Robert Hutchins Goddard
Rođenje	5. oktobar 1882 . Worcester , Massachusetts , SAD
Smrt	10. 8. 1945 . (dob: 62) Baltimore , SAD
Polje	fizi?ar
Poznat po	prvoj raketi na teku?e gorivo

Robert Hutchins Goddard ( Worcester, Massachusetts , 5. listopada 1882. ? Baltimore, Maryland , 10. kolovoza 1945.) je bio ameri?ki profesor , fizi?ar , matemati?ar i izumitelj , najpoznatiji po tome ?to je prvi napravio i testirao raketu na teku?e gorivo 1926. godine. ^[1] Između 1926. i 1941. Goddard je sa svojim timom lansirao 34 rakete, ^[2] a postigao je najve?u visinu od 2,6 kilometara i brzinu od 885 km / h . ^{[2] [3]} Smatra se ocem moderne raketne tehnike. ^[4]

Ideja i realizacija [ uredi | uredi kod ]

Za razliku od Konstantina Ciolkovskog , Robert Goddard je rakete dizajnirao, ali i izrađivao. Iako nije ?uo za teorije Ciolkovskog, u svojim je istra?ivanjima ne samo do?ao do gotovo identi?nih zaklju?aka, ve? ih je i dokazao. Premda su u po?etku ismijavane do to?ke da je progla?en i ludim, Goddard je danas znan kao "otac modernih raketa u SAD" ^[1] . Nakon ?to je 1920. New York Times na prvoj stranici objavio veliki ?lanak kako rakete ne?e nikada letjeti, povukao se iz javnosti. Slijedio je trijumfalni povratak 1926. godine, nakon ?to je prvi u povijesti lansirao raketu pogonjenu teku?im gorivom. U godinama koje su slijedile patentirao je preko 200 izuma vezanih za raketnu tehnologiju, ponovio uspje?no lansiranje rakete, ali i konstruirao prvi avion na raketni pogon. Njegovi rezultati inspirirali su "The Rocket Into Interplanetary Space", knjigu Hermanna Obertha koja je i zadnje skeptike uvjerila da rakete i njihove mogu?nosti treba shvatiti ozbiljno. Njegov u?enik, Wernher von Braun poklonio je knjigu Hitleru , koji se odu?evio njom, ozna?iv?i tako po?etak njema?kog raketnog programa. On je rezultirao stvaranjem V-1 i V-2 raketa, prvih raketa koje su mogle dose?i svemir .

?ivot i rad [ uredi | uredi kod ]

Robert Goddard je prvih sedam godina ?ivota proveo je u Bostonu , a onda se zajedno sa roditeljima vratio u Worcester. Jo? u ranoj fazi svog ?ivota bio je inspiriran djelima znanstvene fantastike , posebno djelima "Rat svjetova" , H. G. Wellsa i "Put na Mjesec", Julesa Vernea . Godine 1902. , za vrijeme pohađanja srednje ?kole u Worcesteru, objavio je u ?asopisu "Popular Science News" ?lanke o mogu?nostima rakete za putovanja svemirom, te o primjeni vi?estupanjskih raketa u te svrhe. Godine 1908. diplomirao je na Politehni?kom institutu u Worcesteru i potom upisao poslijediplomski studij na sveu?ili?tu Clark u Worcesteru, gdje je 1911. obranio doktorat iz fizike. Na istom sveu?ili?tu po?eo je predavati 1914., a 1923. postavljen je za direktora fizi?kog laboratorija. ^[5]

Razvoj raketa [ uredi | uredi kod ]

Tijekom poslijediplomskog studija, 1909. , Goddard je po?eo praviti detaljne izra?une vezane uz raketne motore na teku?e i kruto gorivo, te (neovisno o Ciolkovskom) teoretizirao da bi kombinacija teku?eg vodika i teku?eg kisika bila (sa stajali?ta u?inkovitosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme nazivani raketom, imali su pogon na kruto gorivo. Godine 1912., kada je na sveu?ili?tu Princeton po?eo predavati eksperimentalnu fiziku, uzeo je po prvi put raketu u ruku. Bila je to jedna od englesko-ameri?kih raketa za spa?avanje brodova , kojim se u?e za spa?avanje izbacivalo na nasukane brodove. Radilo se o posve obi?noj barutnoj raketi i Goddard je uskoro otkrio da je iskori?teno samo 3 % energije njezina punjenja. Glavni uzrok tome bila je nedovoljno savr?ena konstrukcija mlaznice i vanjskog oblika rakete, pa se Goddard po?eo vrlo pomno baviti njihovim usavr?avanjem.

Istra?ivao je i 1912. matemati?ki dokazao prakti?nost primjene kori?tenja raketnog pogona za dosezanje velikih visina, prakti?ki do Mjeseca . Dokazao je i da ?e raketa djelovati i u vakuumu iako nema zraka uz pomo? kojeg bi se "odgurivala". ^[4]

Oko 1914. po?eo je u blizini Worcestera lansirati svoje prve testne rakete na kruto gorivo i iste je godine za?titio svoja dva patenta, za raketu na teku?e gorivo i dvostupanjske i trostupanjske rakete na kruto gorivo. ^[4] Dvije godine kasnije, 1916. dobio je potporu Smithsonian fondacije. Kada se 1917. SAD uklju?io u Prvi svjetski rat , Goddard je oti?ao raditi rakete za vojsku, koje međutim nisu upotrijebljene, budu?i da je rat uskoro zavr?io. Do 1918. uspio je usavr?iti mlaznice ( De Lavalova mlaznica ) ?ak toliko da je brzina izbijanja mlaza ispu?nih plinova dostigla brzinu od 2400 m/s , dok je teoretska brzina koja se tim gorivom uop?e mogla posti?i bila 2500 m/s. Pogonsko gorivo se zapalilo kao i obi?no, u djeli?u sekunde stvorio se debeli tamni oblak dima, a zatim se umjesto uobi?ajenog titravog plamena pojavio pravi vatreni ?iljati mlaz, koji je glasno zvi?dao. Na prvi se pogled (po boji) vidjelo da je temperatura izgaranja mnogo vi?a nego obi?no. Goddard je nakon toga razmi?ljao i o ubacivanju prikladnih obroka goriva u malu komoru izgaranja (po principu mitraljeza), umjesto klasi?nog pristupa gdje je ?itava spremnica ujedno i komora izgaranja.

Prva raketa na teku?e gorivo [ uredi | uredi kod ]

Granice usavr?avanja barutne rakete time su bile dostignute. Goddard je 1919. objavio rad pod naslovom "Metoda dostizanja velikih visina", koja je sadr?avala detaljan opis ve?ine njegovih istra?ivanja, no razmatrala je i mogu?nosti konkretnog svemirskog leta, posebice oda?iljanja rakete na Mjesec , ?to je privuklo veliki interes javnosti. Od 1920. vr?io je pokuse samo s teku?im gorivima. Na samom po?etku, osnovni problem sastojao se u odabiru prikladnih teku?ina. Bilo je poznato, da vodik i kisik predstavljaju mje?avinu najbogatiju energijom, no u praksi tehnike raketnog leta name?u brojne probleme. Neko vrijeme razmi?ljao je o tome, ne bi li bilo mogu?e upotrijebiti kisik i metan , a kona?no je zbog prakti?nih razloga pre?ao na kombinaciju teku?eg kisika i benzina , koji su se mogli relativno lako nabaviti i ?uvati u termos bocama. Nakon odabira prikladnog goriva, trebalo je prora?unati, izraditi, testirati i usavr?iti brojne druge komplicirane dijelove ( pumpe , ventile , ?trcaljke, uređaje za reguliranje, itd.), budu?i da se teku?e gorivo, za razliku od krutog, treba postepeno dovoditi i mije?ati u komori izgaranja.

Dana 16. o?ujka 1926. lansirao je Goddard u okolici Auburna slu?beno prvu svjetsku raketu na teku?e gorivo. ^[4] Iako plod naporna rada, bio je to skroman događaj. Uređaj koji je vrlo malo nalikovao dana?njim raketama, letio je samo 2,5 sekunde brzinom oko 100 km/h (60 mph) i dostigao visinu od 12,5 m (41 ft), no bio je to tek po?etak veli?anstvenog razvoja. Testiranja su nastavljena sve do ljeta 1929., kada je kod ?etvrtog, do tada najpotpunijeg lansiranja sa znanstvenim instrumentima ( termometar , barometar , fotoaparat ), raketa bila toliko bu?na i sjajna da su mnogi o?evici smatrali da se radi o nesre?i zrakoplova . Lokalna vatrogasna slu?ba zbog toga je zabranila daljnja testiranja u Auburnu, pa se Goddard u prosincu 1929., uz dozvolu vojske, nakratko preselio u Camp Devens, artiljerijski poligon udaljen oko 40 kilometara od Worcestera.

Po?etak raketnog doba [ uredi | uredi kod ]

Uz zalaganje legendarnog pilota Charlesa Lindbergha , koji je izuzetno cijenio Goddardov rad, 1930. Guggenheimova mu je zaklada za nastavak istra?ivanja donirala iz fonda za promociju aeronautike 50 000 ameri?kih dolara , a manji je iznos donirala i Carnegie zaklada za izgradnju testne infrastrukture. Sada se Goddard mogao potpunije posvetiti testiranju i lansiranju raketa, te je na Mescalero ran?u, u polupustinjskom podru?ju blizu Roswella u Novom Meksiku (kasnije poznatom kao "White Sands Proving Ground") podignuo novu radionicu. Ve? krajem 1930. lansirao je ovdje svoju prvu veliku raketu (du?ine 3 m), koja se uzdigla na visinu od 600 metara. Ta se raketa dosta kolebala pri letu, pa je nastavio sa istra?ivanjima problema stabilizacije, rije?iv?i ga u prolje?e 1932., pomo?u ?iroskopa . ^[4] Njegova tehni?ka rje?enja su iskoristili njema?ki znanstvenici koji su na temelju toga projektirali balisti?ku raketu V-2 . ^[6]

Zbog velike ameri?ke gospodarske krize , zaklada Guggenheim prekinula je donacije 1932. godine, pa je Goddard bio prisiljen vratiti se na sveu?ili?te Clark i tamo uz pomo? donacija Smithsonian zaklade vr?iti skromnija stati?na testiranja. 1933. godine obnovljena Guggenheimova zaklada nastavlja mu pru?ati financijsku pomo?, pa se vra?a u Novi Meksiko. Tako je 1935., iznad Moscalera ponovno poletjela nova velika raketa, dostigav?i visinu od 2200 metara. Goddard je nastavio sa testiranjima sve do po?etka Drugog svjetskog rata , kada se u Marylandu uklju?io u testiranje vojnih raketa za pomo? zrakoplovima pri uzlijetanju (JATO). U Drugom svjetskom ratu , Goddard se ponovo ponudio na raspolaganje ameri?koj mornarici za pomo? u razvoju prakti?nog mlaznog pomo?nog pogona za uzlijetanje i raketnih motora na teku?e gorivo s promjenjivim potiskom. U oba podru?ja je briljirao. Umro je 10. kolovoza 1945. , ?etiri dana nakon ?to je ba?ena prva atomska bomba na Japan. ^[4]

Priznanja [ uredi | uredi kod ]

Ameri?ka je Vlada Goddardu odala priznanje tek nakon njegove smrti i objave zbirke njegovih radova 1948., pa je između ostalog, 1. svibnja 1959. godine, NASA po njemu nazvala svoj Goddard Space Centre u Greenbeltu u Marylandu .

Njemu u ?ast krater na Mjesecu nazvan je njegovim imenom.

Poznati citati [ uredi | uredi kod ]

“Te?ko je re?i ?to je nemogu?e, jer snovi ju?era?njice su nada dana?njice i stvarnost sutra?njice.” ^[4]

“Svaka ideja je ?ala sve dok je netko ne ostvari, a tada postaje svakodnevna stvar.” ^[6]

Izvori [ uredi | uredi kod ]