Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom je razdoblje Hrvatske povijesti koje po?inje 1102. godine krunidbom mađarskog kralja Kolomana za kralja Hrvatske, a zavr?ava 1. januara 1527. godine kada je hrvatski sabor izabrao Ferdinanda Habsburga za kralja Hrvatske. Nakon 1527. Hrvatska i Mađarska ?e i dalje nastaviti ?ivjeti u uniji, ali politi?ka situacija ?e biti drasti?no promjenjena.

Tijekom razdoblja personalne unije Kraljevina Hrvatska je zadr?ala pravo na vlastitu vojsku, parlament, izbor kralja, a donesena je zabrana naseljavanja Mađara ju?no od rijeke Save. Hrvatsko plemstvo ovog razdoblja se feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva ?upanijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana , dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Hrvatski parlament je zadr?ao pravi izbora kralja tako da ?e tijekom 4 stolje?a izabrati nekoliko puta kraljeve razli?ite od mađarskih ?to ?e dovesti do rata. Pojedine su se obitelji, zahvaljuju?i slabljenju sredi?nje vlasti krajem 13 i po?etkom 14. stolje?a osilile tako da su uspjele ostvariti jak politi?ki utjecaj, npr. kr?ki i blagajski knezovi, bribirski ?ubi?i, cetinjski Nepoli?i, omi?ki Ka?i?i, krbavski Kurjakovi?i i drugi.

Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira kojeg po narodnoj predaji ubijaju plemi?i na zasjedanju Sabora 1089. godine novi kralj postaje ostarjeli Stjepan II koji je do tada ?ivio u samostanu. Njegov smr?u 1091. dolazi do izumiranja kraljevske dinastije Trpimirovi?a i dr?avne krize. Koriste?i situaciju ?ena kralja Zvonimira, mađarska princeza Jelena Lijepa pozivaju?i se na bizantske zakone koji udovici daruju mogu?nost izbora novog kralja izabire svog brata mađarskog kralja Ladislava da preuzme vlast u Hrvatskoj. Taj poziv koji po?iva na pravno klimavim nogama je bio pozdravljen u Slavoniji koja ga prihva?a za svog vladara. S druge strane stanovnici ju?ne hrvatske i Dalmacije ga odbijaju pa progla?avaju za novog kralja Petra Sva?i?a. Odlu?uju?a bitka se vodi na Gvozdu 1097. godine gdje ?e poginuti novi kralj, ali Mađarska zbog otpora stanovni?tva i međunarodnog pritiska ne uspjeva anektirati Hrvatsku. Kona?na odluka o budu?nosti dr?ave pada tijekom pregovora mađarskog kralj Kolomana i hrvatskih plemi?a koji dovode do njegovog krunisanja za kralja Hrvatske u Biogradu 1102 ^[1] godine. Taj dogovor o personalnoj uniji znan po imenu Pacta Conventa dio mađarskih povjesni?ara nakon buđenja nacionalizma 1840tih godina po?inje negirati, ali slu?beni mađarski dr?avni ograni ga nikad nisu osporavali. Nakon ovog dogovora nacionalne strasti se nisu smirile tako da su Hrvati u Dalmaciji jo? uvijek pru?ali otpor zbog ?ega Koloman radi novi dogovor 1105. godine ^[2] . Najva?nije to?ke prvog i drugog dogovora su bile:

• Mađarima je bilo zabranjeno nastanjivati se u gradovima ju?no od rijeke Save (1105.)
• Gradovi su dobili mogu?nost samostalnog izbora biskupa kojeg bi kasnije potvrdio kralj (1105.)
• Gradovi nisu trebali pla?ati poreze, ali kralj je dobivao prihode od carina (1105.)
• Bana postavlja mađarski kralj (1102.)
• Potvrđeno je postojanje hrvatskog sabora (1102.)
• Mađarska vojske je povu?ena s podru?ja ju?ne hrvatske (1105.)
• Hrvatska vojska je imala du?nost braniti Hrvatsku, ali bi na kraljev zahtjev mogla napustiti hrvatski teritorij i boriti se za kralja samo u slu?aju da on financira sve njene tro?kove (1102.)

Dogovorom nije bilo regulirano pitanje Slavonije koju je Mađarska smatrala svojim osvojenim teritorijem ili biv?om pokrajinom jer su Mađari direktno ili indirektno vladali njome 1030. - 1075. i od 1091. Zbog toga Slavonija je katkad tijekom postojanja unije samostalna pokrajina ili kraljevina (u uniju s Mađarskom), a ponekad je ujedinjena s Hrvatskom ?to je zavisilo od tada?nje politi?ke situacije.

Nakon po?etnog dogovor koji je Hrvatskoj sa?uvao mnoga prava tako da se za stanovnike gotovo ni?ta nije promjenilo prolaskom desetlje?a i stolje?a ?eljom kralja za ve?om mo?i po?inju se smanjivati prava kraljevine Hrvatske. Prvo od izgubljeno pravo je ono na odvojene krunidbe za kralja Mađarske i kralja Hrvatske. Krajem 12. stolje?a se odustaje od tih dvostrukih krunidba tako da se od tada nadalje vr?i krunidba samo za kralja Mađarske koji ?alje svoju obavjest o krunidbi u Sabor koji ju imao pravo potvrditi ili odbiti. U slu?aju odbijanja novoprogla?eni mađarski kralj ne bi postao hrvatski kralj ?to se u 15. stolje?u dogodilo Vladislavu II.

Bez obzira na tu promjenu hrvatski parlament je zadr?ao ovlasti u samostalnom biranju kraljeva ?to ?e prvi put iskoristiti tijekom nasljedne krize nakon smrti Ladislava IV. Kumanca kada Mađari biraju 1290. godine Andriju Mle?anina za svog kralja. Hrvatska s druge strane progla?ava za svog kralja Karla Martela iz dinastije An?uvinaca po?to je hrvatsko-mađarski kralj Andrija II. bio izjavio da njegov takozvani sin Stjepan Postum koji je ujedno i otac oca Andrije III. u stvarnosti nije njegov sin. Ta odluka dovodi do rata između Mađarske protiv Hrvatske i Napuljskog kraljevstva koji ?e zavr?iti prirodnom smr?u Karla Martela 1295. godine i povratkom mađarske "kontrole" nad Hrvatskom. Nekoliko godina kasnije sada smrtno bolesni Andrija Mle?anin progla?ava za svog nasljednika Karla Roberta (sin Karla Martela) koji je uz pomo? plemi?a zavladao Hrvatskom 1300. godine i bio krunisan u Zagrebu od strane hrvatskog nadbiskupa za kralja Hrvatske i Ugarske. Dok sljede?ih 7 godina u Ugarskoj traje građanski rat između novog kralja koji ?e biti oboren pa vra?en na prijestolje od strane antikraljeva, njegova vladavina u Hrvatskoj prolazi bez problema s velikim, ali kratkotrajnim ja?anjem hrvatskih velika?kih obitelji koji koriste nestabilnu politi?ku situaciju za pove?anje svoje mo?i tako da ?ubi?i ?ak postaju vladari Bosne.

Iz doba vladavine Arpadovi?a ostao je sa?uvan najstariji poznati zaklju?ci Sabora. To zasjedanje od kojeg imam sa?uvan dokument je od sabora ?itave kraljevine Slavonije iz 19.4. 1273., a njegove odluke se u dokumentu nazivaju odluke s zakonskom snagom ^[3] .

Prvih desetak godina vladavine Karla Roberta prolazi bez ikakvih promjena u Hrvatskoj zbog njegovih borbi protiv mađarskih velika?a. Do promjene dolazi tek nakon njegove tamo?nje pobjede kada odlu?uje slomiti i mo? hrvatskih velika?a tako da 1322. godine njegove vojne snage napadaju, pobjeđuju i zarobljavaju bana Mladena ?ubi?a . To uplitanje u "unutra?nje" poslove Hrvatske rezultira razo?arenjem dalmatinskih gradova koji i uz pomo? propagande Mle?ana odabiru njihovu vrhovnu vlast, a ujedno i potpiruju bunu plemi?a. Taj ulazak Venecije na podru?je kraljevstva kao i ambicija Karla Roberta da ujedini Napuljsko kraljevstvo bez mu?kog nasljednika sa svojim kraljevstvima rezultira pora?avaju?im ratom protiv Venecije. Rat zavr?ava tako da drugorođeni sin kralja postaje suprug kraljice Napulja samo da bi tamo bio ubijen, a Venecija pro?iruje vlast u Dalmaciji.

Ludovik I. An?uvinac nastavlja s o?evom politikom slamanja hrvatskih velika?a, potpomaganja Bosne i ratova s Venecijom. Za budu?nost Hrvatske najva?nija posljedica njegovog vladanja je pobjedni?ki Zadarski mir iz 1358 godine po kojemu se Venecija odrekla svih teritorija na isto?noj obali Jadrana koji su vra?eni Hrvatskoj. Dubrovnik koji nije imao teritorijalne veze s ostatkom dr?ave tada postaje samostalna republika koja ?e postojati sljede?ih 450 godina. Njegovom smr?u po?inje najdugotrajni rat između kraljevine Hrvatske s jedne i kraljevine Ugarske s druge strane u koji rezultira slamanjema velikog dijela politi?ke autonomije kraljevstva.

Kraljevina Hrvatska podr?ava 1385. godine vjen?anje Karla Dra?kog kojim on postaje kralj hrvatsko-ugarskog kraljevstvo, a njegovo ubojstvo samo dva mjeseca kasnije organizirano od Elizabete udovice Ludovika zajedno s Ugarskim izborom ?igmunda za kralja Ugarske rezultira ratom po?to za svog novog kralja Hrvatska izabire Ladislava Napuljskog maloljetnog sina Karla Dra?kog. U poku?aju smirivanja situacije Elizabeta za svojom k?erkom kraljicom Marijom putuje u Hrvatsku, ali tamo obje bivaju zarobljene i potom zatvorene u Novigradski zatvor gdje je Elizabeta pogubljena ^[4] ., a Marija kasnije spa?ena. Prva faza rata traje između ?igmunda kralja Ugarske i Hrvatske do 1395 kada se novi kralj napokon osje?a dovoljno siguran za rat s Turcima. Katastrofa kod Nikopolja 1396. i vijesti o njegovoj smrti u toj bitci rezultiraju progla?enje Ladislava Napuljskog za kralja Hrvatske, a nakon otkri?a da je kralj ?igmund ?iv dolazi do saborovanja u Kri?evcima kako bi se po njegovom prijedlogu plemi?i izmirili s kraljem. Na tom Saboru koji se odr?ava 27.2. 1397 godine ?igmund ubija svoje protivnike ^[5] nakon ?ega bje?i u Ugarsku kako bi se za?titio od osvete. Hrvatska tada otvoreno prelazi na stranu Ladislava Napuljskog koji biva okrunjen od mađarskog nadbiskupa u Zadru ?to rezultira ratom koji zavr?ava njenim porazom i obnovom unije 1409. godine između "slomljene" Hrvatske i pobjedni?ke Ugarske.

Druga nuspojava ovog rata postaje prodaja prava na Dalmaciju od strane Ladislava Napuljskog Veneciji ?ime ona po?inje svojih gotovo 400 godina vladavine u Dalmaciji.

Ostatak razdoblja do bitke kod Moha?a za Hrvatsku prolazi u ti?ine tijekom koje vi?e nitko nema snage ni volje da se bori protiv kr?enja njenih prava od strane kralja. Do jedine kakve takve bune dolazi 1490. godine kada Vladislavu II. u svojoj kraljevskoj diplomi poslanoj u Sabor na potvrdu sni?ava rang Hrvatske s pozicije kraljevstva u uniju s Ugarskom na razinu obi?ne Ugarske pokrajine ^[6] zbog ?ega ga Sabor odbija priznati za svog kralja. Nakon dvije godine politi?ke borbe Vladislav II. Hrvatskoj priznaje status kraljevstva i onda je prihva?en za kralja ^[7] . Bez obzira na taj dogovor Vladislav II. koji je od ranije bio kralj Bohemije koristi u svojim slu?benim dokumentima titule: Kralj Ugarske i Bohemije ?ime nestaje upotreba titule kralja Hrvatske u slu?benim dokumentima tako da se ona od tada navodi samo kada se pi?u sve kraljeve titule. O situaciji u Hrvatskoj tijekom zadnjeg razdoblja hrvatsko-ugarske dr?ave najbolje je izjavio ban Krsto Frankopan nakon nepotpune vijesti o Moha?koj bitci:

Po?to je kralj pobjegao, Bog je o?ito dopustio ovaj poraz kralja i Mađara, ne za nesre?u i propast ove zemlje, nego ba? suprotno za njezin spas. Da Mađari nisu bili pora?eni od sultana gdje bi bio kraj njihove agresije i tko bi nastavi postojati pod njima

U?estali turski napadi prinudili su ?igmunda da malo uredi ustroj kraljevine. Uveden je banderijalni sustav , oja?ana obrambena mo? i bojna gotovost zemlje. Uvedena je ratna da?a (riz), a dr?ava je 1435 . godine podijeljena na 7 oblasti ( tabora ) u kojem su banderijlane snage svakog tabora vojno djelovale na svojem podru?ju. Hrvatsku je podijelio na tri tabora:

• Hrvatski tabor (Jadran i du? Mleta?ke Dalmacije) ? u obrani ovog tabora su osim kraljevske i banske bandirije sudjelovale i snage tri kneza (krbavskog, cetinskog i kr?ko-senjskog-modru?kog), te snage grada Dubrovnika
• Slavonski tabor (prema Uni) ? u obrani ovog tabora su sudjelovale 5 velika?kih banderija (slavonski ban, zagreba?ki biskup, vranski prior, blagajski knez i vlastelin Tot)
• Usorski tabor (ve?i dio Slavonije s ju?nom Mađarskom, Bosna, Ma?va i Srbija) ? u obrani ovog tabora sudjeluju 4 banderije iz 7 slavonskih ?upanija i 4 banderije isto?no-slavonskih velika?a, banderija ma?vanskog bana i Srebrnika i bosanskih velika?a, 6 donjomađarskih ?upanija i srpski despot sa svim raspolo?ivim snagama.

Kraljevske i banske banderije su imale oko 1000, a velika?ke oko 500 konjanika, a ?upanije su davale po pola do cijele banderije u koje su ulazili plemi?i s kmetovima. Obrana dr?ave i granica je bila zada?a kraljevskih i banskih banderija, sastavljenim od najamnika, a uveden je i op?i poziv (expeditio generalis).

Nakon poraza kod Beograda 1456 . godine, sultan Mehmed II. ( 1432 . ? 1481 .) se privremeno vratio u Istanbul, ali je ubrzo ponovno zapo?eo svoja osvajanja. Krenuo je na Bosnu i usprkos poku?ajima otpora zauzeo je Bosnu 1463 . godine, ?ime je stvorena vrlo dobra operativna osnova za djelovanje prema Hrvatskoj. Iako je kralj Matija Korvin bezuspje?no poku?ao 1463 ./ 1464 . godine ponovno preoteti Bosnu od Turaka, uspio je osvojiti neka podru?ja i osnovati Jaja?ku i Srebrni?ku banovinu , kao isturene obrambene to?ke u obrani Ugarske i Slavonije, ali je tako Hrvatska postala potpuno otvorena za turski prodor koji je prijetio Lici i Dalmaciji. Nakon smrti sultana Mehmeda II., njegov sin Bajazit II. ( 1481 . ? 1512 .) je nastavio sa ?eljom daljnjeg prodora prema srednjoj Europi. U po?etku su samo grani?ni sand?a?ki begovi a ponekad i bosanski pa?a upadali s nekoliko tisu?a akind?ija u Hrvatsku. Zbog zauzetosti kralja Matije Korvina, Hrvatska je bila prepu?tena slabim doma?im feudalnim snagama, pri ?emu je pomo? kraljevskih najamni?kih banderija bila nestalna.

Karta Europe oko 1500. godine

Slabi nasljednici Matije Korvina, Vladislav II. ( 1490 . ? 1516 .) i Ludovik II. ( 1516 . ? 1526 .) su potpuno zapustili obranu zemlje. Kralj je odr?avao samo isturenu postaju u Jajcu i davao vrlo malu pomo? u novcu hrvatskom banu i knezovima. Obranu Slavonije su prepustili doma?im snagama, povremeno nov?ano i materijalno potpomognutim Austrije, pape i Mletaka.

To slabu vojnu obrambenu mo? Hrvatske je kraljem ljeta 1493 . godine iskoristio bosanski sand?ak-beg Hadum Jakub-pa?a i prodro preko Une i Kupe u ?tajersku, opusto?io i oplja?kao Celje i Ptuj , a po povratku je opusto?io i Zagorje. Prilikom povratka u Bosnu, na Krbavskom polju u Lici je te?ko porazio hrvatsku vojsku pod zapovjedni?tvom bana Emerika Dere?anina u rujnu 1493 . godine, poslije ?ega nijedan hrvatski velika?, osim biskupa i knezova Zrinskog i Frankopana , nije vi?e bio u stanju uspostaviti jednu potpunu banderiju. Od 1513 . ? 1524 . godine, Turci su osvojili Dalmatinsku Hrvatsku, od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima najvi?e su stradali Lika, Krbava i sjeverna Dalmacija, a nakon pada Beograda i ?apca 1521. godine, Turci su osvijili i Srijem, a 1526. godine poslije Bitke na Moha?kom polju i isto?nu Slavoniju do Osijeka i đakova .

Turska osvajanja su dovela i do promjena u stanovni?tvu Hrvatske i Slavonije. Bje?e?i pred turskim pohodima i grani?nim podru?jima se naseljavaju Vlasi , a postupno se javljaju i sukobi seljaka protiv vlastele. Hvarski puk pod vodstvom Matije Ivani?a ustaje protiv vlastele 1510 . godine, kojeg su Mleci ugu?ili brutalno.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. u bitci na Moha?kom polju 1526. godine Ugarski parlamentu po?tuju?i svoju odluku iz 1505. da stranac ne mo?e biti izabran bira Ivana Zapolju za kralja ^[8] , a sli?nu odluku u prvo vrijeme donosi i parlament Slavonije. S druge strane nakon du?ih pregovora Sabor donosi odluku 1.1. 1527. godine tijekom zasjedanja u Cetingrada o biranju Ferdinanda Habsburga za kralja Hrvatske ^[9] , a kratko vrijeme potom slavonski sabor mijenja odluku u korist Ferdinanda.

U Ugarskoj tog vremena ubrzo dolazi do građanskog rata zbog odluke manjine tamo?njih velika?a da izaberu Ferdinanda za kralja koji nakon nekoliko desetlje?a rezultira njegovom pobjedom i obnovom unije, ali sada pod habsbur?kom dominacija. Ta obnovljena unija ?e trajati do zavr?etka prvog svjetskog rata 1918. godine.