Pravopis ili ortografija ( gr?. ?ρθογραφ?α [ orthografia ]), skup pravila koji određuje na?in pisanja nekog jezika .

Pravopisi se uređuju prema raznim na?elima. Ta se na?ela odnose na razli?ite dijelove pisane prakse: jedna odlu?uju o interpunkciji , druga o velikim i malim slovima, tre?a o rastavljenom i sastavljenom pisanju rije?i, ?etvrta o pisanju izgovaranih glasova , i jo? neka. Najzanimljivija su i najva?nija ona ?etvrta, a prema njima se onda i klasificiraju pravopisi pojedinih jezika . Pravopisi konkretnih jezika gotovo nikada nisu uređeni po samo jednome takvu na?elu, ali jedno uvijek prevladava i onda pojedini pravopis nazivamo po tome temeljnom na?elu. Tako primjerice na slavenskome jugu u slovenskom i bugarskom jeziku prevladava morfonolo?ko na?elo, pa njihove pravopise nazivamo morfonolo?kima, a u srpskohrvatskom i makedonskom prevladava fonolo?ko na?elo, pa su njihovi odgovaraju?i pravopisi fonolo?ki. Stoga ?emo prikazati razna pravopisna na?ela:

Prvo je na?elo fonetsko. Po njemu bi trebalo pisati objektivno postoje?e stvarne, fizi?ke glasove koje izgovaramo. Tako bi se primjerice u hrvatskome morao posebnim slovima pisati glas n kakav je u sastanak (to je na? naj?e??i najobi?niji n , kakav je npr. u dan , danas , no? ), drugi glas n u genitivu sastanka (takav n imaju Englezi , pi?u ga dvoslovom ng , ?to naj?e??e nije n + g ), tre?i glas u sastan?iti ako dobro izgovaramo ? (takav n imaju indijski jezici ), ?etvrti u anđeo (takav n imaju Rusi ). Otkako se u ?ovje?anstvu pi?e, nije bilo pravopisa u kojem bi prevladavalo fonetsko na?elo, ne?to ja?e bilo je zastupljeno u sanskrtskome pravopisu, ali pisanje su u tome jeziku uveli u?eni ljudi tek kada je on ve? bio mrtav kao u Europi latinski , pa nije bilo naroda koji bi se mogao buniti.

Dok se u znanosti nije razlikovala fonetika od fonologije , pravopise uređene prema fonolo?kome na?elu zvali su fonetskima, a mnogi ih laici i danas tako zovu. Fonologija se ne bavi ljudskim glasovima kao fizi?kim pojavama, nego glasovima kako se odra?avaju u svijesti prosje?noga govornika odredenog jezika, pa su onda za nas svi gore navedeni fizi?ki razli?iti glasovi tipa n jednostavno glas n . Tako shva?en glas zove se fonem i pi?e se u kosim zagradama (primjerice fonem /n/). Prema fonolo?kome na?elu pi?u se isti fonemi uvijek jednako. Tako mi prema fonolo?kome pravopisu pi?emo vrapca iako je nominativ vrabac , jer je glas p u vrapca za na?u svijest (a ovaj put i fizi?ki) savr?eno jednak kao p u hropca prema nominativu hropac . Hrvatski je pravopis fonolo?ki, iako u njemu ima i primjesa nekih drugih na?ela, o ?emu poslije.

Tre?e se na?elo naziva morfonolo?kim (ili rjeđe i du?e morfofonolo?kim). Prema tome na?elu ne ozna?uju se u pismu fonemi koji se stvarno izgovaraju, nego se zadr?avaju slovni znaci za foneme u osnovnome obliku. Ako je osnovni oblik nominativ vrabac , onda po tome na?elu i u genitivu treba biti vrabca . Morfonolo?ko su na?elo u starijoj filologiji zvali etimolo?kim (korijenskim), a mnogi ga i danas tako zovu, jedni iz neznanja, drugi svjesno radi difamacije onih koji se s njima ne sla?u. No to je posve druga?ije, sljede?e na?elo.

Sljede?e, ?etvrto na?elo, jest etimolo?ko (korijensko). Ni ono, kao ni fonetsko, nije do sada prevladavalo ni u ?ijem pravopisu. U morfonolo?kome pravopisu znamo da je b u vrabca prema vrabac , t u svatba prema svatovi , d u sladka prema sladak , i sli?no. Ali ako neki Slaveni pi?u oblike kakvi bi u hrvatskome bili *istba , *ob?i za izba , op?i , onda za to nema upori?ta u drugim rije?ima ili u oblicima, nego valja znati etimologiju , koja je vrlo specijalna i uska lingvisti?ka disciplina. Etimolo?ka je primjesa u ruskome pravopisu pisanje nastavaka -ogo , ?ego (na?e -oga , -ega ), iako je izgovoru v umjesto g , a za pisanje g umjesto v nema u suvremenom ruskome nikakva razloga. Prema strogo etimolo?kom na?elu mi bismo pisali dhor umjesto tvor .

Rusko pisanje ?ogo , ?ego umjesto -ovo , ?evo mo?e se objasniti ne samo etimolo?kim nego i petim na?elom, historijskim. A ponekad je te?ko razlikovati i morfonolo?ko na?elo od historijskoga. Tako bi se, da ostanemo na ruskome, poznato rusko zanemarivanje akanja na pismu moglo objasniti u nekim slu?ajevima morfonolo?ki (primjerice pisanje voda umjesto izgovornoga vada zbog akuzativa vodu ), ali ipak prete?e historijsko na?elo, jer ono obja?njava i one slu?ajeve gdje nema morfonolo?ke podr?ke, pa za pisanje potok umjesto izgovornoga patok nema kriterija dostupnoga prosje?nomu ?ovjeku. Dobre primjere za primjenu historijskoga na?ela nudi francuski pravopis ? u njem se i danas veoma ?esto pi?e kako se nekada davno izgovaralo. Tako se za “100” pi?e cent , a danas izgovara sa (a = nosni a).

?esto na?elo nije u pravom smislu na?elo ? radi se o arbitrarnim propisima u nekim pravopisima, Tako se u ?panjolskome vokal i u rije?ima uvijek pi?e i ali kada je sam (tada slu?i kao veznik), pi?e se slovo y , koje ina?e predstavlja glas /j/. U ruskome pravopisu do 1918. pisao se vokal i latini?kim slovom i ispred vokala i ispred ruskoga slova za glas j , a u svim ostalim slu?ajevima normalnim ?irili?kim slovom и (uz jednu iznimku, o kojoj poslije).

Posljednje, sedmo na?elo, ideografsko, veoma je rijetko zastupano u postoje?im pravopisima. Ono se ponekad primjenjuje kada se bez ikakva temelja, kakvi postoje u svim do sada obradenim na?elima, određuje neki na?in pisanja isklju?ivo prema zna?enju u ina?e posve jednaku izgovoru. Tako se ruska rije? izgovarana m’ir pisala s ?irili?kim slovom и u zna?enju ‘mir’ , a s latini?kim slovom i u zna?enju ‘svijet’ . To je ve? spomenuta iznimka.

Iznesenih sedam na?ela obuhva?aju svu pravopisnu problematiku ?to se ti?e predstavljanja izgovora slovima. Ali ta se tema ne iscrpljuje pravopisom (ortografijom), tu odlu?uje i slovopis (grafija) pojedinoga jezika.

• grafologija
• lista pravopisa po jeziku
  • srpskohrvatski pravopis
• paleografija
• pismo
• preskripcija i deskripcija