Konzervativizam je određeno stanje duha, na?in mi?ljenja o ?ovjeku i dru?tvu koji je usredoto?en na ?uvanje postoje?eg politi?kog, dru?tvenog i gospodarskog poretka. To je stajali?te pojedinca i skupina, koje se protive promjenama postoje?eg stanja. Danas se izraz rabi u razli?itim zna?enjima, pa se govori o politi?kom, kulturnom, vjerskom i jezi?nom konzervativizmu. Konzervativizmom se naziva i posebna politi?ka taktika i metoda djelovanja koja podupire status quo , ravnote?u, pomirljivost i kompromis, te oklijevanje prema promjenama. To se zna?enje uvrije?ilo i u obi?nom govoru, pa se pod konzervativizmom misli na sve ?to je suzdr?ano, oprezno, skepti?no i nesklono naglim promjenama. ^[1]

Kao ideologija , konzervativizam se oblikuje u 19. stolje?u , u sukobu s liberalizmom i socijalizmom . Za njegovo nastajanje presudna je Francuska revolucija . Njezin prvi i najve?i kriti?ar Edmund Burke smatra se ocem modernog konzervativizma, a revolucionarne ideje i politike trajan su predmet osporavanja konzervativaca. Izraz konzervativizam skovan je polovicom 19. stolje?a. Podrijetlo ima u latinskoj imenici conservatio , koja od kraja srednjeg vijeka ulazi u europske jezike u zna?enju "o?uvati ne?to od kvarenja ili uni?tenja". Na prijelazu između 18. i 19. stolje?a u engleskom se jeziku izraz rabi u politi?kom zna?enju o?uvanja postoje?eg politi?kog poretka. U Francuskoj je između 1818. i 1820. izlazio list La Conservateur , kojeg je uređivao romanti?arski pisac Rene de Chateaubriand , koji je zastupao ideju obrane staroga poretka. ^[1]

Elementi konzervativizma [ uredi | uredi kod ]

U svojem ogledu Konzervativizam kao ideologija (1957.), Samuel Huntington tvrdi da konzervativizam nije bio uska ideologija opravdanja aristokratskog otpora Francuskoj revoluciji . Edmund Burke je istim konzervativnim argumentima branio ne samo feudalne francuske institucije, nego također komercijalne engleske i tradicionalne indijske. Konzervativizam nije ni autonomni sustav op?eva?e?ih ideja kao ?to su poredak, ravnote?a i umjerenost, koje svaka inteligentna osoba mo?e prihvatiti. On se u povijesti pojavljuje samo u vrijeme velikih politi?kih previranja. Za Huntingtona je konzervativizam sustav ideja koje slu?e za obranu uspostavljenih institucija kada su one izvrgnute temeljitom napadaju. U normalnom stanju stvari postoji skup razboritih maksima, npr. da postoje?e institucije utjelovljuju mudrost pro?lih nara?taja, da su predrasude, iskustvo i obi?aji bolji vodi?i nego razum, logika i apstrakcije, ali imaju slab politi?ki rejting. No, kad se pojavi ne?to poput Francuske revolucije, te maksime postaju politi?ke ?ivotne istine kojima se mo?e objasniti stanje i povesti mase ljudi. Kad su ugro?eni temelji dru?tva, konzervativna ideologija podsje?a ljude na nu?nost nekih institucija i po?eljnost postojanja drugih. To obja?njava pona?anje nekih liberala koji, suo?eni s napadima radikala s lijeva na liberalizam, razvijaju konzervativnu obranu vlastitih liberalnih institucija. Burke je sam bio vigovski liberal. Iako Huntingtonovo razmatranje ima vi?e problemati?nih to?aka, ono ipak upozorava na bitnu os konzervativne ideologije: ideja obrane postoje?eg poretka, autoriteta, etabliranih institucija, tradicije , svega ?to bi on nazvao temeljima dru?tva. ^[2] Hrvatski pravnik ?efko Kurtovi? naveo je da je filozofija konzervativizma "mijenjati ?uvaju?i ono ?to jo? vrijedi". ^[3]

Poredak [ uredi | uredi kod ]

Ideja poretka klju?na je za konzervativnu misao. Poredak se odr?ava tradicijom, navikom pokoravanja. Racionalizam , ideja o slobodnom umu, shva?en je kao subverzivno u?enje koje ru?i temelje svake legalnosti. Za konzervativce uloga zakona nije odr?avanje slobode, nego ?uvanje poretka. Za njih je sloboda uvijek udru?ena s redom i poretkom. Burke je pisao: "Jedina sloboda na koju mislim jest sloboda povezana s redom; sloboda mora postojati zajedno s redom i vrlinom, ina?e je nema". Moderni konzervativac Robert Nisbet zaklju?io je: "Prava sloboda nije utemeljena na negativnoj psihologiji pu?tanja. Njezini su korijeni u pozitivnim ?inima posve?ivanja ciljevima i vrijednostima. Sloboda pretpostavlja autonomnu egzistenciju vrijednosti koje ?ovjek ?eli slobodno slijediti i prema njima ?ivjeti". Za konzervativce bez prava nema dr?ave. Prema konzervativnom shva?anju zakoni obvezuju, bez obzira na suglasnost, i ne treba vjerovati u racionalnost kao osnovu pojedina?nog i dru?tvenog ?ivota. Pozivaju?i se na bezuvjetnu valjanost prava, konzervativizam je prirodno razvio ideju o suverenosti kao izvoru prava. Suverenost je neotuđivo i nedjeljivo pravo dono?enja odluke i onaj tko u dr?avi ima to pravo smatra se suverenom. Povezivanjem legalnosti i suverenosti nastaje kozervativna ideja obveze - ljudi moraju slu?ati suverenu vlast jer se ona ne zasniva na njihovoj suglasnosti, ve? na pravu. Pravo se po?tuje bezuvjetno, pa nije mogu?e poslu?nost uvjetovati suglasno??u. Konzervativna misao polazi od stava da pro?le odluke obvezuju. ?tovi?e, engleski su konzervativci tvrdili da je "zakon to bolji ?to je stariji". Prema konzervativnim autorima, vlast ne dijeli pravdu nego slijedi pravo, a izvor prava je u moralnim normama, a one ne nastaju nekim postupkom racionalnog odlu?ivanja, ve? sponatno. ^[4]

Autoritet [ uredi | uredi kod ]

Za mnoge konzervativce, liberalizam je trojanski konj totalitarizma . Stalnim ru?enjem tradicionalnih autoriteta on slabi dru?tvenu strukturu, ohrabruje nastanak mase i zatiranje individualnosti te time utire put totalitarnom gospodaru. Pritom konzervativci razlikuju mo? i autoritet . Prema Robertu Nisbetu, mo? je jednostavno primjena sile bez pristanka, ?to se događa i u diktaturama i u egalitaristi?kim demokracijama. Autoritet je, međutim, zasnovan na pristanku i obvezi, on proizlazi iz "ciljeva i funkcija koje zahtijeva odgovor i darovitost" ljudi. Autoritet za konzervativce nije tek nu?no zlo niti proizlazi iz ugovora slobodnih pojedinaca, nego se razvija prirodno, kao dio prirodnog oblika dru?tvenog ?ivota koji se ne mo?e promijeniti nikakvim izvedenim tvorbama. Roditelji imaju autoritet nad djecom bez ikakva prethodnog ugovora ili sporazuma. Autoritet se razvija iz prirodne nu?nosti. On je ukorijenjen u prirodi dru?tva i u svim institucijama. Za dobro je dru?tvo va?no da postoji i razvija se mno?tvo autoriteta koji slu?e raznim oblicima ?ivota. Svatko treba vodstvo, potporu i sigurnost spoznaju?i gdje mu je mjesto i ?to se o?ekuje od njega. Iz isticanja va?nosti autoriteta proizlazi nagla?avanje uloge vodstva i discipline. ^[5]

Za konzervativce je prirodna struktura dru?tva hijerarhijska . Socijalne su nejednakosti neizbje?na posljedica ustroja dru?tva koje se temelji na prirodnim nejednakostima. Kao ?to mozak, srce i plu?a obavljaju razli?ite funkcije unutar tijela, razli?iti stale?i i skupine koje ?ine dru?tvo imaju svoje specifi?ne uloge. Dr?ava je organski izraz razli?itih skupina i korporacija u dru?tvu; putem nje one se ?ele izraziti, a ona nastoji biti "agencija" tih skupina. Konzervativci odbijaju politizaciju i uvla?enje mase u upravljanje dr?avom. Građani su kao djeca unutar obitelji - treba im vođenje i disciplina. Valja ih nau?iti da budu svjesni svojih du?nosti i obveza, a ne samo svojih prava. Autoritet dr?ave prirodno je nu?an i provodi se za dobro građana, ali ?e ve?ina konzervativaca brzo reagirati protiv neopravdane uporabe vladinih ovlasti. Vlada mora biti ograni?ena u tom smislu da ne mo?e i ne smije poku?ati promijeniti ljudska bi?a. Politika treba biti ograni?ena na pomirbu sukoba između skupina i pojedinaca, i ne smije biti zaokupljena moralno ispravnim i pogre?nim. Za modernog konzervativca Michaela Oakeshotta , vlada se ne treba baviti time ?to je moralno ispravno, a ?to nije, njezina zada?a nije da pravi ljude dobrima ili ?ak boljima. Ona nije nu?na zbog neke prirodne izopa?enosti ?ovje?anstva, nego samo zbog "stalne sklonosti ljudi prema neobi?nostima". ^[6]

Ljudska nesavr?enost [ uredi | uredi kod ]

Konzervativizam ima pesimisti?an pogled na ljudsku prirodu. Za razliku od liberala, koji pojedinca vidi racionalnim bi?em sposobnim za sporazumijevanje s drugima kako bi pobolj?ali svoj ?ivot i imutak, za konzervativce su ljudi pogre?iva, ograni?ena, poluracionalna bi?a ?ije se pona?anje ne mo?e pobolj?ati. Ljudi su moralno nesavr?ena bi?a, njihove su intelektualne sposobnosti ograni?ene, a ljudski su poslovi odvi?e slo?eni. Konzervativci su stoga uvelike zaokupljeni osobnim karakterom. Za njih ljudi provode svoje ?ivote bore?i se s velikim silama isku?enja, svakodnevno se suo?avaju?i s tradicionalnim porocima - sklono??u zadovoljstvu, a ne ispunjavanju du?nosti, pogre?kama samoljublja i samopra?tanja i drugima. Ti se poroci mogu svladati samo disciplinom, vjerom i institucionalnim ograni?enjima. Zato je za Burka prva pretpostavka postojanja dru?tva obuzdavanje ljudskih nagona, ograni?avanje njihovih sklonosti i pod?injavanje njihovih strasti. Ljudska se bi?a mogu civilizirati samo ako se onemogu?i izra?avanje njihovih nasilnih i antisocijalnih nagona. Konzervativci stoga isti?u ulogu tradicionalnih institucija - obitelji, crkve, vlade, korporacija, ?kole - koje imaju zada?u razviti u ?ovjeku osje?aj osobne discipline, hrabrosti i motivacije, te suzbiti ili ograni?iti pogre?ke koje ljudi ?ine. Stoga je konzervativni pisac Peter Viereck definirao konzervativizam kao "politi?ku sekularizaciju u?enja o isto?nom grijehu ". Prema njegovu mi?ljenju, institucije moraju ?initi ono ?to ljudi ne mogu: osigurati strukture koje ?e nadomjestiti ograni?enja ljudske prirode, ali ?uvaju?i ljudski potencijal za konstruktivno djelovanje. Iz osnovnog uvida u ljudsku nesavr?enost i pogre?ivost proizlazi konzervativni pristup politici, suprotstavljen radikalno reformisti?kim, revolucionarnim i totalitarnim pokretima koji su obilje?ili povijest od vremena Francuske revolucije. Za Noela O'Sullivana , konzervativizam je "filozofija nesavr?enosti, vezana za ideju granica i usmjerenja prema obrani jednog stila ograni?ene politike". Burke se borio protiv "duha inovacije", pukog obo?avanja promjene radi nje same. Taj duh inovacije posebice je smrtonosan kada se primjenjuje na ljudske institucije. Za Oakeshotta je moderna povijest Europe "zatrpana projektima racionalisti?ke politike". Konzervativci svoje ideje vi?e temelje na iskustvu i stvarnosti, izbjegavaju?i doktrinarne sheme. Za njih reforme i revolucije ?esto izazivaju ve?e patnje od dotada?njih. Ne ?initi ni?ta ne mo?e biti bolje nego ?initi ne?to i konzervativci ?e uvijek nastojati osigurati da "lije?enje ne bude gore od bolesti". ^[7]

Tradicija [ uredi | uredi kod ]

Bitna ideja konzervativizma jest obrana tradicije , ?uvanje uspostavljenih obi?aja i institucija. Upravo zato ?to toliko traju, institucije treba ?uvati. Povijest i nije drugo do ste?eno, preno?eno i institucionalizirano iskustvo nara?taja. Ona se izra?ava postojano??u struktura, navikama i predrasudama koje se prenose nara?tajima. Sada?njost nije slobodna za svakovrsnu konstrukciju, kako tvrde racionalisti?ki konstrukcionisti. Temelj politi?kog ?ivota jest povijesna zajednica koju tvore mnogi nara?taji ljudskih bi?a, oblikovani samosvjesnim tradicijama svojih nacija i zemalja. Ta povijesna tradicija stvara uvjete ?ivota suvremenika i oni se ne mogu promijeniti bez velikih ?teta. Edmund Burke je to jezgrovito izrekao tvrdnjom da "pro?lost mora stvarati sada?njost". On je opisivao dru?tvo kao partnerstvo pro?le, sada?nje i budu?e generacije (između ?ivih, mrtvih i onih koji se tek trebaju roditi). Za Burka "ljudi koji ne gledaju naprijed, na potomstvo, nikad ne gledaju ni natrag, na svoje pretke". Tradicija je, kako ka?e Gilbert Keith Chesterton , "demokracija mrtvih" u kojoj oni ?ija je jedina zasluga da tumaraju po zemlji moraju po?tovai doprinos ili glasove svojih prethodnika. Tradicija izra?ava skupljenu mudrost pro?losti koja se ?uva u institucijama. Pravi ustav jednog naroda nije komad papira, on ?ivi u povijesti njegovih institucija. Progresisti vide sada?njost kao po?etak budu?nosti, a za konzervativce ona je posljednja to?ka do koje je dospjela pro?lost u svom neprekidnom razvoju. Mi ne mo?emo znati gdje smo, a jo? manje kamo idemo, dok ne znamo gdje smo bili - to je stajali?te osvje?tenog konzervativca. Konzervativci obo?avaju tradiciju i zbog toga ?to ona pojedincu daje osje?aj pripadnosti i stabilnosti, priskrbljuju ljudima identitet i osje?aj ukorijenjenosti. Promjene su putovanje u nepoznato, stvaraju neizvijesnost i nesigurnost. ^[8]

Organicizam [ uredi | uredi kod ]

Konzervativizam je u osnovi antiindividualisti?ki usmjeren, te isti?e skupinu umjesto pojedinca. Istina, u suvremenosti, osobito u SAD-u, uz organicisti?ki ili tradicionalni konzervativizam , govori se o individualisti?kom ili libertarijanisti?kom konzervativizmu , koji se vezuje uz uspon neokonzervativizma . Međutim, uporaba izraza individualisti?ki mo?e se pripisati specifi?nom zna?enju izraza liberalizam i konzervativizam u SAD-u. U biti konzervativizam je organicisti?ki. Pojedinac je dio dru?tvenih skupina kojima pripada, u koje se ukorjenjuje; to su obitelj , prijatelji, posao ili rad, mjesna zajednica ili ?ak nacija . Te skupine daju pojedin?evu ?ivotu sigurnost i zna?enje. Za konzervativce je obitelj temelja dru?tvena skupina i dru?tvena institucija, proizvod prirodnih dru?tvenih pobuda kao ?to su ljubav, skrb i odgovornost. Ona svim ?lanovima daje sigurnost i o njima se brine, u?i pojedince vrijednostima du?nosti i nu?nosti po?tovanja drugih. Za konzervativce sloboda ne zna?i pu?tanje pojedinca na miru, nego svjesno prihva?anje dru?tvenih obveza i obavljanje svojih du?nosti. Dru?tvene skupine oblikuju se prirodno, proizlaze iz prirodnih nu?nosti. Dru?tvo postoji prije pojedinca, ono poma?e oblikovati individualni karakter i osobnost. Ono nije ne?to mehani?ko, nije stroj ?iji su dijelovi pojedina?no razdvojeni i zamjenjivi. Dru?tvo je organska cjelina, sustav skupina, a ne puki zbroj pojedinaca. Ono je ?iva stvar, organizam, ?iji dijelovi rade zajedno kao mozak, srce, plu?a i jetra unutar ljudskog organizma. Dru?tvo je organsko u artikuliranosti svojih institucija i uzajamnosti odnosa svojih funkcija, kao i u svojem nu?nom, neponi?tivom i kumulativnom razvoju kroz vrijeme. Svaki dio toga organskog dru?tva - obitelj, crkva, vlada - ima posebnu ulogu u funkcioniranju cjeline i odra?ava zdravlje dru?tva. Ono nije stroj, umjetni proizvod, nego prirodna stvar koja raste i razvija se prema svojim pobudama. Najopasnije je dirati u prirodni tok stvari, npr. uvođenjem kontrole rađanja, izazivanjem prirode umjetnim izumima, ula?enjem u genetski lanac i na?in na koji priroda uspostavlja ravnote?u. Jedan pogre?an korak u prirodnom lancu mo?e pokvariti sve, uni?titi napore nara?taja. Joseph de Maistre , koji je Francusku uspoređivao sa starim hrastom ?to ?iri svoje grane i pru?a hlad Europi, ka?e da se jedno drvo mo?e posje?i za nekoliko sati, a potrebne su stotine godina da ono naraste. Ako se posije?e, to se vi?e ne mo?e popraviti. Sli?no je sa svim umjetnim i nepromi?ljenim promjenama kojima ?ovjek naru?ava prirodu. ^[9]

Religija [ uredi | uredi kod ]

Konzervativizam je među velikim politi?kim ideologijama jedinstven po svom isticanju Crkve i judeo-kr??anskog morala. Svi razni konzervativci, a među njima najvi?e Burke, bili su zgranuti jakobinskim udarima na Crkvu u Francuskoj. Konzervativizam isti?e dru?tvenu vrijednost religije . Religija je bitan socijalni cement dru?tva. Za Burka je ona "?ovjekova kop?a u ovom ina?e nerazumljivom i zato neprijateljskom svijetu". To je moralna tvornica koja opskrbljuje dru?tvo skupom zajedni?kih vrijednosti i uvjerenja ?to su svakom dru?tvu potrebna da bi ga odr?ala na okupu. Nisbet primje?uje da je za politi?ki konzervativizam va?an jedino institucionalni aspekt religije. Institucionalna crkva ima dvije bitne vrijednosti: ona pti?e pripisivanje određene svetosti vitalnim politi?kim institucijama i odnosima, i drugo, crkva ima ulogu moralnog nadzornika nad dr?avnim vlastima i njihovim samovoljnim postupcima. Demokr??anske stranke diljem Europe otvoreno promoviraju kr??anske vrednote, a talijanski su demokr??ani imali posebno bliske odnose s Vatikanom . Anglikanska Crkva ?esto se opisuje kao " Konzervativna stranka na molitvi". ^[10]

Domoljublje [ uredi | uredi kod ]

Ljubav prema vlastitoj zemlji va?an je element svake vrste konzervativizma. Domoljublje je istodobno prirodan i zdrav nagon. Osje?aj privr?enosti i ljubavi koje imamo prema svojoj obitelji treba pro?iriti na naciju i zemlju. Zato pla?amo poreze i spremni smo uzeti oru?je da je branimo. Konzervativci vezuju vrijednost patriotizma s kulturom. Na? jezik , simboli, iskustva, sve to dijelimo s na?im sudr?avljanima, a dr?avljanima drugih zemalja. Kultura se prenosi s generacije na generaciju i povezuje se u nacionalnom pam?enju. Za konzervativce je ?ovje?anstvo skup nacija od kojih svaka te?i odr?ati poseban karakter i jedinstvenost, stvaraju?i prirodnu branu sumnji?avosti prema namjerama i pona?anju drugih nacija. Konzervativci nacionalnu dr?avu ne smatraju samo politi?ko-teritorijalnom jedinicom, nego moralnim poretkom. ^[10]

Vlasni?tvo [ uredi | uredi kod ]

Konzervativno uzdizanje sigurnosti vlasni?tva proizalazi iz njegove vezanosti za legalizam , tradiciju i autoritet . Liberali smatraju vlasni?tvom va?nim za razvoj osobe. Konzervativci ?e tome dodati da bez sigurnosti vlasni?tva nitko ne mo?e imati pouzdana o?ekivanja od budu?nosti, poredak postaje nesiguran te se pove?ava mogu?nost anarhije . Vlasni?tvo je oblik za?tite, donosi sigurnost u svijetu neizvjesnosti, a vlasnici su glavni odr?avatelji reda i zakonitosti jer su najzainteresiraniji za odr?avanje poretka, za po?tovanje zakona, autoriteta i dru?tvenog poretka. Konzervativci stoga osobito po?tuju zemlji?no vlasni?tvu. Prema Burku, mnogo je lak?e svakom građaninu usaditi smisao za va?nost poretka ako on putem svoje imovine ima dio u dru?tvu. A taj dio nikad nema te?inu za svijest i savjest pojedinca ako nije rije? o vlasni?tvu u obliku zemlje ili neke druge nepokretne imovine. Joseph Schumpeter dokazivao je da je uspjeh socijalizma olak?an djelovanjem nekih ?tetnih sila protiv vlasni?tva. Tvrdio je da kapitalisti?ki proces oduzima ?ivot samoj ideji vlasni?tva time ?to obi?nim paketom dionica zamjenjuje zidove i strojeve tvornice. Uz o?uvanje poretka, vlasni?tvo je za konzervativce pro?irenje individualne osobnosti. Ljudi se ostvaruju kroz ono ?to imaju. Usto, vlasni?tvo je izraz kontinuiteta dru?tva jer nije nastalo tijekom jednog nara?taja. Zada?a je sada?nje generacije ?uvati ga za sljede?e. ^[11]

Oblici konzervativizma [ uredi | uredi kod ]

Konzervativizam se izvorno pojavljuje kao otpor modernizaciji, kao na?in mi?ljenja koji isti?e va?nost određenih duhovnih i materijalnih interesa uni?tenih ili barem potisnutih nastankom modernog građansko-individualisti?kog, industrijskog i tr?i?no-konkurencijskog dru?tvenog stanja te kao suprotnost liberalizmu kao ideologiji napretka. Mo?emo govoriti o trima fazama ili oblicima konzervativizma: autoritarnom ili reakcionarnom konzervativizmu , paternalisti?kom ili umjerenom konzervativizmu te liberalnom konzervativizmu ili neokonzervativizmu . ^[11]

Autoritarni konzervativizam [ uredi | uredi kod ]

Reakcionarni ili autoritarni konzervativizam pojavljuje se potkraj 18. i po?etkom 19. stolje?a kao reakcija na Francusku revoluciju , odnosno kao suprotnost ideologiji liberalizma ?ije su ideje potaknule Ameri?ki rat za neovisnost i Francusku revoluciju. U vrijeme Revolucije, glavni branitelj autokratske vladavine bio je francuski politi?ar i mislilac Joseph de Maistre . Za njega je uzor savr?ene vladavine papina vlast nad Crkvom . De Maistre se zalagao za obnovu apsolutne vlasti nasljedne monarhije . Vjerovao je u prednost neupitnog prihva?anja tradicionalnog autoriteta, u organsko dru?tvo povezano "prijestoljem i oltarom". Njegova je glavna zamisao bila o?uvati poredak koji sam po sebi mo?e ljudima dati za?titu i sigurnost. Revolucija, pa ?ak i reforma, mo?e oslabiti lance koji dr?e ljude zajedno i prouzro?iti pad u kaos i ugnjetavanje. Tijekom 19. stolje?a, europski su konzervativci bili skloni vrijednostima autokratske vladavine. Ona je bila posebno ukorijenjena u Rusiji , gdje je car Nikola I. obznanio moto " pravoslavlje , autokracija i nacija", nasuprot vrijednostima koje je potaknula Francuska revolucija - " Sloboda, jednakost, bratstvo ". U Francuskoj je autoritarni konzervativizam uspostavljen u obliku bonapartizma , koji je spoj autoritarizma i obe?anja gospodarskog napretka i dru?tvenih reformi. Time je nastala svojevrsna plebiscitarna diktatura koja je postala svojstvena za 20. stolje?e, a modelski joj je oblik peronizam . ^[12]

Konzervativna revolucija , koja se zbivala u Njema?koj 1920-ih i 1930-ih, obi?no se svrstava u zaseban oblik konzervativizma jer poredak shva?a na nov na?in, ne kao stati?nu, nego kao dinami?nu i konfliktnu cjelinu. Ali njezina je revolucionarnost bio tek poku?aj prilagodbe revoluciji za koju je smatrala da mo?e razoriti konzervativne vrijednosti, pa je zato, kako je to jasno formulirao Arthur Moeller van den Bruck , potrebno staviti revolucionarna sredstva ili ?ak revolucionarne postulate u funkciju "spa?avanja ?ivota Europe i Njema?ke". Njezina unutarnja ideolo?ka struktura nastavila se na tradiciju majsterovskog reakcionarnog konzervativizma, ali je prilagođena novim prilikama i ciljevima. Nastala kao reakcija na njema?ki poraz u Prvom svjetskom ratu , ona je obnovila tradicionalne konzervativne motive i vrednote te im dala osobito poja?anje - rat kao izvori?te pravog morala i prave zajednice, herojstvo kao njezinu bit, uzdizanje nacije kao ?vrste zajednice drugarske bliskosti koja pro?ima sve, te vizija totalne mobilizacije kao najvi?em cilju. To je rezultiralo novim poimanjem autoriteta, koji je poja?ao hijerarhijski i svepro?imaju?i karakter dotada?nje konzervativne zamisli dr?avnog autoriteta. Konzervativna revolucija na?la je u pretku totalnog autoriteta jamstvo nacionalne mo?i i branu usponu totalnog planskog socijalizma . Njezini teoreti?ari, kao ?to su Carl Schmitt , Ernst Junger i drugi, polazili su od uvjerenja da je liberalizam rabio ?vrsto organsko jedinstvo nacionalne zajednice i time potkopao temelje dr?avne mo?i. Socijalizam je samo dovr?io taj destruktivni projekt. Preuzimaju?i od socijalista revolucionarnu strast i mr?nju prema bur?oazijskom svijetu i njegovim institucijama, osobito parlamentarizmu , oni su rje?enje prona?li u totalitarnoj dr?avi, pokretu i ideologiji. Iako se ne mo?e poistovjetiti s nacionalsocijalizmom , konzervativna revolucija je omogu?ila njegov prodor jer je stvorila duhovnu klimu i upori?te za njegov uspon, kao i ideje kojima se mo?e opravdati nacionalsocijalisti?ka politika. ^[13]

Paternalisti?ki konzervativizam [ uredi | uredi kod ]

Paternalisti?ki konzervativizam je oblik konzervativizma koji je prevladavao u 19. i 20. stolje?u, a oslonac nalazi u Burkovom pou?ku da promjene mogu katkad biti toliko prirodne ili neizbje?ne da im se ne smijemo opirati. "Dr?ava koja nema na?ina izvesti neku promjenu, nema ni na?ina odr?ati se". Takav pragmati?an pristup, koji zagovara da se bitne konzervativne vrijednosti mogu za?tititi samo ako se po?tuju prakti?ne okolnosti ili iskustvo, odbacuje dramati?ne ili radikalne promjene, ali je spreman prihvatiti razumno shva?anje "promjene radi o?uvanja". ^[13] ?efko Kurtovi? je ukazao kako je filozofija paternalisti?kog konzervativizma "mijenjati ?uvaju?i ono ?to jo? vrijedi". ^[3]

Dok je u prvoj polovici 19. stolje?a politi?kim ?ivotom dominirala opreka konzervativaca i liberala, od 1848. ta se opreka ubla?avala pred nadiru?im socijalizmom. Konzervativne snage vi?e ne zastupaju tvrdi antiliberalizam , nego se liberalno tr?i?no dru?tvo poima kao poredak kojeg valja braniti. U drugoj polovici 19. stolje?a, konzervativci u Engleskoj prihva?aju demokraciju kao neizbje?nu realnost unutar koncepcije sloge rada i kapitala. Britanski dr?avnik Benjamin Disraeli u svojoj je politi?koj filozofiji dokazivao da je industrijalizam izazvao, s jedne strane, uni?tenje ustaljenih standarda pona?anja i raspad starih hijerarhijskih odnosa u kojima su vladari dobro znali za svoje du?nosti prema podanicima, te, s druge strane, rastu?e ekonomske nejednakosti koje bi mogle podijeliti Britaniju u dvije nacije - naciju bogatih i naciju siroma?nih - te izazvati revoluciju. Disraeli zagovara jedan tip konzervativne reforme koja bi sprje?avanjem revolucije bila u dugoro?nom interesu bogatih. Ta se ideja iskazala u njegovoj doktrini o "jednoj naciji", koja zajedni?kim ciljevima povezuje aristokraciju i radni?tvo nasuprot razornom djelovanju modernog kapitalizma. Za Disraelija je lijek za nesre?u koja je sna?la dru?tvo "iskreni povratak sustavu koji se mo?e opisati kao lojalnost i duboko po?tovanje, kao vođenje brige o narodnim pravima i iskazivanju socijalnih suosje?anja". On tvrdi da bogatstvo i povlastice podrazumijevaju socijalne obveze, posebno odgovornost za siroma?ne. Bogati i mo?ni moraju preuzeti barem socijalne odgovornosti, ?to je zapravo cijena povlastice. Od zemljovlasnika se zahtijevala o?inska odgovornost za njihove seljake, a od kralja odgovornost za naciju. Disraeli je romantizirao srednjovjekovnu sliku odnosa vladara i podanika. Bit je socijalne reforme stvoriti aktivnu aristokraciju. Aristokracija ponovno mora preuzeti ulogu vodstva kako bi pobolj?ala prilike obi?nih ljudi. Ona u modernom dobu mora obnoviti duh srednjovjekovnih vitezova, koji nisu bili samo dobrotvori slabih, ve? su ih i ?titili. Aristokracija mora preuzeti paternalisti?ku brigu za puk, jer "puk nije jak, puk ne mo?e nikada biti jak". Disraelijeva "torijevska demokracija" i na njegovu projektu o?ivljena Konzervativna stranka , pokazivali su stvarnu brigu za dobrobit obi?nog naroda. Disraeli je kao politi?ar zaslu?an ?to je 1867. prihva?en drugi reformski zakon, kojim je pravo glasa prvi put pro?ireno na radni?tvo, te za socijalne reforme koje su pobolj?ale stambene uvjete i higijenu. Njegove ideje i politika sna?no su djelovali na razvoj konzervativizma i pridonijele reformisti?koj tradiciji koja se pozivala i na pragmati?ne instinkte konzervativaca i na njihov osje?aj dru?tvene du?nosti. ^[14]

Druk?iji primjer partenalnog konzervativizma za?ivio je u Njema?koj u vrijeme Otta von Bismarcka . Suo?en s usponom socijaldemokracije , Bismarck je posegnuo za kombinacijom dr?avne represije i socijalne reforme. Socijaldemokratska stranka je zabranjena, a njezine vođe progonjene, ali se dr?avnim mjerama nastojalo siroma?ne vezati za poredak. U 1880-ima, Njema?ka je stvorila pravu, istina ograni?enu, socijalnu dr?avu. Uveden je sustav zdravstvenog osiguranja , naknada za vrijeme bolesti i starosne mirovine . Iako je taj oblik paternalisti?kog konzervativizma imao zbog specifi?ne njema?ke tradicije sna?na autoritarna obilje?ja, on se mogao prilagoditi demokratskim institucijama. Na taj se konzervativizam kasnije naslonila ideja i politika demokr??anstva . ^[15]

Paternalisti?ki konzervativizam predstavio se kao dostojan protivnik rastu?em socijalizmu. Ostaju?i vjeran bitnim idejama konzervativne tradicije - autoritetu dr?ave, religijskim i obiteljskim vrijednostima, socijalnoj distanci - on je nudio sklad interesa zasnovan na uzajamnoj ljubavi, po?tovanju i pokornosti jednih i vodstvu i brizi drugih. Prihvativ?i taj oblik konzervativizma kao svoje ideolo?ko-programsko upori?te, konzervativne stranke stekle su reputaciju umjerenih, reformisti?kih i pu?ki orijentiranih upravlja?a dr?avom. ^[15]

Liberalni konzervativizam [ uredi | uredi kod ]

Burke je bitno pridonio spajanju konzervativnih vrijednosti s ideologijom slobodnog tr?i?ta te je time utemeljio tradiciju liberalnog konzervativizma koji se danas pojavljuje u obliku neokonzervativizma . Liberalni konzervativci polaze od ideje da liberalna ekonomija utemeljena na individualnoj slobodi stjecanja i raspolaganja mo?e biti u skladu s tradicionalnom konzervativnom socijalnom filozofijom koja se temelji na vrijednostima kao ?to su autoritet i du?nost. Za Burka je slobodno tr?i?te bilo u?inkovito i po?teno, te istodobno prirodno i nu?no. Ono je prirodno jer izra?ava ?udnju za bogatstvom koja je dio ljudske prirode. Ta je ideja sve do polovice 20. stolje?a bila neva?ni dio konzervativne tradicije i politike, kojima je dominirala paternalisti?ka paradigma. Ali je tijekom 1960-ih ideje konzervativnih liberala Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana sna?no prodiru među konzervativce, te putem politike ta?erizma i reganizma dominiraju konzervativizmom krajem 20. stolje?a. Liberalni konzervativac nije spreman na?elo individualne slobode pro?iriti iz ekonomske sfere na druga podru?ja ?ivota. Za njega je sloboda ponajprije ekonomska sloboda, sloboda poduzetni?tva , sloboda izbora. On zadr?ava tradicionalno konzervativno gledanje na ljudsku prirodu kao nesavr?enu, te je jaka dr?ava potrebna da odr?i javni poredak i osigura po?tovanje autoriteta. Dok liberali vjeruju da tr?i?na ekonomija ?uva individualnu slobodu i slobodu izbora, konzervativci su vi?e privu?eni tr?i?tem kao instrumentom socijalne discipline. Tr?i?te mo?e prijetnjom nezaposlenosti odvratiti radnike od borbe za stalno ve?e nadnice. Zato je ono instrument odr?anja socijalne stabilnosti, koji djeluje usporedno s mnogim izravnijim instrumentima prisile kao ?to su policija i sudovi. Slobodno tr?i?te i jaka dr?ava su formula ta?erizma. ^[16]

Istra?iva? suvremenog konzervativizma Peter Steinfels na ameri?kom primjeru rezimira bitne ideje neokonzervativne analize. Prvo, neokonzervativci smatraju da je kriza autoriteta zahvatila Sjedinjene Dr?ave i Zapad. Vladaju?e institucije li?ene su legitimnosti te je potkopano povjerenje u vode?e elite. Ugro?eni su dru?tvena stabilnost i naslijeđe liberalne civilizacije. Drugo, teku?a je kriza ponajprije kulturna kriza, pitanje vrijednosti, morala i pona?anja. Nisu problem dru?tveno-gospodarske strukture nego su na?a uvjerenja postala slabija, na? moral je popustio te je iskvareno na?e pona?anje. Tre?e, vlada je ?rtva "preoptere?enosti". Nastoje?i u?initi ?to vi?e, prirodno je do?ivjela neuspjeh i zbog toga potkopala svoj autoritet. ?etvrto, suo?en s krizom, neokonzervativizam ustraje na tome da se vlast ponovno potvrdi, a vlada za?titi. Odgovornost za neuspjeh vladinih programa treba pro?iriti i time smanjiti mogu?nost kritike i potkopavanja autoriteta vlade, zatim treba smanjiti o?ekivanja stanovni?tva te diskreditirati kriti?are kao ideolo?ke neprijatelje povezane s ekstremizmom ( modernizam se povezuje s nihilizmom , kritika postupaka ameri?ke vlade s antiamerikanizmom , programi pomo?i siroma?nima s plja?kanjem, kritika tro?kova za naoru?avanje s utjecajem komunizma , borba za prava ?ena ili homoseksualaca s razaranjem obitelji i sl.). Peto, nepouzdani međunarodni poredak zahtijeva stabilno, jedinstveno dru?tvo na zemlji. Nagla?avanjem opasnosti od komunizma i neliberalnih stajali?ta Tre?eg svijeta posti?e se potrebna nacionalna odanost i disciplina. ^[17]

Glavni smjer neokonzervativne kritike liberalne dr?ave blagostanja jest analiza preoptere?enosti. Neokonzervativci polaze od toga da je demokratski sustav najvi?e pridonio postavljanju pretjeranih zahtjeva dr?avi. Do?lo je do "prevelikog ?irenja" zahtjeva za participacijom, ?to se o?ituje u pretjernom politiziranju tema i konflikata. Kriza upravljanja nastaje zato ?to raste jaz između opsega zahtjeva i dr?avne sposobnosti upravljanja, zbog ?ega se gubi povjerenje u sustav. Rje?enja se tra?e u smanjenju opsega prava koja jam?i dr?ava, ?ije odr?avanje vezuje ruke dr?avnoj vlasti. Strategija rastere?enja dr?ave usmjerena je u dva osnovna pravca: prvi je tehnokratski - oslobođenje odlu?ivanja od politi?ke kontrole i prepu?tanje stru?njacima, a drugi je tr?i?ni - prepu?tanje mnogih funkcija prirodnim mehanizmima i odbacivanje distributivne pravednosti. ^[18]

Nova desnica bliska je neokonzervativizmu. Ona kombinira napad na intervencionisti?ku dr?avu s mo?nom ponovnom obnovom tradicionalnih vrijednosti koje se odnose na obitelj, ulogu ?ene, poba?aj , homoseksualnost i druga dru?tvena pitanja. Ona po?inje neoliberalnim ciklusom, ali ga produ?uje u posve neegalitarnome i etatisti?kom smjeru, u kojemu se moralisti?kim zanosom siroma?ni uvjeravaju da socijalna pomo? obnavlja siroma?tvo te da su nejednakosti prirodne i od Boga dane. S tim je shva?anjem tijesno povezan novi moralizam, ksenofobija i autoritarni nacionalizam . U Ujedinjenom Kraljevstvu , Margaret Thatcher je zazivala povratak viktorijanskim vrijednostima, a u SAD-u je "moralna ve?ina" vodila kampanju za povratkom obiteljskim vrijednostima. Osobito je u SAD-u ona povezana s o?ivljavanjem privr?enosti religiji. Kampanje protiv poba?aja i Pro-life pokreti uspostavljaju kriterije moralno dobroga i lo?ega. Dok je za liberale moralni pluralizam zdrav jer poti?e na razli?itost i racionalnu raspravu, za neokonzervativce i nove desni?are on je vrlo opasan jer podriva koheziju dru?tva. Otvoreno dru?tvo je dru?tvo u kojem nedostaju bilo kakvi ujedinjuju?i moralni standardi. Moderni konzervativac Daniel Bell tvrdi da je liberalizam u sferi obiteljskog, seksualnog i op?enito moralnog ?ivota poguban za opstanak dru?tva. Moralni relativizam , koji se temelji na uvjerenju o podjednakoj autenti?nosti razli?itih vrijednosnih standarda, vodi krajnjem individualizmu , izoliranosti i nepovezanosti pojedinaca. Ako vlada moralni relativizam, a pojedinci rade ono ?to im se sviđa, nemogu?e je uspostaviti civilizirane standarde pona?anja. Simptome toga neokonzervativci otkrivaju u ameri?kom dru?tvu od kraja 1960-ih: op?e mu je obilje?je slom autoriteta u obitelji i dru?tvu. Zato se oni zauzimaju za o?tre mjere radi pobolj?anja stanja: stro?e ka?njavanje prijestupnika i uvođenje ili odr?anje smrtne kazne , za okrutnije izvr?enje smrtne kazne, pove?anje ovlasti policije, ali i njihovo jasnije definiranje. Tako se pozivanja na inicijativu i poduzetni?tvo u dru?tvu ujedinjuju s potrebom za jakom dr?avom i disciplinom. Margaret Thatcher je rudarske vođe 1984. ? 1985. tretirala kao unutarnje neprijatelje od kojih se nacija mora za?tititi. Istodobno neokonzervativci upozoravaju na ja?anje vanjskog neprijatelja. Ronald Reagan je Sovjetski Savez nazvao carstvom zla, a neokonzervativci su branitelji razli?itih represivnih i autoritarnih re?ima kao brane od komunizma. Njihova je formula jednostavna: slobodno tr?i?te i jaka dr?ava. Neokonzervativci su ?esto neoliberali koji polaze od toga da vjernost liberalnim vrijednostima razumijeva svijest da sam liberalizam nije dovoljan. Zato je neokonzervativizam mje?avina ideja i tema koja obuhva?a liberalne i konzervativne tradicije. ^[19]

Konzervativizam u Hrvatskoj [ uredi | uredi kod ]

Konzervativne ideje i vrijednosti nisu u Hrvatskoj sve donedavno dobile oblik profilirane ideologije koja bi imala prepoznatljivu tradiciju, oblike, intelektualne oblikovatelje i dru?tvene nositelje te koju bi zastupala određena politi?ka snaga (politi?ka stranka ili pokret). Izuzev?i djelomice Katoli?ku Crkvu kao sna?nog nositelja i oblikovatelja konzervativne tradicije, ideja i vrijednosti, konzervativizam je vi?e bio obilje?je politi?ke kulture određene te?njom za o?uvanjem tradicionalnih prava i institucija, nacionalne tradicije i postignu?a te za postizanjem nacionalne slobode i dr?avne autonomije u kojoj bi se takva te?nja mogla ostvariti. Otuda je on bio sastavnicom gotovo svih velikih nacionalnih kretanja. Ilirski pokret nije imao samo liberalnu, nego i konzervativnu stranu. Jedan dio prvaka iliraca, grof Janko Dra?kovi? , jo? je u svojoj poznatoj Disertaciji iz 1832. dao najpotpuniji politi?ki program preporodnog pokreta s njegovim zahtjevima za politi?kom samostalno??u u sklopu jednog "kraljevstva iliri?koga", zahtjevima za razvojem trgovine i kredita, demokratizacijom ?kolstva i narodnim jezikom kao slu?benim. Ali je taj program istodobno bio duboko dru?tveno konzervativan. Postoje?i feudalni sustav dr?ao je "ogledalom dru?tvene ?udorednosti", a od svoje "bra?e" plemi?a zahtijevao je da "?tibra?kom puku" budu "njegovi oci i njemu siroto?uvari". Druk?iji tip konzervativnog nagnu?a nalazimo u sve?enika i prvaka dalmatinskih narodnjaka Mihovila Pavlinovi?a , dosljednog zagovornika sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom . On je bio pobornik papinske svjetovne vlasti, a zastupao je "strogi katoli?ki smjer" te se u Narodnoj stranci ogor?eno suprotstavljao liberalnom stajali?tu Mihe Klai?a unesenome u program stranke iz 1872. ? 1873., prema kojemu se "u pitanjima vjerozakonskim ostavlja sloboda uvjerenjim pojedinca", ?to je gotovo dovelo do raspada stranke. U svojem zagri?enom katolicizmu Pavlinovi? je ?ak bliskom suradniku Josipa Jurja Strossmayera , kanoniku Franji Ra?kom predbacio da nije Hrvat u du?i i da ne vidi snagu katolicizma. Franju Josipa smatrao je hrvatskim kraljem koji ?e ujediniti hrvatske zemlje. U Kraljevini Jugoslaviji politi?ke i ideolo?ke borbe vodile su se uglavnom oko rje?avanja nacionalnog pitanja, ?to je nakon ubojstva prvaka Hrvatske selja?ke stranke (HSS) u Narodnoj skup?tini u Beogradu 1928. i pretvaranja HSS-a u nacionalni pokret stvorilo krajnje neliberalni milje u kojemu su tradicionalni i katoli?ki konzervativizam zavladali kulturnim podru?jem, a desni dio nacionalnog pokreta radikalizirao svoju ideolo?ku retoriku i program. Niz prava?kih teoreti?ara i publicista okre?e se novom autoritarnom smjeru europske politike te u svojim djelima odbacuje liberalnu demokraciju i zagovara autoritarne ideje i vrijednosti. Znatan dio njih pozdravio je uspostavu Nezavisne Dr?ave Hrvatske i oni su se uklju?ili u njezine institucije. Neokonzervativna ideolo?ka mje?avina autoritarne dr?ave, novog moralizma i slobodnog tr?i?ta bila je iznimno privla?na konzervativnim politi?arima i ideolozima u postsocijalisti?kim tranzicijskim dr?avama. U Hrvatskoj je ona postala va?nim dijelom ideologije hrvatskog nacionalnog pokreta ?to ga je u programu dr?avnog osamostaljenja Hrvatske i napu?tanja komunisti?kog poretka mobilizirala Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Na tim vrijednostima razvijen je autoritarni sustav vladanja i uspostavljena svojevrsna ideolo?ka hegemonija HDZ-a te je poduzeto preoblikovanje nacionalnog identiteta okupljanjem elemenata "dr?avotvorne" tradicije hrvatskog naroda i uklanjanjem svega ?to je "nespojivo" s tom tradicijom (ponajprije ideja i vrijednosti europskog politi?kog liberalizma ). Nakon gubitka vlasti 2000., HDZ je zapo?eo proces ideolo?kog osuvremenjivanja u tradiciji umjerenog europskog konzervativizma . ^[20]

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Citati

Knjige

• ?efko Kurtovi?: Op?a povijest prava i dr?ave: novi vijek. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, 1993. ISBN 8678190639
• Slaven Ravli?: Svjetovi ideologije: uvod u politi?ke ideologije. Zagreb: Politi?ka kultura, 2013. ISBN 9789532580570