Za ostale upotrebe, v. Monada .

U filozofiji, monada ( gr?. monas - jedinica) je konstitutivna jedinica stvarnosti . Monada je duhovni atom , posljednji, nematerijalni, nedjeljiv elemenat stvarnosti. ^[1]

Pojam monade je nastao kod starogr?kih filozofa , a sistematizovao ga je i razradio Gotfrid Vilhelm Lajbnic . ^[2] Monada je prema Pitagori broj?ana jedinica, za Platona ideja, prema đordanu Brunu atom, a Lajbnicu prosta supstancija od kakvih je sazdan svemir. ^[2] Po Lajbnicu, monada je pojedina?na svijest, nedjeljivo cijelovito bi?e, ?iji su atributi svjesnost i volja. ^[3]

Monada ( gr?. monas. ) je pojam iz gr?kog jezika. Ozna?ava jedinicu ili jednost. ^[2]

U staroj helenskoj filozofiji monada ozna?ava jedinstvenost kao princip bi?a. ^[4]

Monada je za Platona ideja, za Pitagoru i Euklida broj. ^[3]

U Hri??anstvu je Bog smatran monadom monada. To se shvatanje u Hri??anstvu zadr?alo sve do u?enja đordana Bruna koji spaja pitagorejsko shvatanje monade sa demokritovom idejom atoma . ^[3]

Lajbnic prvi razvija sistematsko u?enje o monadama u svom djelu Monadologija . Prema Lajbnicu, monade jesu jednostavne supstancije , koje su sadr?ane u sastavljenim. One moraju postojati, ?ег postoje slo?ene; slo?enost nije drugo do agregat jednostavnoga. Gdje nema dijelova, nema ni prote?nosti, ni mogu?e djeljivosti. Stoga su te monade pravi atomi prirode, odnosno, elementi stvari. Nema nikakvog shvatljivog na?ina po kojem bi neka jednostavna supstancija mogla prirodno propasti. Na isti na?in, nema u njoj ni?ega po ?emu bi mogla prirodno po?eti, budu?i da ne mo?e biti na?injena sastavljanjem. Tako se mo?e re?i, da monade ne mogu po?eti ni svr?iti, to jest one mogu po?eti samo stvaranjem , a svr?iti samo ni?tenjem. ^[5]

U monadu se ne mo?e ni?ta prenijeti, niti se mo?e zamisliti u njoj neko unutra?nje kretanje . Monade nemaju otvora, kroz koje bi ne?to u njih moglo u?i ili iz njih iza?i. Međutim, monade imaju neke kvalitete. Kad se jednostavne supstancije ne bi razlikovale po svojstvima, ne bi bilo na?ina da se opazi promjena u stvarima. Svaka monada, dakle, mora nu?no biti razli?ita od svake druge. Jer ne postoje u prirodi dva bi?a potpuno jednaka. Svako stvoreno bi?e je subjekt promjene, prema tome i stvorena monada. Promjene monada dolaze od unutra?njeg principa, jer nikakav vanjski uzrok ne bi mogao utjecati na njihovu unutra?njost. Unutra?nji princip, koji stvara promjenu ili prelaz od jedne percepcije k drugoj, mo?e se nazvati po?udom . ^[5]

Lajbnic jednostavne supstancije ili stvorene monade naziva enetelehija , jer imaju u sebi stanoviti stupanj savr?enstva , i njihova potpuna samodostatnost ?ini ih izvorom njihovih unutra?njih djelovanja, tako re?i, netjelesnim automatima. On ka?e ako du?om zovemo ono ?emu pripada sposobnost predo?ivanja i po?ude, onda bi jednostavne supstancije mogle biti nazvane du?ama. Ali kako je ?uvstvo ne?to vi?e nego prosta percepcija , on smatra da ime entelehija ostaje jednostavnim supstancijama, a da se du?ama zovu samo one ?ija je percepcija razgovjetnija i pra?ena sje?anjem. ^[5] Lajbnic podse?a da mi na sebi doznajemo za stanje u kojem se ne sje?amo ni?ega i nemamo nikakve percepcije, kad padnemo u nesvjesticu ili zaspimo bez sna. U tom stanju du?a se ne razlikuje primjetno od jednostavne monade. Ali kako to stanje nije trajno, du?a je ne?to vi?e. Svako ?ivo tijelo ima jednu glavnu entelehiju, koja postaje du?om, ali ?lanci tog ?ivog tijela puni su drugih ?ivih bi?a, biljaka, ?ivotinjica, od kojih svaki ima jo? svoju entetehiju ili svoju glavnu du?u. ^[5]

Lajbnic upozorava da nikako ne treba zami?ljati da svaka du?a posjeduje neku masu ili dio materije, s kojom je zauvijek povezana. Jer "sva su tijela u vje?nom toku kao rijeke ?iji dijelovi neprekidno u njih ulaze i iz njih izlaze". Na taj na?in du?a mijenja tijelo malo pomalo, tako da nikada odjednom nije li?ena svih organa, i ?esto se de?avaju metamorfoze u ?ivotinjama, ali nikada metempsihoze (seljenja du?e). Isto tako nema odijeljenih du?a ni duhova bez tijela. Jedino Bog je od tijela potpuno rastavljen. Stoga, nema rađanja, koje bi iz temelja bilo novo, niti potpune smrti, koja bi se sastojala u izdvajanju du?e od tijela. A ono, ?to mi nazivamo rađanjem, razvitak je i rastenje, kao ?to takozvana smrt jeste uvitak i umanjivanje. ^[5]

Za Lajbnica, bog je jednostavna iskonska supstancija, ?iji su proizvodi sve stvorene monade, koje nastaju od ?asa do ?asa neprekidnim isijavanjem bo?anstva. ^[5]

• Gotfrid Vilhelm Lajbnic