Urologija je grana klini?ke medicine koja se bavi etiologijom, patogenezom i dijagnostikom oboljenja urinarnog trakta kod mu?karaca i kod ?ena, te reproduktivnim organima kod mu?karaca. Ljekar specijalista za ovu oblast naziva se urolog i on je obu?en da postavlja dijagnoze i lije?i urogenitalna oboljenja. Oboljenja urogenitalnog trakta koja su u nadle?nosti urologa su infekcije mokra?nih kanala, bubrega i mokra?nog mjehura raznim bakterijama, kao i upala prostate kod mu?karaca, poreme?aji izvodnog sistema bubrega kao zaprekama protoka mokra?e, urođene anomalije, kamenacem, dobro?udni i zlo?udni tumorima bubrega .

• problemima mokra?nog mjehura
• problemima mokra?ne cijevi i prostate
• problemima penisa kao ?to je impotencija, tumori i druge bolesti
• poreme?ajima testisa i okolnih struktura
• sterilizacijom mu?karaca
• neplodno??u mu?karaca
• seksualnim disfunkcijama - tra?enje organske podloge za impotenciju, preuranjenu ejakulaciju itd.

Pored toga, urologija je ?esto povezana s drugim oblastima medicine poput: andrologije , nefrologije , ginekologije , neurologije , onkologije i hirurgije .

Iako je urologija kao samostalna nauka relativno mlada, njeni korjeni idu nazad sve do antike .

Ve? u starom Egiptu oko 1000. pne. bio je poznat kateter za mokrenje . Ovaj prvobitni kateter je bio sa?injen od bronze . Također su se sprovodile i operacije uklanjanja kamenca iz mokra?nog mjehura . I u staroj Gr?koj su se lije?nici bavili urolo?kim bolestima. Hipokrat je prvi klasificirao poreme?aje mokrenja, te razlikovao poreme?aje mikcije od disurije (bolnog mokrenja), strangurije (kapanja mokra?e) i ishurije . Nadalje, on opisuje nastajanje kamenca u mokra?nom mjehuru, ne savjetuju?i drugim ljekarima da operativno uklanjaju kamenac . (u ?uvenoj Hipokratovoj zakletvi stoji da ljekari ne smiju vaditi kamenac). Hipokrat je prou?avao i oboljenja bubrega, a po?to mu iz vjerskih razloga nisu dopustili da vr?i anatomske studije ljudskih le?eva , sva ispitivanja su bila bazirana na promatranju pacijenata. Prvi anatomski opisi prostate poti?u od Herifilosa iz Halkedona 300. pne. Ovi opisi se baziraju na obdukciji le?eva. Kasnije, Amonius iz Aleksandrije oko 250. pne. pobolj?ava tehniku vađenja kamenca putem njegovog drobljenja i vađenja pomo?u klije?ta . Odatle vodi i njegov nadimak Lithotom (gr?ki lithos - kamen) Rimski lije?nik Celsus je nanovo otkrio u?enje Hipokrata, te u svojim djelima opisuje tehnike uklanjanja kamenca iz mokra?nog mjehura i postavljanja metalnih katetera. Aretaios iz Kapadokije (81.-138.) je klasificirao razli?ite vrste upala bubrega i preporu?uje terapiju putem postavljanja katetera. u kasnijoj antici Oribasios iz Pergamona (325. - 403.) opisuje spajanje mokra?ovoda s kateterima napravljenim od cinka i olova , a Paulos iz Aigine u 5. vijeku dalje pobolj?ava operaciju vađenja kamenca tako ?to preko anusa dolazi do kamenca i vadi ga preko reza s bo?ne strane tijela. Ova metoda se odr?ala sve do 17. - 18. vijeka .

Ibn Sina (980 - 1037) u svom djelu Canon medicinae opisuje, na bazi Galenovih u?enja, poreme?aje u funkcionisanju bubrega i posljedice koje proizilaze iz toga. S tim u vezi, on upotrebljava fine ko?ne cijevi oja?ane olovom kao katetere. Abulkasis iz Kordobe , ?panija , u 11. vijeku se bavi operacijama kamenca u mokra?nom mjehuru (mada on sam nije vr?io takve operacije) na temelju djela Paulusa iz Aigine. Svoja saznanja je objavio u jednoj medicinskoj enciklopediji od 30 tomova, koja je stolje?ima bila hirur?ko remek-djelo.

Va?na urolo?ka i anatomska saznanja otkrio je Leonardo da Vinci , zatim briselski anatom Andreas Vesal (1514 - 1564) i njegov nasljednik Eustachi (1500 - 1574). Iz oblasti anatomije urogenitalnog trakta, opise sjemenika iznio je francuski lije?nik Etienne La Riviere , dok je Marcellus Malpighi (1628?1694) pridonijeo nauci svojim otkri?em funkcionisanja bubrega. Lorenzo Bellini (1643?1704) tokom svog istra?ivanja otkriva nefrone (bubre?ne kanali?e). Kao utemeljitelj urologije u obliku kakav danas poznajemo, smatra se italijanski anatom Giovanni Battista Morgagni (1682?1771). Svojim djelom De sedibus et causis morborum ( O uzrocima bolesti ) u pet tomova 1761. je postavio temelje za nau?na istra?ivanja. Istra?ivao je i analizirao razne varijante su?avanja mokra?nih kanala i klasificirao tumore mokra?nog mjehura. Pri tom je otkrio hiperplaziju prostate, istra?ivao kompenzatorno pove?anje jednog bubrega zbog gubljenja ili nefunkcionisanja drugog.

Najve?i razvoj urologije i urolo?ke endoskopije u?inio je lije?nik iz Frankfurta Phillip Bozzini . On je 1806 . godine napravio prvi endoskop koji je koristio svjetlo svije?e . Tek 1826 . godine Segalas je poku?ao ovo otkri?e upotrijebiti u lije?enju pacijenata. Koristio se ogledalima za pregled mokra?nog mjehura a svjetlost su davale dvije svije?e. Kasnije je francuski hirurg Antonin Desormeaux (1815-1882), koji je tada rade?i u Parizu , u Akademiji za medicinu godine 1853 . prezentirao endoskop, koji je koristio smjesu etanola i terpentinskog ulja za osvjetljenje. Također je mnogo istra?ivao mokra?ovode i mokra?ni mjehur te je 1865 . svoja istra?ivanja objavio u knjizi Traite de l’endoscopie . Otkri?e prvog cistoskopa s elektri?nim osvjetljenjem pripisuje se drezdenskom lije?niku Maximilianu Nitzeu (1848-1907) koji ga je prezentirao u Be?u 1879 . godine. Kasnije je napisao Lehrbuch der Kystoskopie (Priru?nik cistoskopije) 1889. te cistografski Atlas 1894 . godine. S cistoskopijom po?inje ta?nije istra?ivanje i klasifikacija bolesti mokra?nih puteva. Istovremeno se razvija ureter-kateter kojim se sondiraju mokra?ni putevi. Po?to je bilo vrlo te?ko raditi s prvobitnim cistoskopom, Joaquin Albarran (1860-1912) iz Pariza je razvio specijalni cistoskop s mehani?kim pomi?nim vrhom.

Nakon otkri?a rendgenskih zraka 1895. godine i za?etka radiologije , rendgensko snimanje u urologiji je zapo?elo 1927 . godine kada je von Lichtenberg , ubrizgavaju?i u krvotok posebno sredstvo za poja?avanje kontrasta i vidljivosti mokra?nih puteva, razvio tzv. pijelografiju , pa se time dijagnosticiranje u urologiji jo? vi?e pobolj?alo.

• Neurourologija
• Pedijatrijska urologija
• Onkolo?ka urologija
• Andrologija
• Ginekolo?ka urologija

• Thomas Gasser i Georg Rutishauser: Basiswissen Urologie , Springer-Verlag, ISBN 3-540-25637-7

Urologija na Wikimedijinoj ostavi