Nicejsko-carigradsko vjerovanje , također Nicejsko-carigradski simbol vjere , najra?ireniji je tekst Vjerovanja u kr??anskim Crkvama. Prihva?eno je 381 . na Prvom carigradskom saboru , a predstavlja pro?irenje ranijeg vjerovanja koje je prihva?eno 325 . na Prvom nicejskom saboru .

Ovo Vjerovanje, kao sa?eti izri?aj svoje vjere prihva?aju Rimokatoli?ka Crkva , Pravoslavne Crkve , Isto?ne pravoslavne Crkve , Asirska Crkva Istoka , Engleska crkva , Luteranske crkve i ve?ina ostalih protestanata .

U nastojanju da odgovori na Arijev nauk, Prvi nicejski sabor proglasio je Nicejsko vjerovanje ?ablon:WikizvorM , koje je ve? imalo trojstveni (trinitarni) oblik, to jest ipovijedalo je vjeru u jednoga Boga - Oca, Sina i Duha Svetoga . Ipak, najvi?e se bavilo time kako kr??ani shva?aju Sina, jer je Arije negirao istobitnost Oca i Sina. O Duhu Svetom postojala je tek kratka re?enica: ≫Vjerujemo u Duha Svetoga.≪

Nakon Prvog nicejskog sabora arijanstvo je ponovno po?elo ja?ati, a pojavili su se i sljedbenici carigradskog biskupa Macedonija I. koji su nijekali bo?anstvo Duha Svetoga. Kasnije su nazvani pneumatomasi (duhoborci). Kao odgovor na ta u?enja sazvan 381 . je Prvi carigradski sabor na kojem je potvrđeno Nicejsko vjerovanje, te je pro?iren onaj njegov dio koji govori o Duhu Svetomu. Po tome je ovo vjerovanje i nazvano Nicejsko-carigradsko, premda ?e ga se nazivati i jednostavno Nicejskim vjerovanjem, budu?i da se na njega nije gledalo kao na neko novo vjerovanje, nego samo kao na tuma?enje Nicejskoga. U sastavljanju teksta ovog vjerovanja osobitu su ulogu imali Kapado?ani: sveti Bazilije Veliki , sveti Grgur Nazijanski i sveti Grgur Ni?ki .

Tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja ?ablon:WikizvorM , kako ga je proglasio Prvi carigradski sabor, donosi i ne?to stilskih i sadr?ajnih pormjena u tekstu Nicejskog vjerovanja. Ponajprije, u ?lanku koji govori o Ocu, osim ?to se ka?e da je on stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga, re?eno je i da je stvoritelj neba i zemlje.

U ?lanku koji govori o Sinu izbjegnuta su suvi?na ponavljanja, a dodana je tvrdnja da se Sin utjelovio ≫po Duhu Svetom, od Marije Djevice ≪, pridodan je i spomen njegova razapinjanja ≫pod Poncijem Pilatom ≪ i ?injenica da je bio ≫pokopan≪, te da se uskrsnu?e dogodilo ≫po Svetom pismu.≪ Osim toga, nagla?eno je da u slavi ≫sjedi zdesna Ocu≪, te da ≫njegovu kraljevstvu ne?e biti kraja.≪ Time se, osim stilskog pobolj?anja teksta, postigla i ve?a konkretnost u govoru o Kristovu utjelovljenju, spominjanjem pojedinih osoba poimeni?no, a nagla?ena je i vje?nost njegova gospodstva. Ovaj posljednji dodatak uklju?en je u Vjerovanje kako bi se odgovorilo na krivovjerje pripisivano Marcelu, biskupu Ancyre (dana?nje Ankare , koji nije priznavao vje?nost prisutnosti bo?anstva u Sinu, nego je tvrdio da je uskrsnu?em Sin ponovno sasvim stopljen s Ocem i postao jedna osoba.

Najve?e promijene do?ivio je, naravno, tre?i ?lanak, onaj o Duhu Svetom, koji je i pro?iren kako bi se odgovorilo na nau?avanje pneumatomaha. Nakon po?etne izjave vjere u Duha Svetoga, koja je postojala i u Nicejskom vjerovanju, ovaj simbol vjere i Duhu Svetom daje bo?anski naslov ≫Gospodin≪, te pridodaje: ≫?ivotvorac≪, ?to ga bitno zdru?uje u stvarala?ki Bo?ji ?in. Ipak, ovo Vjerovanje ne koristi izraz ≫istobitan≪ za Duha, kao ?to ga koristi za Sina. Bez obzira na to, iz dodanoga teksta jasno proizlazi ta istobitnost. Tako se za Duha Svetoga ka?e da ≫izlazi od Oca≪, te da ≫se s Ocem i Sinom skupa ?asti i zajedno slavi≪ i poja?njava se da je taj Duh ≫govorio po prorocima.≪

Tre?i ekumenski sabor , onaj odr?an u Efezu 431 . godine potvrdio je tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja i odredio da se u njega ne smiju unositi promjene, te da ne mo?e biti zamijenjeno nekim drugim vjerovanjem.

Na Zapadu je u tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja vrlo rano uklju?en i tekst koji se obi?no navodi pod latinskim nazivom ≫Filioque≪, ?to zna?i ≫i Sina.≪ To je dodano u tekstu o Duhu Svetom, za kojega se tako ka?e da ≫izlazi od Oca i Sina≪, ?to je postao i slu?beni tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja na Zapadu ?ablon:WikizvorM . Ovaj je dodatak prvi puta umetnut 447 . godine u Toledu , u dana?njoj ?panjolskoj , ?ime se htjelo suprotstaviti arijanskoj vjeri vizigotskog plemstva. Takav se tekst potom pro?irio i Francuskom , pa je Karlo Veliki 809 . sazvao sabor u Aachenu , na kojem je papa Lav III. zabranio uoprabu dodatka ≫Filioque≪ ne ?ele?i stvarati razlike s Bizantom . S druge strane, Karlo Veliki nije priznavao mo? bizantskih careva nad Zapadom, pa je inzistirao na tome da su zapravo isto?njaci izmijenili Vjerovanje. 1014 . kad je u Rimu Henrik II. krunjen za cara, u liturgiji je bio uklju?en i tekst s ≫Filioque.≪ Na Drugom lionskom saboru 1274 . taj je tekst i slu?beno uklju?en u Vjerovanje zapadne Crkve.

Pitanje dodatka ≫Filioque≪ bit ?e jedan od povoda Velikog raskola 1054 ., a pravoslavni kr??ani do danas optu?uju Zapad da je izmijenio izvorno Vjerovanje, dok Rimokatoli?ka Crkva dr?i da je samo rije? o tuma?enju, a ne o nekom novom ili druga?ijem vjerovanju. Mnogi pravoslavni teolozi dr?e da je ovim dodatkom Katoli?ka Crkva upala u herezu .

Kod Anglikanaca koji su, kao dio Zapada, koristili ≫Filioque≪ u svome Vjerovanju, danas prevladava mi?ljenje da u novim liturgijskim knjigama taj dodatak treba ispustiti (Lambeth Conference of Anglican Bishops, rezolucija 6.5, 1988.).