Neke rije?i u sljede?em pasusu trebaju prijevod sa hrvatskog jezika na bosanski jezik . Ako smatrate da ste ih sposobni prevesti, kliknite na " Uredi " i prevedite ih vode?i ra?una o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika .

Vladimir Lenjin
Vođa Sovjetskog Saveza
Vrijeme na vlasti 8. novembar 1917 ? 21. januar 1924.
Prethodnik	-
Nasljednik	Josif Staljin
Rođenje	Vladimir Ilji? Uljanov Lenjin ( 1870-04-22 ) 22. april 1870. Uljanovsk, Rusija
Smrt	21. januar 1924 (1924-01-21) (53 godine) Moskva, SSSR
Politi?ka stranka	KPSSSR
Porodica
Supruga	Nade?da Krupska
Potpis

Vladimir Ilji? Uljanov Lenjin ^[1] ( Simbirsk , 22. april 1870 ? Gorki kraj Moskve , 21. januar 1924 ) bio je ruski komunisti?ki revolucionar, politi?ar i politi?ki teoreti?ar. Bio je na ?elu vlade Ruske Sovjetske Federativne Socijalisti?ke Republike 1917. godine, i Sovjetskog saveza od 1922. do svoje smrti. Prvi vođa Sovjetskog Saveza . Pod njegovom upravom Rusko carstvo je raspu?teno i zamijenjeno Sovjetskim savezom, jednopartijskom socijalisti?kom dr?avom ; sva zemlja, prirodni resursi i industrija su oduzeti i nacionalizovani. Bio je ideolo?ki marksista , a njegove politi?ke teorije su poznate kao lenjinizam .

Rođen u radni?koj porodici u Simbirsku , Lenjin je stekao interes za revolucionarnom ljevi?arskom politikom. Nakon ubistva njegovog brata Aleksandra 1887. godine, izba?en je sa dr?avnog univerziteta u Kazanu zbog sudjelovanja u anti-carskim protestima. Naredne godine postaje marksista, posve?uju?i se radikalnoj politici. Godine 1893. se preseljava u Sankt Peterburg i postaje ugledni ?lan ruske Socijaldemokratske radni?ke partije (RSDLP). Lenjin je uhva?en zbog pobune i protjeran u Krasnojark na tri godine, tokom kojih je o?enio Nade?du Krupskayu . Nakon egzila, pobjegao je u Zapadnu Evropu , gdje je postao poznat kao istaknuti strana?ki teoreti?ar zahvaljuju?i svojim publikacijama. Godine 1903. imao je klju?nu ulogu u raskolu RSDLP-a zbog ideolo?kih razlika, vode?i bolj?evi?ku struju protiv menj?evika Juliusa Martova . Na kratko se vra?a u Rusiju za vrijeme propale revolucije 1905. godine kako bi ohrabrio pobunjenike. Kasnije je vodio kampanju da se poslije Prvog Svjetskog Rata odr?i revolucija, za koju je vjerovao da ?e dovesti do svrgavanja kapitalizma i njegove zamjene socijalizmom . Nakon Februarske revolucije 1917. godine, svrgavanja cara i uspostavljanja privremene vlade, Lenjin se vratio u Rusiju kako bi vodio kampanju uklanjanja nove vlade i postavljanja bolj?evi?ke vlade Sovjeta .

Lenjin je odigrao veliku ulogu u organizovanju Oktobarske revolucije 1917. godine, u kojoj je bolj?evi?ki dr?avni udar izbacio Privremenu vladu prije nego ?to je uspostavila novu upravu. Stvoren je Savjet narodnih komesara sa Lenjinom kao predsjednikom. Odmah je uveo radikalne zemlji?ne reforme i izdao dozvolu ne-ruskim narodima da stupe iz carstva, kako bi transformisao zemlju u Rusku Socijalisti?ku Federativnu Sovjetsku Republiku . Lenjin je izabran na mjesto premijera od strane Ruskog kongresa Sovjeta . ?estoko protivljenje bolj?evi?koj vladavini dovelo je do Ruskog građanskog rata (1917. - 1922.), u kojem su bolj?evici iza?li kao pobjednici, dijelom zbog kori??enja crvenog terora . Lenjin je podr?ao svjetsku revoluciju i neposredni mir sa Centralnim silama , pristaju?i na mir iz Brest-Litovska kojim je predao zna?ajan dio biv?eg Ruskog carstva Njema?koj. Sporazum je poni?ten nakon ?to su saveznici dobili rat. Lenjin je 1921. godine predlo?io novu ekonomsku politiku , mje?oviti ekonomski sistem dr?avnog kapitalizma koji je pokrenuo proces industrijalizacije i oporavak od građanskog rata. Godine 1922., ruska SFSR se pridru?uje Sovjetskom savezu, sa Lenjinom kao premijerom. Lenjin je, zbog lo?eg zdravstvenog stanja, umro u svom domu u Gorkom .

Prepoznat kao jedan od najzna?ajnijih i najuticajnijih historijskih li?nosti 20. vijeka, Lenjin ostaje kontroverzna i jaka li?nost koja je podijelila svijet. Njegovi pobornici vide ga kao ?ovjeka koji se borio za prava radnika i dobrobit ljudi, dok ga kriti?ari vide kao osniva?a diktature odgovorne za građanski rat i masovno kr?enje ljudskih prava . Iako je imao visoki ugled kao osniva? Sovjetskog saveza do njenog raspada 1991. godine, on je i dalje ostao va?na ideolo?ka figura marksizma-lenjinizma i ima istaknuti uticaj na međunarodni komunisti?ki pokret.

Djetinjstvo i mladost [ uredi | uredi izvor ]

Porodi?no prezime Uljanov, publicisti?ki i revolucionarni pseudonim Lenjin (u po?etku Volgin, Nikolaj Lenjin, kasnije V.I. Lenjin) po sibirskoj rijeci Leni. Lenjin potje?e iz ugledne porodice - otac Ilja Nikolajevi? je bio upravitelj ?kolskog sistema u simbirskoj guberniji, ^[2] a majka Marija Aleksandrovna Blank obrazovana ?ena, k?i lije?nika. Imao je dva brata i tri sestre, i svi su, osim jedne sestre, postali profesionalni revolucionari. Godine 1886. Lenjinov otac umire, a 1887. stariji brat Aleksandar, kome je budu?i sovjetski vođa bio dje?a?ki odan, biva obje?en zbog u?estvovanja u neuspje?nome poku?aju atentata na cara Aleksandra II. Uzmu li se u obzir teroristi?ke metode, nasilje i ostracizam kojima je sovjetska dr?ava proganjala rodbinu stvarnih i zami?ljenih protivnika re?ima- ?injenica da porodicaj Uljanov nije snosila nikakve posljedice zbog teroristi?ke djelatnosti Aleksandra Uljanova, te da je Lenjin bez ikakvih ograni?enja upisao studij prava iste, 1887. godine na Kazanjskom univerzitetu, ^[3] dobar je komentar o stepenu malignosti caristi?kog re?ima u poređenju sa njegovim sovjetskim nasljednikom. Potkraj iste godine, zbog u?estvovanja u studentskim nemirima, Lenjin je isklju?en sa univerziteta i protjeran u selo Koku?kino, gdje je proveo oko godinu dana.

?kolovanje revolucionara [ uredi | uredi izvor ]

U martu 1889. porodica Uljanovih preselila se u Samaru, gdje je Vladimir proveo oko ?etiri godine. U prolje?e 1890. dobio je dozvolu za privatno polaganje prava na Sanktpeterbur?kome univerzitetu, a ve? u jesen 1891. diplomirao je kao najbolji student. U jesen 1893. nastanio se u Sankt Peterburgu, gdje je 1895. u?estvovao u ujedinjavanju sanktpeterbur?kih marksista u jedinstvenu organizaciju- Savez borbe za oslobađanje radni?ke klase. Organizacija je bila razbijena potkraj 1895., a uhap?eni Lenjin proveo je godinu dana u zatvoru, a potom bija?e osuđen na trogodi?nje progonstvo u sibirsko selo ?u?enskoe u Minusinskom okrugu. Tada je napisao poznatu studiju "Razvoj kapitalizma u Rusiji", u kojoj poku?ava dokazati da kapitalizam ubrzano uni?tava seosku op?inu i stvara seoski proletarijat koji mo?e postati saveznik malobrojnog industrijskoga radni?tva u Rusiji.

Emigracija i ruski radni?ki pokret [ uredi | uredi izvor ]

Pu?ten u januaru 1900 ., Lenjin je emigrirao u ?vicarsku . Tamo je izdavao sedmi?njak "Iskra" zajedno s Georgijem Plehanovom i Julijem Martovom . Osniva?e ruske socijademokratije, marksisti?ke ortodokse Georgija Plehanova i Pavela Akselroda , Lenjin je sreo jo? 1895 . u ?enevi: po dostupnim podacima, iako se slagao s njima o glavnim crtama ideolo?koga pravovjerja (tada je bila aktualna borba s "revizionizmom" Eduarda Bernsteina , njema?koga socijaldemkrata i izvr?ioca Engelsove oporuke, koji je odbacio prakti?ki sve apokalipti?ke tonove marksovske historiozofije i savjetovao socijalistima pragmati?nu orijentaciju na sindikalnu borbu i pobolj?anje op?ih ?ivotnih uvjeta radni?ke klase, ne haju?i za kvazireligijsku utopiju komunisti?koga besklasnoga dru?tva izra?enu u Marx-Engelsovom "Komunisti?kom manifestu" i Marxovoj "Kritici Gotskoga programa"; svi su se marksisti?ki pravovjernici ( Karl Kautsky , Rosa Luxemburg , Georgij Plehanov , Antonio Labriola , August Bebel , Clara Zetkin ,..) okomili na revizionisti?ku herezu koja je postala izvorom budu?e umjerene zapadnoevropske socijaldemokracije ?to se odmakla od Marxove ideologije), te?ko je, preko volje, prihvatio zacrtanu strategiju saradnje s liberalnim strankama. "Iskru" je uređivao zajedno s veteranima ruskoga marksisti?koga pokreta ( Plehanov , Akselrod , Vjera Zasuli? ) i mlađim kolegama, od kojih je najzna?ajniji bio Julij Martov (Cederbaum), budu?i vođa menj?evika i po mnogim svjedo?anstvima, mo?da jedini prijatelj kojega je Lenjin ikada imao. Novine su krijum?arene u zemlju, no, njihov uticaj nije bio velik: najve?i dru?tveni lom prije 1. svjetskog rata, ruska revolucija 1905 ., zatekao je emigrantske ideologe nespremnima.

Oblikovanje komunisti?ke ideologije [ uredi | uredi izvor ]

Među marksistima dugo su trajali sporovi o naravi lenjinizma. Po sovjetskoj je slu?benoj doktrini to bio marksizam par excellence, reformuliran u uvjetima imperijalisti?koga stadija kapitalisti?kog razvoja. Lenjinovi su protivnici pak nagla?avali rusku tradiciju ? prema tim je stavovima Lenjin u ruhu marksizma o?ivio rusku voluntaristi?ko-teroristi?ku tradiciju epitomiziranu u Tka?evu. Esencijalno, radi se o kvazipitanju da li je Lenjin marksisti?ki pravovjernik ili heretik ? Ideolo?ki raskoli su se pojavljivali u svim va?nijim religijskim i pseudoreligijskim pokretima, te stoga ni marksizam nije bio imun na njih. Također, ta dvojba nije razrje?iva na racionalno-empirijski na?in, kao ?to nije ni pitanje: koji je oblik kr??anstva - katoli?ki, isto?no-ortodoksni ili protestantski- "zapravo" najbli?i duhu prvobitnog kr??anstva i predstavlja "pravo" kr??anstvo ? Uzmu li se Marxovi tekstovi, djela najistaknutijih marksisti?kih ortodoksa iz doba II. Internacionale te sporovi između Lenjina i ideolo?kih protivnika, razvidno je sljede?e: Lenjinova verzija marksizma utemeljena je u Marxovoj historiozofiji i tvori jednu od legitimnih varijanti marksizma. Ona nije jedina ni jedino nu?na; "kreativna" je u velikoj mjeri, i to ponajvi?e u ta?kama u kojima se revolucionarni aktivist Lenjinova kova nije mogao zadovoljiti maglovitim i neobvezuju?im frazama iz djela osniva?a. Budu?i da su Marxovi tekstovi ili dvosmisleni, ili protuslovni, ili jednostavno ne daju odgovore na pitanja koja se pojavljuju u konkretnoj revolucionarnoj borbi- Lenjin je inovirao doktrinu uzimaju?i elemente iz ruske predmarksisti?ke revolucionarne tradicije. Ali, nije time prihvatio nijednu glavnu ideju Herzena, ?ernji?evskog, Nje?ajeva, Mihajlovskog ili Bakunjina: domorodna ruska buntovni?ka tradicija upregnuta je u marksisti?ki svjetonazor u kojem nije bilo idealizacije selja?tva, ?elje da se sa?uva patrijarhalna seoska op?ina, izvedu dru?tvene promjene preko akata individualnoga terora ili "presko?i" kapitalizam (za koji je sam Lenjin ionako tvrdio da je ve? uvukao Rusko carstvo u svoj dru?tveno-ekonomski sistem). Ve?ina se histori?ara marksizma (Leszek Kolakowski, John Plamenatz, Robert Tucker,..) sla?e u tvrdnji da je Lenjin u razdoblju od 1901. do 1903. oblikovao vlastitu verziju marksizma, koja se u trima ta?kama razlikuje od pravovjerja dominantnoga u doba II. Internacionale i koja se pokazala izuzetno uspje?nom u borbi za vlast.

Prvi je zna?ajniji otklon od standardne marksisti?ke dogme onoga doba Lenjinova teorija partije. U knjizi "?to da se radi ?" (?to delat', 1902.) Lenjin je napao doktrinu "ekonomizma"- rusku varijantu britanskoga sindikalizma koja je radni?ki pokret poistovjetila s pokretom radnika. Naravno, takva formulacija nije ostavljala prostora za avangardnu ulogu partije (komunisti?ke- onda se jo? zvala socijaldemokratska), niti za svjesnu preobliku dru?tva prema ideolo?kim obrascima marksisti?ke utopije. Lenjin je dobro uo?io da radni?ka klasa ne haje za grandiozne ideje socijalisti?kih vizionara, nego je orijentirana prije svega na pobolj?anje ?ivotnih uvjeta. Ili, po frazeologiji onoga vremena: "radni?ka klasa mo?e proizvoditi samo bur?oasku svijest". Sam je Lenjin u vi?e navrata tako ustrojenu avangardu partijskih aktivista usporedio s isusovcima ("Mi smo mladoturci komunisti?ke revolucije s ne?im jezuitskim u sebi.."), najagilnijim redom katoli?koga prozelitizma. Historijske okolnosti koje su dovele do tih formulacija sljede?e su: na II. kongresu Partije 1903. do?lo je do raskola na radikalnu ljevicu ili bolj?evike, te na demokratskiji orijentiranu srednju struju ili menj?evike. Glavna je ta?ka prijepora bila upravo uloga Partije i njen ustroj. Dok su menj?evici ?eljeli masovniju, demokratsku, ideolo?ki heterogeniju i ?ire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, nalik ve? postoje?ima u zapadnoj Evropi- Lenjin je zamislio socijalisti?ku partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideolo?ki monolitnoga posjednika "ispravne" doktrine i teorijske svijesti. Po njemu, budu?i da je vlasnik i nosioc autenti?ne proleterske svijesti, partija je fakti?ki neovisna o mijenama raspolo?enje i idejnim previranjima u stvarnom proletarijatu. Tako zasnovana partija je, po Lenjinovom mi?ljenju, najbolji i adekvatni tuma? autenti?nih interesa proletarijata- ?to god empirijski proletarijat o tom mislio. ?tovi?e: lenjinisti?ka partija ne samo da "ispravno" tuma?i prave interese proletarijata nego ih, tako re?i, stvara i implantira u konfliktnu dru?tvenu stvarnost.

Druga ta?ka sporenja bila je uloga bur?oazije i selja?tva. Nasuprot situaciji u zapadnoj Evropi , a koju su idejno kopirali menj?evici, Lenjin je bio protiv trajnijega saveza s liberalnom bur?oazijom. Iako su se svi ruski socijaldemokrati slagali u pitanju potrebe saveza s bur?oazijom kao saveznika u borbi protiv caristi?ke autokratije , razlika je le?ala u nijansama koje su se pokazale presudnima za budu?nost- da nije bilo te klju?ne ideolo?ke razlike, bolj?evici ne bi imali svjetonazorsku podlogu za komunisti?ki pu? u oktobru 1917. kojim je, po njihovu mi?ljenju, nakon faze "bur?oaske revolucije" trebala uslijediti faza "proleterske revolucije". Lenjin je vrlo o?trovidno procijenio i revolucionarni potencijal selja?tva koje je u nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput Rusije kipjelo netrpeljivo??u prema vijekovnim izrabljiva?ima- raznim veleposjednicima i tla?iteljskom aparatu ?to je oja?an nakon reformi Petra Velikog i Katarine u 17. i 18. vijeku. Dok su u zapadnoj i srednjoj Evropi marksisti?ki ideolozi Evropi seljake ?esto tretirali s prijezirom kao potencijalne podupiratelje onemo?ale aristokratije , a gradsku liberalnu bur?oaziju kao prirodnoga saveznika, Lenjin je, nakon po?etnoga kolebanja, postavio tezu o savezu sa selja?tvom i samo privremenoj potpori liberalnih bur?oaskih stranaka. Za razliku od menj?evika koji su mislili ozbiljno sarađivati s kadetima (konstitucionalnim demokratima), najva?nijom umjerenom bur?oaskom strankom, bolj?evici su se pod Lenjinom usmjerili na saradnju se eserima (socijal-revolucionarima), nasljednicima narodnja?ko-radikalnoga pokreta iz 1870-ih koji je imao sna?no upori?te među selja?tvom. Ali, i tu je Lenjinova predod?ba o saradnji bila ograni?ena op?im svjetonazorom: eseri su mogli biti saveznici bolj?evika, ali, kona?no, politiku su kreirali bolj?evici, a ne oni.

Tre?a prijepornica u kojoj se Lenjin razi?ao s glavnim protagonistima ortodoksije (Kautsky, Luxemburg,..) i s austromarksistima (Bauer, Renner) bilo je nacionalno pitanje. U po?etku, na II. kongresu ruskih socijaldemokrata, Lenjin se suprotstavio Bundu (stranci ?idovskoga proletarijata) koji je tra?io oblik nacionalne i kulturne autonomije za Jevreje (Lenjin je, kao i svi marksisti, uklju?uju?i i one jevrejskog porijekla, smatrao da Jevreji nisu nacija i da su njihovi zahtjevi neutemeljeni). Tada je glavna opasnost, iz njegova stajali?ta, bila mogu?nost federalizacije partije i susljedno smanjenje njene u?inkovitosti. No, Bund je samo na?eo klju?no pitanje vi?enacionalne Imperije: Lenjin se vrlo brzo uhvatio u ko?tac s goru?om temom nacionalne nezavisnosti i samoopredjeljenja ("Nacionalno pitanje u na?em programu", Iskra, 1903.). Njegovo je rje?enje bilo sljede?e: narodi imaju pravo na samoodređenje do otcjepljenja-no, konzumiranje toga prava podređeno je proleterskim i revolucionarnim interesima avangardi pojedinih naroda. Lenjinovu su poziciju, dosta ideolo?ki potkrijepljeno, napadali klasi?ni marksisti i ortodoksi (npr. Roza Luxemburg, koja je bila protiv potencijalne ponovne uspostave poljske nezavisnosti jer je to, po njenom sudu, bio anakronizam ?to ga je pokopala međunarodna podjela rada- nacionalno je, u toj vizuri, postalo bezna?ajnim u odnosu na klasno). Lenjin je ipak realisti?nije gledao na zbilju i detektirao je golemu energiju koja se krila iza nacionalnoga ugnjetavanja, a za koju su kabinetski dogmati bili slijepi. Ipak, nerealno je smatrati ga zagovornikom potpunog prava na nacionalno samoopredjeljenje. Ograni?enja koja je nametnuo ideji nacionalne nezavisnosti, a koja su mahsuz "proleterske" naravi tuma?ene na partijsko-avangardisti?ki na?in, u stvarnosti su smjerala poni?tavanju nacionalne dr?avnosti (?to je, uostalom, pokazala kasnija bolj?evi?ka vojna intervencija u Ukrajini i Gruziji ).

Ideolo?ki substrat lenjinizma ocrtan je rije?ima analitika marksisti?ke ideologije Leszeka Kolakowskog: "..Zato Partija treba podr?avati liberalnu opoziciju protiv carizma, premda je njen cilj u budu?nosti uni?tenje liberalizma. Treba podr?ati selja?ku revoluciju feudalnih ostataka kmetstva, premda je njen kona?ni cilj li?avanje seljaka privatnoga vlasni?tva nad zemljom....Treba također podr?avati nacionalne pokrete i aspiracije na nezavisnost, ukoliko doprinose slabljenju vi?enacionalnoga carstva, premda je njen cilj ukidanje nacionalnih dr?ava kao takvih. Ukratko, treba u vlastitu korist usmjeravati sve destruktivne energije protiv postoje?ega sistema, iako sve dru?tvene grupe koje su nosioci tih energija moraju, po njenom poimanju, biti u budu?nosti uni?tene kao posebne dru?tvene snage. ..Partija treba biti univerzalna ma?ina za pretvaranje dru?tvene energije koja te?e iz mnogo izvora u jedan tok. Lenjinizam je bio teorija takve ma?ine koja se...trebala pokazati izuzetno uspje?na i koja je uistinu promijenila svjetsku historiju." (Glavni tokovi marksizma, 2. dio)

Nakon raskola na II. kongresu bolj?evici na ?elu s Lenjinom, iako su imali neznatnu ve?inu (otud im i popularno ime: bolj?e-vi?e) pri zavr?nici kongresa, nisu uspjeli ovladati Partijom. Naime, redakcija centralnoga organa, koju je uspostavio kongres, imala je ve?e ovlasti od Centralnog komiteta. Na Lenjinov zahtjev iz redakcije su maknuti "pora?eni" Akselrod, Potresov i Zasuli?eva, pa su preostali Lenjin, Martov i Plehanov. No, Plehanov odbacio bolj?evi?ki koncept i tra?io rekonstituiranje redakcije na proporcionalnomu na?elu. Budu?i da nije mogao kontrolirati "Iskru", Lenjin je napustio redakciju, a sam list je nastavio izlaziti kao menj?evi?ko glasilo. Svađe među ruskim socijaldemokratima, toliko va?ne za historiju, prolazile su u zemlji prakti?ki nezabilje?ene. Tako se nastavilo do 1905., kada je poraz u rusko-japanskom ratu doveo do prve ruske revolucije- pojave koja je zatekla obje socijalisti?ke frakcije.

Ve?ina bolj?evika i menj?evika nije imala va?nu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je po?ela u januaru velikim demonstracijskim mar?em na carsku Zimsku pala?u ?to ga je predvodio pravoslavni pop Georgij Gapon. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru Nikolaju II. Carske su jedinice otvorile vatru na nenaoru?anu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su ?trajkovi, op?e demonstracije i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do haosa. Prisiljen na ustupke, car je pomilovao politi?ke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u novembru 1905. i pozvao na op?i ustanak. Neovisno od toga, op?i je ?trajk po?eo 20. decembra, razvio se u pravu revoluciju- i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija zavr?ila porazom. No, revolucionarni je val, unato? slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u ru?enje omrznutoga re?ima; jedna od zna?ajki prve revolucije bija?e i pojava radni?kih vije?a ("sovjeta") po kojima je kasnije, ironijom historije, prva komunisti?ka dr?ava na svijetu dobila ime.

U poslijerevolucionarnoj atmosferi ruski su socijaldemokrati odr?ali kongres ujedinjenja u Stockholmu, u aprilu 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13.000 bolj?evika, oko 18.000 menj?evika (bolj?evici su u međuvremenu postali numeri?ka manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33.000 jevrejskih radnika, a u?le su i poljska socijaldemokratska stranka s 26.000 ?lanova i litvanska s 14.000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideolo?ke su se svađe nastavile do 1912. kada su se bolj?evici i menj?evici kona?no razi?li. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pi?u?i, vode?i polemike i rade?i na konspirativno-vojnom ustroju partije. ?ivio je u Engleskoj , Njema?koj , ?vedskoj , Finskoj , ?vicarskoj , Francuskoj -do po?etka 1. svjetskoga rata Lenjin je vi?e puta mijenjao boravi?te: uo?i rata bio je u Krakowu (tada u sastavu Austro-Ugarske) da bio bli?e Rusiji i pridonosio bolj?evi?komu glasilu "Pravdi", ?to su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. Petersburgu 1912. (list se ?tampao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskom socijalisti?kom pokretu i zahvaljuju?i kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u ?vicarsku .

Lenjin kao filozof [ uredi | uredi izvor ]

Među duhovnim strujanjima na prelazu iz 19. u 20. vijek, a koja su izazvala odjek u ruskoj- posebno bolj?evi?koj- sredini, va?an je bio empriokriticizam austrijskih filozofa i fizi?ara Richarda Avenariusa i, u ne?to modificiranome obliku, Ernesta Macha. Dok je ovaj drugi va?niji u historiji nauke kao teorijski uticaj na Einsteina i neke druge fizi?are, Avenarius je sna?nije (i kratkotrajnije) obilje?io rusku duhovnu kulturu na po?etku 20. vijeka. Osnovni svjetonazor oba filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizi?ki stav i odbojnost prema tada sna?nom neokantizmu koji se sredoto?io oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihi?kih sadr?aja i "stvarnog" substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog vi?e ?initelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osniva?a empiriokriticizma, u ruskoj verziji empiriokriticizam je poprimio neobi?ne oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Luna?arski, obojica istaknuti bolj?evi?ki funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najva?nijih bolj?evika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opse?nu knjigu "Empiriomonizam", dok je Luna?arski 1908. u?estvovao u projektu "bogograditeljstva"- esencijalno radikalno humanisti?koga pokreta s primjesama ni?eanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na politi?ku paralizu poslije poraza revolucije 1905., do?lo je do raznih eklekti?kih ideolo?kih strujanja i bujanja knji?evni?ke djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove Friedricha Engelsa - onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je ?estoko reagirao na takve poku?aje, a rezultat je bila njegova knjiga "Materijalizam i empiriokriticizam", 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se ?itanja stru?ne literature i pisanja polemi?ke knjige mahsuz zbog dva razloga: glavni je trend bolj?evi?ke ideologije bila rastu?a idejna uniformnost koja nije dopu?tala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, jo? je va?nije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na dru?tvenim, filozofskim, ekonomskim i politi?kim poljima ne treba nikakve dopune ni "usavr?avanja". Lenjin je napao ruske empiriokriti?are i njihove njema?ko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideolo?ke kolaboracioniste s bur?oazijom; postavio je princip "partijnosti u filozofiji" (tj., tra?io je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-politi?ke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na " materijalizam " i " idealizam "- materijaliste je proglasio dru?tveno naprednima, a idealiste natra?nima. Uz to je i?lo mno?tvo drugih simplifikacija, pokazatelja pi??eve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. "Materijalizam i empiriokriticizam" je, sude?i po eminentno stru?nim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u historiji ne samo filozofije, nego duhovne kulture op?enito, veoma va?an tekst. U sovjetskoj je dr?avi ta knjiga imala kanonski status kona?nog filozofskog izra?aja u historiji, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom "Kratkom kursu SKP-B" (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije brinuo za sudbinu svoga filozofskog obra?una: budu?i da je empiriokriticizam nestao jo? prije po?etka Prvog svjetskog rata, Bogdanov napustio politiku, a Luna?arski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, ?im vi?e nije imala politi?ke reperkusije, prestala biti zanimljivom. Dodu?e, tokom 1914.-1915., u periodu smanjenog politi?kog manevarskog prostora, Lenjin se prihvatio ?itanja Hegela i zapisivao marginalije uz njegovu "Logiku". Te su zabilje?ke kasnije objavljene pod naslovom "Filozofske sveske". U "Sveskama" se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforisti?kih zapa?anja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnog razdoblja; to djelce svjedo?i i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poni?titi razorni utjecaj "Materijalizma i empiriokriticizma" koji je dobio status summe filozofije.

Prvi svjetski rat i zape?a?eni voz [ uredi | uredi izvor ]

Izbijanje 1. svjetskog rata dovelo je do kraha mnogih iluzija o anacionalnosti proletarijata, ?to je bila jedna od glavnih Marxovih ideja i socijaldemokratskih dogmi. Pokazala je, ne samo da radnici imalu domovinu, nego da je ?tavi?e radni?tvo industrijaliziranih zemalja naju?inkovitija vojna grupa u vojskama zara?enih zemalja. Ali, Lenjin je odbio svrstati se u nacionalni tabor, kao ?to je u?inila ve?ina socijalista (npr. Plehanov). Vodio je politiku tzv. "revolucionarnog defetizma" ili ?ekanja povoljne situacije da se ratni zanos istro?i u ratnom zamoru, ?to bi po njemu moglo biti uzro?nikom socijalnih revolucija. Prekinuo je veze s vođama Druge internacionale i poku?ao okupiti socijaliste-internacionaliste na konferencijama u ?vicarskim gradovima Zimmerwaldu 1915. i Kienthalu 1916. Tokom rata Lenjin je napisao i jedan od svojih najva?nijih tekstova, "Imperijalizam kao najvi?i stadij kapitalizma", 1917. U toj studiji, zasnovanoj na velikom djelu njema?kog ekonomista i politi?ara Rudolfa Hilferdinga, Lenjin isti?e ulogu monopolizacije i globalizacije finansijskog kapitala i postavlja strategiju revolucionarne borbe u za marksiste novonastalim okolnostima: umjesto standardnog oslona na proletarijat razvijenih zemalja, ruski marksist je ukazao to da je komunisti?ka revolucija vjerovatnija u dijelom proleterariziranim zemljama u kojim je eksploatacija izuzetno ?estoka, te da se revolucija mora zasnivati na vezi proletarijata i selja?tva i iskoristiti eksplozivnu smjesu niza protivrje?nosti, od nacionalnih do socijalnih: sam je proletarijat, naro?ito zapadnih industrijaliziranih zemalja, iako i dalje (bar u teoriji) glavna nada marksisti?kih pravovjernika, u Lenjinovoj vizuri bio nesposoban i za po?etak revolucije, i za njenu pobjedu. Lenjin je veliki dio vremena do ruske revolucije u februaru 1917. proveo u ideolo?kim nadmetanjima, a katkad i saradnji u pojedinim pitanjima sa strarim politi?kim poznanicima, menj?evicima. U samoj su carskoj Rusiji niz poraza u ratu, veliki gubici u ljudstvu, privredna kriza i osiroma?enje, pad autoriteta vladaju?ih klasa i op?i kolaps sistema doveli do masovnih ?trajkova (9. marta preko 200.000 ?trajka?a u Petrogradu) i stvaranja radni?kih vije?a ("sovjeta") u martu 1917. (ili u februaru po starom, julijanskom kalendaru). Car Nikolaj II. abdicirao je 15. marta i obrazovana je demokratska vlada kneza Georgija Ljvova pod glavnim utjecajem liberalne stranke, kadeta (konstitucionalni demokrati). U zemlji su vladali nestabilnost, politi?ka radikalizacija i previranje jer su razli?ite dru?tvene, nacionalne i politi?ke struje kona?no do?le do slobode izra?aja.

Lenjin je do?ao u Petrograd u specijalnom, zape?a?enom vozu. Naime, njema?ke vlasti ?eljele su izbaciti Rusiju iz rata, a bilo im je dobro poznato da se Lenjin, kao i njegovi prista?e, bori za izlazak iz rata. Tu su njema?ke imperijalne vlasti imale svoju ra?unicu u okon?anju rata na istoku, a da bi prebacili snage na zapadno rati?te. Lenjin je znao za njihove kalkulacije i iskoristio ih: uspio je isposlovati da zajedno s nekoliko desetina pristalica (među njima su bili i budu?i bolj?evi?ki prvaci Zinovjev i Radek) dobije prolaz ekstrateritorijalnoga voza, posebne kompozicije koja se, po?av?i iz ?vicarske , smjela u Njema?koj zaustaviti samo zbog opskrbe namirnicama- voz su pratila dva njema?ka ?asnika i nekoliko vojnika. Bili su u Petrogradu za dva dana. Kao ?to je napisao austrijski romanopisac i biograf Stefan Zweig: "Milioni ubila?ke tanadi ispaljeni su u svjetskom ratu...Ali nijedan metak nije bio dalekometniji i nije odlu?nije djelovao na sudbinu novije historije nego taj voz koji je nabijen najodlu?nijim revolucionarima vijeka, u tom ?asu jurnuo od ?vicarske granice preko ?itave Njema?ke da bi stigao u Petrograd i ondje razbio poredak vremena".

Komunisti?ki prevrat, revolucija i građanski rat [ uredi | uredi izvor ]

Lenjin je 17. aprila, dan nakon dolaska u zemlju, pred vode?im partijskim funkcionerima pro?itao referat poznat pod nazivom "Aprilske teze". Osnovne teme tog slavnog politi?kog programa su sljede?e: odbijanje podr?ke privremenoj vladi, tra?enje da Rusija izađe iz rata, projekt vlasti sovjeta i uni?tenja parlamentarizma, ukidanje vojske i policije, obnova Internacionale, promjena naziva Socijaldemokratske partije u komunisti?ku, konfiskacija zemlje veleposjednika. Osim o?ito utopijskih dijelova, taj program je uglavnom pogodio ?elju ve?ine naroda- pogotovo u dvije ta?ke: izlazak iz rata i podjela zemlje. Ve?ina menj?evika (a i bolj?evika) protivila se ve?ini teza koje je intepretirala kao Lenjinov radikalizam, voluntarizam i avanturizam. Međutim, u julu je Lenjin povukao poziv za sovjetskom vla??u: u sovjetima su menj?evici i eseri imali premo?, pa bi vlast sovjeta bila, esencijalno, nebolj?evi?ka. Kasnije su komunisti tvrdili da su u sovjetima imali "dubinsku ve?inu"- ?to je, orwellovskim jezikom, priznanje da su bili u manjini. U julu dolazi, pod maskom demonstracija, do prvog neuspjelog bolj?evi?kog pu?a. Pod prijetnjom hap?enja, Lenjin bje?i iz Petrograda i skriva se na selu, emigrira u Finsku , vodi Partiju iz ilegale i pi?e jedan od svojih najpoznatijih tekstova: "Dr?avu i revoluciju", utopijski anarhoidni spis u kojem oslikava dr?avu budu?nosti kojom neposredno upravljaju mase i naoru?ani narod- u sna?noj suprotnosti sa svim ?to je napisao o toj temi i prije i poslije (sam je Lenjin ubrzo odbacio "Dr?avu i revoluciju" kao osobno anarho-sindikalisti?ko zastranjenje). Vlada liberala Aleksandra Kerenskog, nesposobna da donese odluku o izlasku iz rata i izlo?ena pritiscima lijevih i desnih, caristi?kih radikala, tonula je u haos zajedno s cijelom zemljom, ?emu je doprinio i neuspio pu? caristi?kog generala Kornjilova. U oktobru 1917. Lenjin je procijenio da je dozrelo vrijeme za odlu?uju?i udar: bolj?evici su imali ve?inu u sovjetima (naro?ito u najva?nijem, Petrogradskom), njihov utjecaj u mornarici i vojsci je rastao tako da su imali efektivnu kontrolu nad zna?ajnim dijelom oru?ane sile; nasuprot tome, liberalna, menj?evi?ka i eserska opcija su slabjele u vrtlogu dezorijenacije i neodlu?nosti. Pod Lenjinovim vodstvom bolj?evici 25. oktobra po starom, julijanskom kalendaru (7. novembra po novom, gregorijanskom) izvode pu? u Petrogradu i preuzimaju vlast uz minimalne ?rtve. Ne?to sna?niji otpor nije sprije?io da i Moskva dođe pod komunisti?ku kontrolu 15. novembra. Relativno lahak na?in preuzimanja vlasti kao da je potvrdio Lenjinova predviđanja o tom kako se "vlast kotrlja ulicama, samo je treba uzeti". Drugi sveruski kongres sovjeta sazvan je 8. oktobra 1917. Bolj?evici, koji su upravljali radom kongresa i određivali njegov tok, ustanovili su Vije?e narodnih komesara kao vrhovno dr?avno tijelo, a Lenjin je imanovan predsjednikom Vije?a-postav?i tako poglavarom nove dr?ave u nastajanju.

Sovjetska dr?ava i Kominterna [ uredi | uredi izvor ]

Nova dr?ava bila je "novum" na politi?koj karti: ideolo?ka diktatura zasnovana na Lenjinovoj interpretaciji Marxovih postavki o dru?tvenoj organizaciji. Budu?i da su, u pro?losti, svi poku?aji programske uspostave bitno druga?ijeg socijalnog poretka od ve? postoje?ih, ili propali, ili bijahu geografski vrlo ograni?eni ili kratko?ivu?i- sovjetska dr?ava, kao pobjedni?ka utopija, nije imala pravog prethodnika u historije. Unato? pozivanju na ba?tinu prija?njih revolucionarnih pokreta, od anti?kog Spartakova do Francuske revolucije i Pariske komune , sli?nost je bila prividna: prvi puta u zabilje?enoj historiji ?ovje?anstva lijevi radikali su pobijedili i odr?ali vlast.

Lenjin i bolj?evici su poduzeli niz mjera za u?vr??enje vlasti, dio kojih je bio pragmati?ke prirode, a nemali broj je potjecao iz ideolo?kog okvira komunisti?kog svjetonazora. U Rusiji, bolj?evi?ka je partija preimenovana u komunisti?ku, pod imenom "Ruska komunisti?ka partija (Bolj?evika)", ?to je nedugo potom razultiralo o?trom terminolo?kom diferencijacijom između lenjinisti?kih "komunista" i ostalih lijevih stranaka marksisti?ke orijentacije. Godine 1919. osnovana je Kominterna , ?to je skra?enica za Komunisti?ku Internacionalu koja je trebala zamijeniti, u o?ima komunista, diskreditiranu II. Internacionalu. Po viđenju bolj?evika, komunisti?ka revolucija se trebala pro?iriti i pobijediti u industrijaliziranim zemljama zapadne Evrope, a Kominterna je bila organizirana kao centralni ?tab revolucije.

Međutim, komunisti su prvo pretrpjeli poraz u poljsko-sovjetskom ratu 1919. kada je Crvena armija izvr?ila agresiju na uskrslu poljsku dr?avu-Lenjin je naivno vjerovao da ?e poljski radnici do?ekati svoje stare tla?itelje, Ruse, kao "osloboditelje" u klasnom pogledu i da ?e "nacionalno" podrediti "klasnom". Također, poku?aji komunisti?kih pu?eva i ustanaka drugdje u Evropi (Njema?ka, Mad?arska, razne pobune u zemljama srednje Evrope) ugu?eni su vrlo brzo. Iako je takav razvoj situacije invalidirao njegovu temeljnu viziju o svjetskoj ili, bar, eurazijskoj revoluciji kojoj ?e ruski veleprevrat poslu?iti kao po?etni upalja?, Lenjin se prilagodio zbilji i usredoto?io na u?vr??enje vlasti i izgradnju sna?ne i funkcionalne jednopartijske ideolo?ke dr?ave, zadr?av?i Kominternu kao ?tapskog koordinatora i upravlja?a politike komunisti?kih stranaka drugdje u svijetu.

Reference [ uredi | uredi izvor ]

Vanjski linkovi [ uredi | uredi izvor ]

Wikicitati imaju citate vezane za: Lenjin

• Vladimir Lenjin na Wikimedia Commonsu