Sveto Rimsko Carstvo
(
latinski
:
Sacrum Romanum Imperium
;
njema?ki
:
Heiliges Romisches Reich
) bilo je multietni?ko kompleksno carstvo koje se nalazilo u
Srednjoj Evropi
i trajalo je od ranog srednjeg vijeka do njegovog raspada 1806. godine. Carstvo se formalno od 962. godine sastojalo od
Kraljevine Njema?ke
,
Kraljevine ?e?ke
,
Kraljevine Italije
,
Kraljevine Arelat
i mnogih drugih teritorija.
Dana 25. decembra 800. godine
papa Lav III
je krunisao frana?kog kralja
Karla Velikog
za cara, o?ivjev?i tu titulu u
zapadnoj Evropi
prvi put nakon vi?e od tri stolje?a. Tu titulu su nastavili koristiti pripadnici
Karolin?ke dinastije
od 888. do 899. godine, kada su je osporili vladari Italije u seriji građanskih ratova nakon smrti posljednjeg karolin?kog nasljednika
Berengara I
924. godine. Titula je o?ivljena 962. godine kada je
Oton I
krunisan za cara, ?ime zapo?inje kontinuirano postojanje carstva vi?e od osam stolje?a. Neki histori?ari smatraju da je carstvo po?elo krunisanjem Karla Velikog, dok drugi smatraju da je po?elo krunisanjem Otona I.
Precizan termin "Sveto rimsko carstvo" nije kori?ten sve do 13. stolje?a, ali je koncept "Translatio imperiie" od su?tinske va?nosti za presti? cara i pojam da je vrhovna vlast naslijeđena od rimskih careva. Sjedi?te
Svetog rimskog cara
je tradicionalno bilo izborno, iako je ?esto bilo pod kontrolom dinastije. Njema?ki
izborni knez
, najve?i plemi? carstva, je obi?no izabran za "
Kralja Rimljana
" i bio okrunjen za cara od strane pape; tradicija papskog krunisanja je prekinuta u 16. stolje?u. Carstvo nikada nije dostiglo stepen politi?kog ujedinjenja koje je formirano u
Francuskoj
i razvilo se, umjesto u decentraliziranu dr?avu, u ograni?enu izbornu monarhiju sastavljenu od stotinu podjedinica,
kne?evina
,
vojvodstava
,
grofovija
,
slobodnih carskih gradova
i drugih domena. Mo? cara je bila ograni?ena, a razni prin?evi, lordovi i kraljevi su bili njegovi vazali koji su dugovali caru svoju odanost i koji su posjedovali privilegije u de facto suverenom okviru svojih teritorija. Car
Franjo II
je raspustio carstvo 6. augusta 1806. godine nakon poraza od
Napoleona
u
bici kod Austerlitza
.
Nakon opadanja rimske vlasti u
Galiji
tokom 5. stolje?a, lokalna germanska plemena su preuzela kontrolu. Krajem 5. i po?etkom 6. stolje?a,
Merovinzi
su za vrijeme vladavine
Klovisa I
i njegovih nasljednika konsolidirali
frana?ka
plemena i pro?irili svoju hegemoniju preuzimaju?i kontrolu nad sjevernom Galijom i srednjim tokom rijeke
Rajne
. Međutim, do sredine 8. stolje?a, Merovinzi su smanjili svoju mo?, a
Karolinzi
na ?elu sa
Karlosom Martelom
, su postali de facto vladari. Martelov sin
Pipin Mali
751. godine postaje Frana?ki kralj i od tada njegovi nasljednici odr?avaju bliske odnose sa papom.
Pipinov sin
Karlo Veliki
postaje 768. godine frana?ki kralj i zapo?inje ekstenzivno ?irenje kraljevstva. Tokom njegove vladavine kraljevstvo se prostiralo na teritoriji dana?nje Francuske, Njema?ke i sjeverne Italije, povezuju?i Frana?ko kraljevstvo sa Papinskim zemljama. Na Bo?i? 800. godine, papa
Lav III
je krunisao Karla za cara, vra?aju?i ovu titulu na zapad prvi put nakon vi?e od tri stolje?a. Nakon Karlove smrti 814. godine, carska kruna je postala osporena od karolin?kih vladara
Zapadne Frana?ke
(
Karla ?elavog
) i
Isto?ne Frana?ke
(
Karla Debelog
). Nakon smrti Karla Debelog 888. godine, Karolin?ko carstvo se raspalo i vi?e se nikad nije obnovilo. Nakon raspada Karolin?kog carstva, posljednji Karolin?ki nasljednik
Berengar I
je krunisan za cara Italije od strane pape.
Oko 900. godine od Isto?ne Frana?ke su se odvojila autonomna vojvodstva
Frankonija
,
Bavarska
,
?vabija
,
Saksonija
i
Lotaringija
. Nakon smrti karolin?kog kralja
Ludviga Dijeteta
911. godine, Isto?na Frana?ka nije izabrala karolin?kog vladara Zapadne Frana?ke za njegovog nasljednika, ve? jednog od vojvoda
Konrada, vojvodu Frankonije
. Na samrti, Konrad daje titulu svom glavnom rivalu
Henriku, vojvodi Saksonije
, koji je izabran za kralja 919. godine. Henrik posti?e primirje sa
Ugarima
nakon pobjede nad njima u
bici kod Riade
. Henrik umire 936. godine, a njegovi potomci su nastavili vladati isto?nim kraljevstvom cijelo stolje?e.
Nakon Henrikove smrti, njegov sin i nasljednik
Oton I
je izabran za kralja u Ahenu 936. godine. On je pobjedio svog starijeg brata i nekoliko vojvoda koji su pokrenuli seriju pobuna protiv njega. Nakon toga, kralj je kontrolisao imenovanje vojvoda i biskupa. Uz pomo?
Adelaide
, udovice kralja Italije, preuzima kontrolu nad Italijom 951. godine. Oton pobjeđuje Ugare u odlu?uju?oj
bici kod Lechfelda
955. godine. Oton je 962. godine krunisan za cara od strane pape
Ivana XII
te tako stvorio Sveto rimsko carstvo. Njegova krunidba za cara je ozna?ena kao nastavak carstva kojim su vladali nasljednici Karla Velikog a koji se kroz koncept "Translatio imperii" također smatra kao nasljednik anti?kog Rima. Carstvo nije imalo stalni glavni grad. Carevi su putovali po rezidencijama (tzv.
Kaiserpfalz
) kako bi obavljali poslove. Međutim, svaki car je davao prednost određenim mjestima; u slu?aju Otona I to je bio grad
Magdeburg
. Kralj je i dalje bio biran izborom, ali su kraljevi obi?no birali za ?ivota svoje sine za nasljednike, ?to im je omogu?avalo da zadr?e krunu u svojoj porodici. To se promijenilo za vrijeme dinastije Salian u 12. stolje?u.
Oton I je svrgnuo trenutnog papu Ivana XII i izabrao papu
Lava VIII
za njegovog nasljednika. To je obnovilo sukob sa bizantijskim carem, posebno nakon ?to se Otonov sin
Oton II
(967. - 983.) imenovao "imperator Romanorum". Kako bi izgladio ovaj sukob, Oton II se ?eni bizantijskom princezom
Teofanijom
. Njihov sin
Oton III
je do?ao na prijestolje sa tri godine i bio je podvrgnut borbom za vlast i nizom regenata koji su vladali do njegovog punoljetstva 994. godine. Oton III je 996. godine imenovao svog rođaka
Grgura V
za prvog njema?kog papu. Oton III je umro mlad 1002. godine i naslijedio ga je njegov rođak
Henrik II
. On je umro 1024. godine i naslijedio ga je
Konrad II
, prvi car iz Salijske dinastije, koji je izabran za kralja tek nakon rasprave između vojvoda i plemi?a.
Carevi su ?esto zapo?ljavali biskupe u administrativnim poslovima te veoma ?esto određivali ko ?e biti imenovan za biskupe. Međutim, papa je tokom
Klinijevskog pokreta
ova imenovanja sve vi?e smatrao neprikladnim. Zbog toga je reformski usmjeren
papa Grgur VII
odlu?io da se suprostavi takvoj praksi, ?to je dovelo do
sukoba oko investiture
sa carem
Henrikom IV
(1056. - 1106.) kojem je zasmetalo uplitanje pape te je nagovorio biskupe da ekskomuniciraju papu. Papa je zauzvrat ekskomunicirao kralja te razrije?io date prisege lojalnosti. Po?to je ostao bez ikakve politi?ke podr?ke, Henrik IV je bio prisiljen na poznato "
hodo?a??e u Kanosu
" 1077. godine, u kojem je uspio da ukine ekskomunikaciju ali uz cijenu poni?enja. U međuvremenu, njema?ki kne?evi su izabrali drugog kralja
Rudolfa ?vapskog
. Henrik IV ga je uspio poraziti, ali se suo?io sa sve vi?e pobuna, ponovnom ekskomunikacijom, pa ?ak i sa pobunom vlastitih sinova. Nakon Henrikove smrti, njegov drugi sin
Henrik V
je uspio posti?i dogovor sa papom i biskupima 1122. godine tokom
Vormskog konkordata
. Car je zadr?ao politi?ku mo? carstva, ali je sukob otkrio granice mo?i vladara, posebno prema Crkvi, te je ostavilo cara bez sakralnog statusa koji je prije imao. Nakon toga, papa i njema?ki kne?evi su postali va?ni igra?i u politi?kom sistemu carstva.
Nakon smrti Henrika V 1125. godine, vojvode su umjesto njegovog najbli?eg rođaka izabrali
Lotara
, umjereno mo?nog starog
vojvodu Saksonije
. Nakon njegove smrti 1137. godine, vojvode su, da bi smanjili mo? cara, umjesto Lotarovog zeta
Henrika
odlu?ili izabrati
Konrada III
iz dinastije
Hohenstaufen
, unuka cara Henrika IV i ne?aka cara Henrika V. To je dovelo do sukoba između dvije dinastije koji je trajao du?e od stolje?a. Konrad III im je uspio da oduzme posjede, ali je njegov nasljednik i ne?ak
Fridrik I Barbarosa
sklopio mir sa dinastijom Welf i vratio im oduzete posjede.
Kako bi smanjili mo? vojvoda, carevi iz dinastije Hohenstaufen su po?eli dijeliti zemlju svojim neslobodnim slugama za vojne usluge, jer su se nadali da ?e oni biti pouzdaniji od vojvoda. Po?to su se koristili samo za ratne usluge, ova nova klasa ljudi se kasnije razvila u
vitezove
, temelje carske mo?i. Zatim su uspostavili novi mirovni mehanizam za cijelo carstvo (Landfrieden), kako bi se zabranili privatni ratovi između mnogih vojvoda i kako bi se carevi podanici podvrgnuli pravnom sistemu i javnim procesuiranjem krivi?nih djela. To je dovelo do podizanja novih gradova od strane cara i lokalnih vojvoda. Do razvoja gradova je do?lo zbog porasta broja stanovni?tva i koncentracije ekonomske mo?i na strate?kim lokacijama. Gradovi podignuti u 12. stolje?u (
Freiburg
i
Minhen
) su bili ekonomski model za mnoge gradove podignute u kasnijem periodu.
Fridrik I Barbarosa (1155. - 1190.) je nagla?avao da je carstvo "Rimsko" kako bi opravdao carsku mo? koja je bila nezavisna od (sada oja?anog) pape. Na carskoj skup?ini na polju kod Roncaglije, Fridrik I je 1158. godine obnovio carska prava po uzoru na
Justinijanov kodeks
. Lista carskih prava su obuhvatala javne ceste, carine, kovanje novca, naplata od?tete za kaznena djela i davanje posjeda. Ova prava su bila izravno vezana za rimsko pravo, pa su time imala dalekose?an zakonski uticaj. Njegova politika je uglavnom bila usmjerena prema Italiji i samim time se sukobljavala sa interesima bogatih slobodnih gradova na sjeveru, naro?ito
Milanom
. Osim toga, bio je upetljan u sukob sa papinstvom jer je podupirao antipapu umjesto
papu Aleksandra III
(1159. - 1181.). Fridrik I je podr?avao niz antipapa prije kona?nog pomirenja sa papom Aleksandrom III 1177. godine. U Njema?koj, Fridrik I je sve vi?e ?titio Henrika Lava protiv pritu?bi drugih kne?eva i gradova (posebno
Minhena
i
Lubecka
). Henrikova podr?ka Fridrikovoj politici je bila la?na i u kriti?nom trenutku tokom Italijanskih ratova mu je odbio pru?iti vojnu pomo?. Nakon povratka u Njema?ku, ogor?eni Fridrik je otvorio postupak protiv vojvode, ?to je rezultiralo oduzimanjem svih teritorija.
Tokom vladavine dinastije Hohenstaufen, njema?ki kne?evi su omogu?ili mirno
naseljavanje isto?nih teritorija
koje su bile slabo naseljene od strane
zapadnih Slavena
. Tokom ovog perioda, mnogi njema?ki seljaci, trgovci i zanatlije iz zapadnog dijela carstva su se preselili na ove teritorije. Postepena
germanizacija
ovih teritorija je kompleksan proces koji se ne smije mije?ati sa
nacionalizmom
19. stolje?a. Naseljavanjem istoka i bra?nim vezama lokalnih vladara s njema?kim plemstvom, carstvo je postepeno uklju?ilo u svoj sastav
Pomeraniju
i
?lesku
. Kako bi jo? vi?e germanizovao isto?ne teritorije, mazovski vojvoda
Konrad I
je pozvao
Teutonski vite?ki red
da pokrste
pruse
. Umjesto toga, oni su stvorili
mona?ku dr?avu Teutonskog reda
koja nikada nije bila dio Svetog rimskog carstva.
Sveto rimsko carstvo je dostiglo svoj vrhunac tokom vladavine Fridrikovog sina i nasljednika
Henrika VI
. On je zauzeo
Kraljevinu Siciliju
i dr?ao engleskog kralja
Rikarda I
u zarobljeni?tvu. ?ele?i da uspostavi nasljednu monarhiju postavio je svog sina
Fridrika II
za kralja, ali su njema?ki kne?evi odlu?ili da izaberi drugog kralja ?to je rezultiralo borbom za prijestolje između Fridrikovog najmlađeg sina
Filipa ?vapskog
i
Otona Brunswicka
. Pla?e?i se opasnosti koju je predstavljalo jedinstveno Sveto rimsko carstvo i Sicilija,
papa Inocent III
je podr?ao Fridrika II koji je umar?irao u Njema?ku i porazio Otona. Međutim, nakon pobjede Fridrik II nije razdvojio carstvo. U strahu od pove?anja mo?i, papa Inocente III ga je ekskomunicirao.
Nakon smrti Fridrika II 1250. godine, Njema?ko kraljevstvo je bilo podijeljeno između njegovog sina
Konrada IV
i anti-kralja
Vilima II
. Nakon Konradove smrti do?lo je do interegnuma koji je omogu?io kne?evima da konsoliduju svoja gazdinstva i postanu nezavisni vladari. Godine 1257., do?lo je do neslaganja između dinastija Guelph, koja je podr?avala kornvolskog grofa
Rikarda
, i Hohenstaufen koja je podr?avala kastiljskog kralja
Alfonsa X
. Nakon Rikardove smrti 1273. godine, interegnum se zavr?io jednoglasnim izborom njema?kog kralja
Rudolfa I
.
Nedovr?eni ?lanak
Sveto Rimsko Carstvo
koji govori o
historiji
treba dopuniti.
Dopunite ga
prema
pravilima
Wikipedije.