Viktor Emanuel III
(
ital.
Vittorio Emanuele III
,
11. novembar
1869
?
28. decembar
1947
), kralj
Italije
iz
Savojske dinastije
od
1900.
do
1946.
Bio je i car
Etiopije
(1936.?1943.) i kralj
Albanije
(1939.?1943.). Tokom njegove dugogodi?nje vladavine dogodila su se dva svetska rata, kao i rađanje, ja?anje i pad
fa?izma
pod vođstvom
Benita Musolinija
.
Viktor Emanuel sa
Albertom I od Belgije
(levo). Fotografija pokazuje nizak rast italijanskog kralja.
Viktor Emanuel je rođen u
Napulju
. Bio je jedino dete
Umberta I
,
kralja Italije
.
Za razliku od svojih rođaka, bio je veoma nizak ?ovek, ?ak i za standarde
19. veka
. Bio je visok svega 153 cm
[1]
.
24. oktobra
1896
se o?enio sa crnogorskom princezom
Jelenom Petrovi? Njego?
. Na prestol je stupio
29. jula
1900.
nakon ?to je njegovog oca, ubio anarhist.
Kada je po?eo
Prvi svetski rat
Italija je prvo bila neutralna, iako je bila ?lanica
Trojnog saveza
.
1915
. Italija je potpisala nekoliko tajnih sporazuma kojima se obavezala da uđe u rat na strani
Antante
, iako je ve?ina stanovni?tva, kao i skup?tina Italije bila protiv rata. U to vreme kralj je imao najve?u mo? i mogao je da poni?ti odluku skup?tine. Tako je Viktor Emanuel samostalno doneo odluku da uvede Italiju u rat.
Međutim, zbog neorganizovanog ratovanja, velikih gubitaka u italijanskoj vojsci i naro?ito posle velikog poraza u
bici kod Kobarida
i velike ekonomske depresije koja je pratila rat okrenula je kralja protiv rata. I pored svega, kralj je pose?ivao razli?ita mesta u severnoj Italiji koja su bila na frontu. Tamo je pokazao veliku hrabrost i brigu, jer je li?no pose?ivao mnoge ljude i zajedno sa svojom ?enom vodio brigu oko ranjenika. U ovom periodu za vreme
Prvog svetskog rata
kralj je u?ivao veliku popularnost među ve?inom svog stanovni?tva.
Nakon zavr?etka Prvog svetskog rata
Italija
se na?la u velikoj ekonomskoj depresiji, koja je dovela do
ekstremizma
u radnoj klasi Italije. To je doprinelo da Italija postane politi?ki nestabilna dr?ava.
1922
. Musolini je poveo svoje fa?isti?ke pristalice na
Mar? na Rim
. Premijer
Luiđi Fakta
i njegov kabinet je propisao
vandredno stanje
. Viktor Emanuel se sastao sa premijerom posle pono?i i rekao je da ?e slede?e jutro u 9 sati da ga potpi?e. Međutim, slede?e jutro kralj je promenio svoje mi?ljenje o potpisivanju vandrednog stanja. Smatrao je da njegova vojska nije u stanju da odbrani grad od
fa?isti?kog mar?a
. Ali svedo?anstva vojnih lidera i sa?uvanih vojnih zapisa pokazuju da je kralj bio u krivu.
Fa?isti?ko nasilje je raslo tokom leta i jeseni 1922. godine koje su dovele glasina o mogu?em udaru. Viktor Emanuel je imao sva sredstva na raspolaganju da zbaci Musolinija i njegove fa?iste. General
Pjetro Badoljo
je rekao kralju da bi vojska mogla lako da izađe na kraj sa pobunjenicima, koji nisu imali vi?e od 10,000 ljudi.
Trupe su bile lojalne kralju. ?ak je i
Cezar Marija De Ve?i
komandant fa?ista i jedan od organizatora Mar?a na Rim rekao Musoliniju da ne?e da se protivi ?eljama
monarhije
. U tom trenutku je fa?isti?ki lider mislio da napusti Italiju. Međutim u minut do pono?i je primio telegram od kralja u kojem ga on poziva u
Rim
. 30. oktobra bio imenovan za premijera bez prethodnog iskustva u politici.
Kralj se nije okrenuo protiv Musolinija ni posle njegove zloupotrebe vlasti (uklju?uju?i i ubistva protivnika fa?izma).
1926.
godine Musolini je sproveo zakon u kojem je on odgovaran samo kralju, a ne Parlamentu.
Iako je kralj u svojim memoarima napisao da ga je strah od građanskog rata motivisalo na njegova delovanja, izgledalo je da je dobijao i alternativne savete, najverovatnije od generala
Armanda Diaza
, da bi bilo bolje da postigne dogovor sa Musolinijem.
Kakav god bio slu?aj, Viktor Emanuel je pokazao slabost u odlukama, sa veliki dugogodi?njim posledicama za Italiju i njenu monarhiju. Izgledalo je da njegove odluke nisu imale samo lo?e rasuđivanje, ve? i nedemokratska ose?anja.
Nema sumnje da je Fa?izam ponudio politi?ku stabilnost i opoziciju
levici
. U to doba to je odgovaralo ve?ini stanovni?tva u Italiji, kao i samom kralju. Ljudi su mislili da je Musolini i njegov re?im vi?e privla?an od alternative tog doba:
socijalizma
i
anarhizma
. Događaji u
Ruskoj revoluciji
i tragedije u Prvom svetskom ratu su imale veliki uticaj u tim politi?kim odlukama.
07. juna
1929.
kona?no je re?eno tzv. rimsko pitanje potpisivanjem
Lateranskih ugovora
i uspostavljanjem
Vatikana
.
Italijanska monarhija je decenijama imala veliku popularnost. Međutim, koliko god da je Viktor Emanuel bio popularan, nekoliko njegovih odluka se pokazalo kao fatalne po monarhiju kojom je vladao. Među ovim odlukama je bilo i preuzimanje kruna
Etiopije
i
Albanije
, kao i javno ?utanje kada je Musolinijeva fa?isti?ka vlada izdala ozlogla?ene rasne zakone.
1936. godine Viktor Emanuel je preuzeo titulu
cara Etiopije
. Ta odluka nije bila univerzalno prihva?ena. Viktor Emanuel mogao je da preuzme titulu cara tek kada je italijanska vojska napala
Etiopiju
i svrgnula
cara Hajla Selasija
tokom
drugog italijansko-etiopskog rata
.
Dru?tvo naroda
je osudilo u?e??e Italije u ovom ratu i italijansko polaganje prava na etiopske teritorije je osoporavano od strane nekih ?lanica internacionalne zajednice, ali je prihva?eno od strane
Velike Britanije
i
Francuske
1938.
godine.
1941
. Etiopija je povratila prvo na krunu posle petogodi?nje italijanske okupacije. Viktor Emanuel III se odrekao titule cara Etiopije u novembru
1943
. godine
[2]
, priznavanjem prethodnih nosioca tih kruna kao zakonite.
1939
. Viktor Emanuel je preuzeo krunu kralja Albanije. Italijanske snage su napale ovu gotovo nebranjenu zemlju i naterale
kralja Zoga I
na be?anje.
1941. dok je bio u
Tirani
, monarh je izbegao atentat od 19-godi?njeg albanskog patriota, koji je ispalio ?etiri metka na njega, ali je proma?io. Atentator je uhap?en i obe?en desetak dana kasnije.
Slika Viktora Emanuela III na liri iz 1940. godine.
Spomenik Viktoru Emanuelu III u
Napulju.
10. juna
1940
, italijanski diktator Benito Musolini je napravio fatalnu odluku da Italija uđe u
Drugi svetski rat
na strani
nacisti?ke Nema?ke
. Italija nije bila spremna za rat i od samog po?etka jedan poraz je pratio drugi. 1940. italijanska armija u severnoj Africi i
Gr?koj
do?ivela je poni?avaju?e poraze. Krajem
1941.
, italijanska isto?na Afrika je izgubljena, a
1942.
italijanska Libija. Pred kraj
1943.
, zadnje italijanske snage u Tunisu se se predali i Sicilija je osvojena od strane saveznika. Italijanska mornarica i vazduhopolovne jedinice nisu imale savremenu opremu za ratovanje.
19. jula
1943.
, Rim je bombardovan prvi put u svojoj istoriji dugoj 2,500 godina, ?to je dodatno doprinelo razo?arenju italijanskog naroda sa svojim nekada popularnim kraljem.
25. jula
1943
kralj, koji je ve? neko vreme razmi?ljo o tome da svrge italijanskog diktatora, je pozvao Musolinija kod sebe i smenio ga sa mesta Premijera Italija i na njegovo mesto postavio
mar?ala Pjetra Badoljoa
. Onda je naredio da se Musolini uhapsi i odrekao se prisvojenih titula Etipoje i Albanije u korist legitimnih vladara tih dr?ava.
8. septembra
1943. Viktor Emanuelo je napravio gre?ku kada je objavio
kapitulaciju Italije
, a da pre toga nije naredio italijanskoj vojsci da brane Rim od Nemaca. Ostaju?i bez naređenja, italijanske snage po frontovima su se raspale. Mnoge jedinice koje se nisu predale su se pridru?ile Nemcima.
Pla?e?i se nema?kog prodora u Rim, Viktor Emanuel i njegova vladu se se preselili u
Brindizi
. Ovo je mo?da i bilo potrebno da bi se za?titila njegova bezbednost, jer je
Hitler
planirao da ga uhapsi nakon zbacivanja Musolinija sa vlasti. Međutim, narod je povla?io kontrast sa britanskim kraljem đorđem VI i kraljicom Elizabetom koji su odbili da napuste
London
tokom njegovog bombardovanja, kao i sa
papom Piom XII-tim
koji je izalzio na ulice i molio se sa narodom Rima posle njeogvog bombardovanja.
Shvataju?i da je previ?e obele?en svojom ranijom podr?kom fa?izmu, Viktor Emanuel je prebacio ve?inu svojih ovla??enja na svoga sina
princa Umberta II
u Aprilu
1944.
Ovim ?inom se Viktor Emanuel odrekao svojih preostalih ovla??enja uz zadr?avanje kraljevske krune.
Abdicirao je
9. maja
1946.
u nadi da ?e na referendumu Italijani glasati za ostanak monarhije. Nasledio ga je sin Umberto II, koji je kao poslednji italijanski kralj vladao 33 dana i ostao u historiji poznat kao majski kralj.
Umro je u egzilu u
egipatskoj
Aleksandriji
1947.
godine, gde je i sahranjen.