Ibn Haldun

Ibn Haldun , punim imenom Abu Zaid 'Abd al-Rahman ibn Muhamed ibn Haldun al-Hadrami ( 27. svibnja 1332. ? 19. travnja 1406. ), slavni arapski povjesni?ar, historiograf i politi?ar.

Rodio se na prostoru dana?njeg Tunisa , te se smatra prete?om moderne historiografije , sociologije i ekonomije . Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddimah (Prolegomena ili Predgovor).

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Ibn Haldunov ?ivot relativno je dobro dokumentiran po?to je napisao autobiografiju ( al-ta`rif bi-ibn khaldun wa-rihlatuhu gharban wa-sharqan , objavio Muhammad ibn Tawit al-Tanji, Kairo 1951.) u kojoj se brojni dokumenti, koji se odnose na njegov ?ivot, citiraju rije? po rije?. Ipak njegova autobiografija sadr?i malo podataka o njegovom privatnom ?ivotu, pa se jednako malo zna o njegovoj obiteljskoj pozadini. Op?e poznat kao Ibn Haldun po svom dalekom pretku, rodio se u Tunisu 732. A.H. (1332. u.e.) u andaluzijskoj obitelji Banu Haldun , koja je pripadala gornjem sloju dru?tva. Njegova obitelj, koja je dr?ala mnoge visoke slu?be u Andaluziji , emigrirala je u Tunis sredinom 13. stolje?a nakon pada Seville na po?etku rekonkviste . Pojedini ?lanovi njegove obitelji pod tuniskom dinastijom Hafsida obavljali su politi?ku slu?bu; dok su se Ibn Haldunov otac i djed povukli iz politi?kog ?ivota te pridru?ili misti?nom redu.

U svojoj autobiografiji Ibn Haldun utvrđuje svoje porijeklo unatrag do vremena proroka Muhameda kroz arapsko pleme iz Jemena , osobito Hadramauta , koji su do?li u ?panjolsku na po?etku islamskog osvajanja u osmom stolje?u. Njegovim vlastitim rije?ima: "I na?i preci su od Hadramauta , od Arapa iz Jemena , preko Wa'ila ibn Hajara, najboljeg od Arapa, vrlo poznatog i po?tovanog." (str. 2429, Al-Waraqovo izdanje). Neki biografi (npr. Mohammad Enan) ipak proispituju njegove tvrdnje, te predla?u da je njegova obitelj potjecala od Berbera koji su prisvajali arapsko podrijetlo radi stjecanja dru?tvenog polo?aja.

Obrazovanje [ uredi | uredi kod ]

Obiteljski visoki polo?aj omogu?io je Ibn Haldunu da studira s najboljim sjevernoafri?kim u?iteljima toga vremena. Klasi?no arapsko obrazovanje stekao je prou?avanjem Kurana i arapske lingvistike , osnove za razumijevanje Kurana i islamskog zakona , Haditha i Fiqha . Mistik , matemati?ar i filozof Al-Abili uveo ga je u matematiku, logiku i filozofiju, gdje je ponajvi?e prou?avao radove Averroesa , Avicenne , Razija i al-Tusija . Ibn Haldun je sa 17 godina izgubio svoje roditelje u epidemiji kuge koja je pogodila Tunis .

Slijediv?i obiteljsku tradiciju, Ibn Haldun je te?io politi?koj karijeri. Neprestano promjenjiva politi?ka situacija u tada?njoj sjevernoj Africi tra?ila je visoki stupanj vje?tine, sklapaju?i saveze i primjereno ih prekidaju?i, radi izbjegavanja nevolja zbog ?estih prijenosa vlasti koje su mo? samo privremeno dr?ale u svojim rukama. Ibn Haldunova se autobiografija, u kojoj provodi vrijeme u zatvoru, dobiva najvi?e slu?be i odlazi u progonstvo, povremeno ?ita poput nekakve avanturisti?ke pri?e.

Rane godine u Tunisu i Granadi [ uredi | uredi kod ]

S 20 godina je zapo?eo svoju politi?ku karijeru u Kancelarstvu tuniskog vladara, Ibn Tafrakina , s polo?ajem katiba al-'alamaha , koji se sastojao od pisanja finom kaligrafijom tipi?nih uvodnih bilje?aka slu?benih dokumenata. 1352. godine, Abu Ziad, sultan od Constantine, krenuo je u napad na Tunis i porazio ga. Ibn Haldun, nesretan u svakom slu?aju sa svojim po?tovanim ali politi?ki bezna?ajnim polo?ajem, slijedio je svoga u?itelja Abilija u Fes . Ondje mu je merinidski sultan Abu Inan Fares I dao polo?aj pisca kraljevskih proklamacija, no to ga ipak nije sprje?ilo da spletkari protiv svojeg poslodavca. Godine 1357. to je donijelo 25-godi?njem Ibn Haldunu zatvorsku kaznu dugu 22 mjeseca. Na vijest o smrti Abu Inana 1358. godine vezir al-Hasan ibn Omar ga je oslobodio i ponovo postavio na njegov polo?aj i slu?bu. Ibn Haldun je zatim spletkario protiv Abu Inanova nasljednika, Abu Salema Ibrahima III, zajedno s Abu Salemovim ujakom, Abu Salemom. ?im je Abu Salem do?ao na vlast dao je Ibn Haldunu ministarski polo?aj, prvi polo?aj koji je odgovarao Ibn Haldunovim o?ekivanjima.

Nakon pada Abu Salema na vlast dolazi Ibn Amar Abd Allah, Ibn Haldunov prijatelj, koji za razliku od svoga prethodnika nije dodijelio nikakav zna?ajni slu?beni polo?aj razo?aranome Haldunu. Istovremeno je Amar uspje?no sprje?io Ibn Halduna - ?ije su mu politi?ke vje?tine bile vrlo dobro poznate - da se udru?i s Abd al-Wadidsom u Tlemcenu . Ibn Haldun je stoga odlu?io oti?i u Granadu . Bio je uvjeren u pozitivnu dobrodo?licu ondje, po?to je kod Feza pomogao sultanu od Granade, Nasridu Muhamedu V, povratiti mo? iz svojega privremenog progonstva. Godine 1364. Muhamed mu je povjerio diplomatsku misiju kod kralja od Kastilje , Pedru Okrutnom , kako bi potpisao mirovni sporazum. Ibn Haldun je uspje?no izvr?io tu misiju, te je pristojno odbio Pedrovu ponudu da ostane na njegovu dvoru i da mu se vrate svi posjedi njegove obitelji u ?panjolskoj.

U Granadi je Ibn Haldun brzo u?ao u natjecanje s Muhamedovim vezirom, Ibn al-Khatibom, koji je vidio da unutar bliskog odnosa između Muhameda i Ibn Halduna raste nepovjerenje. Ibn Haldun je poku?ao oblikovati mladog Muhameda po svom idealu mudrog vladara. Ibn al-Khatib je smatrao taj poduhvat ludim i opasnim za mir u zemlji - a povijest je pokazala da je bio u pravu. Naposljetku je na al-Khatibov nagovor Ibn Haldun poslan natrag u sjevernu Afriku. Muhamed je kasnije optu?io samog al-Khatiba zbog zauzimanja neortodoksnih filozofskih gledi?ta, te ga ubio usprkos Ibn Haldunovu zauzimanju u korist njegova starog rivala.

O tom svom sukobu s Ibn al-Khatibom i razlozima svoga povratka u Afriku Ibn Haldun u svojoj autobiografiji govori vrlo malo. Orijentalist Muhsin Mahdi interpretira to kao pokazivanje da je Ibn Haldun kasnije shvatio da je potpuno pogre?no procijenio Muhameda V.

Visoka politi?ka slu?ba [ uredi | uredi kod ]

Vrativ?i se u Afriku, hafsidski sultan od Bougieje , Abu Abdallah, koji je bio Haldunov drug u zatvoru, primio je Ibn Halduna s velikom srda?no??u i imenovao ga svojim prvim ministrom. Tijekom tog razdoblja Ibn Haldun je izvr?io avanturisti?ku misiju kako bi skupio poreze među lokalnim berberskim plemenima. Nakon smrti Abu Abdallaha 1366. Haldun je jo? jednom promijenio strane i udru?io se s vladarom od Tlemcena , Abu al-Abbasom. Nekoliko godina kasnije zarobio ga je Abdalaziz (Abd ul Aziz), koji je porazio sultana od Tlemcena i prisvojio prijestolje. Ibn Haldun je zatim u?ao u mona?ku ustanovu, te se zaokupio skolasti?kim obvezama sve do 1370. godine kada ga je novi sultan poslao u Tlemcen. Nakon smrti Abd ul Aziza boravio je u Fezu, u?ivaju?i patronat i povjerenje regenta.

Ibn Haldunove politi?ke vje?tine, pogotovo njegov dobar odnos s divljim berberskim plemenima, bile su visoko tra?ene među sjevernoafri?kim vladarima, dok se on sam po?eo umarati od politike i stalnih promjena odanosti. Godine 1375. Abu Hammu, abdalwadidski sultan od Tlemcena , poslao je Ibn Halduna u misiju k plemenima Dawadida, pa je Ibn Haldun odlu?io potra?iti skloni?te kod jednih od berberskih plemena, Awlada Arifa iz sredi?njeg Al?ira , u gradu Qalata Ibn Salami . Ondje je ?ivio gotovo tri godine pod njihovom za?titom, uzimaju?i prednost svoje osame da napi?e Muqaddimu ("Uvod" u svoju planiranu povijest svijeta). U Ibn Salami ipak mu je nedostajala neophodna literatura da dovr?i svoje djelo. Zato se 1378. vratio u Tunis kojega je u međuvremenu osvojio Abu al-Abbas, koji je uzeo Ibn Halduna natrag u svoju slu?bu. Ibn Haldun se ondje posvetio gotovo isklju?ivo svojim prou?avanjima te je dovr?io svoju povijest svijeta. Njegov odnos s Abu al-Abbasom ostao je napet, po?to je Abu al-Abbas sumnjao u njegovu lojalnost, posebice nakon ?to mu je Ibn Haldun predstavio prijepis dovr?ene povijesti u kojoj je jednostavno izostavio uobi?ajeni panegirik upu?en vladaru. Pod izgovorom odlaska na had? u Meku - ?to niti jedan islamski vladar nije mogao jednostavno zabraniti - Ibn Haldun je mogao napustiti Tunis te je otplovio u Aleksandriju .

Posljednje godine u Egiptu [ uredi | uredi kod ]

U usporedbi s Magrebom Ibn Haldun je morao osjetiti da je Egipat bio raj; on sam je zaista rekao "Onaj koji ga nije vidio, ne pozna mo? islama." Dok su sve ostale islamske regije morale uhvatiti u ko?tac s pograni?nim ratovima i unutarnjim sukobima, Egipat je pod Mamelucima do?ivio razdoblje ekonomskog prosperiteta i visoke kulture. Ali ?ak i u Egiptu, gdje je proveo ostatak svoga ?ivota, Ibn Haldun nije mogao u potpunosti ostati izvan politike. 1384. godine egipatski sultan al-Malik udh-Dhahir Barquq u?inio ga je profesorom Qamhiyyaha Madrasaha, te velikim kadijom (vrhovnim sucem) malikitske ?kole fiqha ili religijskog zakona (jedna od ?etiriju ?kola, malikitska ?kola, bila je ?iroko ra?irena uglavnom u zapadnoj Africi). Njegova nastojanja u reformi nai?la su na otpor, pa je nakon godine dana morao odstupiti sa suda?kog polo?aja. Pridonosni faktor njegovoj odluci da odstupi mogao bi biti te?ak udarac koji ga je pogodio 1384. kada je blizu aleksandrijske obale potonuo brod koji je prevozio njegovu ?enu i djecu. Ibn Haldun je nakon svega toga odlu?io zavr?iti hodo?a??e u Meku.

Nakon povratka u svibnju 1388. godine Ibn Haldun se ja?e koncentrirao na ?isto edukacijsku funkciju u razli?itim kairskim madrasama. Na dvoru je privremeno izgubio naklonost, po?to je tijekom pobuna protiv Barquqa - o?igledno pod prinudom - zajedno s drugim kairskim pravnicima izdao fatvu protiv Barquqa. Kasniji odnosi s Barquqom vratili su se u normalno stanje, pa je jo? jednom imenovan malikitskim kadijom. Ukupno je bio pozvan na tu visoku slu?bu ?est puta, ali nije ju zbog raznih razloga nikada dulje zadr?ao.

Godine 1401. pod Barquqovim nasljednikom i sinom Farajom, Ibn Haldun je sudjelovao u vojnom pohodu protiv mongolskog osvaja?a Timura koji je opkolio Damask . Haldun je sumnjao u uspjeh pothvata i zaista nije ?elio napustiti Egipat. Njegove su sumnje bile opravdane, po?to je mladi i neiskusni Faraj, zabrinut oko pobune u Egiptu, prepustio u Siriji vlastitu vojsku samoj sebi i po?urio ku?i. Ibn Haldun je ostao u opkoljenom gradu sedam tjedana nakon ?ega je u?adima spu?ten preko gradskih zidina u namjeri da pregovara s Timurom. Taj povijesni niz susreta Haldun opse?no izvje?tava u svojoj autobiografiji. Timur ga je detaljno ispitivao o uvjetima u zemljama Magreba. ?ak je na njegov zahtjev Ibn Haldun napisao dugo izvje??e o tome. Budu?i da je prepoznao Timurove namjere skrivene iza toga, nije oklijevao, na svom povratku u Egipat, da sastavi jednako opse?no izvje??e o povijesti Tartara zajedno s karakternom studijom Timura. Sva svoja saznanja poslao je merinidskim vladarima u fezu.

Sljede?ih pet godina Ibn Haldun je proveo u Kairu dovr?avaju?i svoju autobiografiju i svoju povijest svijeta, te djeluju?i kao u?itelj i sudac. Umro je 17. o?ujka 1406., mjesec dana nakon ?to je po ?esti put izabran na slu?bu malikitskog kadije.

Djela [ uredi | uredi kod ]

Za razliku od ve?ine arapskih u?enjaka, Ibn Haldun je za sobom ostavio malen broj djela, ne uzimaju?i u obzir njegovu povijest svijeta, Kitab al-`ibar . Zna?ajno je da autobiografija ne aludira na te rukopise, ?to vjerojatno sugerira da je Ibn Haldun vidio sebe prvenstveno kao povjesni?ara te da je ?elio biti poznat ponajvi?e kao autor Kitab al-`ibara . Iz ostalih izvora poznato je nekoliko drugih djela uglavnom sastavljenih za vrijeme njegova boravka u sjevernoj Africi i ?panjolskoj. Svoju prvu knjigu Lubab al-muhassal - komentar na teologiju ar-Razija - napisao je s 19 godina pod nadzorom svoga u?itelja al-Abilija u Tunisu. Djelo o Sufizmu , ^sifa' al-sa'il , sastavio je oko 1373. u Fezu. Tijekom boravka na dvoru Muhameda V, sultana od Granade, Ibn Haldun je sastavio djelo o logici, `allaqa li-l-sultan .

Kitab al-`ibar (puni naziv: Kitab al-'ibar wa-diwan al-mubtada' wa-l-_habar fi ayyam al-`arab wa-l-a^gam wa-l-barbar wa-man `A.sarahum min _dawi al-sultan al-akbar &#8211 , Knjiga dokaza, zapis po?etaka i događaja iz dana Arapa, Perzijanaca, Berbera i njihovih mo?nih suvremenika ), Ibn Haldunovo glavno djelo, prvotno je zami?ljeno kao povijest Berbera. Kasnije se fokus pro?irio tako da u svom zavr?nom obliku (uklju?uju?i vlastitu metodologiju i antropologiju ) djelo predstavlja takozvanu univerzalnu povijest. Podijeljeno je na sedam knjiga, od kojih se prva, Muqaddimah , smatra zasebnim djelom. Od druge do pete knjige pokrivena je povijest ?ovje?anstva sve do vremena Ibn Halduna. ?esta i sedma knjiga pokrivaju povijest Magreba i berberskih naroda. Budu?i da su te knjige temeljene na Ibn Haldunovu osobnom poznavanju Berbera, one za dana?nje povjesni?are predstavljaju stvarnu vrijednost Kitab al-`ibara .

Za sociologiju je zanimljivo da je Ibn Haldun za?eo sredi?nji dru?tveni sukob ("grad" protiv "pustinje") kao i teoriju (koristiv?i koncept "generacije") neophodnog gubitka mo?i osvaja?a gradova koji dolaze iz pustinje. Prema suvremenom arapskom u?enjaku Sati'ju al-Husriju mo?e se sugerirati da je Muqaddimah sociolo?ko djelo koje u svojih ?est knjiga u grubim crtama prikazuje op?u sociologiju, sociologiju politik, sociologiju urbanog ?ivota, sociologiju ekonomije, sociologiju znanja. Djelo se temelji oko Ibn Haldunova sredi?njeg koncepta asabije , ili "socijalne kohezije". Ta se kohezija spontano uzdi?e u plemenima i drugim malim srodstvenim grupama, a mo?e se intenzivirati i pove?ati pomo?u religijske ideologije. Ibn Haldunova analiza promatra kako ta kohezija vodi grupe do mo?i , ali u sebi sadr?i klicu - psiholo?ku, sociolo?ku, ekonomsku, politi?ku - propasti ili sloma grupe, ?to uzrokuje zamijenjivanje grupe nekom novom grupom, dinastijom ili carstvom koji ?e biti povezani ja?om (ili barem mlađom i silovitijom) kohezijom.

Mo?da naju?estalije citirano promatranje izvu?eno iz Ibn Haldunova djela jest, u lai?kim terminima, zamisao da kada dru?tvo postane velika civilizacija (te vjerojatno i dominantna kultura u regiji), nakon njegove visoke to?ke slijedi razdoblje propasti. To zna?i da je sljede?a kohezivna grupa koja osvaja propadaju?u civilizaciju nasuprot njoj grupa barbara . Jednom kada barbari u?vrste svoju kontrolu nad osvojenim dru?tvom, bivaju privu?eni rafiniranim aspektima poput pismenosti i umjetnosti , te ili asimiliraju ili prisvajaju takve kulturne obi?aje. Kona?no nova skupina barbara osvaja prethodne barbare, te se sam proces ponavlja.

Procjene Ibn Haldunova doprinosa [ uredi | uredi kod ]

Britanski povjesni?ar Arnold J. Toynbee nazvao je Muqaddimu "nesumnjivo najve?im djelom svoje vrste koje je uop?e stvorio neki um u bilo koje vrijeme ili na bilo kojem mjestu."
Bernard Lewis opisuje Ibn Halduna kao "najve?eg povjesni?ara od Arapa, te mo?da najve?eg povjesnog mislioca srednjeg vijeka" ( The Arabs in History , 1950., stranica 160)
Abderrahmane Lakhsassi pi?e: "Nijedan povjesni?ar iz Magreba otkako je Berbera i posebice od njih ne mo?e u?initi ni?ta bez njegovog povijesnog doprinosa."

Dr?ava i dru?tvo [ uredi | uredi kod ]

Ibn Haldun je u svojoj filozofiji oblikovao zna?ajnu teoriju o cikli?nom shva?anju povijesti. Vjerovao je da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina. Budu?i da je pro?irio podru?je povijesti, koja je postala znanost o dru?tvu, Ibn Haldun se s pravom mo?e smatrati prete?om sociologa . U njegovo vrijeme pojam ljudsko dru?tvo nije postojao, pa je stoga da definira taj pojam uveo arapski pojam umran .

Dva osnovna tipa dru?tva koja Haldun izu?ava su: nomadi i sjedioci. Za nomade je specifi?an primitivni na?in proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija , odnosno, velika bliskost pripadnika plemena (koja se karakterizira krvnim srodstvom). Odnosi u plemenskoj zajednici regulirani su na eti?ko-obi?ajnom principu, a ne na principu prava - pravo nastaje tak kada nastaje dr?ava. Sjedioci su tip dru?tva koji sada vi?e nije u stalnom pokretu i kojem sto?arstvo nije primarna grana privrede, ve? i poljoprivreda. Sjedioci se javljaju s vi?kovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova (i daljnjeg razvoja).

Veoma va?no je istaknuti da Ibn Haldun prvi put razgrani?ava dr?avu od dru?tva (pa se tako razlikuje od gr?ke filozofije ). Haldun se koristi analizom na?ina proizvodnje i kroz njega obja?njava nastanak same dr?ave. Pri stvaranju dr?ave asabija ima presudnu ulogu, pa je svakako jedan od faktora prema kojima se mogu gledati smjene generacija, u zakonu o tri generacije i ?etiri faze.

Prva generacija - ?ine je ?lanovi plemena, te su tu prisutne veoma jake veze ( asabija ) među ?lanovima plemena. Ovdje se prvi put uo?ava i karizmatska vlast.
Druga generacija - dolazi do pro?irenja plemena, a samim tim prvobitna jaka asabija polako slabi. Ovdje je karakteristi?na apsolutna vlast jednog ?ovjeka.
Tre?a generacija - ovdje dolazi do saveza vi?e plemena, a prvobitni na?in ?ivota se potpuno gubi, dok asabija jako slabi.
?etvrta generacija - asabije nema i samo je pitanje vremena kada ?e propasti.

Neki citati iz Ibn Haldunovih djela [ uredi | uredi kod ]

O ekonomiji [ uredi | uredi kod ]

"U ranim fazama dr?ave porezi su blagi u svojem pojavljivanju, ali ipak donose ogromne prihode…kako vrijeme prolazi, a kraljevi nasljeđuju jedni druge, oni gube svoje plemenske navike u korist civiliziranijih. Njihove potrebe i hitnosti rastu…zbog rasko?i u kojoj su bili doneseni. Stoga oni name?u svje?e poreze na svoje predmete...[i] o?tro povisuju stopu starih poreza radi pove?anja svojih doprinosa…Ali u?inci na poslovanje zbog tog porasta u oporezivanju ?ine ih osjetnima. Ljudi se ubrzo obeshrabre u poslu usporediv?i svoju zaradu s bremenom njihovih poreza…kao posljedica toga proizvodnja opada, a s njom i doprinosi oporezivanja."

Ova sociolo?ka teorija uklju?uje koncept koji je u ekonomiji poznat kao Lafferova krivulja (odnos između poreznih stopa i poreznih prihoda slijedi oblik preokrenutog slova U).

O Arapima [ uredi | uredi kod ]

"Arapi dominiraju samo u nizinama, jer su oni, po svojoj divljoj prirodi, ljudi plja?ke i korupcije. Oni plja?kaju sve ?to mogu uzeti bez borbe ili velikog rizika, onda bje?e u svoje uto?i?te u divljini, te ne stoje niti se bore osim u samoobrani. Pa kada se sretnu s nekom pote?ko?om ili zaprekom, puste je samu i potra?e lak?i plijen. I plemena dobro utvrđena protiv njih na padinama bre?uljaka izbjegavaju njihovu korupciju i razaranje, jer oni ne vole penjati se uzbrdo, niti davati ve?u potporu, niti uzimati rizike. Dok su nizine, kada ih mogu dose?i zbog nedostatka za?tite i slabosti dr?ave, za njih otpaci i mrvice da jedu, koje ?e nastaviti plja?kati, pusto?iti i osvajati s lako?om sve dok se njihov narod ne porazi, a onda ih opona?aju s obostranim sukobom i politi?kim padom, sve dok se njihova civilizacija ne uni?ti. I Alah je sposoban njihova stvaranja, i On je Jedini, Pobjedonosan, i ne postoji nijedan gospodin osim Njega." (izvorni tekst)

Bilje?ka o Ibn Haldunovoj upotrebi rije?i "Arap" [ uredi | uredi kod ]

Dok je istina da su mnogi muslimanski u?enjaci koji su sastavili svoja djela na arapskom, i u religijskim i u intelektualnim znanostima, bili nearapskog podrijetla, Ibn Kaldunova upotreba termina Arap u svojoj povijesti ?ini se da ozna?ava klasu ljudi, a ne grupu. Ve?ina znanstvenika vjeruje da u mnogo slu?ajeva Ibn Haldun koristi naziv Arap da ozna?i beduina . Drugi znanstvenici, poput Mohameda Chafika, to nije?u.

Iz Lewisove knjige Arapi u povijesti str. 14-16 (1950.)

"Od kasnijih vremena Abasida nadalje rije? Arap se odnosi na svoje ranije zna?enje beduina ili nomada, postaju?i tako zapravo socijalni radije nego etni?ki termin. U mnogim zapadnja?kim kronikama iz razdoblja kri?arskih ratova izraz se koristi samo za beduina, dok se gomila muslimanskog stanovni?tva na Bliskome istoku naziva Saracenima. Sigurno je u tom smislu da Tasso u ?esnaestom stolje?u govori o

'Altri Arabi poi, che di soggiorno, / certo non sono stabili abitanti;' (Gerusalemme Liberata, XVII 21.)

"Ibn Haldun, arapski povjesni?ar iz ?etrnaestog stolje?a, koji sam sebe naziva građaninom arapskog podrijetla, koristi tu rije? obi?no u tom smislu."

Neki tekstovi iz 1911 Encyclopædiae Britannicae

O Perzijancima [ uredi | uredi kod ]

Iz Muqaddime:

"…Znamenita je ?injenica da su, uz malo iznimaka, ve?ina muslimanskih u?enjaka…u intelektualnim znanostima bili ne-Arapi…dakle osniva?i gramatike su bili Sibawaih i nakon njega al-Farisi i Az-Zajjaj. Svi oni bili su perzijskog podrijetla…oni su izumili pravila (arapske) gramatike…veliki su pravnici bili Perzijanci…jedino su Perzijanci sudjelovali u zada?i o?uvanja znanja te pisanja sistematskih ?kolskih djela. Tako istina prorokove tvrdnje postaje o?ita, 'da se u?enje zatomilo na najvi?im dijelovima nebesa, Perzijanci bi do?li do njega'…Intelektualne znanosti su također o?uvali Perzijanci, dok su ih na miru pustili Arapi, koji ih nisu kultivirali…kao ?to je bio slu?aj sa svim umije?ima…Ova se situacija nastavila u gradovima onoliko dugo koliko su Perzijanci i perzijske zemlje, Irak, Khorasan i Transoxiana (moderna sredi?nja Azija), zadr?ali svoju sedentarnu kulturu."

Muqaddimah , preveo F. Rosenthal (III, str. 311-15, 271-4 [arapski]; R.N. Frye (str. 91)

Vi?e informacija [ uredi | uredi kod ]

Fatve :

Povijesni ?iitsko-sunitski odnosi

Bibliografija [ uredi | uredi kod ]

Ibn Haldun: Muqaddimah: Uvod u povijest . Preveo s arapskoga Franz Rosenthal. 3 sv. New York: Princeton 1958.
Ibn Haldun: Muqaddimah: Uvod u povijest . Preveo Franz Rosenthal i N.J. Dawood. 1 svezak (skra?en) 1967.
Muhsin Mahdi: Ibn Haldunova filozofija povijesti . London, 1957.
Walter Fischel, Ibn Haldun u Egiptu; njegove javne funkcije i povijesno istra?ivanje, 1382-1406; studija u islamskoj historiografiji . Berkeley, Sveu?ili?te kalifornijskog tiska, 1967.
Mahmoud Rabi', Ibn Haldunova politi?ka teorija , Leiden 1967
Ibn Haldun: al-Ta'rif bi-ibn Khaldun wa rihlatuhu gharban wa-sharqan . Objavio Muhammad ibn Tawit al-Tanji. Kairo, 1951. (Autobiografija, arapski)

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Logotip Wikicitata

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Ibn Haldun