Dio serije ?lanaka o
Epistemologiji
Koncepti Istina Opravdanje Vjerovanje Znanje
Razlike A priori i a posteriori Analiti?ki i sinteti?ki iskazi
?kole Empirizam Epistemologija vrlina Naturalizam Pragmatizam Racionalizam Relativizam Skepticizam
Teme i pogledi Dogmatizam Falibilizam Fundamentalizam Infalibilizam Infinitizam Iskustvo Izvjesnost Jedinstvo znanja i djelovanja Koherentizam Kontekstualizam Perspektivizam Indukcija Racionalnost Razum Solipsizam
Posebna podru?ja istra?ivanja Evolucijska epistemologija Formalna epistemologija Historijska epistemologija Metaepistemologija Primijenjena epistemologija Socijalna epistemologija
Epistemolozi Aristotel Sekst Empirik Edmund Gettier Wang Yangming Rene Descartes David Hume Immanuel Kant W. V. O. Quine vi?e...
Povezana polja Epistemi?ka logika Filozofija nauke Filozofija percepcije Filozofija uma Vjerovatno?a
p r u

U filozofiji , empirizam je epistemolo?ki stav koji dr?i da istinsko znanje ili opravdanje dolazi samo ili prvenstveno iz ?ulnog iskustva . ^[1] To je jedno od nekoliko suprotstavljenih pogleda unutar epistemologije, zajedno s racionalizmom i skepticizmom . Empirizam nagla?ava centralnu ulogu empirijskih dokaza u formiranju ideja, a ne urođenih ideja ili tradicija . Međutim, empiristi mogu tvrditi da tradicije (ili obi?aji) nastaju zbog odnosa prethodnih ?ulnih iskustava.

Historijski gledano, empirizam je bio povezan s konceptom "prazne plo?e" ( tabula rasa ), prema kojem je ljudski um "prazan" pri rođenju i razvija svoje misli tek kroz kasnije iskustvo. ^[2]

Empirizam u filozofiji nauke nagla?ava dokaze, posebno one otkrivene eksperimentima. Osnovni dio nau?ne metode jest da se sve hipoteze i teorije moraju testirati u odnosu na opa?anja prirodnog svijeta, a ne da se oslanjaju samo na apriorno rasuđivanje, intuiciju ili otkrivenje .

Empirizam, koji ?esto koriste prirodni nau?nici , ka?e da je "znanje zasnovano na iskustvu" i da je "znanje provizorno i vjerovatno, podlo?no kontinuiranoj reviziji i falsifikovanju". ^[3] Empirijska istra?ivanja, uklju?uju?i eksperimente i validirane mjerne alate, vode nau?nu metodu.

Etimologija [ uredi | uredi izvor ]

Izraz empirijski potje?e od starogr?ke rije?i ?μπειρ?α, empeiria , koja se na latinski prevodi kao experientia , iz koje su izvedene rije?i iskustvo i eksperiment. ^[4]

Pozadina [ uredi | uredi izvor ]

Centralni koncept nauke i nau?nog metoda je da zaklju?ci moraju biti empirijski zasnovani na dokazima ?ula. I prirodne i dru?tvene nauke koriste radne hipoteze koje se mogu provjeriti promatranjem i eksperimentom . Termin semi-empirijski se ponekad koristi da opi?e teorijske metode koje koriste osnovne aksiome , utvrđene nau?ne zakone i prethodne eksperimentalne rezultate kako bi se uklju?ili u izgradnju obrazlo?enih modela i teorijska istra?ivanja.

Filozofski empiristi smatraju da nijedno znanje nije ispravno zaklju?eno ili izvedeno osim ako nije izvedeno iz ne?ijeg osjetilnog iskustva. ^[5] Ovo gledi?te se obi?no suprotstavlja racionalizmu , koji ka?e da se znanje mo?e izvesti iz razuma nezavisno od ?ula. Međutim, mnogi racionalisti i empiristi su ipak ?inili ustupke jedni prema drugima. Na primjer, empirista John Locke je priznao da se do nekog znanja (npr. saznanja o postojanju Boga) mo?e do?i samo putem intuicije i rasuđivanja. Sli?no, Robert Boyle , istaknuti zagovornik eksperimentalne metode, smatrao je da i mi imamo urođene ideje. Istovremeno, glavni kontinentalni racionalisti ( Descartes , Spinoza i Leibniz ) bili su i zagovornici empirijskog "nau?nog metoda". ^[6]

Historija [ uredi | uredi izvor ]

Rani empirizam [ uredi | uredi izvor ]

Između 600. i 200. godine p.n.e, Vaisheshika ?kola hinduisti?ke filozofije , koju je osnovao drevni indijski filozof Kanada , prihvatila je percepciju i zaklju?ivanje kao jedina dva pouzdana izvora znanja. ^{[7] [8] [9]} Ovo je nabrojano u njegovom djelu Vai?e?ika S?tra . Charvaka ?kola je imala sli?na uvjerenja, tvrde?i da je percepcija jedini pouzdan izvor znanja, dok se zaklju?ivanjem dolazi do znanja sa nesigurno??u.

Najraniji zapadni protoempiristi bili su empirijska ?kola drevnih gr?kih medicinskih prakti?ara, osnovana 330. p.n.e. ^[10] Njeni ?lanovi su odbacivali doktrine dogmatske ?kole, radije se oslanjaju?i na posmatranje phantasiai (tj. fenomena, pojava). ^[11] Empirijska ?kola bila je usko povezana s pironisti?kom filozofskom ?kolom, ?to je ?inilo filozofski argument za njihov protoempirizam.

Pojam tabula rasa ("?ista plo?a" ili "prazna plo?a") konotira pogled na um kao izvorno prazan ili prazan zapisiva? (Locke je koristio rije?i "bijeli papir") na kojem iskustvo ostavlja tragove. Ovo negira da ljudi imaju urođene ideje. Pojam datira jo? od Aristotela : "?ta um pomisli mora postojati u njemu na isti na?in kao ?to su slova na plo?i koja sama od sebe ne sadr?i nikakvo pismo; isto se događa s umom." -Aristotel Aristotelovo obja?njenje o tome kako je to bilo mogu?e nije bilo strogo empiristi?ko u modernom smislu, ve? se temeljilo na njegovoj teoriji potencijalnosti i aktualnosti , a iskustvo ?ulnih percepcija jo? uvijek zahtijeva pomo? aktivnog razuma . Ovi pojmovi su bili u suprotnosti s platonskim predstavama o ljudskom umu kao entitetu koji je ve? postojao negdje na nebesima, prije nego ?to je poslan da se pridru?i tijelu na Zemlji (vidi Platonov Fedon i Apologiju , kao i druge). Smatralo se da Aristotel daje va?niju poziciju ?ulnoj percepciji od Platona , a komentatori u srednjem vijeku su sa?eli jednu od njegovih pozicija na slijede?i na?in: " nihil in intellectu nisi prius fuerit in sensu " (ni?ta u intelektu, a da prethodno nije u ?ulima).

Ovu ideju je kasnije razvila u anti?koj filozofiji stoi?ka ?kola, od oko 330. p. n. e. Stoi?ka epistemologija op?enito je nagla?avala da um po?inje prazan, ali stje?e znanje kako mu se vanjski svijet utiskuje. ^[12] Doksograf Aecije sa?ima ovo gledi?te kao "Kada se ?ovjek rodi, ka?u stoici, on ima zapovjedni?ki dio svoje du?e kao list papira spreman za pisanje." ^[13]

Islamsko zlatno doba i predrenesansa (5. do 15. st. n.e) [ uredi | uredi izvor ]

Tokom srednjeg vijeka (od 5. do 15. stolje?a) Aristotelovu teoriju tabula rasa razvili su islamski filozofi , po?ev?i od Al-Farabija , razvijaju?i se u razrađenu teoriju od Avicene ^[14] i demonstrirano kao misaoni eksperiment od Ibn Tufaila . Za Avicenu ( Ibn Sina ), naprimjer, tabula rasa jest ?ista potencijalnost koja se aktualizira kroz obrazovanje , a znanje se posti?e kroz "empirijsko poznavanje objekata u ovom svijetu iz kojih se apstrahiraju univerzalni koncepti" razvijeni kroz "silogisti?ku metodu" rasuđivanja u kojem zapa?anja dovode do propozicionih iskaza koji kada se spoje vode do daljnjih apstraktnih koncepata". Sam intelekt razvija se iz materijalnog intelekta ( al-'aql al-hayulani ), koji je potencijal "koji mo?e ste?i znanje do aktivnog intelekta ( al-'aqlul-fa'il ), stanja ljudskog intelekta u spoj sa savr?enim izvorom znanja". ^[14] Dakle, nematerijalni "aktivni intelekt", odvojen od bilo koje pojedina?ne osobe, i dalje je od su?tinske va?nosti za razumijevanje.

U 12. vijeku na?e ere, andaluzijski muslimanski filozof i romanopisac Abu Bakr Ibn-Tufejl (poznat kao "Abubacer" ili "Ebn Tophail" na Zapadu) uklju?io je teoriju tabula rase kao misaoni eksperiment u svoj arapski filozofski roman , Hayy ibn Yaqdhan u kojoj je prikazao razvoj uma divljeg djeteta "od tabula rasa do odraslog, u potpunoj izolaciji od dru?tva" na pustom ostrvu , samo kroz iskustvo. Latinski prijevod njegovog filozofskog romana , pod naslovom Philosophus Autodidactus , koji je objavio Edward Pococke Mlađi 1671, utjecao je na John Lockeovu formulaciju tabula rasa u Eseju o ljudskom razumijevanju.

Sli?an islamski teolo?ki roman, Theologus Autodidactus , napisao je arapski teolog i ljekar Ibnul-Nafis u 13. stolje?u. Također se bavio temom empirizma kroz pri?u o divljem djetetu na pustom ostrvu, ali se udaljio od svog prethodnika prikazuju?i razvoj uma protagonista kroz kontakt s dru?tvom, a ne u izolaciji od dru?tva.

Tokom 13. vijeka Toma Akvinski je usvojio u sholastiku aristotelovsko stanovi?te da su ?ula neophodna za um. Bonaventura , jedan od najja?ih intelektualnih protivnika Tome Akvinskog, ponudio je neke od najja?ih argumenata u korist platonske ideje uma.

Renesansna Italija [ uredi | uredi izvor ]

U kasnoj renesansi razli?iti pisci po?eli su da dovode u pitanje srednjovjekovno i klasi?no razumijevanje sticanja znanja na fundamentalniji na?in. U politi?kom i istorijskom pisanju Niccolo Machiavelli i njegov prijatelj Francesco Guicciardini inicirali su novi realisti?ki stil pisanja. Machiavelli je posebno bio preziran prema piscima o politici koji su o svemu sudili u poređenju sa mentalnim idealima i zahtijevali da ljudi umjesto toga prou?avaju ?efikasnu istinu“. Njihov savremenik Leonardo da Vinci rekao je: "Ako iz svog iskustva otkrijete da je ne?to ?injenica i da je u suprotnosti sa onim ?to je neki autoritet zapisao, onda morate napustiti autoritet i zasnivati svoje razmi?ljanje na sopstvenim otkri?ima." ^[15]

Va?no je da je italijanski filozof Bernardino Telesio razvio empirijski metafizi?ki sistem koji je imao ogroman utjecaj na razvoj kasnijih italijanskih mislilaca, uklju?uju?i Telesiove u?enike Antonija Persija i Sertorija Quattromanija , njegove savremenike Thomasa Campanella i Giordana Bruna , a kasnije i britanske filozofe kao ?to su Francis Bacon , koji je Telesio smatrao "prvim od modernih". ^[16] Telesiov utjecaj također se mo?e primijetiti na francuskim filozofima Descartesu i Gassendiju . ^[16]

Antiaristotelovski i antiklerikalni teoreti?ar muzike Vincenzo Galilei , Galilejev otac i izumitelj monodije , koristio se metodom u uspje?nom rje?avanju muzi?kih problema, prije svega, ?timovanja kao ?to je odnos visina tona i masa ?ice u ?i?anim instrumentima i zapremina vazduha u duva?kim instrumentima; i drugo, kompoziciji, svojim raznim sugestijama kompozitorima u njegovom Dialogo della musica antica e moderna (Firenca, 1581). Italijanska rije? koju je koristio za "eksperiment" bila je esperienza . Poznato je da je on bio su?tinski pedago?ki utjecaj na mladog Galileja, njegovog najstarijeg sina (usp. Coelho, ur. Muzika i nauka u doba Galilea Galileja ), vjerovatno jedan od najutjecajnijih empirista u historiji. Vincenzo je, kroz svoje istra?ivanje pode?avanja, prona?ao osnovnu istinu u srcu pogre?no shva?enog mita o 'pitagorinim ?eki?ima' (kvadrat doti?nih brojeva dao je te muzi?ke intervale, a ne stvarne brojeve, kako se vjerovalo), i kroz ovo i druga otkri?a koja su pokazala pogre?ivost tradicionalnih autoriteta, razvio se radikalno empirijski stav, preneseno Galileju, koji je smatrao "iskustvo i demonstraciju" sine qua non valjanog racionalnog istra?ivanja.

Britanski empirizam [ uredi | uredi izvor ]

Britanski empirizam , retrospektivna karakterizacija, pojavio se tokom 17. stolje?a kao pristup ranoj modernoj filozofiji i modernoj nauci . Iako su oboje sastavni dio ove sveobuhvatne tranzicije, Francis Bacon , u Engleskoj, prvi se zalagao za empirizam 1620. godine, dok je Rene Descartes , u Francuskoj, postavio glavne temelje podr?avaju?i racionalizam oko 1640. (Na Baconovu prirodnu filozofiju utjecali su italijanski filozof Bernardino Telesio i ?vicarski ljekar Paracelsus ). ^[16] Daju?i doprinos kasnije u 17. stolje?u, Thomas Hobbes i Baruch Spinoza su retrospektivno identifikovani isto tako kao empiri?ari i racionalistai. U prosvetiteljstvu kasnog 17. stolje?a, John Locke u Engleskoj, i u 18. stolje?u, i George Berkeley u Engleskoj i David Hume u ?kotskoj , svi su postali vode?i eksponenti empirizma, otuda i dominacija empirizma u britanskoj filozofiji. Razlika između racionalizma i empirizma nije formalno identifikovana sve do Imanuela Kanta , u Njema?koj, oko 1780. godine, koji je poku?ao da spoji ta dva pogleda.

Kao odgovor na " kontinentalni racionalizam " od ranog do sredine 17. stolje?a, John Locke u Eseju o ljudskom razumijevanju (1689) predlo?io je vrlo utjecajan stav prema kojem je jedino znanje koje ljudi mogu imati a posteriori , tj. na osnovu iskustva. Lockeu se slavno pripisuje tvrdnja da je ljudski um tabula rasa , "prazna plo?a", po Lockeovim rije?ima "bijeli papir", na kojoj su ispisana iskustva proiza?la iz ?ulnih dojmova tokom ?ivota osobe. Dva su izvora na?ih ideja: senzacija i refleksija. U oba slu?aja pravi se razlika između jednostavnih i slo?enih ideja. Prvi se ne mogu analizirati i dijele se na primarne i sekundarne kvalitete. Primarni kvaliteti su neophodni da bi predmet bio ono ?to jeste. Bez specifi?nih primarnih kvaliteta, objekat ne bi bio ono ?to jeste. Na primjer, jabuka je jabuka zbog rasporeda svoje atomske strukture. Da je jabuka druga?ije strukturirana, prestala bi biti jabuka. Sekundarni kvaliteti su senzorne informacije koje mo?emo percipirati iz njegovih primarnih kvaliteta. Na primjer, jabuka se mo?e percipirati u razli?itim bojama, veli?inama i teksturama, ali se i dalje identificira kao jabuka. Dakle, njegovi primarni kvaliteti određuju ?ta je objekat u su?tini, dok njegovi sekundarni kvaliteti određuju njegove atribute. Slo?ene ideje kombinuju jednostavne i dijele se na supstance, moduse i odnose. Prema Lockeu, na?e znanje o stvarima je percepcija ideja koje su u skladu ili u neskladu jedna s drugom, ?to se veoma razlikuje od Descartesove potrage za sigurno??u .

Generaciju kasnije, irski anglikanski biskup George Berkeley utvrdio je da je Lockeov pogled odmah otvorio vrata koja ?e dovesti do kona?nog ateizma . Kao odgovor na Lockea, on je u svojoj Raspravi o principima ljudskog znanja (1710) iznio va?an izazov empirizmu u kojem stvari postoje samo bilo kao rezultat njihovog opa?anja, bilo na osnovu ?injenice da su entitet. vr?enje percepcije (za Berkeleya, Bog radi u ime ljudi vr?e?i opa?anja kad god ljudi nisu u mogu?nosti da to urade). U svom tekstu, Berkeley je tvrdio da je svaki red koji ljudi mogu vidjeti u prirodi jezik ili rukopis Boga. ^[17] Berkeleyev pristup empirizmu kasnije ?e se nazvati subjektivnim idealizmom . ^{[18] [19]}

?kotski filozof David Hume odgovorio je na Berkeleyjeve kritike Lockea, kao i na druge razlike između filozofa ranog modernog doba, i pomjerio empirizam na novi nivo skepticizma . Hume je tvrdio u skladu s empiristi?kim stavom da cjelokupno znanje potje?e iz ?ulnog iskustva, ali je prihvatio da to ima implikacije koje ina?e nisu prihvatljive za filozofe. Napisao je, naprimjer: "Locke dijeli sve argumente na demonstrativne i vjerovatne. S ovog stanovi?ta, moramo re?i da je samo vjerovatno da svi ljudi moraju umrijeti ili da ?e Sunce iza?i sutra, jer se ni jedno ni drugo ne mo?e dokazati. Ali da bismo na? jezik vi?e prilagodili uobi?ajenoj upotrebi, trebali bismo argumente podijeliti na demonstracije, dokaze i vjerovatno?e ? tako ?to 'dokazi' ozna?avaju argumente iz iskustva koji ne ostavljaju mjesta sumnji ili protivljenju." ^[20]

Hume je sve ljudsko znanje podijelio u dvije kategorije: odnose ideja i ?injeni?ne stvari (vidi i Kantovu analiti?ko-sinteti?ku distinkciju ). Matemati?ke i logi?ke tvrdnje (npr. "da je kvadrat hipotenuze jednak zbiru kvadrata dviju stranica") su primjeri prvog, dok su propozicije koje uklju?uju neko kontingentno posmatranje svijeta (npr. "sunce izlazi na istoku") su primjeri drugog. Sve "ideje" ljudi su, zauzvrat, izvedene iz njihovih "impresija". Za Humea, "dojam" otprilike odgovara onome ?to nazivamo senzacijom. Pamtiti ili zami?ljati takve dojmove zna?i imati "ideju". Ideje su stoga blijede kopije senzacija.

Hume je tvrdio da se nikakvo znanje, ?ak ni najosnovnija vjerovanja o prirodnom svijetu, ne mo?e utvrditi razumom. Umjesto toga, tvrdio je, na?a vjerovanja su vi?e rezultat nagomilanih navika , razvijenih kao odgovor na nagomilana osjetilna iskustva. Među svojim brojnim argumentima, Hume je također dodao jo? jednu va?nu perspektivu u raspravu o nau?noj metodi ? problem indukcije . Hume je tvrdio da je potrebno induktivno rezonovanje da bi se do?lo do premisa za princip induktivnog zaklju?ivanja, i stoga je opravdanje za induktivno rasuđivanje kru?ni argument. ^[21] Među Humeovim zaklju?cima u vezi s problemom indukcije je da nema sigurnosti da ?e budu?nost li?iti na pro?lost. Stoga, kao jednostavan primjer koji je postavio Hume, ne mo?emo sa sigurno??u induktivnim rezonovanjem znati da ?e sunce nastaviti izlaziti na istoku, ve? umjesto toga mo?emo o?ekivati da ?e to u?initi jer je to ?inilo vi?e puta u pro?losti.

Hume je zaklju?io da takve stvari kao ?to su vjerovanje u vanjski svijet i vjerovanje u postojanje sopstva nisu racionalno opravdane. Prema Humeu, ova vjerovanja su ipak trebala biti prihva?ena zbog njihove duboke osnove u instinktu i obi?ajima. Humeovo trajno nasljeđe, međutim, bila je sumnja koju su njegovi skepti?ni argumenti bacili na legitimnost induktivnog zaklju?ivanja, dozvoljavaju?i mnogim skepticima koji su slijedili da bace sli?nu sumnju.

Fenomenalizam [ uredi | uredi izvor ]

Ve?ina Humeovih sljedbenika se nije slo?ila s njegovim zaklju?kom da je vjerovanje u vanjski svijet racionalno neopravdano, tvrde?i da su Humeovi vlastiti principi implicitno sadr?avali racionalno opravdanje za takvo vjerovanje, to jest, osim ?to su bili zadovoljni time da se pitanje oslanja na ljudski instinkt, obi?aj i navika. ^[22] Prema ekstremnoj empiristi?koj teoriji poznatoj kao fenomenalizam , predviđenoj argumentima Humea i Georgea Berkeleya, fizi?ki objekat je vrsta konstrukcije iz na?ih iskustava. ^[23] Fenomenalizam je gledi?te da se fizi?ki objekti, svojstva, događaji (?ta god da je fizi?ko) svode na mentalne objekte, svojstva, događaje. Kona?no, postoje samo mentalni objekti, svojstva, događaji ? otuda blisko povezan termin subjektivni idealizam. Prema fenomenalisti?koj liniji razmi?ljanja, imati vizuelno iskustvo stvarne fizi?ke stvari zna?i imati iskustvo određene vrste grupe iskustava. Ova vrsta skupa iskustava posjeduje postojanost i koherentnost koji nedostaje skupu iskustava ?iji su dio, na primjer, halucinacije. Kako je to rekao John Stuart Mill sredinom 19. vijeka, materija je ?stalna mogu?nost osje?aja“. ^[24] Millov empirizam oti?ao je korak dalje od Humea u jo? jednom pogledu: u tvrdnji da je indukcija neophodna za sva smislena znanja, uklju?uju?i matematiku. Kao ?to je rezimirao DW Hamlin:

[Mill] je tvrdio da su matemati?ke istine samo vrlo ?vrsto potvrđene generalizacije iz iskustva; matemati?ko zaklju?ivanje, op?enito zami?ljeno kao deduktivno [i "a priori"] po prirodi, Mill je naveo kao utemeljeno na indukciji. Dakle, u Millovoj filozofiji nije bilo pravog mjesta za znanje zasnovano na odnosima ideja. Po njegovom mi?ljenju logi?ka i matemati?ka nu?nost je psiholo?ka; mi jednostavno nismo u stanju zamisliti bilo koje druge mogu?nosti osim onih koje potvrđuju logi?ke i matemati?ke propozicije. Ovo je mo?da najekstremnija verzija empirizma poznata, ali nije na?la mnogo branitelja. ^[19]

Millov empirizam je stoga smatrao da znanje bilo koje vrste nije iz direktnog iskustva, ve? induktivno zaklju?ivanje iz neposrednog iskustva. ^[25] Problemi koje su drugi filozofi imali sa Millovom pozicijom usredsređeni su na slijede?a pitanja: Prvo, Millova formulacija nailazi na pote?ko?e kada opisuje ?ta je direktno iskustvo razlikovanjem samo između stvarnih i mogu?ih senzacija. Ovo propu?ta klju?nu raspravu o uslovima pod kojima bi takve "grupe trajnih mogu?nosti senzacije" uop?te mogle postojati. Berkeley je stavio Boga u tu prazninu; fenomenalisti, uklju?uju?i i Mila, u su?tini su ostavili pitanje bez odgovora. Na kraju, u nedostatku priznanja aspekta "stvarnosti" koji nadilazi puke "mogu?nosti osjeta", takva pozicija vodi ka verziji subjektivnog idealizma. Pitanja o tome kako podne grede nastavljaju da podupiru pod dok se ne posmatraju, kako drve?e nastavlja da raste dok nije primije?eno i nedodirnuto ljudskom rukom, itd, ostaju bez odgovora, a mo?da i bez odgovora u ovim terminima. ^{[19] [26]} Drugo, Millova formulacija ostavlja otvorenu uznemiruju?u mogu?nost da su "entiteti koji popunjavaju praznine samo mogu?nosti, a ne stvarnosti uop?te". ^[26] Tre?e, Millov stav, nazivaju?i matematiku samo jo? jednom vrstom induktivnog zaklju?ivanja, pogre?no shvata matematiku. Ne uspijeva u potpunosti razmotriti strukturu i metodu matemati?ke nauke , do ?ijih se proizvoda dolazi kroz interno konzistentan deduktivni skup postupaka koji, ni danas ni u vrijeme koje je Mill pisao, ne potpadaju pod dogovoreno zna?enje indukcije . ^{[19] [26] [27]}

Fenomenalisti?ka faza posthumskog empirizma zavr?ila je do 1940-ih, jer je u to vrijeme postalo o?igledno da se izjave o fizi?kim stvarima ne mogu prevesti u izjave o stvarnim i mogu?im osjetilnim podacima. ^[28] Ako se izjava o fizi?kom objektu ?eli prevesti u iskaz ?ulnih podataka, prvi mora biti barem izvodljiv iz drugog. Ali do?lo se do spoznaje da ne postoji kona?an skup iskaza o stvarnim i mogu?im osjetilnim podacima iz kojih mo?emo izvesti ?ak i jednu izjavu fizi?kog objekta. Izjava o prevođenju ili parafraziranju mora biti izra?ena u terminima normalnih posmatra?a u normalnim uslovima posmatranja. Međutim, ne postoji kona?an skup iskaza koji su izra?eni u ?isto ?ulnim terminima i koji mogu izraziti zadovoljenje uvjeta prisustva normalnog posmatra?a. Prema fenomenalizmu, re?i da je normalan posmatra? prisutan zna?i dati hipoteti?ku izjavu da kad bi doktor pregledao posmatra?a, posmatra? bi se doktoru ?inio normalnim. Ali, naravno, i sam doktor mora biti normalan posmatra?. Ako ?elimo da preciziramo normalnost ovog doktora u smislu ?ula, moramo se pozvati na drugog doktora koji bi, prilikom pregleda ?ulnih organa prvog doktora, i sam morao imati ?ulne podatke koje ima normalan posmatra? kada pregleda ?ulne organe subjekt koji je normalan posmatra?. I ako ?elimo senzornim terminima precizirati da je drugi doktor normalan posmatra?, moramo se pozvati na tre?eg doktora, i tako dalje (vidi i tre?eg ?ovjeka). ^{[29] [30]}

Logi?ki empirizam [ uredi | uredi izvor ]

Logi?ki empirizam (također logi?ki pozitivizam ili neopozitivizam ) bio je poku?aj ranog 20. stolje?a da se sintetiziraju su?tinske ideje britanskog empirizma (npr. sna?an naglasak na osjetilnom iskustvu kao osnovi za znanje) s određenim uvidima iz matemati?ke logike koju je razvio Gottlob Frege i Ludwig Wittgenstein . Neke od klju?nih li?nosti u ovom pokretu bili su Otto Neurath, Moritz Schlick i ostatak Be?kog kruga, zajedno sa AJ Ayerom, Rudolfom Carnapom i Hansom Reichenbachom.

Neopozitivisti su prihvatili pojam filozofije kao konceptualno poja?njenje metoda, uvida i otkri?a nauke. Oni su u logi?kom simbolizmu koji su razradili Frege i Bertrand Russell vidjeli mo?an instrument koji bi mogao racionalno da rekonstrui?e sav nau?ni diskurs u idealan, logi?ki savr?en, jezik koji bi bio oslobođen dvosmislenosti i deformacija prirodnog jezika. To je dovelo do onoga ?to su oni vidjeli kao metafizi?ke pseudoprobleme i druge konceptualne konfuzije. Kombiniraju?i Fregeovu tezu da su sve matemati?ke istine logi?ne s ranom Wittgensteinovom idejom da su sve logi?ke istine puke jezi?ke tautologije , do?li su do dvostruke klasifikacije svih tvrdnji: "analiti?ke" ( a priori ) i "sinteti?ke" ( aposteriori ). Na osnovu toga su formulisali sna?an princip razgrani?enja između re?enica koje imaju smisla i onih koje nemaju: takozvani ? princip verifikacije“. Svaka re?enica koja nije ?isto logi?na, ili je neprovjerljiva, li?ena je zna?enja. Kao rezultat toga, ve?ina metafizi?kih, eti?kih, estetskih i drugih tradicionalnih filozofskih problema po?ela se smatrati pseudoproblemima. ^[31]

U ekstremnom empirizmu neopozitivista ? barem prije 1930-ih ? svaka istinski sinteti?ka tvrdnja mora se svesti na kona?nu tvrdnju (ili skup kona?nih tvrdnji) koja izra?ava direktna zapa?anja ili percepcije. U kasnijim godinama, Carnap i Neurath su napustili ovu vrstu fenomenalizma u korist racionalne rekonstrukcije znanja na jezik objektivne prostorno-vremenske fizike. Odnosno, umjesto da se re?enice o fizi?kim objektima prevedu u ?ulne podatke, takve re?enice treba da se prevedu u takozvane protokolarne re?enice , na primjer, " X na lokaciji Y i u vrijeme T posmatra to i to". ^[32] Centralne teze logi?kog pozitivizma (verifikacija, analiti?ko-sinteti?ko razlikovanje, redukcionizam, itd) bile su na udaru o?trog napada nakon Drugog svjetskog rata od strane mislilaca kao ?to su Nelson Goodman, WV Quine, Hilary Putnam, Karl Popper i Richard Rorty. Do kasnih 1960-ih, ve?ini filozofa je postalo o?igledno da je pokret u velikoj mjeri pro?ao svojim tokom, iako je njegov utjecaj i dalje va?an među savremenim analiti?kim filozofima, kao ?to su Michael Dummett i drugi antirealisti.

Pragmatizam [ uredi | uredi izvor ]

Krajem 19. i po?etkom 20. stolje?a pojavilo se nekoliko oblika pragmati?ne filozofije . Ideje pragmatizma, u njegovim razli?itim oblicima, razvile su se uglavnom iz diskusija između Charlesa Sandersa Peircea i Williama Jamesa kada su obojica bili na Harvardu 1870-ih. James je popularizovao termin "pragmatizam", daju?i Peirceu punu zaslugu za njegovo naslijeđe, ali Peirce se kasnije udaljio od stranputica kojima je pokret po?eo i?i i redukovao ono ?to je smatrao originalnom idejom imenom "pragmatizam". Zajedno sa svojom pragmati?nom teorijom istine , ova perspektiva integri?e osnovne uvide empirijskog (zasnovanog na iskustvu) i racionalnog (zasnovanog na konceptu) mi?ljenja.

Charles Peirce bio je veoma utjecajan u postavljanju temelja za dana?nji empirijski nau?ni metod . ^[33] Iako je Peirce o?tro kritikovao mnoge elemente Descartesovog osebujnog brenda racionalizma, on nije potpuno odbacio racionalizam. Zaista, slo?io se s glavnim idejama racionalizma, najva?nije idejom da racionalni koncepti mogu biti smisleni i idejom da racionalni koncepti nu?no nadilaze podatke date empirijskim promatranjem. U kasnijim godinama ?ak je nagla?avao koncept vođenu stranu tada?nje teku?e debate između strogog empirizma i strogog racionalizma, djelomi?no da bi bio protute?a ekscesima kojima su neke od njegovih kohorta uzimale pragmatizam pod strogim empiristi?kim gledi?tem "podatkom vođenim".

Među Peirceovim glavnim doprinosima bilo je postavljanje induktivnog zaklju?ivanja i deduktivnog zaklju?ivanja kao komplementaran, a ne kompetitivan na?in, od kojih je potonji bio primarni trend među obrazovanima otkako je David Hume pisao stolje?e prije. Ovome je Peirce dodao koncept abduktivnog rasuđivanja. Kombinovana tri oblika zaklju?ivanja slu?e kao primarni konceptualni temelj za empirijski zasnovanu nau?nu metodu danas. Peirceov pristup "pretpostavlja da su (1) objekti znanja stvarne stvari, (2) karakteri (svojstva) stvarnih stvari ne zavise od na?e percepcije o njima, i (3) svi koji imaju dovoljno iskustva o stvarnim stvarima slo?it ?e se o istini o njima". Prema Peirceovoj doktrini falibilizma , zaklju?ci nauke uvijek su probni. Racionalnost nau?ne metode ne zavisi od izvjesnosti njenih zaklju?aka, ve? od njenog samokorektivnog karaktera: kontinuiranom primjenom metode, nauka mo?e otkriti i ispraviti vlastite gre?ke, i tako na kraju dovesti do otkri?a istine.

U svojim harvardskim Predavanjima o pragmatizmu (1903), Peirce je nabrojao ono ?to je nazvao "tri kotarske propozicije pragmatizma" ( L: cos, cotis whetstone), rekav?i da one "stavljaju o?tricu na maksimu pragmatizma". Kao prvo među njima, on je naveo peripateti?ko-tomisti?ko zapa?anje spomenuto gore, ali je dalje primijetio da je ova veza između ?ulne percepcije i intelektualne koncepcije dvosmjerna ulica. Odnosno, mo?e se uzeti da se ka?e da sve ?to nalazimo u intelektu također je u po?etku i u ?ulima. Dakle, ako su teorije optere?ene teorijom, onda su i osjetila, a sama percepcija se mo?e promatrati kao vrsta abduktivnog zaklju?ivanja, a razlika je u tome ?to je izvan kontrole i stoga izvan kritike ? jednom rije?ju, nepopravljiva. Ovo ni na koji na?in nije u sukobu sa pogre?ivosti i revidabilnosti nau?nih koncepata, jer je samo neposredna percepcija u svojoj jedinstvenoj individualnosti ili "ovo" - ono ?to su skolasti?ari nazvali njenom hecceity ? koja stoji van kontrole i korekcije. Nau?ni koncepti, s druge strane, op?e su prirode, a prolazni osje?aji u drugom smislu nalaze ispravku u njima. Ovaj pojam percepcije kao otmice dobio je periodi?no o?ivljavanje u istra?ivanju umjetne inteligencije i kognitivnih znanosti , nedavno, na primjer, s radom Irvina Rocka o indirektnoj percepciji . ^{[34] [35]}

Otprilike po?etkom 20. vijeka, William James skovao je termin "radikalni empirizam" kako bi opisao izdanak njegovog oblika pragmatizma, za koji je tvrdio da se mo?e baviti odvojeno od njegovog pragmatizma - iako su u stvari ta dva koncepta isprepleteni su u Jamesovim objavljenim predavanjima. James je tvrdio da empirijski posmatrani "direktno shva?eni univerzum ne treba... nikakvu dodatnu transempirijsku vezuju?u podr?ku", ^[36] ?ime je htio da isklju?i percepciju da mo?e biti dodata vrijednost tra?enjem natprirodnih obja?njenja za prirodne fenomene . Jamesov "radikalni empirizam" stoga nije radikalan u kontekstu pojma "empirizam", ve? je prili?no konzistentan sa modernom upotrebom termina "empirijski". Međutim, njegov metod argumenata u dolasku do ovog gledi?ta i danas se i danas lahko susre?e sa debatom unutar filozofije.

John Dewey modifikovao je Jamesov pragmatizam da formira teoriju poznatu kao instrumentalizam. Uloga osjetilnog iskustva u Deweyevoj teoriji je klju?na, jer je on do?ivljavao iskustvo kao jedinstvenu ukupnost stvari kroz koje je sve ostalo međusobno povezano. Deweyeva osnovna misao, u skladu sa empirizmom, bila je da je stvarnost određena pro?lim iskustvom. Stoga, ljudi prilagođavaju svoja pro?la iskustva stvari kako bi izveli eksperimente i testirali pragmati?ne vrijednosti takvog iskustva. Vrijednost takvog iskustva mjeri se iskustveno i nau?no, a rezultati takvih testova stvaraju ideje koje slu?e kao instrumenti za budu?e eksperimente, u fizi?kim naukama kao i u etici. Dakle, ideje u Deweyjevom sistemu zadr?avaju empiristi?ki ukus po tome ?to su poznate samo a posteriori .

Reference [ uredi | uredi izvor ]