Amblem Crvene armije
Sovjetski vojnici
Spomenik Crvenoj armiji u
Berlinu
Crvena armija
je bila vojska
Sovjetskog Saveza
1918.
?
1946.
, nakon ?ega je
1946.
?
1991.
nosila naziv
Sovjetska armija
.
Stvaranje Crvene armije
[
uredi
|
uredi kod
]
Raspadom oru?anih snaga
carske Rusije
prije
bolj?evi?ke revolucije
1917.
godine i nakon nje, koja je bolj?evi?ko vodstvo prisilila na sklapanje nepovoljnog
mira s Njema?kom u Brest-Litovsku
po?etkom
1918.
godine, pojavila se potreba hitnog stvaranja vojnih snaga novog re?ima. Nestabilna situacija u Rusiji dovela je do brzog i vrlo improviziranog stvaranja nove vojne organizacije "Selja?ke i radni?ke crvene armije" (RKKA), u biti narodne
milicije
namijenjene obrani zemlje od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja.
Bolj?evi?ko rukovodstvo ?eljelo je u novim vojnim snagama ukloniti sve carsko naslijeđe (posebno klasni sustav te sustav organiziranog nasilja nad vojnicima, tzv.
dedov??ina
). Međutim, ubrzo se pokazalo da stvari ne?e biti tako jednostavne: novi zapovjednici, potekli iz bolj?evi?kih redova, nisu imali nikakvo vojno obrazovanje, te su se morali oslanjati na biv?e carske zapovjednike (naravno, povjerenje između te dvije grupe bilo je na niskoj razini). Rezultat je bila
ad hoc
vojna organizacija bez ikakvih dugoro?nih razvojnih planova. Bilo je o?ito da se umjesto narodne milicije mora stvoriti klasi?na organizirana vojska; s tim ciljem
Lenjin
povjerava
Lavu Trockom
tu iznimno te?ku zada?u. Trocki je između 1918. i
1924.
godine uspio u toj gotovo nemogu?oj zada?i, stvoriv?i iz demoraliziranih ostataka carske vojske Crvenu armiju. Prvi korak u tom naporu bio je odluka da se zanemare marksisti?ke ideje o naoru?anom narodu i priđe organiziranju klasi?nih oru?anih snaga.
RKKA od 1918. do 1925.
[
uredi
|
uredi kod
]
Razdoblje
građanskog rata
između
1918.
i
1922.
godine, u istodobnoj borbi protiv carskih "
bijelih
" snaga, ustanka manjina koje su iskoristile raspad vlasti u Rusiji za stjecanje neovisnosti, selja?kih pobuna, i stranih intervencionisti?kih snaga, novostvorena RKKA je uspjela sa?uvati novostvorenu sovjetsku dr?avu (dobrim dijelom i zahvaljuju?i razli?itim interesima i nekoordiniranom djelovanju svih protivnika), ali ne i povratiti granice carske Rusije. Jedan od najve?ih uspjeha RKKA u tom razdoblju bilo je odbijanje
poljskog
poku?aja prodora u
Ukrajinu
, no kasniji sovjetski poku?aj zauzimanja
Var?ave
bio je neuspje?an, a neki od događaja u sovjetskom vojnom vrhu (sukob
Staljina
i Tuha?evskog) imat ?e u budu?nosti vrlo te?ke posljedice za RKKA.
Zavr?etak rata s Poljskom 1920. godine otvorio je proces postupne demobilizacije RKKA, ali i tra?enje odgovora na pitanje - treba li se vratiti konceptu naoru?anog naroda, ili graditi tradicionalno organizirane oru?ane snage. Rezultat vođenih rasprava predstavljao je kompromis: RKKA se po?ela organizirati po tradicionalnim obrascima masovnih oru?anih snaga, ali je
komunisti?ka partija
uvela izravnu politi?ku kontrolu preko institucije politi?kih
komesara
.
Druga va?na odluka koja je odredila dalji razvoj Crvene armije bila je spomenuta demobilizacija; sovjetska Rusija zbog te?kih ekonomskih uvjeta u zemlji jednostavno nije mogla odr?avati broj?ano velike oru?ane snage. Te?ke okolnosti (npr. glad u
podru?ju Volge
1921. ? 1922. godine) dovodile su do masovnog
dezertiranja
, ?to se za RKKA pokazalo velikim problemom: mnogi dezerteri su sa sobom odnosili naoru?anje i opremu, koje su prodavali kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Problem je dostigao takve razmjere da je Trocki potaknuo dono?enje zakona kojim je svaki dezerter bio automatski osuđen na strijeljanje, a ku?a u kojoj se skrivao trebala je biti spaljena. Radi hvatanja dezertera oformljene su specijalne postrojbe, koje su dobile i ovlast strijeljanja svakoga koji je i ohrabrivao napu?tanje postrojbi. No, te drakonske mjere nikada nisu bile provedene u potpunosti (mnogi uhva?eni dezerteri su poslani nazad na slu?bu u postrojbe koje su napustili), a kasnije
amnestije
rehabilitirale su ostatak dezertera.
No, opremanje vojnika naoru?anjem i osnovnom opremom, kao i prehrana ljudstva, postajali su sve ozbiljniji problem, a i samo uvje?bavanje vojnika bilo je neadekvatno. Te?ko stanje sovjetske ekonomije nije dozvoljavalo istodobno obnavljanje
industrije
i ja?anje vojne mo?i, te su mnoge postrojbe bile pretvorene u radne ekipe, zadu?ene za izgradnju vojarni ili pru?anje pomo?i
kolhozima
za vrijeme ?etve. Ti su poslovi ostavljali vrlo malo vremena za redovnu vojni?ku obuku tijekom dvogodi?njeg slu?enja vojnog roka. Ista situacija bila je s obrazovanjem
?asnika
: brza ekspanzija RKKA za vrijeme građanskog rata nije omogu?avala organizaciju sustava vojnog ?kolovanja ?asnika.
O tada?njoj situaciji u RKKA svjedo?i izvje??e koje je 30. o?ujka
1925.
na zasjedanju Politbiroa iznio novi narodni komesar za vojna i pomorska pitanja M. V. Frunze (koji je naslijedio Trockog). U izvje??u su navedeni ozbiljni nedostaci u oru?anim snagama poput slabe pripreme kontigenta novaka koji dolaze na odslu?enje vojnog roka, slabe razine uvje?banosti i morala među vojnicima, dugog vremena potrebnog za op?u
mobilizaciju
. Radi pobolj?anja situacije Frunze je predlo?io smanjenje vojske na oko 700.000 ljudi, te pove?anje vojnog prora?una (s 412 milijuna
rubalja
1924. ? 1925. na 656 milijuna rubalja za 1925. ? 1926.).
Crvena armija u 2. svj. ratu
[
uredi
|
uredi kod
]
Za obja?njenje sovjetskih gubitaka na po?etku njema?kog napada od iznimne va?nosti je dobivanje uvida u razvoj i doktrinu
Crvene armije
. Osim ?tete koju su Crvenoj armiji napravile
?istke
provedene između
1936.
i
1938.
godine, na te?ke gubitke u po?etku
operacije Barbarossa
utjecao je i koncept "aktivne obrane" koji je sprije?io poduzimanje
strate?ke
obrane po dubini.