Kiparstvo

Kiparstvo , također skulptura ( lat. sculpere = sje?i, rezati) i plastika ( gr?ki plassein = oblikovati) grana je likovne umjetnosti ; vrsta likovnog izra?avanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima - skulpturama ; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru .

Neki teoreti?ari umjetnosti, npr. Marcel Ba?i?, strogo razlikuju termine skulptura i plastika. Kod skulpture prakti?no se radi o oduzimanju materijala od povr?ine umjetni?kog djela, npr. kamena kod klesanja, a kod plastike se radi o modeliranju materijala, npr. gline. Ovo zna?enje termina ve? implicira njihova etimologija .

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i ?irinu), kip ima i tre?u ? dubinu; kiparsko djelo se mo?e osjetiti, odmjeriti, pa i "pro?itati" dodirom ruke, tj. taktilno ? opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo druk?ije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju , kiparsko djelo sadr?i toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motri?ta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Kipar je umjetnik koji se bavi kiparstvom. Njegov zadatak je da oblikuje (modelira) materijal s kojime radi, kao ?to su glina , kamen i sl. Kiparstvo je umjetnost trodimenzionalnosti, stoga se naziva i prostorno-plasti?ko oblikovanje .

Kakve ?e oblike kipar stvarati ovisi o materijalu koji mo?e biti savitljiv i rastezljiv ? kao ?to su glina , plastelin , vosak , koji dopu?taju da se obliku dodaje i oduzima, dok primjerice drvo , kamen ili bjelokost , zbog krutosti građe, omogu?uju samo oduzimanje.

Javni kipovi, sakralni i profani, podizani su svecima i ljudima, pobjedama i porazima, znanstvenicima i vojskovođama, umjetnicima i dr?avnicima, obi?nim ljudima, u spomen na razli?ita zbivanja i pojave. (Npr. Po?ega i Osijek ? "ku?ni pilovi", Zagreb ? "bron?ani ?enoa", "Mato? na klupi" …). Uz to, kiparstvo se slu?i nebrojenim materijalima, ali su sva klasi?na kiparska djela oblikovana u drvu, kamenu, mramoru ili bronci. Svakom materijalu odgovara neka kiparska tehnika .

Kiparske tehnike [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Kiparske tehnike

Dva su osnovna na?ina kako nastaju kiparski oblici: modeliranjem i klesanjem (tesanjem). Modeliranje je npr. kada kipar bezobli?nu masu gline modelira (oblikuje) rukom, pritiskivanjem ili razvla?enjem, dodavanjem ili oduzimanjem. Kada se glina osu?i ili ispe?e, skulptura se stvrdne i dobiva kona?ni oblik koji se mo?e umno?iti (npr. u bronci) ako po njemu napravimo kalup. Modelirati kipar mo?e i u nizu drugih tvari: papiru , kartonu , metalnom limu, sinteti?kim materijalima, staklu ( lijevanjem ), ?eliku i dr.

Klesanje ili tesanje podrazumijeva da se iz ve?eg volumena građe ? drva , kamena , mramora , gipsa ? odlamanjem, odsijecanjem, ili klesanjem oblikuje manja ?eljena forma.

Aristotel: "… kao da je oblik bio zarobljen, utopljen u masu, a kipar ga je oslobodio odstranjuju?i suvi?nu, vanjsku oblogu …"

Podjela skulptura [ uredi | uredi kod ]

Kiparska ili skulpturalna djela dijele se na:

punu plastiku
reljef - visoki, niski, udubljeni

Kip je cjelovit volumen, obrađen sa svih strana koji se promatra iz svih 360 stupnjeva; a reljef je volumen koji je obrađen samo s prednje strane, pa ga se promatra samo iz jednog motri?ta, kao sliku.

Reljef mo?e biti plitak, dubok (tj. nizak ili visok) i udubljen (uleknuti). On je na pola puta između slikarstva i kiparstva. Neki ka?u da su to kipovi pritisnuti na plohu, dok drugi govore kako su to zapravo slike koje izlaze u prostor.

Povijest kiparstva [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Povijest kiparstva

Po?etke kiparstva nalazimo u paleolitiku , ali velik napredak od obi?nog modeliranja do klesanja dogodio se u 3. tisu?lje?u prije Krista u Mezopotamiji i Egiptu .

Prvu slobodnostoje?u figuru ljudskog tijela stvorili su stari Grci koji su ustanovili i pravila i tehnike kiparstva antike . Najbolja rimska ostvarenja su portreti . U srednjem vijeku se radi prete?ito dekorativne reljefe na crkvama . Renesansa oslobađa kip arhitektonskog okvira i ?esto prikazuje akt u punoj plasti?nosti. Barok unosi u kiparstvo uzbuđenje, nemir i pateti?nost. U razdoblju rokokoa dolazi do razvoja male plastike u porculanu . Klasicizam se vra?a na anti?ke uzore, a impresionizam nastoji fiksirati trenuta?ne vizualne impresije uzbuđenja i strasti. Ekspresionizam upotrebljava stilizaciju oblika kao izraz du?evnih stanja. Apstraktna skulptura se odri?e konkretnih oblika i predmetnim asocijacijama.

U drugoj polovici 20. stolje?a kiparstvo pose?e za figuralnim temama, ?esto se napu?taju klasi?ni kiparski materijali i upotrebljavaju se sintetske mase, pleksiglas , ?eljezo i dr.

Kiparski elementi [ uredi | uredi kod ]

Osnovni likovni elementi u kiparstvu su volumen (oblik) i prostor , s obzirom na to da kipar pri oblikovanju skulpture automatski oblikuje i prostor. Drugi likovni elementi koje kipar mo?e koristiti i razli?ito kombinirati su crta , ploha (likovna umjetnost) , boja i povr?ina .

Oblikovanjem volumena kiparstvo se slu?i svim izra?ajnim sredstvima likovnih umjetnosti: kompozicijom , svjetlo??u-sjenom, oblikovanjem i bojom.

Osnovno izra?ajno sredstvo kiparstva je volumen . Sve se mo?e izraziti volumenom. Npr. kroz jedan te isti motiv, ljudskog tijela, umjetnik mo?e iskazati potpuno razli?ite stvari. Primjeri takvih kipova su: bron?ani kip Kourosa (Atena) i mramorni kip bo?ice pobjede Nike s otoka Samotrake (Louvre).

Kuros ? uspravan, nepomi?an, simetri?an, ispru?ena noga ? jedina pokrenutost lika.
Nika ? tijelo nagnuto naprijed, sve je u pokretu, lijeva noga zaba?ena unatrag, koso polo?eno tijelo, krila se prostiru unatrag, haljina se pripija uz tijelo i vijori sa strana.

Oba kipa su anti?ki gr?ki kipovi , ali prvi pripada arhajskom razdoblju gr?ke kulture ? vrijeme smirena i suzdr?anog po?etka razvoja gr?ke kulture, a drugi odra?ava helenisti?ko razdoblje ? vrhunac gr?ke kulture, njezin pokret i snagu, a istodobno nemir i napetost dru?tva kojemu su dani odbrojani. Dakle, ova dva kipa pokazuju raznolikost i izra?ajnu snagu koja se krije u kiparstvu, umjetnosti oblikovanja volumena, te nas uvode u govor oblika u kojemu se svaka misao ili osje?aj mogu izre?i oblikovanjem tvari.

U na?inu oblikovanja volumena mogu? je velik raspon: od ponavljanja prirodnih oblika, preko njihove stilizacije do sasvim novih, apstraktnih oblika. Pogledajmo samo proces stilizacije ljudske glave od prethistorijske figurice, preko rimskog portreta, i Brancusijeve "Usnule muze" do apstraktne forme. Na?in oblikovanja mijenja se i razvija vremenom: od naturalizma (rimski portret), do idealizacije (goti?ka Bogorodica), zatvorenosti renesansne skulpture ili uznemirenost barokne skulpture, do rastvorenih i pokrenutih oblika moderne skulpture (Zadkine, "Razoreni grad") ili potpuno istanjenih skulptura koje se gibaju u prostoru (A.Calder, Mobil).

Volumen mo?e biti jedinstven i zatvoren, ostavljaju?i prostor potpuno izvan skulpture, ali opet mo?e biti ra??lanjen tako da prodire u prostor i stvara dinami?nu kompoziciju volumena i prostora. Nekada je volumen pak pro?et prostorom, te tada prostor postaje sastavnim dijelom kompozicije, on se uvla?i u samu jezgru volumena; volumen i prostor su izjedna?eni ? oba i tvore i obavijaju skulpturu. U kiparstvu, naro?ito u modernoj umjetnosti, takve odnose volumena i prostora nazivamo pozitivnom i negativnom formom . Pozitivna forma je onaj prostor koji skulptura zauzima od cjeline prostora, a negativna forma je okolni prostor, zrak koji se uvla?i u skulpturu (skulptura u prostor, prostor u skulpturu).

Skulpture mo?emo promatrati i kao oblikovanje ploha volumena. Tako skulptura mo?e biti jedinstvena i stati?na ako joj plohe lagano prelaze jedna u drugu, stvaraju?i jedva zamjetne sjene, a opet mo?e biti jako dinami?na ako se plohe lome i dopu?taju ulazak vi?e prostora između njih i samim time stvaraju?i tamnije sjene.

Sama povr?ina skulpture mo?e stvarati igru svjetlosti i sjena. Tako ona mo?e biti: savr?eno ugla?ana, hrapava ili veoma neravna. Ugla?ana povr?ina je oblikovana glatkim, oblim plohama koje stvaraju blage i mekane prijelaze iz svjetla u sjenu, te se tako simulira meko?a organi?ke, ?ive tvari. Na hrapavoj povr?ini se svjetlost o?tro kida stvaraju?i jak kontrast svjetla i sjene, nagla?avaju?i grubost i be?ivotnost materijala.

Linije na skulpturama prepoznajemo kao mjesto spajanja prostora i volumena. One mogu biti ?iste i jednostavne, ili pak izlomljene i isprekidane. Na nekim skulpturama, linije su toliko osamostaljene da je isklju?ivo linijama izvedena obrada povr?ine, one postaju crte?i u volumenu. No pravi crte?i u volumenu su skulpture linijski istanjene mase, tako da se zapravo sastoji jedino od prostornih linija koje uokviruju prostor (kao crte koje uokviruju plohe u klasi?nom crte?u).

Boja skulpture naj?e??e je prirodna boja samog materijala, npr. Bjelina mramora, smeđe-zeleni tonovi bronce i dr. Osim toga, boja mo?e biti i nanesena nakon oblikovanja volumena, bilo da naglasi pojedine dijelove skulpture (da ih ra??lani) ili da ih ujedini jedinstvenom bojom.

Kiparstvo i graditeljstvo [ uredi | uredi kod ]

Kiparstvo je prije, sve do sredine 19. stolje?a, bilo vi?e vezano za arhitekturu nego ?to je postojalo kao slobodna skulptura. Kiparstvo je slu?ilo da pobli?e odredi namjenu i zna?enje građevine. (Npr. knji?nica ?e imati iznad vrata sovu koja na glavi nosi globus ? simbol i za?titnica mudrosti, a na sudnici ?e biti bo?ica pravde s vagom i zavezanim o?ima). Tako su na anti?kim hramovima kipovi na zabatima prikazivali one bogove i bo?ice kojima su bili posve?eni, kao ?to na portalima kr??anskih crkvi prikazuju svece i svetice.

Graditeljstvo i kiparstvo svojim zajedni?kim oblikovanjem izra?avaju zajedni?ki duh razdoblja u kojem su nastale. Tako se u Mezopotamiji, gdje se gradilo opekom, pro?elja ukra?avala reljefnom ocakljenom i obojenom opekom. U Egiptu je svaka povr?ina građevine bila prekrivena plitkim reljefom, a monumentalnost građevina osiguravali su i divovski kipovi faraona postavljeni ispred hramova . Kiparska djela su dopunjavala i dovr?avala kompoziciju arhitekture, ne kao ukras, nego kao njezin ravnopravan sastavni dio. Ponekad je kiparska sastavnica građevine toliko zna?ajna i nagla?ena da se zgrada doima tek kao podloga skulpturi. Zapravo postoje tri na?ina vrednovanja arhitekture i skulpture koja su se smjenjivala tijekom vremena:

skladan i uravnote?en odnos arhitekture i skulpture,
dominacija arhitekture gdje se skulptura prilagođava kompoziciji i oblikom prostora kojeg nudi arhitektonski okvir,
skulptura koja se name?e arhitekturi i izlazi izvan njenih okvira.

1. Skladan ili harmoni?an odnos arhitekture i skulpture je npr. u zabatnom trokutu gr?kog hrama . Harmonija se iskazuje u tome ?to se ne name?u jedno drugome, nego svaka sastavnica zadr?ava svoj smisao i razlog, a ipak se cjelina doima kao da jedno ne mo?e bez drugog: arhitektura savr?eno uokviruje kiparsku kompoziciju, a ova se savr?eno uklapa u okvir.

2. Podređenost kiparstva arhitekturi nalazimo u romanici . Ovdje je skulptura podređena jer se zbog arhitektonskog okvira (npr. lunete iznad portala katedrale) neprirodno mijenjaju njeni omjeri i proporcije, nastaju deformacije, izobli?enja likova. Tako ?e prikaz " Posljednje ve?ere " imati ogromnog Krista u sredini i sve manje i manje apostole oko njega, iako se nalaze za istim stolom. "Zakonom kadra" se naziva to kada arhitektonski okvir name?e kompoziciju koju skulptura mora pratiti. Npr. istanjeni likovi koji podsje?aju na stupove na goti?kim katedralama.

Ako psiholo?ki objasnimo ove fenomene vidjet ?emo da skulptura koja predstavlja ?ovjeka svoga vremena. Npr. gr?ka skulptura je iste veli?ine i skladna je jer su ljudi ?ivjeli u svojevrsnoj demokraciji gdje su bili svi jednaki, a u srednjem vijeku ljudi su bili neravnopravni (bogati plemi?i, vlastela i siroma?ni kmetovi) i postojala je jaka hijerarhija . U renesansi (15. i 16. st.) dolazi opet do oslobađanja pojedinca od dru?tvenih stega i cijeni se pojedinac (individua), tada dolazi i do oslobađanja skulpture od arhitektonskih okvira ? tj. sve je ve?a uloga slobodno stoje?ih skulptura (javnih spomenika, konjanika …).

3. Podređenost arhitekture skulpturi se javlja u Baroku (17. i 18. st.). Skupine nadnaravno velikih kipova izlaze izvan obrisa arhitekture i svjedo?e o zamahu ?to ga ?ovjek svojim naporima posti?e u dru?tvu i ?ivotu (npr. Fontana di Trevi u Rimu , P. Bracci, 1762.). Tako postoje i građevine koje su se srodile s kiparskom formom, i ne mo?emo re?i pripadaju li skulpturi ili arhitekturi. Takvi su " trijumfalni slavoluci " ? arhitektura koja ima funkciju kipa, ili Eiffelov toranj , ili Kip slobode koji je kip u kojeg se smjestila arhitektura, ili Me?trovi?ev Zdenac ?ivota koji je skulptura fontana (obrnuto od skulpture koja je obi?no bila ukras za fontanu, ovdje je fontana dodana skulpturi).

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Logotip Zajedni?kog poslu?itelja

Zajedni?ki poslu?itelj ima jo? gradiva o temi Kiparstvo