OD 1897. DO 1921.

Hrvatski narodni preporod imao je svoje skromne za?etke u Zadru po?etkom XIX. stolje?a, a puni je intenzitet do?ivio tridesetih godina istog stolje?a u Zagrebu te ponovno u Zadru tridesetak godina kasnije, posebice nakon pada Bachova apsolutizma i uva?anja parlamentarnnnog ?ivota u Dalmaciji. Za?eci preporoda mogu se vidjeti izdavanjem prvih novina na hrvatskom jeziku tiskanih u Hrvata Il Regio Dalmata - Kraglski Dalmatin 1806. te godinu dana kasnije osnivanjem ?itaonice. Jedan od prvih zna?ajnijih nadnevaka je i carska naredba od 30. listopada 1820. godine o osnivanju primaljske ?kole u Zadru, prve takve ?kole u Hrvata, a nastava se dijelom odr?avala na hrvatskom jeziku. U kasnijem razdoblju veliku je ulogu imalo izdavanje Zore dalmatinske od 1844. do 1849. prvog preporodnog ?asopisa u Dalmaciji, kojeg je pokrenuo dr. Ante Kuzmani?. Ne?to manje zna?ajnu ulogu imalo je i utemeljenje dru?tva Slavjanska lipa 1848. godine. U listopadu te iste 1848. grupa je zadarskih intelektualaca tra?ila od novog kralja Franje Josipa I. da se u srednje ?kole uvede ilirski jezik, kako se tada nazivao hrvatski jezik. Taj su prijedlog, koji je za?udo bio odobren, odbile sve dalmatinske gimnazije, osim zadarske, koja je uvela hrvatski jezik kao neobvezni, a svake se godine potvr?ivalo njegovo izvo?enje. U Banskoj Hrvatskoj u to je vrijeme bila na snazi zabrana ilirskog imena, no to nije vrijedilo za Dalmaciju. Narodni je preporod za cilj imao u prvom redu uvo?enje narodnog, hrvatskog jezika u sve dijelove dru?tva, posebice u ?kolstvo, sudstvo i upravu. Ta borba za hrvatski jezik bila je duga i te?ka.

Osnutkom Dalmatinskog sabora 1861. godine sa sjedi?tem u Zadru borba za hrvatski jezik nastavljena je nesmanjenom ?estinom te je vrijedno izdvojiti nekoliko zna?ajnih datuma. Ve? na prvoj sjednici Dalmatinskog sabora, 6. travnja 1861. raspravljalo se o tome kojim ?e se jezikom govoriti u saboru. Mihovil Pavlinovi? govorio je hrvatskim pa je njegovom zaslugom odlu?eno da se u Saboru mo?e govoriti i hrvatskim jezikom. Treba znati da su u to doba narodnjaci bili u manjini u odnosu na autonoma?ku stranku, koja se zalagala za talijanski jezik, koji je austrijska uprava uvela u Dalmaciju kao slu?beni jezik. Ka?imo i to da je Mihovil Pavlinovi? kao zastupnik u Carevinskom vije?u u Be?u, krajem sedamdesetih godina XIX. stolje?a, na zgra?anje Nijemaca, govorio hrvatskim jezikom ?to su kasnije u?inili i svi ostali zastupnici iz hrvatskih zemalja. Na sjednici Dalmatinskog sabora od 12. sije?nja 1863. Narodna se stranka na ?elu s Mihovilom Pavlinovi?em ?estoko zauzela za slu?beno priznanje hrvatskog jezika i njegovo uvo?enje u Sabor, ?kolstvo, sudstvo i vladine urede. Zapisnici Dalmatinskog Sabora po?eli su se pisati hrvatskim jezikom nakon saborske odluke od 25. srpnja 1870. godine. Na sjednici od 21. srpnja 1883. prihva?en je prijedlog kojim hrvatski postaje slu?beni jezik u Dalmatinskom saboru i Zemaljskom (pokrajinskom) odboru, a Mihovil Pavlinovi? brane?i hrvatski jezik izrekao je na kraju svoga govora i ovu re?enicu: Ptici su prostori nebeski da leti, ribi more da pliva, tako narodu njegov jezik da ?ivi. Odlu?eno je i da se sa strankama obra?a hrvatskim jezikom i da u dr?avnu slu?bu nitko ne mo?e biti primljen ne poznaje li hrvatski jezik, no te ?e se odredbe kasnije ?esto kr?iti. Borba za hrvatski jezik u Dalmaciji rezultirala je i tzv. jezi?nom naredbom od 26. travnja 1909. kojom se hrvatski jezik u potpunosti uvodi kao slu?beni jezik u Dalmaciji, no ta se odluka po?ela primjenjivati tek. od 1. sije?nja 1912. ?to svjedo?i o vrlo te?koj i dugoj borbi dalmatinskih Hrvata za svoj jezik.

Do kraja XIX. stolje?a bile su pohrva?ene sve dalmatinske gimnazije, osim zadarske. U toj borbi za hrvatski jezik u dalmatinskom ?kolstvu zna?ajnu su, gotovo presudnu, ulogu odigrali Mihovil Pavlinovi? i Miho Klai?. Me?u inim zaslugama treba istaknuti njihovu upornost i borbu kako bi u u?iteljskom preparandiju u Arbanasima, po osnutku 1866., do?ao za upravitelja Stjepan Buzoli?, umjesto talijana?kog kandidata. Taj je izbor imao dalekose?ne posljedice, jer su u?itelji bili ?kolovani na narodnom hrvatskom jeziku pa su mogli i uspje?nije djelovati me?u pu?anstvom. U?iteljska ?kola s talijanskim nastavnim jezikom u Zadru zbog malog broja ?aka bila je uga?ena po?etkom sedamdesetih godina XIX. stolje?a. Be?ka je vlada 20. listopada 1897. odlu?ila da se u ratnu mornaricu uvede hrvatski kao slu?beni jezik umjesto talijanskog. No ni ta se naredba nije u potpunosti ostvarila jer be?koj vladi nije bila toliko va?na briga za hrvatski jezik, koliko joj je on trebao biti sredstvo kojim bi u Dalmaciju uvela njema?ki kao slu?beni jezik. U tome su je omeli kasniji doga?aji i Prvi svjetski rat. Borba za hrvatski jezik u Dalmaciji, Istri i tada?njoj banskoj Hrvatskoj bila je vrlo te?ka, jer svi koji su posezali za Lijepom na?om, od nje su nastojali napraviti svoju koloniju. Da borba za hrvatski jezik i nije bila uvijek uspje?na kazuje i primjer Istarskog sabora u Pore?u u kojem je hrvatskim jezikom prvi prozborio Matko Laginja, potom Vjekoslav Spin?i? i ostali hrvatski zastupnici, no talijanski je element bio ja?i, nerijetko su hrvatski zastupnici izvla?ili jedva ?ivu glavu od fizi?kih napada pla?enika njihovih saborskih kolega Talijana. I Zadar je na?alost platio svoju te?ku cijenu u borbi za hrvatski jezik i hrvatsku misao, mo?emo kazati gotovo do ovih na?ih dana?njih dana.

Nakon gubitka Splita, kao svog jakog upori?ta, po?etkom osamdesetih godina XIX. stolje?a, autonoma?i, koji su u me?uvremenu postali talijana?i, svim su silama nastojali zadr?ati svoje posljednje upori?te Zadar. U Zadru autonoma?ka stranka nije bila broj?ano jaka, ali je zato bila ekonomski vrlo mo?na, ?to je bilo presudno. Borba za pohrva?enje gimnazije s talijanskim nastavnim jezikom u Zadru dosegla je svoj vrhunac ba? u spomenutom razdoblju kada je ravnatelj bio Josip Peri?i?. Njegov naum nije uspio, no pitanje zadarske gimnazije na?lo se na dnevnom redu u Dalmatinskom saboru. Miho Klai? kao zastupnik, na ?etvrtoj je sjednici Dalmatinskog sabora 29. listopada 1890. predlo?io da se u zadarskoj gimnaziji umjesto talijanskog uvede hrvatski kao naukovni jezik. U to je doba zadarski kotar obuhva?ao podru?je od Raba do gotovo ?ibenika i bilo je 60 pu?kih ?kola, 59 s hrvatskim nastavnim jezikom i jedna ?etverorazredna s talijanskim nastavnim jezikom, u Zadru. Tada?nji su zakoni sprje?avali mogu?nost ?kolovanja na tri nastavna jezika, pu?ke ?kole na hrvatskom, srednje na talijanskom i visoke na njema?kom nastavnom jeziku, ?to je Klai? i naglasio u raspravi pa je Dalmatinski sabor donio odluku koja glasi: SABOR DALMATINSKI NA TEMELJU ?LANA 19. ZEMALJSKOG REDA IZJAVLJUJE VLADI NJEGOVA VELI?ANSTVA ?ELJU, DA U SREDNJIM U?IONAMA ZADARSKIM MJESTO TALIJANSKOG BUDE NAUKOVNI JEZIK HRVATSKI. Rasprava o tome prijedlogu vodila se na devetoj sjednici 6. studenoga 1890. gdje je prijedlog usvojen s 33 glasa, jednim protiv, a ?etiri zastupnika nisu glasovala. Zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas glasovao je protiv, dok su Ante Bajamonti, Nikola Trigari, Ante ?miri? i Lovro Benevenia ranije napustili sjednicu. Sva ?etvorica bili su ?lanovi autonoma?ke stranke. Be?ka je vlada odugovla?ila s tom odlukom o promjeni nastavnog jezika i tek je 22. rujna 1896. obznanila da se mo?e u Zadru otvoriti nova gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom ve? za ?kolsku godinu 1897./1898. Austrijskoj je vladi bilo u interesu zadr?ati gimnaziju s talijanskim nastavnim jezikom, jer su na taj na?in davali podr?ku autonoma?ima u borbi protiv ve?inskoga hrvatskog stanovni?tva. Osnutak gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom konzervativna be?ka vlada nije prihvatila s odu?evljenjem, no argumenti Mihe Klai?a bili su dovoljno jasni i uvjerljivi. Talijana?i su na tu odluku reagirali vrlo ?estoko, ne samo protestnim notama upu?enim u Be?, ve? i uli?nim neredima u Zadru.

Osnivanje i po?etak rada nove gimnazije nisu i?li bez pote?ko?a. Naime, valjalo je prona?i odgovaraju?i prostor. Zemaljski je odbor zahtijevao od tada?njeg dalmatinskog namjesnika Emila Davida ustupanje vojarne Sv. Marcele no zbog higijenskih uvjeta ona nije odgovarala potrebama. Povjerenstvo koje je ispitivalo mogu?nost kori?tenja vojarne Sv. Marcele odlu?ilo je sredinom listopada da se ta zgrada ne mo?e koristiti, premda je tada?nji pokrajinski ?kolski nadzornik i ?lan Povjerenstva Mihovil Glavini? smatrao da su prikladni za nastavu prizemlje i prvi kat, uz dodatno preure?enje. ?lanovi Povjerenstva jo? su bili: Bo?o Korlaet, prisednik Zemaljskog odbora, Petar Erzo, Jakov ?ivanovi? i Lavoslav Golf, kasnije su uklju?eni Ambroz Maroi?i?, Rikard H?misch i Stefan Yllheim. Deset dana kasnije 26. listopada 1897. i Zemaljski (pokrajinski) odbor obavje?tava Pokrajinsko ?kolsko vije?e da odustaju od zahtjeva za vojarnom Sv. Marcele. Novo se rje?enje na?lo u iznajmljivanju prizemnih prostorija ku?e O?tri?. Ta je ku?a bila prva iza dana?njeg hotela Zagreb s jugozapadne strane. Zgrada je uni?tena za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. U prizemlju je bila kavana Stefanija, a te su prostore kasnije koristili Hrvatski Sokol, Hrvatska pu?ka ?kola i Gimnazija. Tu je zgradu krajem sedamdesetih godina XIX. stolje?a dao izgraditi tada?nji kotarski poglavar Franjo Kirchmayer. U kratko je vrijeme promijenila nekoliko vlasnika te je zadnjeg desetlje?a XIX. stolje?a do?la u posjed novigradskog posjednika i na?elnika Grgura O?tri?a. Zgrada je nosila gra?anski broj 1080, no koji je bio ku?ni broj u tada?njoj ulici N. Tommasseo nije nam poznato. Gra?anski je broj ozna?avao broj ku?e u Zadru, vjerojatno redni broj izgra?ene ku?e. Naime, nekad se koristio dvostruki na?in ozna?avanja.

Upisi su po?eli 1. i 2. listopada, a nastava 3. listopada 1897. Svi u?enici su morali do?i u pratnji roditelja, a za upis su trebali donijeti: Izvod iz mati?ne knjige kr?tenih, kao potvrdu da su napunili ili ?e do 31. prosinca navr?iti deset godina te svjedod?bu o zavr?enoj pu?koj ?koli. Trebali su i polagati prijemni ispit iz nauka vjere, hrvatskog jezika i matematike. Prijavilo se 98 dje?aka, a kriterije je zadovoljilo 91. Ve? prvih dana nastale su velike te?ko?e s nastavom, jer prostori nisu bili dostatni, premda je Hrvatski Sokol ustupio svoje prostore na ju?nom i zapadnom dijelu prizemlja. Hrvatski je Sokol na sjednici od 22. listopada 1897. jednoglano odlu?io ustupiti ve?i dio prostorija za potrebe ni?e gimnazije. Nastava se do 2. prosinca, kada se Hrvatski Sokol u potpunosti iselio, odvijala ote?ano, samo u jednoj prostoriji, a zbornica i ?kolska uprava bile su u drugoj. U Zadru je 3. lipnja 1897. sklopljena pogodba izme?u vlasnika zgrade i Pokrajinskog ?kolskog vije?a, koje je predstavljao u?itelj Antun Pavli?evi?, ravnatelj hrvatske pu?ke ?kole. Prema pogodbi najam je trebao trajati pet godina, po?ev?i od 15. kolovoza teku?e godine, uz najamninu od 45 forinti na ime stanarine. Ti su uvjeti trajali do nove pogodbe kada se prostor za potrebe gimnazije pro?irio odlaskom Sokola Zbog velikog broja upisanih ?aka u prvi razred Ministarstvo je odobrilo 7. listopada otvaranje paralelnih razreda pa se radilo tako da je jedna skupina u?enika imala nastavu od 8 do 10 sati, a druga od 10 do 12 sati, a poslijepodne prva grupa od 14 do 16 sati. Sutradan bi druga skupina po?injala nastavu u 8 sati i tako se naizmjeni?no poku?alo rije?iti manjak prostora. Prvi je ravnatelj novoutemeljene ni?e gimnazije bio dotada?nji profesor kotorske gimnazije Tomo Brajkovi?, dok su nastavni?ki zbor sa?injavali Josip ?i?in, jezici i humanisti?ki predmeti, ?piro Tomanovi?, povijest, zemljopis, matematika i prirodopis, Filip Crvari? predavao je rimokatoli?ki, a Milo? Parenta grkoisto?ni vjeronauk. Za tek osnovanu gimnaziju s hrvatskim nastavnim jezikom rasli su problemi, jer se ve? sljede?e ?kolske godine upisalo novih 66 u?enika. To je zna?ilo da ?e biti jo? manje prostora, a nedostajali su i profesori. Te?ko?e se se rije?ile tako da je iznajmljen dio Perlinijeve ku?e u tada?njoj ulici Starog kazali?ta, danas ulici Jurja Dalmatinca. Ta se zgrada nalazila izme?u dana?njeg kazali?ta, kina Pobjeda i tr?nice. Nastavni?ki se zbor druge godine djelovanja pove?ao za tri suplenta ?imuna Urli?a, Milana Begovi?a i Rudolfa Scarizze, a Nikola Batisti? je premje?ten s U?iteljske preparandije u Arbanasima. ?kolske godine 1899./1900. tako?er je upisano 66 u?enika pa ih je ukupno bilo 184. Bilo je vi?e i nastavnika, jer su do?li Petar Macanovi?, Ivo Bellotti i Antun Gjivoje, dok je Rudolf Scarizza premje?ten u Pazin. I dalje je bilo premalo ?kolskog prostora pa je jedan razred koristio obli?nju zgradu Hrvatske pu?ke ?kole. Vlasnik je zgrade bio Alfons Borelli. U toj je zgradi, koja je jo? sa?uvana, bila hrvatska pu?ka ?kola do 1920., a od 1944. do 1961. gimnazija, te kasnije O? Velimir ?korpik (dana?nja O? ?imuna Ko?i?i?a Benje). Sva ta povremena iznajmljivanja dijela drugih zgrada, nisu mogla nadomjestiti prostornu nesta?icu. Ravnatelj Tomo Brajkovi? nekoliko je puta ogla?avao u Objavitelju dalmatinskom mogu?nost iznajmljivanja ve?ih ku?a za gimnazijske potrebe, no nije na?ao nijednu ponudu. Stoga je o?tro zahtijevao od Pokrajinskog ?kolskog vije?a da se prona?e rje?enje. U svibnju 1899. Grgur je O?tri? ponudio svoju ku?u u ulici Svetog ?imuna, dana?njoj ulici Ive Prodana. Sude?i po sa?uvanim dokumentima kao i izvje??ima ta se zgrada o?ito nije koristila, jer vjerojatno nije zadovoljavala uvjetima. U tim dokumentima je i brzojav Grgura O?tri?a Pokrajinskom ?kolskom vije?u datiran 11. kolovoza 1898. u kojem pi?e: Prostorija po Va?oj ponudi za iznajmit ?ao mi je da Vas nemogu udovoljiti. Je li pokrajinsko vije?e tra?ilo iznajmljivanje i prvog kata zgrade gdje je bila smje?tena gimnazija, mo?emo samo naga?ati. Na potrebu iznajmljivanja ukazivao je Tomo Brajkovi? i ranije, pa tako i 5. kolovoza 1898. pri sastavljanju protokola o unajmljivanju s Josipom Perlinijem Taj je protokol pisan talijanskim jezikom, no izjava Tome Brajkovi?a zapisana je hrvatskim jezikom. Protokol su potpisali Tomo Brajkovi?, Ernesto Nagy, Mihovil Knego, Jakov ?ivanovi?, Ambroz Maroi?i? i Josip Perlini. Ne?to kasnije, 24. kolovoza 1898. napravljen je i ugovor o iznajmljivanju izme?u Josipa Perlinija i Pokrajinskog ?kolskog vije?a. Brajkovi? je izjavio kako iz pedago?ko-didakti?kih razloga ne mo?e nipo?to trpjeti da zavod, ako i privremeno, bude razdijeljen na lokale, koji su me?usobno dosta udaljeni. Nerede i nedisciplinu ne bi se moglo sprije?iti. Tu je jo? najmanji problem ?i??enja razli?itih prostorija jednoj zadu?enoj osobi, no taj pomo?ni poslu?nik, mi bismo danas kazali domar, mora biti u glavnoj ustanovi. Ugovor s Grgurom O?tri?em primicao se kraju dogovorenog datuma.

Uprava je gimnazije morala ?to prije rije?iti smje?taj, jer je u ?kolskoj godini 1899/1900. imala ukupno 184 u?enika i deset profesora, ?to je bilo previ?e za postoje?i prostor. Ponovo se stoga aktualizirala kupnja ili najam vojarne Sv. Marcele. Vojarna Sv. Marcele sagra?ena je na temeljima istoimene crkvice i samostana krajem XVIII. stolje?a. Ostaci te vojarne, odnosno kasnije popularno zvane Hrvatske gimnazije, i danas su vidljivi u sada?njoj ulici Dalmatinskog sabora nedaleko od crkvica Sv. Andrija i Petar Stari. Zgrada je ve?im dijelom sru?ena u Drugom svjetskom ratu. Ne zna se pouzdano kada je vojska napustila tu vojarnu, no zna se da su vojnici bili smje?teni u novoj koja je bila dovr?ena u velja?i 1898. u tada?njem Bla?ekovi?evom parku, danas Perivoju Vladimira Nazora. I tu su vojarnu kratko vrijeme zvali Vojarna sv. Marcele, premda je njeno ime bilo Kasarna Franje Josipa. Ubrzo se uvrije?io naziv Bla?ekovi?eva vojarna, a pogotovo kada je 1916. ispred ulaza, otprilike kod dana?nje ograde s parkom, postavljeno spomen poprsje generalu Bla?ekovi?u. Taj je spomenik nestao za talijanske okupacije Zadra. Danas je u prostorima te vojarne smje?tena i Gimnazija Vladimira Nazor koja ba?tini tradiciju hrvatske gimnazije. Austrijsko je vojno ministarstvo krajem 1897. ponudilo na dra?bu vojarnu s po?etnom cijenom od 18.291 florina. Josip Perlini ponudio je 17.100 florina i Andrija Callusti 18.000 florina. Prodaja tada nije izvr?ena, no 1899. vojarnu su kupili hrvatski rodoljubi Stjepan Babi?, Amalija udova pl. Vidovi? i Bla? Radakovi?, ponudiv?i zajedni?kim snagama 18.500 florina. Nakon kupnje, sklopljenog ugovora i preure?enja unutra?njosti zgrade biv?e vojarne, novi su vlasnici zgradu dali na uporabu gimnaziji po?etkom ?kolske godine 1900/1901. U ?etvrtoj godini postojanja gimnazije na neko se vrijeme rije?ilo prostorne probleme. Te se godine upisalo 55 novih u?enika pa ih je ukupno bilo 205. Odlukom od 3. rujna 1900. zadarska je ni?a gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom od ?kolske godine 1901./1902. podignuta na razinu Carske kraljevske velike gimnazije. Od tada su u Zadru postojale dvije velike gimnazije, obje klasi?ne, jedna s hrvatskim, a druga s talijanskim nastavnim jezikom. Zbog postojanja dviju gimnazija uvrije?io se njihov naziv po nastavnom jeziku, pa je tako bila hrvatska i talijanska gimnazija, no i potonja je bila hrvatska iz niza razloga a pogotovo ?to je u njoj bilo profesora Hrvata, a i ve?ina je u?enika bila hrvatske narodnosti.

Hrvatska je gimnazija brojem upisanih u?enika ubrzo prema?ila talijansku. Naime, u hrvatsku su se gimnaziju 1899. upisala 184 u?enika, a u talijansku 177. i porast ?aka bio je vidljiv iz godine u godinu da bi u ?kolskoj godini 1919./20. brojio rekordna 502 u?enika. U prvih dvadeset godina XX. stolje?a to je bila dalmatinska gimnazija s najvi?e u?enika. ?kolske godine 1909./10. postojale su tri paralelke, a od 1913. i ?etiri. Od osnutka, usprkos materijalnim pote?ko?ama za nabavku nastavnih sredstava i pomagala osobita se pozornost posve?ivala odgojno-obrazovnom radu pa je po tome vrlo brzo stekla ugled. Pokrajinski ?kolski nadzornik Mihovil Zavadlal, svojedobno ravnatelj dubrova?ke gimnazije, koji je naslijedio Mihovila Glavini?a, tra?io je zajedno s gimnazijskom upravom dodatnu vladinu pomo?, ?to je udovoljeno iznosom od 1800 florina, pomo? koja se dobivala nekoliko narednih godina. Postupno su nabavljana potrebita pomagala te priru?na djela za kabinete i knji?nice. Po osnutku gimnazije osnovana je i knji?nica koja je ve? tri godine kasnije imala vi?e od 500 naslova. Izravno prije ukinu?a, u prvoj polovici 1921. profesorska je knji?nica imala 5000 knjiga, dok je u?eni?ka bila jo? bogatija. Za talijanske okupacije Zadra poslije 1920. i nakon bombardiranja 1943. i 1944. u tim je knji?nicama ostalo vrlo malo knjiga. Osim knji?nicama, pridavala se velika va?nost i opremi kabineta, posebice za prirodopis, fiziku, kemiju, povijest i zemljopis. Prema gimnazijskim izvje??ima, ti su kabineti bili vrlo dobro opremljeni za ono doba, no do?ivjeli su istu sudbinu kao i knji?nice.

Nauk vjere u?io se dva sata tjedno od I. do VIII. razreda. Hrvatski jezik u I. i II. razredu bio je zastupljen s ?etiri sata, u III. s tri, a od IV. do VII. pet sati te u VIII. razredu sa ?est sati tjedno. Latinski jezik u?io se u I. razredu sedam sati, II. i III. ?est sati, a u ostalim razredima po pet sati tjedno. Gr?ki jezik u?io se u III., IV. i VII. razredu po ?etiri sata, a u V., VI. i VIII. pet sati tjedno. Talijanski se u svim razredima u?io tri sata, izuzev prva dva razreda gdje se u?io ?etiri sata tjedno. Matematika je u svim razredima bila zastupljena s tri sata, a tjelesni s dva sata tjedno. Fizika i kemija u?ile su se u VII. i VIII. razredu tri sata tjedno, a filozofija po dva, tako?er u zadnja dva razreda. Crtanje se u?ilo u prva ?etiri razreda po dva sata, kaligrafija samo jedan sat u I. razredu, dok su se povijest i zemljopis u?ili razli?ito u svakom razredu, ukupno tjedno povijest se u?ila 17 sati, a zemljopis 9 sati. Slobodni, neobvezni predmeti bili su francuski jezik i pjevanje. Od osnutka 1897. pa do prisilnog zatvaranja hrvatske gimnazije nije bilo ve?ih izmjena u izboru obveznih nastavnih predmeta kao ni njihove tjedne zastupljenosti. Nastavni predmeti tjelesni i crtanje u po?etku su bili neobvezni a od 1910. obvezni. Od te ?kolske godine 1910./1911. ti su nastavni predmeti uvedeni u prve razrede kao obvezni, i utemeljena je nadzorna slu?ba, mi bi danas kazali stru?ni prosvjetni inspektori i savjetnici. Prvi koji je imenovan za crtanje bio je Eduard Brechler, a od sljede?e godine imenovan je Bruno Bersa pl. Leidenthalski, dotada?nji profesor zadarske realke. Za tjelesni odgoj prvi je stru?ni nadzornik bio dr. Josip Tomin?ek, dotada?nji ravnatelj mariborske gimnazije. Na mjestu ravnatelja nalijedio ga je Emilijan Lilek, svojedobno profesor i v.d. ravnatelj hrvatske gimnazije. Hrvatska je gimnazija imala vrlo kvalitetan pjeva?ki zbor koji je ?esto nastupao na raznim dobrotvornim priredbama u organizaciji Hrvatske ?itaonice i Hrvatskog Sokola, a ve?ina je ?lanova bila i u Hrvatskom pjeva?kom i glazbenom dru?tvu Zorani?. Zanimljivo je spomenuti kako je dje?acima bilo zabranjeno sudjelovanje u radu Hrvatskog Sokola, pa su nastupali vrlo ?esto s krivim podacima o godini starosti. Dobrotvorne priredbe odr?avali su i likovno nadareni u?enici te su u nekoliko navrata organizirali prodajne izlo?be u korist Dobrotvornog dru?tva za pripomo? siroma?nih ?aka hrvatskih ?kola u Zadru, o ?emu su redovito izvje?tavale zadarske novine Narodni list i Hrvatska Kruna. Te su novine kao i talijana?ki Il Dalmata redovito izvje?tavale i o pona?anju zadarskih gimnazijalaca izvan ?kole daju?i im vrlo ?esto politi?ko obilje?je. Naime, izvje?tavali su o ?estim sukobima i tu?njavama izme?u ?aka hrvatske i talijanske gimnazije, a svaka je novina za izgred optu?ivala drugu stranu. Disciplina u samoj gimnaziji bila je vrlo stroga, a isto tako i obrazovni kriterij. Hrvatska je gimnazija bila na glasu kao vrlo stroga ali i uspje?na ?kola, ?emu svjedo?e uspjesi njihovih u?enika u kasnijem djelovanju, bez obzira kojim su se zvanjem bavili.

Na?in ocjenjivanja bio je sljede?i: odli?no (1), pohvalno (2), povoljno (3), dostatno (4), nedostatno (5) i posve nedostatno (6). U?enik koji je imao bar jednu ocjenu posve nedostatno ili vi?e od polovice ocjena nedostatno, op?i uspjeh bio mu je ocijenjen III. redom, danas je to nedovoljan uspjeh, odnosno ponavljanje godine. Postojale su dvije kategorije II. reda, prva kojom se ponavljalo razred ako je u?enik imao dvije ili vi?e ocjena, ali manje od pola, nedostatno. Samo jedna ocjena nedostatno povla?ila je II. red uz mogu?nost popravnoog ispita. U?enici koji nisu imali negativne ocjene, nedostatno i posve nedostatno, prolazili su s op?im uspjehom I. reda. Op?i uspjeh I. reda s odlikom, imali su u?enici koji su imali vi?e ocjena odli?no negoli ocjena pohvalno. Odlukom Pokrajinskog ?kolskog vije?a od 3. o?ujka 1919. ovaj je sustav zamijenjen novim, gdje su ocjene bile: 10 i 9 kao vrlo dobro, 8 i 7 dobro, 6 je bilo dovoljno, a 5 do 0 bile su nedovoljno ocjene. Dvadesetak dana kasnije isto je vije?e donijelo odluku kojom se mijenjaju i propisi i kod ispita zrelosti odnosno matura. U?enici koji su imali ocjene 7 do 10 u nekom nastavnom predmetu bili su oslobo?eni pismenog i usmenog ispita iz toga predmeta. Ocjenjivanje se vr?ilo tijekom cijele ?kolske godine i bilje?ilo se svakih 15 dana i dakako u?enici su dobivali izvje??a. Roditelji ili skrbnici izvje??ivani su svakih mjesec dana, pismeno ukoliko je bilo negativnih ocjena ili kakvih kazni. Postojali su i skupni roditeljski sastanci gdje su odr?avana prigodna predavanja, u pravilu dva puta godi?nje.

Premda u svome nazivu Hrvatska gimnazija nije imala naznaku mu?ka ona je to u osnovi bila do ?kolske godine 1910./1911. kada su primljene prve hospitantice i to prema omjeru 5:100, a taj se odnos mogao prekora?iti za rata, nakon kojeg je u potpunosti ukinut te je ta gimnazija postala u stvari mje?ovita. Godine 1917. pokrenuta je inicijativa osnivanja ?enske realne gimnazije u Zadru, ve? je bio i imenovan budu?i ravnatelj Silvije Alfirevi?, profesor na hrvatskoj gimnaziji. Neke su zadarske i splitske novine 1918. objavile vijest kako je u Zadru otvorena i ta gimnazija, ?to nije to?no, jer se ta ideja nije nikada ostvarila. Profesorski kadar bio je na visokoj razini, ?emu svjedo?e brojni podaci me?u kojima mo?emo izdvojiti njihovo sudjelovanje u pisanju ud?benika, kulturnoj i javnoj djelatnosti ili u njihovom izboru za obna?anje visokih du?nosti u crkvenom ili u svjetovnom ?ivotu. Ovdje naglasimo onu pedago?ko-didakti?ku dimenziju profesora gimnazije s hrvatskim nastavnim jezikom. Ud?benike po kojima su u?ili i zadarski gimnazijalci pisali su Marcel Ku?ar, Marin Rabadan, ?imun Urli?, Emilijan Lilek, Ivan Juras, Juraj Bo?i?evi?, Juraj Gasperini i drugi. Mnogi su kasnije postali ravnatelji srednjih ?kola u drugim sredinama, kao Petar Macanovi?, Silvije Alfirevi?, Emilijan Lilek, Ilija Mari?i?, Ljubomir Nardini, Josip Piasevoli itd., ili su postali sveu?ili?ni profesori kao Marin Katalini?, Marijan Stojkovi?, Petar Karli?, Ivan ?ari? i brojni drugi. Postoji uzre?ica, dobar je onaj u?itelj kojeg u?enik prema?i i bude bolji, a da je to doista tako potvdili su zadarski gimnazijalci ne samo u tom prvom razdoblju do 1921. ve? tijekom svih godina od osnutka do danas.

U stoljetnoj borbi za hrvatski jezik i misao zadarska je gimnazija s hrvatskim nastavnim jezikom jama?no jedan od ponajboljih primjera kako je ta borba bila vrlo te?ka i mukotrpna. Slomom Austro-Ugarske Monarhije porasla su nacionalna trvenja u Zadru izme?u Hrvata, Talijana i odnaro?enih Hrvata. Tajne klauzule Londonskog ugovora 1915. i Rapallski ugovor 1920. imali su za posljedicu pripajanje Zadra Kraljevini Italiji i pove?ano proganjanje Hrvata, a me?u inim i ugasnu?e, tj. zabranu rada Hrvatske gimnazije u lipnju 1921. godine. Zadarski su Hrvati ?kolovanje na svom hrvatskom jeziku morali nastaviti u nekim drugim sredinama. Ve?ina je svoje daljnje ?kolovanje nastavila u ?ibeniku.

Prva generacija maturana hrvatske gimnazije ?.g. 1904./1905.	Maturanti hrvatske gimnazije ?.g. 1911./1912.
Maturanti hrvatske gimnazije ?.g. 1918./1919.	Maturanti hrvatske gimnazije ?.g. 1920./1921.

PROFESORI

Silvije Alfirevi?	Josip Bari?	Milan Begovi?	Pavao Butorac
Juraj Cari?	Milutin Cihlar	Niko De?ulovi?	Mate Garkovi?
Marko Grani?	Ljubomir Ma?trovi?	Stjepan Ratkovi?	Mate Tentor

?