Ameri?ki rat za neovisnost
(
1775.
?
1783.
) borba je za osamostaljenje trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi: New Hampshire, Massachusetts, Rhode Island, Connecticut, New York, New Jersey, Pennsylvania, Delaware, Maryland, Virginia, North (Sjeverna), South (Ju?na) Carolina i Georgia. Zbog kolonijalisti?ke politike Velike Britanije prema njima ove su kolonije oru?anim sukobom kod
Lexingtona
(
18. travnja
1775.
) po?ele rat protiv britanske vladavine u Sjevernoj Americi (Povijest Sjedinjenih Ameri?kih Dr?ava). Tijekom rata, one su
4. srpnja
1776.
donijele glasovitu
Deklaraciju nezavisnosti
i proglasile svoju samostalnost od britanske krune.
Rat je po?eo
18. travnja
1775.
oru?anim sukobom kod
Lexingtona
. Na po?etku rata Amerikanci nisu imali profesionalnu vojsku ni flotu. Svaka se kolonija branila zajedno s lokalnom policijom. Amerika dobiva jedinstvenu vojsku u
svibnju
1775.
pod vodstvom
Georgea Washingtona
. Na pobunjeni?koj strani sudjelovalo je 250 000 vojnika kao regularna vojska ili lokalna policija.
Afroamerikanci
, kao slobodni ljudi ili kao
robovi
, slu?ili su na obje strane. U studenom
1775.
Lord Dunman
je oslobodio sve robove koji bi se borili na britanskoj strani ?to je naravno privuklo veliki broj crnaca na stranu Britanaca.
1779.
10 000 crnaca dezertiralo je iz ameri?ke vojske i pre?lo u britanske redove.
Ve?ina ameri?kih
Indijanaca
isto?no od rijeke
Mississippi
bilo je zahva?eno ratom. Ve?ina njih nisu znali na koji na?in u?i u rat. 13 000 ih se uklju?ilo u sukob na britanskoj strani.
Prije rata
Boston
je bio jako sredi?te revolucije; poznata
Bostonska ?ajanka
u kojoj je u more ba?en ve?i dio britanskog
?aja
koji je bio poslan iz
Engleske
. Britanski zapovjednik u
Bostonu
zapovijedao je s 4000 vojnika, ali teritorij je bio pod utjecajem pobunjenika. Nakon
bitke kod Lexingtona
jo? 4500 britanskih vojnika uklju?ilo se u rat. Stigli su pod zapovjedni?tvom
generala
Williama Howea
. Odmah nakon dolaska sukobili su se s pobunjenicima.
Englezi
su dobili tu bitku ali njihovi su gubitci bili toliki da nisu mogli vi?e nastaviti s potjerom.
Smrt generala Warrena u bitci kod Bunker Hilla.
U svibnju
1775.
George Washington
je
zauzeo utvrdu Ticonderoga
. Odtale je imao dobar pogled na Boston i Howe nije bio u najboljoj situaciji, te je zapovijedio evakuciju grada
17. o?ujka
1776.
Nakon toga Washington je krenuo s ve?inom svoje vojske prema
New Yorku
.
Za vrijeme bitaka u Bostonu,
Kongres
(vrhovno tijelo pobunjene Amerike) je pozvao
Francuze
u
Kanadi
da im se pridru?e kao ?etrnaesta
kolonija
. Međutim, kada se to nije dogodilo, Kongres je zapovijedio invaziju na Kanadu. Cilj je bio maknuti Britance iz dvije kanadske pokrajne -
Quebeca
i
Ontarija
.
Benedict Arnold.
Dana
16. rujna
1775.
brigadni general
Richard Montgomery
krenuo je iz utvrde Ticonderoga na
Montreal
koji je pao
13. studenoga
iste godine. General
Guy Carleton
,
guverner
Kanade pobjegao je u grad
Quebec
.
Druga vojska koja je krenula prema Quebecu na ?elu s generalom
Benedictom Arnoldom
okru?ila je Quebec. Nakon nekog vremena pridru?io im se Montgomery sa svojom pobjedni?kom vojskom. Napali su Quebec
31. prosinca
ali su pobijeđeni od strane Britanaca. Ostatak Amerikanaca je tamo ostao do prolje?a
1776.
kada su se povukli.
Sljede?i poku?aj osvajanja Quebeca pao je kod
Trois-Rivieresa
8. svibnja
1776.
Britanci
su onda krenuli u napad i pobijedili Arnolda u
bitci kod otoka Valcour
. Arnold se bio prisiljen povu?i do utvrde Ticonderoga odakle je i krenuo.
Napad na Kanadu je katstrofalno zavr?io za Amerikance, ali je Arnold odgodio britanski protunapad do
bitke kod Saratoge
.
New York i New Jersey
[
uredi
|
uredi kod
]
Nakon povla?enja svojih snaga iz Bostona general Howe se fokusirao na osvajanje
New Yorka
. Da bi obranio grad, general Washington postavio je 20 000 vojnika od
Manhattana
sve do
Long Islanda
.
Washington prelazi Delaware.
Dok su se Britanci iskrcavali kod
Staten Islanda
Washington je ?itao
deklaraciju o neovisnosti
svojim ljudima. Dana
27. kolovoza
1776.
Britanci su potjerali Amerikance natrag do
Brooklyna
. Howe je tamo postavio kamp i zapo?eo opsadu Manhattna gdje je general Washington povukao svoje ljude.
Dana
15. rujna
Howe je iskrcao 12 000 ljudi na Manhattan i brzo zauzeo cijeli grad. Amerikanci su se morali povu?i do Harlema gdje su napadnuti, ali su napad nakratko odbili. Howe je u listopadu okru?io Washingtonovu vojsku i Amerikanci su se ponovno morali povu?i.
Bitka kod White Plainsa
je odr?ana
28. listopada
1776.
i opet je epilog bilo povla?enje ameri?kih trupa. Howe se vratio na Manhattan i zarobio 2000 ameri?kih vojnika.
General Lord Cornwallis
tjerao je Washingtonovu vojsku kroz
New Jersey
sve dok se Amerikanci nisu u prosincu povukli preko rijeke
Delaware
u
Pennsylvaniji
. Ta zima je, ukupno gledaju?i, bila dobra za Britance, no Howe je propustio priliku uni?titi pobunjeni?ku vojsku. No, zarobio je ili ubio skoro 5000 americkih vojnika i bio je spreman za nastavak operacija u prolje?e.
Ameri?ka vojska na tom podru?ju izgubila je 5000 vojnika i Washington nije bio u povoljnom polo?aju. Kongres je u o?aju napustio Philadelphiju ?to je razo?aralo neke Amerikance, ali otpor britanskoj vlasti odlu?no je rastao. Stoga se Washington odlu?io na napad. Pre?ao je rijeku Delaware na Badnju no? i zarobio vi?e od 1000 Hessana u bitci kod Trentona
26. prosinca
1776.
Cornwallis je krenuo vratiti izgubljeni
Trenton
, ali ga je s puta skrenuo Washington koji je uspje?no napao Britance kod
Pricentona
3. sije?nja
1776.
Policija New Jerseya nastavila je pobjeđivati Britance na tom podru?ju.
Saratoga i Philadelphia
[
uredi
|
uredi kod
]
Predaja Generala Burgoyna.
Kada su Britanci po?eli planirati operacije za
1777.
imali su dvije vojske: Carletonovu vojsku u
Kanadi
i Howeovu vojsku u
New Yorku
. U
Londonu
Lord
George Germain
otkazao je ve?inu operacija zbog nesporazuma, jadnog planiranja, i rivalstva među zapovjednicima. Ipak, Howe je uspje?no zauzeo
Philadelphiju
, dok je vojska na sjeveru bila pora?ena u
bitci kod Saratoge
.
Prva akcija u
1777.
bila je ona vođena generalom
John Burgoyneom
u Kanadi. Cilj je bio zaposjesti teritorij oko Jezera Champlain i rijeke Hudson tako da New England izoliraju od ostalih ameri?kih kolonija. Burgoynova akcija imala je dvije sastavnice. Prvo bi on vodio 10 000 ljudi preko jezera Champlain do grada
Albany
u
New Yorku
, a druga bi vojska od 2000 ljudi vođena
Barriem St. Legerom
i?la rijekom
Mohawk
i ponovno je spojila s Burgoynom u Albaniju.
Mohawk
Joseph Brant
vodio je ameri?ke Indijance i lojaliste u borbu protiv pobunjenika.
Burgoyne je krenuo u lipnju, a ve? u ranom srpnju zauzeo je utvrdu
Ticonderoga
. Njegov pohod bio je usporen Amerikancima koji su ru?ili stabla i mostove, te tako sprje?avali prodor Britanaca.
Britanska potpora Burgoynovoj vojsci vođena s Barriem St. Legerom je strahovito pora?ena od strane Amerikanaca dovode?i Burgoynu samo 1000 vojnika. Zna?i, St. Barry, odnosno pola njegove indijanske vojske vođene Josephom Brantom, opkolila je utvrdu
Stanwix
. Ameri?ka vojska i njihovi indijanski saveznici i?li su zaustaviti opsadu Stanwixa, međutim, upali su u zasjedu u
bitci kod Oriskanija
6. kolovoza
. Tada je do?la druga ekspedicija vodena
Benedictom Arnoldom
i St. Leger se morao povu?i u Kanadu.
Burgoynova vojska sada smanjena na 6000 ljudi odlu?uje se na napad na Albany; to je odluka koja je stvorila mnoge kontroverze. Ameri?ka vojska od 8000 ljudi vođena generalom
Horatijom Gatesom
bila je utvrđena 16
kilometara
od Saratoge u dr?avi
New York
. Burgoyne je mislio nadmudriti Amerikance, ali su ga Amerikanci shvatili u prvoj bitci kod Saratoge u rujnu. Burgoynova situacija bila je o?ajna. Nadao se da ?e general Howe do?i sa svojom vojskom, no od toga nije bilo ni?ta. On je sa svojom vojskom osvajao Philadelphiju.
Lokalna policija se pridru?ila Horatiju Gatesu i on je po?etkom
listopada
imao vi?e od 11 000 vojnika. Nakon gadnog poraza u
drugoj bitci kod Saratoge
, Burgoyne se predao
17. listopada
.
Saratoga je ?esto prozivana kao prekretnica rata. Revolucionarna smjelost i odlu?nost patila je zbog Howeovog uspje?nog osvajanja Philadelphije. No, jo? va?nije je da je ova pobjeda ohrabrila Francuze da uđu u rat protiv Velike Britanije. Sad je rat za Britance postao puno te?i nego su mislili na po?etku.
Bitka kod Philadelphije
[
uredi
|
uredi kod
]
Kada je general
William Howe
osvojio
New York
usredoto?io se na zauzimanje Philadelphije, mjesta gdje se nalazila pobunjeni?ka vlada. General Howe se kretao sporo tako da je tek u kasni kolovoz iskrcao svojih 15 000 vojnika na krajnji
sjever
Chesapeak Baya.
George Washington
je postavio svojih 11 000 ljudi između Howea i Philadelphije, ali ih je ubrzo maknuo zbog bitke kod Brandywina 11. rujna 1777. I opet Kongresu nije preostalo ni?ta drugo nego napustiti Philadelphiju. Howe je napokon nadmudrio Washingtona i u?ao u neza?ti?enu Philadelphiju. Washington je opet neuspje?no napao Howea, međutim, ovaj je napad odbio bez ikakvih velikih posljedica za oba dvije strane.
Nakon odbijanja britanskog napada kod
White Marsha
, Washington se u prosincu 1777. utvrdio u Valley Forgeu otprilike 32 kilometra od Philadelphije. Tamo su ostali cijelu zimu i prolje?e. 2500 (od 10 000) Washingtonovih ljudi poumiralo je od raznih bolesti. Na prolje?e Amerikanci su se povukli iz Valley Forgea u dobrom smjeru zahvaljuju?i Barunu von Steubenu koji je preuzeo najnovije metode taktike od Prusa.
Hessanske
pojstrojbe na strani Britanaca
General Clinton zamijenio je Generala Howea na mjestu zapovjednika vojske, stoga je bilo o?igledno da ?e se neke promjene dogoditi. Stanje se pogor?alo ulaskom Francuza u rat i General Clinton se odlu?uje na povla?enje svojih trupa iz Philadelphije i ?alje ih u
New York
. No, Washington je napao Clintona na njegovom povla?enju iz Philadelphije u bitci kod Monmoutha 28. srpnja 1778.
Clinton se vratio u
New York
u srpnju ba? prije dolaska francuske flote pod zapovjednikom d'Estaingom. Washington se vratio kod White Plainsa (sjeverni dio grada). Situacija je bila sli?na kao i prije dvije godine, samo se sada priroda rata promijenila.
Rat izvan granica SAD
[
uredi
|
uredi kod
]
1778.
godine, pobuna u Sjevernoj Americi prerasla je u međunarodni rat. Nakon ?to su Amerikanci pobijedili u bitci kod Saratoge, u rat su se i uklju?ili Francuzi. Potpisali
Treaty of Alliance
(Dogovor o savezni?tvu) 6. velja?e 1778.
?panjolska
se uklju?ila u rat kao saveznik Francuske u srpnju 1779. Za razliku od Francuske
?panjolska
nije priznala nezavisnost SAD-a zato ?to su se bojali da ?e to ohrabriti takve koji vode antikolonijalisti?ku politiku.
1780. i
Nizozemska
se uklju?ila u rat. Sve tri dr?ave davale su materijalnu podr?ku Americi od po?etka rata nadaju?i se da ?e britanska mo? oslabiti porazom u ratu.
Pro?irenje na pomorski rat
[
uredi
|
uredi kod
]
Kada je rat zapo?eo, Britanci su imali puno mo?niju flotu od Amerikanaca. Kraljevska flota imala je 100 brodova koji su bili u stanju se boriti i, iako je ta flota ve?inom bila u zastarjelom stanju, bila je mo?nija od ameri?ke. Tijekom prve tri godine Kraljevska flota je slu?ila za preno?enje vojske za kopnene operacije i za za?titu trgova?kih brodova.
Amerikanci zapravo nisu ni imali pravu flotu i oslanjali su se na brodove pojedince koji bi slu?ili za povremeno uznemiravanje britanske flote. Kongres je u listopadu 1775. naredio stvaranje male flote koje bi slu?ile za napadanje trgova?kih brodova izbjegavaju?i sukobe s kraljevskom flotom.
John Paul Jones
je postao prvi ameri?ki pomorski heroj osvojiv?i brod
HMS Drake
24. travnja 1778. To je bila prva ameri?ka vojna pobjeda u britanskim vodama.
Francuski ulazak u ovaj rat osporio je britansku nadmo? nad Amerikancima. Francusko-ameri?ko savezni?tvo je jadno po?elo. Neuspjeh ameri?kih operacija na
Rhode Islandu
, Savani i Georgiji bilo je uzrokovano druga?ijim ciljevima Amerikanaca i Francuza. Francuzi su htjeli prvo osigurati podru?je
West Indies
i tek onda krenuti u potporu ameri?koj samostalnosti. Ameri?ki ciljevi bili su jasni od po?etka rata. Dok je francuska finacijska pomo? Americi bila od kriti?ne va?nosti, francuska vojna pomo? nije se iskazivala sve do dolaska velike vojske u srpnju 1780. vođene s
comte de Rochambeauom
.
?panjolci su u?li u rat s ciljem osvajanja
Gibraltara
i otoka Minorke koje su izgubili od Britanaca 1704. godine.
Opsada Gibraltara
trajala je tri godine. Britanske ?ete koje su bile u
Gibraltaru
osna?ene su pobjedom Sir Georgea Rodneyja u bitci nazvana "Moonlight Battle". Dalji francusko-?panjolski napadi bili su neuspje?ni i
opsada Gibraltara
se rasplinula. Francuzi i ?panjolci su osvojili Minorku koju su ?panjolci zadr?ali i nakon rata.
Francusko-britanski rat polako je pre?ao i na
Indiju
u obliku drugog Anglo-Misorskog rata.
Dvije sukobljene strane bili su Tipu Sultan, zapovjednik Kraljevstva Mysoria i veliki francuski prijatelj, protiv britanske vlade provincije Madras. Anglo-Misorski je bio krvav, ali neuvjerljiv sukob koji je zavr?io neodlu?eno
1784.
Godine
1780.
Britanija je krenula protiv
Nizozemske
s ciljem da je napravi neutralnom dr?avom. Velika Britanija nije dopu?tala da Nizozemci daju otvorenu pomo? Amerikancima, te je sukladno tome proglasila rat
Nizozemskoj
. Taj ?etvrti Anglo-nizozemski sukob trajao je tijekom
1784.
godine i bio je poguban za nizozemsku ekonomiju.
Tijekom prve tri godine rata skoro sva događanja rata događala su se na sjeveru zemlje tek ulaskom
Francuske
u rat.
Velika Britanija
se okrenula ju?nim kolonijama. Nadali su se da ?e kontrolu preuzeti nova?enjem
lojalista
. Ta "ju?na" taktika takoder dr?ala je kraljevsku flotu bli?e
Karibima
gdje su Britanci morali braniti svoje kolonije od ?panjolaca i Francuza.
29. prosinca 1778. ekspedicijske trupe su iz Clintonove vojske osvojili su Savanu i Georgiju. Francusko-ameri?ki poku?aj vra?anja Savane nije uspio. Clinton je zatim opkolio Charleston osvojiv?i ga 12. svibnja 1780. S malo ?rtava Clinton je osvojio najve?i grad i luku na jugu, prave?i put za ono ?to se ve? izvjesno mo?e nazvati osvajanjem juga.
Pukovnik
Banastre Tarleton
.
Ostatci ameri?ke vojske na jugu po?inju se povla?iti prema Sjevernoj Karolini i bivaju tjerani od strane britanske vojske koju je u ovom djelu predvodio Pukovnik
Banastre Tarleton
. Tarleton ih je pobijedio kod
Waxhawsa
29. svibnja 1780. Nakon tih događaja rad ameri?ke lokalne policije na jugu se raspao.
Cornwallis
je preuzeo sve britanske operacije na tom podru?ju, dok je Horatio Gates poku?ao upravljati razbijenom ameri?kom vojskom. 16. kolovoza 1780. Gates je pretrpio jedan od najgorih poraza u ameri?koj vojnoj povijesti u bitci kod Camdena postavljaju?i put za Cornwallisa koji se kretao prema Sj. Karolini.
No, Cornwallisove pobjede nisu potrajale dugo; jedno krilo njegove vojske je potpuno pora?eno u bitci nazvanoj Battle of King Mountains 7. listopada 1780. King Mountains je zna?ajan zbog toga ?to se tamo nisu borili Britanci i ameri?ki kolonijalisti, nego je to bila bitka između lojalista (Amerikanaca vjernim Britancima) i
patriota
(Amerikanaca koji su podr?avali nezavisnost SAD-a). Nakon toga Tarletonova vojska biva pora?ena u bitci nazvanoj Battle of Cowpens 17. sije?nja 1781. od strane ameri?kog generala
Daniel Morgana
.
General
Nathaniel Greene
, Gatesova zamjena, nastavio je savladavati Britance u ratu za neovisnost.
Svaka od tih borbi bila je zapravo pobjeda Britanaca, ali nije im davao nikakvog napretka. Green je svoj pristup bitkama sa?eo u motu: "We fight, beat, rise and fight again" (Pobjeđujemo, gubimo, ustajemo i borimo se ponovno). Kada je Cornwallis vidio da ne mo?e savladati Greenovu vojsku krenuo je prema Virginiji.
U o?ujku 1781. Washington je poslao generala
Laffayetea
da obrani Virginiju. Mladi se Francuz sukobio s
Cornwallisom
, izbjegavaju?i odlu?uju?i sukob s Britancima. Laffayete je izbjegavao Cornwallisa i ovaj, uvidjev?i da ga ne mo?e uhvatiti, kre?e prema
Yorktownu
s ciljem da se pove?e s britanskom flotom.
Događanja na sjeveru i zapadu
[
uredi
|
uredi kod
]
Zapadno od planina Appalachian i uzdu? kanadske granice ameri?ki rat postao je indijanski rat. Mnoga indijanska plemena su se podijelila na obje strane, stoga su i ona zaratila. Plemena Cherokee i Shawne su se podijelila, dok su, pak, ostali oti?li na sve strane.
Britanci su imali manjak regularne vojske nakon predaje generala Burgoyna kod Saratoge i te?ke muke s nova?enjem Indijanaca. Britanci su podupirali njihove indijanske prijatelje svakakvim oru?jima, te ih savjetovali na vojne prepade protiv civilnog stanovni?tva posebno u New Yorku, Kentuckyu i Pennsylvaniji.
George Rogers Clark
Zdru?enim napadima i masakrima Irokeza i lojalista u bitkama u
Wyoming
Valleyu i Cherry Valleyu isprovocirao je Washingtona da po?alje ekspediciju Sullivan u zapadni
New York
u ljeto 1779. Postrojbe Sullivana uni?tavali su zalihe hrane tjeraju?i tako Indijance u britanske baze u Kanadi.
U dr?avi
Ohio
i
Illinois
George Rogers Clark poku?ao je neutralizirati britansko djelovanje uzdu? plemena Ohio zauzimanjem utvrda
Kaskasia
i
Vicennes
u ljeto 1778. Kada je general
Henry Hamilton
, britanski zapovjednik u
Detroitu
, zauzeo
Vicennes
, Clark se vratio iznenađuju?im mar?om (pohodom) u velja?i 1779. i zarobio Hamiltona.
Amerikanci, dodu?e, nisu izvojevali kona?nu pobjedu na zapadu, stoga su njihove nade bile uprte u istok.
Amerikanci su napravili pogre?ku masakrom u Pennsylaniji, gdje su poubijali vise stotina civila zbog kojih su kasnije osuđivani i najvi?i predstojnici Kongresa. U kolovozu 1782., u zadnjim velikim bitkama na ovim prostorima, Amerikanci su sami sebi dopustili poraz. Dvjesto pripadnika Lokalne policije grada
Kentuckyja
pora?eno je u bitci zvanoj Battle of Blue Licks.
Po?etkom rujna, francuska mornarica je porazila britansku u bitci za Chesapeake sprje?avaju?i dolazak britanskih namirnica
Lordu Cornwallisu
. Nakon te bitke Washington je shvatio da ima priliku poraziti Cornwllisa, te je ?urno povukao svoje trupe iz
New Yorka
kako bi ih spojio s Francuzima.
Francusko-ameri?ka vojska imala je 17 000 ljudi koji su se odlu?ili na
opsadu Yorktowna
. Cornwallisov polo?aj je bio neodr?iv i odlu?uje se zajedno sa svojom vojskom predati Amerikancima 19. listoada 1781.
Pobjeda Amerikanaca i predaja Britanaca.
Predaja Britanca kod
Yorktowna
nije ozna?avala kraj rata zato ?to su Britanci imali jo? 30 000
ljudi u Sjevernoj Americi i jo? uvijek imali okupiran New York, Charleston i Savanu. Obje strane su nastavile planirati nadolaze?e operacije te nastavile se boriti na zapadu, jugu i
moru
.
U
Londonu
politi?ka podr?ka ratu je porasla nakon
Yorktowna
zato ?to su Britanci ?eljeli osvetu, te je predsjednik vlade morao dati ostavku. U travnju 1782. britanski parlament je odobrio kraj rata u Americi. Međutim, rat nije prestao sve do dogovora u
Parizu
koji je potpisan 3. rujna 1783.
Zadnje britanske trupe su napustile
New York
25. studenog 1783. godine. Velika Britanija je pregovarala s Amerikancima bez svojih indijanskih saveznika i predala cijeli Britansko-indijanski teritorij SAD-u. Britanski Indijanci su se dogovarali s Amerikom u vezi s tim teritorijem, ali nisu uspjeli, pa je to postao Sjeverozapadni indijanski rat.
Pari?ki sporazum koji je doveo do kona?noga kraja rata.
To?an broj poginulih u Ameri?kom ratu za neovisnost je nepoznat. Kao i ve?ina ratova tog doba vi?e je ?ivota izgubljeno zbog raznih bolesti nego u bitkama. Povjesni?ar
Josheph Ellis
smatra da je Washingtonova odluka da cijepi svoje trupe protiv raznih bolesti bila jedna od odlu?uju?ih.
Otprilike 25 000 Amerikanaca je umrlo slu?e?i vojsku, njih 8 000 je poginulo u bitkama dok je njih
17 000 umrlo od
bolesti
, uklju?uju?i njih 8 000 koji su umrli u zarobljeni?tvu. Broj ranjenih i onesposobljenih Amerikanaca u ratu kre?e se između 8 500 i 25 000. Zna?i u ovome ratu je ukupno stradalo otprilike 50 000 Amerikanaca.
171 000 britanskih mornara sudjelovalo je u Ameri?kom ratu za neovisnost. Oko 25 do 50 posto njih je bilo prisiljeno i?i u rat. Njih 1240 je poginulo u bitkama, 18 500 umrli od bolesti, posebice zbog nedostatka
vitamina C
. Ba? zbog te prisile njih 42 000 je dezertiralo iz britanske vojske.
1200 njema?kih vojnika poginulo je u borbama, njih pak 6354 umrlo je od bolesti i raznih nesre?a. Oko 16 000 Nijemaca vratilo se ku?i, a njih 5500 je ostalo u
SAD
-u kao ameri?ki građani. Nema pouzdanih podataka za
lojaliste
,
Indijance
, ?panjolce, Francuze, civile, te britansko pje?a?tvo.
- Black, Jeremy.
War for America: The Fight for Independence, 1775?1783
. (2001). Analysis from a noted British military historian.
- Boatner, Mark Mayo, III.
Encyclopedia of the American Revolution.
1966; revised 1974.
ISBN
0-8117-0578-1
. Military topics, references many
secondary sources
- Chambers, John Whiteclay II, ed. in chief.
The Oxford Companion to American Military History
. Oxford University Press, 1999.
ISBN
0-19-507198-0
.
- Duffy, Christopher.
The Military Experience in the Age of Reason, 1715?1789
. (1987).
ISBN
0-689-11993-3
.
- Ellis, Joseph J.
His Excellency: George Washington
. (2004).
ISBN
1-4000-4031-0
.
- Fenn, Elizabeth Anne.
Pox Americana: The Great Smallpox Epidemic of 1775?82
. New York: Hill and Wang, 2001.
ISBN
0-8090-7820-1
.
- Greene, Jack P. and J.R. Pole, eds.
The Blackwell Encyclopedia of the American Revolution
. Malden, Massachusetts: Blackwell, 1991; reprint 1999.
ISBN
1-55786-547-7
. Collection of essays focused on political and social history.
- Higginbotham, Don.
The War of American Independence: Military Attitudes, Policies, and Practice, 1763?1789
. Northeastern University Press, 1983.
ISBN
0-930350-44-8
. Overview of military topics; online in ACLS History E-book Project.
- Kaplan, Sidney and Emma Nogrady Kaplan.
The Black Presence in the Era of the American Revolution
. Amherst, Massachusetts: The University of Massachusetts Press, 1989.
ISBN
0-87023-663-6
.
- Mackesy, Piers.
The War for America: 1775?1783
. London, 1964. Reprinted University of Nebraska Press, 1993,
ISBN
0-8032-8192-7
. Highly regarded examination of British strategy and leadership.
online edition
- Shy, John.
A People Numerous and Armed: Reflections on the Military Struggle for American Independence
. New York: Oxford University Press, 1976 (
ISBN
0-19-502013-8
); revised University of Michigan Press, 1990 (
ISBN
0-472-06431-2
). Collection of essays.
- J. Steven Watson;
The Reign of George III, 1760-1815.
1960. standard history of British politics.
online edition