Jonathan ?Jon” Douglas Lord
(Leicester,
9. lipnja
1941.
-
London
,
16. srpnja
2012.
,
britanski
klavijaturist
i
skladatelj
.
Lord je priznati svira?
Hammond
orgulja
i njegovog
blues
-
rock
zvuka
, a također je vrlo zaslu?an za pionirski rad u spajaju rocka,
klasike
i
barokne
forme. Ve?inu svoje popularnosti i glazbene karijere proveo je u sastavu
Deep Purple
, ali je isto bio istaknuti ?lan skupina
Whitesnake
, Paice, Ashton & Lord,
The Artwoods
i Flower Pot Men. Svirao je s brojnim drugim
glazbenicima
uklju?uju?i i Grahama Bonneta.
Godine
1968.
Lord sudjeluje u osnivanju Deep Purplea. On i bubnjar
Ian Paice
bili su jedini konstantni ?lanovi sastava u periodu od
1968.
do
1976.
, a nakon reformiranja sastava
1984.
godine ostaje sve do
2002.g
.
Jedno od njegovih najboljih djela bio je projekt za
u?ivo album
Concerto for Group and Orchestra
, koji je izveden u 'Royal Albert Hallu' s Deep Purpleom (Lord i Paice zajedno S
gitaristom
Ritchiem Blackmoreom
,
pjeva?em
Ianom Gillanom
i
basistom
Rogerom Gloverom
), i 'Royal Philharmonic orkestrom'. Ovaj koncert je nanovo izveden
1999.
godine na njihovu 30. godi?njicu djelovanja u 'Albert Hallu', također s Deep Purpleom (Lord, Paice, Gillan, Glover i
Steve Morse
, koji je zamijenio Ritchia Blackmorea), ali ovaj puta sa ' London Philharmonic orkestrom'.
Od
2002.
godine vi?e nije ?lan Deep Purplea, jer se posvetio svojoj solo glazbenoj karijeri. Lord se vi?e koncentrirao na skladanje i na blues/rock izvedbe.
2008.
godine, postignut je uspjeh kao skladatelj klasi?ne glazbe, kada mu je album
Durham Concert
iz
2007.
godine, do?ao na Top ljestvice.
Jon Lord rođen je 9. lipnja 1941. godine u Leicesteru, Engleska, od majke Miriame (
1912.
-
1995.
, rođena Hudson) i oca Rega. Studirao je
klasi?ni klavir
u dobi od pet godina, i on je imao veliki utjecaj na njegov rad, a postao je i njegov za?titni znak. Njegova glazba bila je u rasponu od
Bacha
(konstantna veza u njegovoj glazbi i u njegovim improvizacijama na
klavijaturama
), do
srednjovjekovne
popularne glazbe i engleskog tradicionalnog skladatelja Edwarda Elgara.
Istovremeno Lord apsorbira blues
zvukove
koji su bili klju?ni u njegovoj rock karijeri. Uglavnom su to bili sirovi zvukovi od velikih
ameri?kih
blues glazbenika poput Jimmya Smitha, Jimmya McGriffa i "Brother" Jacka McDuffa ("Rock Candy"), a također je od
Jerrya Lee Lewisa
svladao sposobnost privla?enja pa?nje na
pozornici
. Sviraju?i
orgulje
stvarao je
jazz
-
blues
zvukove iz
1950-ih
i
1960-ih
, koriste?i za?titni znak blues-orgulja
Hammond
(modeli B3 i C3), i spajao ga s 'Leslie' zvu?nim sustavom (poznato spajanje Hammond-Leslie zvu?nika). Sviranje klavijatura
1970-ih
, suvremenika poput Keitha Emersona i Ricka Wakemana, op?enito je bilo daleko od blues smjera ili su donosili samo neke novosti, ali Lord je u potpunosti prihvatio njihove stilove.
Lord se 1959./60. seli u
London
, imaju?i ?elju da po?ne profesionalno djelovati i upisuje se u
?kolu
, 'School of Speech and Drama', koja se nalazi u sjeverozapadnom Londonu. Uz to Lord je svirao glasovir i orgulje po raznim klubovima, glazbenim
sessionima
i na zavr?etku raznih sve?anosti.
Svoju glazbenu karijeru zapo?inje
1960.
godine, u londonskom jazz ansamblu Billa Ashtona 'Combo'. Ashton je bio klju?na osoba u
britanskoj
jazz glazbi i stvaranju onoga ?to je kasnije postalo 'National Youth Jazz orkestar'. Između 1960. i
1963.
godine, Lord (zajedno s Ashtonom), odlazi u sastav 'Red Bludd's Bluesicians' (također poznat kao 'Don Wilsonov kvartet'), u kojeg je kasnije do?ao
pjeva?
Arthur "Art" Wood. Wood je prethodno pjevao s Alexisom Kornerom u sastavu 'Blues Incorporated' i bio je među prvim glazbenicima u britanskom blues pokretu. U tom periodu Lord sudjeluje sviraju?i klavijature na
The Kinksovom
singlu
iz
1964.
godine, "You Really Got Me".
Nakon odlaska iz 'Red Bludd's Bluesiciansa' krajem 1963. godine, Wood, Lord i
bubnjar
Red Dunnage sastavljaju novu skupinu. Art Wood također dovodi Dereka Griffithsa (
gitara
) i Malcolma Poola (
bas gitara
). Dunnage odlazi iz sastava u
prosincu
1964.
godine, a umjesto njega do?ao je Keef Hartley, koji je prethodno zamijenio
Ringo Starra
i Rorya Storma u sastavu 'Hurricanes'. Nastupaju po raznim
tv emisijama
poput 'Ready Steady Go!', gdje promoviraju svoj
singl
" Sweet Mary", ali nisu postigli zna?ajniji komercijalni uspjeh. Njihov jedini singl koji je zavr?io na Top ljestvicama (#28), bio je "I Take What I Want",
8. svibnja
1966.
godine.
Sastav
1967.
godine ponovno do?ivljava izmjene. Hartley odlazi i pridru?uje se 'John Mayall's Bluesbreakersima'. Lord odlazi u sastav 'Santa Barbara Machine Head' (u kojemu je svirao Woodov mlađi brat Ronnie Wood), ali ubrzo prelazi svirati klavijature s Billyem Dayom u 'The Flower Pot Men', gdje susre?e basistu Nicka Simpera. Lord i Simper odlaze na turneju sa sastavom kako bi promovirali njihov hit singl "Let's Go To San Francisco", međutim ona nikad nije snimljena s njima.
Po?etkom
1968.
godine, koncentrira se na jedan te?i zvuk (s obzirom na iskustva s pojavom sastava
Cream
i 'The Jimi Hendrix Experience'), i poma?e na snimkama pjeva?u Bozu Burrelliu (kasnije ?lanu sastava
Bad Company
), gitaristi
Ritchiu Blackmoreu
(kojeg prvi puta susre?e u prosincu 1967.), bubnjaru
Ianu Paiceu
i bassisti Chasu Hodgesu (kasnije ?lan pop sastava 'Chas & Dave'). Ova postava je vrlo kratko trajala, do
o?ujka
1968.
godine, kada se osniva prva Deep Purpleova postava
MK I
u sasstavu; Lord, Simper, Blackmore, Paice i pjeva?
Rod Evans
.
Ovo je razdoblje u Lordovoj glazbenoj karijeri kada je sviraju?i klavijature u Deep Purpleu, napravio svoj za?titni znak. Ignoriraju?i nastajanje
'Moog sintisajzera'
, razvio se u
rock
svira?a poput Keitha Emersona, koji je eksperimentirao sa zvukom klavijatura sviraju?i na
Hammond
orguljama
, stilom te?im od bluesa. Ovakvim na?inom potpuno se prilagodio Blackmoreovoj brzini i
ritmu
na prvoj gitari. Lord je volio zvuk 'RMI 368' elekktri?nog-pianina i
?embala
, koji je koristio u skladbama "Demon's Eye" i "Space Truckin'". Pribli?no
1973.
godine, Lord u svojoj tehnici spaja njegove
Hammond
C3 orgulje, zajedno s RMI.
Lord je svoju kombinaciju Hammond-Leslie spojio sa 'Marshall' poja?alom i tako dobio vibriraju?i (reski), te?ki, mehani?ki zvuk, koji je odli?no parirao Blackmoreu na prvoj gitari. Također su se njih dvojica u nekim trenucima dok su svirali naizmjeni?no izmjenjivali u zvukovima. U ranim snimkama Deep Purplea, Lordove klavijature vi?e su istaknute nego Blackmoreova gitara. Kasnije je Lord bio spreman da preuzme ve?inu klju?nih dionica od ritam gitariste. Na drugom i tre?em Purpleovom albumu, Lord po?inje pokazivati ambicije prema spajanju rocka s
klasi?nom glazbom
. Ovi potezi su pobolj?ali njegov ugled među glazbenicima, ali su i uzrokovali napetosti unutar skupine. Blackmore se ?elio bazirati na istra?ivanju te?kog rock
riffa
, nadahnut uspjehom sastava
Led Zeppelin
, a Simper je jednom izjavio: "Nedostatak glazbenog smjera uzrokovale su Jon Lordove klasi?ne ideje"
[1]
.
Blackmore i Lord se dogovaraju oko eksperimentiranja na zvuku pod uvijetom da Lord bude glavni na sljede?em albumu. Rezultat toga je
u?ivo album
Concerto for Group and Orchestra
iz
1969.
godine, koji je jedan od najranijih poku?aja povezivanja rocka s klasi?nom glazbom. Koncert je izveden u?ivo
24. rujna
1969. godine u 'Royal Albert Hallu' (s dva nova ?lana sastava, Ianom Gillanom i Rogerom Gloverom, koji su zamijenili Evansa i Simpera). Materijal je snimio BBC, a kasnije je objavljen kao album i Deep Purpleu je donio prvi ve?i uspjeh, kao i Lordu veliko priznanje i po?tovanje, vjeruju?i da njegov projekt i skladbe imaju budu?nost. Na koncertu je Lord dobio priliku da radi s osnovnim klasi?nim figurama, kao s
dirigentom
Malcolmom Arnoldom koji je svoje tehni?ke vje?tine doveo do nivoa da se Lord mo?e nositi s njima kako bi izbjegao
prijezir
od starijih ?lanova orkestra.
Stil klasi?ne glazbe Purple je zadr?ao i na albumu
In Rock
, objavljen od strane EMI-a 1970. godine, i jedan je od njihovi ranih heavy rock albuma. Lord i Blackmore ?esto su se izmjenjivali u improviziranom klasi?nom stilu 'poziva i odgovora' (kao ?to je u skladbi "Speed King"), ?to je bila vrlo dobra podloga za u?ivo izvedbu. Također skladbu "Child in Time", Lord svira s najve?im zvu?nim efektima. Lord je odsvirao eksperimentalni solo u skladbi "Hard Lovin' Man" (kompletna s interpolacijom policijske-sirene), i njegova je omiljena pjesma od svih Purpleovih studijskih izvedbi.
Deep Purple objavljuje niz albuma između
1971.
s albumom
Fireball
i
1975.
godine s albumom
Come Taste the Band
. Gillan i Glover iz sastava odlaze
1973.
, a Blackmore 1975. godine, te je sastav
1976.
prestao s radom. Lordovi najve?i uspjesi u tom Purpleovom periodu bili su na skladbama "
Smoke on the Water
", "Highway Star" i "Space Truckin'", s albuma iz
1972.
Machine Head
, njegov glazbeni doprinos na albumu
Burn
iz
1974.
godine i akusti?na bombastika na u?ivo albumu iz 1972.
Made in Japan
.
Lordov doprinos u sastavu
Whitesnake
, bio je u velikoj mjeri ograni?en na dodavanju boje tonu koji je uglavnom bio u blues-rock stilu, a kojeg su ve? izvodili dvojica prvih gitarista Bernie Marsden i Micky Moody. Lord je svojem kompletu dodao jo? i 'Yamaha Electric Grand pianino', jer je blues sastav zahtjevao izvedbe s mnogo efekata i drugih sekcija. Takav raznovrstan rad snimljen je u skladbama "Here I Go Again", "Wine, Women and Song", "She's a Woman" i "Till the Day I Die". Nekoliko
singlova
dospjelo je na britanske Top ljestvice. Međutim Lord je bio vrlo nezadovoljan svojim statusom u sastavu, smatraju?i da je slabo pla?en, a to je otvorilo put ponovnom okupljanju Deep Purplea s
MK II
postavom
1984.
godine.
Tijekom svog boravka u sastavu Whitesnake, Lord je snimio dva izrazito razli?ita solo albuma.
1982.
godine objavljuje
Before I Forget
, na kojemu se nalazi osam konvencionalnih skladbi bez orkestra sa serijom rock pjesama ("Hollywood Rock And Roll", "Chance on a Feeling"), ili posebno na drugoj strani niz Engleskih klasi?nih balada na klaviru, koje u duetu pjevaju majka i k?er, Vicki Brown i Sam Brown (supruga i k?i zabavlja? Joe Brown) i pjeva? Elmer Gantry. Album je također dobio vrlo dobre kritike od britanskih rock talenata, uklju?uju?i i doprinose bubnjara (i 'National Youth Jazz Orchestra' pitomaca), Simon Phillips, Cozy Powell, Neil Murray, Simon Kirke, Boz Burrell i Mick Ralphs.
Osim toga Lord je surađivao s
producentom
Patrickom Gambleom sa 'Central televizije', gdje je 1984. godine napisao
soundtrack
za TV seriju
Country Diary of an Edwardian Lady
, na temelju
knjige
Edith Holden, zajedno s
orkestrom
kojim je
dirigirao
maestro Alfred Ralston.
Jon Lord na pozornici povodom odr?avanja 'the Sunflower Jama' u
Londonu
,
2007.
g.
Deep Purple se ponovno okupio 1984. godine i nastavio glazbeno djelovati s postavom
MK II
. Ovaj događaj dobio je veliko odobravanje publike, uklju?uju?i i njihovu turneju tijekom
1985.
godine po
Americi
kao potpora objavljivanju albuma
Perfect Strangers
, gdje ih je u
Knebworthu
22. lipnja
na ki?om natopljenom stadionu posjetilo 70.000 gledatelja. Nakon toga slijedi niz objavljivanja albuma, ?esto s razli?itom kvalitetom, a u kasnim
1990-ma
, Lord je jesno ?elio istra?iti kojim putem ide njegova glazbena karijera.
Godine
1997.
, stvorio je mo?da njegov najve?i osobni rad do sada, album
Pictured Within
, objavljen
1998.
godine. Njegova majka Miriam umire u
kolovozu
1995.
godine i materijal na albumu bio je duboko inspiriran tim događajem. Album je snimljen daleko od njegovog doma u
njema?kom
gradu
Koln
. Lord je potpisao za
izdava?ku ku?u
'Virgin Classics', koja i objavljuje album. Ovo se također mo?e gledati kao njegova prva faza odlaska iz Purplea i vi?e okretanju prema svojoj solo karijeri. Jednu skladbu s albuma
Pictured Within
, pod nazivom "Wait A While", kasnije kao
cover
objavljuje
Norve?ka
pjeva?ica Sissel Kyrkjebø, na njezinom albumu iz
2003.
My Heart
. Lord
2002.
godine odlazi iz Deep Purplea, ?emu je prethodila ozljeda koja je zahtijevala operativni zahvat. Jedne prilike komentirao je svoj odlazak iz Purplea rije?ima: "Odlazak iz Deep Purplea za mene je bio vrlo traumati?an, kao ?to sam uvijek i sumnjao da ?e biti, ako me razumijete ?to mislim". Povodom tog događaja posvetio je i jednu pjesmu na svom solo albumu iz
2004.
godine
Beyond the Notes
, pod nazivom "De Profundis".
U
2003.
godini, Lord se vra?a svom voljenom
R&B
/
blues
stilu i snima standardni album u
Sydneyu
,
Australija
, zajedno s Jimmyem Barnesom, pod nazivom
Live in the Basement
. Lord također vrlo rado podr?ava projekt 'Sam Buxton Sunflower Jam Healing Trust' kojeg vodi Ian Paiceova ?ena, Jacky (sestra Lordove ?ene Vicky), gdje nastupa zajedno s velikim brojem djece. Glazbenici koji nastupaju s Lordom na sceni uklju?uju i
Paula Wellera
,
Roberta Planta
,
Phila Manzanera
, Iana Paicea i Bernia Marsdena. Dvije Lordove skladbe "Boom of the Tingling Strings" i "Disguises (Suite for String Orchestra)", snimljene su
2006.
godine u
Danskoj
, a objavljene u
travnju
2008.
od izdava?a 'EMI Classics'. Obje skladbe sadr?e elemente simfonijskog orkestra kojim je dirigirao maestro Paul Mann. Osim toga snima drugi album sa sastavom 'The Hoochie Coochie Men', pod nazivom
Danger. White Men Dancing
, a objavljen je u
listopadu
2007.g
.
Njegov koncert pod nazivom
Durham Concerto
[2]
, koji je bio pod pokroviteljstvom 'Durham Univerziteta' povodom 175. godi?njice postojanja univerziteta, ugostio je veliki broj svjetskih
premijera
, a odr?an je
20. listopada
2007.
u 'Durham Cathedral' zajedno sa 'Royal Liverpool Philharmonic orkestra'. Uz Lorda kao solistu na
Hammond
orguljama, tu su jo? i Kathryn Tickell na
northumbrian smallpipes
, Matthew Barley na
violon?elu
i Ruth Palmer na
violini
.
Jon Lord se dva puta ?enio. S prvom ?enom Judith ima dvije k?erke, Amy i Sara. Druga ?ena zove se Vickie i sestra je od Ian Paiceove ?ene, Jackie. Obje obitelji ?ive u
Velikoj Britaniji
.
Jon Lord umro je 16. srpnja 2012. godine u 72. godini od
raka gu?tera?e
u Londonu.
[3]
- Gemini Suite
(1972)
- Windows
(1974)
- Sarabande
(1976)
- Before I Forget
(1982)
- Country Diary of an Edwardian Lady
(1984)
- Pictured Within
(1998)
- Beyond The Notes
(2004)
- Durham Concerto
(2008)
- Boom of the Tingling Strings & Disguises
(2008)
- Live at the Basement
(2003)
- Danger. White Men Dancing
(2007)
- Art Gallery
(1966, with The Artwoods)
- Concerto For Group & Orchestra
(1969, with Deep Purple)
- Gemini Suite Live
(1970, with Deep Purple)
- The Last Rebel
(1971, film score with
Tony Ashton
)
- Windows
(1974, with
Eberhard Schoener
)
- First of the Big Bands
(1974, with Tony Ashton)
- Malice in Wonderland
(1977, with PAL)
- Line Up
(1981, with Graham Bonnet))
- The Country Diary Of An Edwardian Lady
(1984, with
Alfred Ralston
)
- From Darkness To Light
(2000, not released)
- Calling The Wild
(2000, film score, not released)
|
|---|
|
| Studijski albumi
| |
|---|
| Koncertni albumi
| |
|---|