katoli?ku crkvu, s Papom na ?elu i dovelo do sna?ne duhovne i svjetovne prevlasti papinstva u kr??anskom svijetu. Papin poziv na sveti kr??anski rat, kao i ?arko propovijedanje zanesenjaka, poput francuskog redovnika , augustinca Petra Pustinjaka (o.1050. ? 1115.), bili su do?ekani s velikim poletom i odu?evljenjem. ^[5]

Kronologija [ uredi | uredi kod ]

U raznim dijelovima Francuske , Njema?ke i Italije na tisu?e vitezova i kmetova po?inju se okupljati na ratni pohod, stavljaju na svoje tunike veliki crveni kri? ( latinski : crucesignati ) i odlaze u 200. godi?nji rat za oslobađanje Isusova groba.

Sudionici kri?arskih pohoda su se zavjetovali i bio im je obe?an oprost grijeha iz pro?losti (indulgencija). ^{[2] [6]} Kr??ani i muslimani međusobno su sastavljali i razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao ?to je bio kr??anski savez s Rumskim Sultanatom tijekom Petoga kri?arskoga rata . Nerijetko je zbog sukoba među samim kr??anskim zemljama, kri?arski pohod imao sasvim drugi cilj. Primjerice, u ?etvrtome kri?arskome ratu je, zbog sukoba između Venecije i Bizanta , kri?arska vojska osvojila kr??anski Konstantinopol . Bilo je i drugih paradoksalnih situacija. Primjerice, papa Inocent IV. (1243. ? 1254.) pozvao je, na Lyonskom koncilu 1245. godine, na Sedmi (?esti) kri?arski rat, a istodobno je pozivao i na tzv. kri?arski pohod protiv vlastitoga politi?kog neprijatelja, cara Fridrika II. (1220. ? 1250.), koji je i sam bio istaknuti kri?ar. ^[1] ?esti kri?arski rat je prvi koji je zapo?et bez papina blagoslova, ^[7] a Sedmi , Osmi i Deveti kri?arski pohod zavr?ili su pobjedama Mamluka i Hafsida . Deveti kri?arski pohod okon?ao je kri?arske ratove na Bliskom istoku . ^[8]

Prvi kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Prvi kri?arski rat ( 1096. ? 1099. ) vodili su francuski , flandrijski i normanski velika?i pod vodstvom Godefroya od Bouillona . Ratu je prethodio govor pape Urbana II. koji je dana 25. studenog 1095. godine pozvao kr??anske vjernike u ratni pohod za oslobođenje Palestine od Seld?uka koji su 1071. godine osvojili Jeruzalem i sveta mjesta. Ve? u prvim mjesecima 1096. godine, Walter Siroma?ni i Petar Pustinjak su okupili mno?tvo ljudi, no prava je organizacija krenula tek u kolovozu te godine kada su, prema Svetoj zemlji, krenule vojske Huga od Vermandoisa, Godefroy od Bouillona, Bohemunda I. Tarantskog , Rajmunda Tulu?kog i Roberta II. Normandijskog .

U listopadu 1096. godine, pora?ena je narodna vojska pod vodstvom Waltera Siroma?nog i Petra Pustinjaka, u bitci kod Civetota u Maloj Aziji. Tek sljede?e godine prva je kri?arska vojska, pod zapovjedni?tvom Godefroya od Bouillona, pre?la Bospor kod Carigrada , da bi u lipnju kri?ari pobijedili Seld?uke u bitci kod Doryleona. Nakon toga, uslijedila je opsada Antiohije u listopadu 1097. godine, koja je zavr?ena kri?arskm pobjedom i osvajanjem Antiohije u lipnju 1099. godine. Poslije te pobjede, kri?arima je bila osigurana pomorska opskrba preko Sredozemlja i otvoren put prema Jeruzalemu.

Dana 17. srpnja 1099. godine, kri?arska je vojska oslobodila Jeruzalem, nakon ?ega je uspostavljeno Jeruzalemsko Kraljevstvo s vazalnim dr?avama Antiohijskim Kne?evstvom i vojvodstvima Tripoli i Edessa . Jedan od vođa kri?arske vojske, Godefroy od Bouillona imenovan je Za?titnikom Sv. Groba , a nakon njegove skora?nje smrti, njegov se brat Balduin I. 1100. godine okrunio za prvog jeruzalemskog kralja .

Templarski red [ uredi | uredi kod ]

Vremenski raspon koji ovdje uzimamo u obzir ograni?en je pojavom (najvjerojatnije 1119. godine) i ukidanjem (oko dva stolje?a kasnije) prvog i najpoznatijeg vojnog reda, templara . ^[9] Templarski red je osnovan u obrambene svrhe i radi pru?anja za?tite hodo?asnicima na putu u Svetu zemlju. ^[9] U doba kad su se zavjetovali prvi templari ?sveto nasilje“ doseglo je visoku razinu op?eg prihva?anja. ^[9] Templar je bio vojnik i redovnik u jednoj osobi, redovnik koji se je latio oru?ja. ^[9] Doprinos redovnika Bernarda iz Clairvauxa (1090. ? 1153.) kri?arskim ratovima bio je presudan. Kao prvi vite?ki red, templari su bili institucija nove vrste, kojima je Bernard pomogao da formuliraju Pravila reda. ^[9] Njihov oklop bio je dvostruk: tijelo je bilo za?ti?eno ?eljezom, a du?a vjerom. ^[9] Bernard je templare nazivao redovnicima. Nije sveo redovnika na vojnika, ve? je uzdignuo vojnika do redovnika. Hrabro je templare nazvao milites Christi , Kristovim vojnicima. ^[9] Bernard je s odu?evljenjem odobrio prijenos nasilja iz latinskog kr??anskog svijeta u Svetu Zemlju. Bilo mu je jasno da u svom tom mno?tvu koje ide prema Jeruzalemu ima razmjerno malo onih koji nisu zlo?inci ili bezbo?nici, razbojnici ili svetogrdnici, ubojice, krivokletnici i preljubnici, te je stoga njihov odlazak u Svetu zemlju bio dvostruko koristan.

Drugi kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Kr??anske teritorijalne ste?evine su poslije jednog desetlje?a relativnog mira zapale u nemiran period, koji ?e potrajati sljede?ih 200 godina, ?to je 1144. godine rezultiralo gubitkom grofovije Edesse koju je osvojio seld?u?ki vojskovođa Zengia. To je bio povod za pokretanje novog kri?arskog rata, na poziv pape Eugena III. (1145. ? 1153.) i Bernarda iz Clairvauxa, koji je zapo?eo tri godine kasnije.

Drugi kri?arski rat ( 1147. ? 1149. ) vodili su rimsko-njema?ki kralj Konrad III. (1138. ? 1152.) i francuski kralj Luj VII. (1137. ? 1180.) u cilju obrane ugro?ene Edesse , ali je pohod svr?io potpunim neuspjehom. Nakon ?to su kri?ari zapo?eli opsadu Damaska , u pomo? opsjednutom gradu prisko?io je s velikom vojskom seld?u?ki vojskovo?a Nur ad-Din, zbog ?ega su Konrad III. i Luj VII., nakon svega nekoliko dana, prekinuli opsadu grada i ne postigav?i ni?ta, vratili se u Europu.

Tre?i kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Tre?i kri?arski rat ( 1189. ? 1192. ) vodili su rimsko-njema?ki car Fridrik I. Barbarossa , engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. August protiv sultana Saladina , a u njemu su postignuti djelomi?ni uspjesi. Vra?eni su dijelovi teritorija Jeruzalemskog Kraljevstva koja su muslimani ne?to ranije preoteli, ali ta postignu?a nisu bila dovoljno osigurana. Car Fridrik I. Barbarossa se utopio tijekom pohoda, a na povratku u Englesku Rikarda I. zarobio je austrijski vojvoda Leopold i dulje vrijeme zadr?ao u pritvoru.

?etvrti kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

?etvrti kri?arski rat ( 1202. ? 1204. ) u organizaciji Mle?ana je uvelike kompromitirao kri?arsku ideju. Kri?arska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje, a velikim ju je dijelom instrumentalizirala mleta?ka politika za koju je osvojila Zadar ( 1202. ). Kri?arsko-mleta?ka vojska osvojila je i oplja?kala Carigrad ( 1204. ) i na ve?em dijelu Bizantskog Carstva uspostavila tzv. Latinsko Carstvo , ?ime je jo? vi?e produbljen rascjep između pravoslavaca i katolika .

Albigen?ki rat [ uredi | uredi kod ]

Albigen?ki rat ( 1209. ? 1229. ) je naziv za vojne pohode protiv patarenskih krivovjernika, albigenza , u ju?noj Francuskoj i sjevernoj Italiji .

Dje?ji kri?arski pohod [ uredi | uredi kod ]

Dje?ji kri?arski pohod ( 1212. ) u kojem su sudjelovali njema?ki i francuski dje?aci u nadi da ?e njihova nevinost ostvariti cilj koji organizirane kri?arske vojne nisu uspijevale posti?i. Pohod je tragi?no zavr?io (mnogi sudionici su prodani u roblje , a veliki broj onih koji su krenuli kopnenim putem su izginuli od gladi , studeni i razli?itih napada?a i ne stigav?i do odredi?ta). ^{[ nedostaje izvor ]}

Peti kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Peti kri?arski rat ( 1217. ? 1221. ) u kojemu su sudjelovali hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. , Ludvig I. Austrijski i njema?ki vitezovi vođen je protiv egipatskih Ejubida . Kri?ari su uspjeli nakratko osvojiti Jeruzalem i Demiettu u Egiptu, da bi ih papinski legat Pelagije izgubio u neuspjelom pohodu na Kairo.

?esti kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

?esti kri?arski rat ( 1228. ? 1229. ) imao je vi?e diplomatski nego vojni zna?aj, a u njemu je rimsko-njema?ki car Fridrik II. (u to vrijeme izop?en) uspio pregovorima s egipatskim Al-Kamilom vratiti Jeruzalem i druga hodo?asni?ka mjesta pod kri?arsku vlast.

Sedmi kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Sedmi kri?arski rat ( 1248. ? 1254. ) vodio je francuski kralj Luj IX. Sveti i bio je poku?aj vra?anja Jeruzalema (koji su ponovno osvojili muslimani 1244. ), ali je zavr?io potpunim neuspjehom i kraljevim zarobljavanjem u Egiptu.

Osmi kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Osmi kri?arski rat 1270. je ponovno pokrenuo Luj IX., ovaj put protiv Tunisa , koji je zavr?io njegovom smr?u od kuge, a jedini rezultat postigao je sicilski kralj Karlo I. , Lujev brat, nametnuv?i Tunisu svoj protektorat.

Deveti kri?arski rat [ uredi | uredi kod ]

Deveti kri?arski rat ( 1271. ) Kri?arski ratovi u Palestini prestaju padom posljednjeg kr??anskog upori?ta Akre ( 1291. ).

Zna?aj i posljedice [ uredi | uredi kod ]

Kri?arski pohodi ostavili su duboke politi?ke, ekonomske i socijalne u?inke, od kojih se neki osje?aju i u dana?nje vrijeme.

Kri?arski ratovi su va?ni za europsku ideju jer su jako va?ni ekonomski kontekst i religija. U 10. stolje?u trgova?ka izmjena s Bliskim istokom postaje sve va?nija, a potpuni monopol imaju muslimanski trgovci. U Europi je potpuno razvijen feudalizam. Stoga je ekonomski razlog kri?arskih ratova oduzimanje monopola islamskim trgovcima. Tijekom kri?arskih ratova dolazi i do kulturne interakcije: na Bizantu je u to doba bio razvijen najvi?i bonton, uporaba vilica, ali i kultura kupanja ? kupke. Također je medicina bila razvijenija u muslimanskim zemljama.

Petar ?asni (1094. ? 1156.) je ozbiljno razmi?ljao o obra?anju muslimana. ^[10] Naru?io je prijevod zbirke arapskih knjiga (uklju?uju?i Kuran ) na latinski. Latinski kr??ani nisu bili toliko zainteresirani za "arapsku u?enost" koliko za stjecanje pristupa gr?kim znanostima i filozofiji koje su Arapi sa?uvali. ^[9] Naru?io je prijevod Kurana na latinski jer je vjerovao da ?e lak?e osporiti la?nu doktrinu ako je kr??ani budu poznavali, te se doima tolerantnim i dobrohotnim ?ovjekom koji razum stavlja ispred nasilja. Pokazivao je zanimanje samo za one aspekte muslimanske kulture koje je smatrao va?nima za svoju apologiju kr??anstva. ^[9] Nakon ?to je pro?itao prijevode zbirki arapskih knjiga, priznao je da uop?e ne poznaje muslimanske obi?aje i ?ivot. ^[9]

Za vrijeme kri?arskih ratova, to?nije 1215. godine plemstvo Velike Britanije prisililo je kralja Ivana bez Zemlje da potpi?e Magna charta libertatum . Ta velika povelja sloboda ograni?avala je njegovu mo? i davala je određene povlastice plemstvu.

Na inicijativu Ramona Llulla Koncil u Vienneu naredio je 1312. godine da se na sveu?ili?tima u Parizu, Oxfordu, Bologni i Salamanci, te na papinskom dvoru, predaje arapski , hebrejski i kaldejski. ^[11] Sam Lull nau?io je arapski. Za njega u?enje isto?nja?kih jezika, osobito arapskog, bilo je izravno povezano s naporima za ?povrat Svete zemlje“.

Va?no je spomenuti Pierrea Duboisa (oko 1255. ? nakon 1321.). On je prvi razmi?ljao o tome ?to kad se dođe u Svetu zemlju. Nakon ?to se uspostavi univerzalni mir i sklad među svim rimokatolicima, zanosio se Dubois, "katolici ?e biti kreposniji, u?eniji, bogatiji i dugovje?niji negoli dosad, i sposobniji da pokore barbarske narode; oni ne?e vi?e međusobno ratovati". ^[12] Predlagao je obrazovnu reformu. ?elio je da dje?aci i djevoj?ice u?e isto?nja?ke jezike. Po zavr?etku obrazovanja, dje?aci bi odlazili iz domovine u Svetu zemlju: neki kao sve?enici, drugi kao lije?nici i veterinari, kako bi time pomogli vojsci i cijelom stanovni?tvu. I djevoj?ice bi dobivale poduku iz medicine. Poslije udaje, od tih se mladih dama o?ekivalo da obrate svoje mu?eve i da imaju kr??anske potomke. ^[13] Po?etkom 20. stolje?a Duboisove su ideje ugrađene u ?lanke Ha?ke konvencije. ^[14]

Kri?arski ratovi doveli su do boljeg upoznavanja zapada s kulturom istoka. Sudionici kri?arskih pohoda u zapadnu Europu donijeli su nove poljoprivredne kulturame ( ri?a , marelica , lubenica , ?e?er ) i nove tehnike proizvodnje tekstila (damast, nuslin) i obrade metala. Pove?an je uvoz orijentalnih lukzusnih predmeta, rijetkih vina, za?ina, te poja?ana kopnena trgovina ( karavane prema Zapadnoj i Srednjoj Europi). Potaknut je i razvoj feudalne gradske kulture (nova jela, odje?a, dragulji, glazba, mamiri, odgoj djece, higijena). Mle?ani i đenovljani postaju centri gospodarske sredozemne trgovine. Nastaju, također, i velike vojske, preduvjet za europsku ekspanziju u druge krajeve. Porastao je i papin ugled kod zapadnoeuropskih vladara.

Broj poginulih u sporadi?nih 196 godina ratovanja je upitan, no procjene se kre?u od najmanje 1.000.000 ^[15] do najvi?e 9.000.000 ?rtava, ^[16] ?to ga ?ini jednim od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti .

Zanimljivosti [ uredi | uredi kod ]

• Sultan Saladin ( 1137. ? 1193. ) bio je vođa muslimanske vojske. Vrstan zapovjednik, sultan Egipta i Sirije , uzdigao Egipat do jednog od najmo?nijih podru?ja Srednjeg istoka.
• Putovanje iz Europe u Jeruzalem bilo je dugotrajno i opasno pa su mnogi kri?ari putem umrli. Oni koji su se vratili u Europu, donijeli su iz Palestine dragocjenu svilu i za?ine , ali i mnoga znanja iz matematike i astronomije .
• Omiljeni engleski kralj Rikard I. (vladao od 1189. ? 1199. ), znan i kao Rikard Lavljeg Srca , je sudjelovao u tre?em kri?arskom pohodu i pritom zauzeo lu?ki grad Akru. Na povratku zarobio ga je austrijski vojvoda Leopold i tra?io visoku otkupninu.
• Postoji vjerovanje kako su pripadnici naroda Kev?ureti u istoimenoj kavka?koj pokrajini u Gruziji , direktni potomci kri?ara koji su se odvojili od glavnine vojske i ostali u izolaciji, te o?uvali mnogo od vite?ke kulture kri?ara.

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Bilje?ke [ uredi | uredi kod ]

Literatura [ uredi | uredi kod ]

• Op?a i nacionalna enciklopedija , Ve?ernji list d.d., Zagreb , 2006. ISBN 953-7224-11-2
• Povijest svijeta , The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Zajedni?ki poslu?itelj ima stranicu o temi Kri?arski ratovi

• Johnatan Riley-Smith: Istina o kri?arskim ratovima   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 14. prosinca 2008. ( Wayback Machine )
• ^{[ neaktivna poveznica ]}
• H. Gra?anin, I. Razum, Toma Arhiđakon i kri?arstvo , Povijest u nastavi , Vol.X. No.19 (1), o?ujak 2014. ( Hr?ak ), kako je kri?are percipirao splitski srednjovjekovni kroni?ar Toma Arhiđakon
• Ivan Mandu?i?, Kri?arski ratovi   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 20. studenoga 2015. ( Wayback Machine ), povijesni.bloger.hr